Ooooo... Doživljavala sam ja i te "noćne" napade, ali bez sjenke, osjećam prisustvo u sobi i tako od malih nogu, pa i danas nekad ne mogu bez svjetla da zaspim... I budila sam se noću, vidjela neke dvije manje kugle iznad sebe/kreveta i tad sam ih uspjela "otjerati", a u drugom slučaju sam pored kreveta vidjela konturu nečega, kao veliki otisak prsta, i gledala sam u to neko vrijeme ali sam se na kraju očigledno prepustila jer sam se samo okrenula na drugu stranu i zaspala, bez imalo straha (?)...
A već drugi put vidim te kugle tokom popodnevnog sna, prvi put me probudio neki zvuk ispred lica, nosa, kao otvaranje flaše pod pritiskom i neki "tup" na kraju - tada sam otvorila oči i vidjela male kugle, ali vrlo blijede...
A danas (inače me u'vatila neka gripa, ali nemam temperaturu, tak da sam stanje bunila isključila

) sam prvi put osjetila paralizu u snu, nisam se mogla pomaknuti osim micati očima i čula sam neko dublje zujanje i u jednom trenutku vidjela veću kuglu iznad sebe (u unutrašnjosti te velike kao da je bila jedna manja, izražajnije je žuto svijetlila). Čitavo moje biće je vrištalo da me ostave na miru i sl. misli, mislim da sam pokušala i vrištati ali nije išlo. U jednom trenutku sam zažmirila jer sam osjetila da ću na taj način biti koncetrisanija i manje gubiti snagu na strah i paniku, ali u tom trenutku sam "vidjela" namještaj i slike u susjednoj sobi, kao da sam gledala kroz zid... Onda sam sama sebi rekla "šta ćeš vani, šta ako si izašla iz tijela, vraćaj se tamo" , onda sam opet otvorila oči, čula zujanje, nisam se mogla pomjeriti, ali sam ih/to nastavila tjerati. U jednom trenutku sam se iz ko zna kojeg pokušaja uspjela pomjeriti i pružila ruku da dodirnem kuglu koja je i dalje iznad mene (i dalje sam galamila i tjerala ih, čak imam osjećaj i da sam stvarno glasno govorila)... U trenutku kada sam je dodirnula (ili ipak nisam) kugla je nestala. I ONDA se u istom položaju, napola uzdignuta sa jastuka, sa pruženom rukom BUDIM. Tokom čitavog sna mi je srce tuklo k'o ludo, mislim da bi me samo to i ono "urlanje moga bića" uspijelo trgnuti iz sna... Ako je bio san. Valjda svako ko to doživi zna koliki je utisak da je sve to stvarno, koliko je stvaran i odvratan osjećaj bio kada se ne možeš pomaknuti, ja sam osjećala napor mišića u tim pokušajima...
Recite da me razumijete...
