J*bem li ga, mislim da bi preterana pesnička sloboda mogla samo poetska dela (uopšte izražavanje) učiniti više apstraktnijim, i potpuno ih degradairati u smislu njihovog suštinskog, komunikacijskog značaja, tj u prenošenju validnih i korisnih poruka.
Zato, slobodno interpretiranje pojma LAŽ, mislim, i nema naročit smisao.
Laž = namerno i svesno izneta netačnost, neistina, izmišljotina; prevara, obmana... (rečnik)
U tom smislu, ako je tako kao što piše (i tako kao što je moja malenkost tu reč koristili), onda se iluzija ne može izjednačavati sa laži, jer je iluzija:
Iluzija = čulna obmana, uobraženje, obmana pri kojoj se zapaža neki predmet drukčije no što je u stvarnosti; iluzija ima tri vrste: usled nepažnje; usled afekta, naročito straha (kad nam se, npr. noću u šumi učini od panja da je čovek); bez afekta, tj. one koje ne moraju nestati ni pri budnoj pažnji.
Znači, laganje sebe je kad to svesno (polusvesno, krajičkom svesti) radimo, odbijajući da preuzmemo odgovornost za taj postupak i suočimo se sa istinmom, bežući od stvarnosti. Dok je iluzija (po mom shvatanju), kad jednostavno, u datom trenutku, najubeđenije doživimo nešto kao objektivno, a ono nije. Kao kada su prvi posetioci bioskopa panično počeli da beže i vrište dok su gledali scenu voza koji ide prema njima...
Kada u štampi pročitamo iskaz o svedocima prisustva NLO-a na Zemlji, ili u nekoj kjnizi, još gore na netu (jer znam lično ljude koji se zabavljaju time kreirajući i lažirajući; a sasvim je logično da je moguće da to neko radi i iz, određenih, materijalnih, ličnih interesa), ne mogu to prihvatiti kao objektivnost. Očekujući to od nekoga, samo na osnovu miliona navodnih svedoka, isto je kao i očekivati da se prihvati postojanje vampira samo zato što, takođe na hiljade ljudi, svedoči o njihovom postojanju..., što naravno, ne znači da oni ne postoje, ali ni da postoje! Vera je nešto drugo... i s tim u vezi, vrlo je verovatno da vanzemaljci postoje, negde tamo... pa čak i da su nas posetili, ili da smo mi njohov experiment... Mada, prevodeći sebi poetsko izražavanje sa njegovih stilskih figura na bukvalizam, ja osećam i, čini mi se, vidim da su tu, i koliko nas jebu, a takođe i ko su oni (zato i ne volim civilizaciju, pa joj okrenuh leđa i živim najprimitivnije, odričući se potrošačkog života (osim struje koju u velike sam pravim, i kompa)). To je moj konkretan način borbe protiv njih, a kako sam video, potpuno beznačajan i smešan, jer svi samo pričaju i primećuju, ali im se ne da odreći se udobnosti plavog života i plavih pilula... i ako ni ne znaju, da je ovakav život, puno ispunjeniji i lepši, pre svega slobodniji.
Isto tako i naučne studije... može se neko naivno vezati za naučno prihvaćene, ili nove još ne prihvaćene rezultate studija kao pijan plota, i zatim potpuno prihvatiti njihovu poruku, tj savet, i po njemu sada živeti, ali i to je samo stvar vere. Pitanje je, ako to nešto nije očigledno tako, ako ne podleže našoj iskustvenoj proveri ili samom iskustvu, kako možemo znati ne radi li se o grešci, ili što je verovatnije, manipulaciji (kako bi nam se utrapio neki novi spasonosni proizvod; ili kako bi se narodski reklo: "kako bi nam se zavuklo", i na nama naivnima, zaradilo). To je ono što mene nervira, što ne znam kako da prepoznam istinu od laži, i što, kada bih sve morao sam da proveravam, ni 100 života mi ne bi bilo dovoljno!!!

***
Slede citati koji prezentuju unutrašnju borbu koja se vodi za "istinu" (istina=moje shvatanje), slična onoj u meni (ili su to neke stvari u kojima sam pronašao sebe od ranije i sebe od sada):
Kastanede, Aktivna strana beskraja je napisao/la:
Nesumnjivo, duboko u sebi, nagonski, nešto sam znao, ali se nisam usudio ni taknuti u to znanje, a kamoli izvući ga na površinu. Ne bih to bio učinio ni za cijeli svijet!
Želio sam se razljutiti, nazvati ga paranoikom, ali onaj poznati osjećaj da sam u pravu naprosto me je iznevjerio.
Nisam si čak mogao postaviti ni moje najdraže pitanje: Što ako je sve to što govori istina? U jednom času, dok mi je tako govorio te noći, u dnu sam duše osjetio da je sve to istina, ali istodobno, s jednakom sam snagom znao da je sve to apsurdno, samo po sebi.
Nakon što je neko vreme proučavao brojne knjige o mitologiji, ne bi li igde pronašao indicije o postojanju grabežljivih, Kastaneda zaključuje:
Kastanede, Aktivna strana beskraja je napisao/la:
Ono što je bilo zajedničko svim tim piscima nije toliko bila ista tema, koliko potreba da je iskoriste za sebe.
Kastanede, Aktivna strana beskraja je napisao/la:
Svoju sam reakciju pripisao utjecaju don Juana. Neizbježno pitanje koje sam si postavio glasilo je - vidim li ja to tako pod njegovim utjecajem ili doista postoji strani um koji nam nameće sve što radimo? Zapadao sam u proturječna raspoloženja; čas sam odbacivao ideju o stranom umu, čas sam je prihvaćao. Duboko u sebi znao sam da je sve što don Juan govori energetska činjenica, ali sam s jednakom sigurnošću osjećao da je sve to samo naklapanje. Od unutrašnjeg razdora...
Nema direktne veze sa temom, ali je usko povezano...
Kad smo kod toga, ja kao čovek seljak, dok sam bio mali i gledao u svom dvorištu vrste domaćih životinja koje su moji uzgajali, i pitajući se kako li je njima, često sam se pitao o mogućnosti da i nas neko tako uzgaja (naravno, stariji su me uveravali da nije tako i naređivali mi da o tome ne razmišljam kako ne bih zastranio. Ali eto, sve do mog čitanja Kastanede, i zatim pronalaženja ovog sajta, povremeno sam o tome razmišljao, onako, potpuno bezbrižno, kao o mogućnosti, niste li i vi?

)