Hvala, svaka cast. Evo, citam li citam, pomalo se kritikujem, previse dugo citam, ali ocito mi treba. Na temu roditelja bi rekla par rijeci. Ja ne vjerujem da su oni svjesni sta nam cine i da su njihovi roditelji bili svjesni sta njima cine. Kad je covjek (koliko toliko) nacisto sa samim sobom, onda se vise ne ljuti, nego samo razumije. Svako od nas ima jednu predpricu i jednostavno je takav kakav je. Niko nikoga ne moze promjeniti i tako je dobro. U sustini, mi svi sve cinimo samo radi sebe samih. Velika je stvar voljeti nekoga i istovremeno mu dozvoliti dovoljno mjesta za licni napredak, svi mi se pokusavamo mijesati u zivote drugih i kad toga postanemo svjesni, to polako nestaje. Moze biti da su sad druga vremena zapocela ili jos ranije, nije bitno, uglavnom mi se cini da se sve vise ljudi budi, svako ima svoj tempo i nacin na koji se to desava. Ja sam radila yogu, godinama, prvo hata yogu i u neko doba mi to nije vise trebalo ali ja nisam mogla prestati, radi ljudi koji su tamo i ko zna zasto jos. To mi je postalo opterecenje, nesto sto sam svojevoljno izabrala, pretvorilo se u mucenje. bilo mi je samo vazno da svi, ama bas svi imaju dobro misljenje o meni, nije bitno da li tog nekog vidim samo jednom u zivotu. Ne daj boze, nekoga povrijediti (sta to uopste znaci?). Onda sam u neko doba prestala ici, nije bilo jednostavno, zvali su pitali, ali ja sam ostala pri svom. U to vrijeme sam vec pocela sa kundalini yogom i to mi je jako prijalo. Pocela sam polako osjecati svoje tijelo od koga sam godinama bila odvojena. Bila sam najredovnija i u zadnje vrijeme odem ponekad, kad zelim. Zelim samo reci da smo mi u mogucnosti, ili bar ja od svega napraviti napor, sto je na pocetku zadovoljstvo. Ludost ili? Jedan clan, sad ne znam tacno kako se zove, ima vas puno, je opisao svoj dan, ustane, kafica, polako na posao itd, i ja zivim tako u zadnje vrijeme. Godim samoj sebi (nakon dugog vremena) i super se osjecam. Pri tome nikome ne cinim nista na zao i nekako se svi osjecaju bolje od tada. Godinama nisam nista mogla pustiti, sve sam htjela kontrolisati i nista nije valjalo. Sad imam povjerenja u zivot i vise ne plivam uz zivotnu rijeku, nego niz. U zadnje vrijeme sam pocela sa ucenjem "lijecenje kroz meditaciju" tu su meditacije sa odredjenim dejstvom i na pocetku mi je to super cinilo ali u neko doba je moje tijelo pocelo strajkovati, jake glavobolje, krv iz nosa itd. i onda sam i to za jedno vrijeme pustila. Imali smo zadnji put tri intenzivna dana, petak do nedelje, meni vec u petak nije bilo dobro ali sam mislila ako prespavam, bice mozda bolje, nije bilo bolje i ja sam otisla kuci. Moj ucitelj je rekao, da ako ostanem mogu brze preraditi neke stvari, a ja se pitam, zasto nesto treba ici brze nego sto ide i gdje se meni to zuri. Nigdje. Ne kaze se djaba "put je cilj".
|