Da ponovno dam mali poticaj ovoj posebno važnoj temi koja se prilično razvodnila u posljednje vrijeme.
Pogledajmo što o Spiritualnoj povijesti ljudskog bića govori Slavinski:
Većina religija (gnostičkih i formalnih) i okultnih sustava izlažu, pored ostalih elemenata svojih učenja, i spiritualnu povijest ljudskog bića. Ona je obično dana u obliku alegorija. Najpoznatiji primjer alegorijskog prikazivanja čovjekovo nastanka, bivstvovanja i njegove konačne sudbine, u Zapadnoj civilizaciji, jest kršćansko učenje o stvaranju Adama i Eve, njihovom protjerivanju iz raja i njihovim potomcima sve do pojave Krista. Naravno, gnostičko tumačenje biblijskog mita sasvim se razlikuje od učenja kršćanske crkve. Svaki nezavisno orijentiran Tragač za Istinom (a to znači Gnostik) može, koristeći gnostičke metode spoznaje, da otkrije skriveno, suštinsko značenje biblijskog mita, ukoliko je spreman da uloži vrijeme i napore u takav rad. Na okultna učenja Zapada, koja govore o spiritualnoj povijesti čovjeka, u velikoj mjeri je uticala teozofska doktrina Blavatske, koja je faze evolucije opisala kao niz sve savršenijih ljudskih rasa. U takvom razvoju Duša ostaje vječita i nepromijenjena, a rase služe kao sve savršeniji nosači manifestacije Duše. Ovim učenjem se inspirirao Rudolf Steiner i donekle ga preinačio u okviru antropozofije. Iz ova dva sustava nastala su učenja mnogih okultnih organizacija, čak i grupa s malobrojnim članstvom. Sva ta učenja pretendiraju da su primljena od viših Inteligencija kroz otkrivenja proročki obdarenih vođa ili posebnih medija i većinom imaju zajedničku odliku - ograničena su na zbivanja u našem sunčanom sistemu ili, još uže, na zbivanja na ovoj planeti. Da li je čovjek živio u drugim planetarnim sistemima, koji rotiraju oko zvijezda sličnih našem Suncu, ta učenja uglavnom ne spominju, ali se prešutno podrazumijeva da se drama čovjekovog bivstvovanja odigrava na pozornici ograničenoj orbitom planete najudaljenije od Sunca (Pluton). Teozofija, koja detaljno izlaže spiritualnu povijest , nije ni religija, ni filozofija, ni znanost, već pokušaj sinteze ova tri sustava da bi se objasnio odnos između Boga i manifestiranog univerzuma. Teozofija je zasnovana na eklektičkim i vizionarskim spisima Blavatske, a snažno je prožeta hinduizmom i budizmom, tako da teozofska doktrina spiritualne evolucije umnogome govori i o hinduističkim učenjima. Spiritualnu evoluciju pojedinca, kaže Blavatska, nadgleda tajno bratstvo Velikih Majstora ili Mahatma koji borave na Tibetu. Univerzum se sastoji iz sedam međuprožimajućih ravni postojanja, a čovjek, koji je kozmos u malome, također ima sedam tijela koja odgovaraju ovim ravnima, a to su: Božanska, Spiritualna, Intuitivna, Mentalna, Emocionalna, Eterična i Fizička. U ogromnim vremenskim rasponima planete također slijede svoju evoluciju prolazeći kroz "planetarne lance" , koji se sastoje iz sedam sukcesivnih planetarnih stanja. Zemlja na kojoj trenutno živimo četvrta je u svom planetarnom lancu, a poslije nje, u daljem razvoju, postojati će još tri zemlje. Za sadržaj našeg Te čaja značajno je da je Blavatska obznanila shvaćanje evolucije ljudskog bića kao moralni, spiritualni i fizički razvoj, za razliku od Darwina koji se ograničio samo na fizičku komponentu. Ona je ovu evoluciju sagledala od začetka u univerzalnom eteru do inkarniranog ljudskog bića kao neprekinuti niz entiteta. Kroz evolutivni razvoj ljudskog roda i bezbrojne inkarnacije mi putujemo kroz različite, sve složenije nivoe egzistencije: mineralne, biljne, životinjske, ljudske i božanske. I kroz krvavo stečena iskustva, u ogromnim vremenskim rasponima, svako ljudsko biće se konačno svjesno stapa s Apsolutom. Pojava Scientologije Rona Hubbarda, kao modernog gnostičkog sustava, izazvala je napuštanje kozmičkog provincijalizma i razmicanje granica pozornice, na kojoj se odigrava drama bivstvovanja i osvješćenja Atmana, na čitav kozmos, pa i dalje. Ne samo da postoje Atmani u drugim solarnim ili zvjezdanim sistemima, već oni prolaze kroz sličan razvoj u drugim galaksijama, štoviše u drugim univerzumima. Da bismo izbjegli moguću konfuziju, treba da razlikujemo kozmički ili vanvremenski Gnosticizam i Povijesni Gnosticizam, odnosno Gnosticizam u užem smislu riječi. Vanvremenski Gnosticizam je svako učenje, bez obzira kako se zvalo, i bez obzira gdje i kada nastalo, čiji sljedbenici teže ostvarenju Gnoze. Povijesni Gnosticizam može se prikazati, uz golem rizik pojednostavljenja na koje nas prisiljava ograničen prostor, kao skup mističnih učenja nastalih u zemljama Bliskog Istoka usporedo s kršćanstvom. Gnosticizam je, pišu povjesničari religija, skup mističnih učenja Mezopotamije, Perzije i Egipta, Misterijskih religija Stare Grčke, platonizma i neoplatonizma, ranih kršćanskih, judaističkih i hinduističkih utjecaja. Središte međuprožimanja tih utjecaja bila je, početkom nove ere, Aleksandrija, u kojoj su pored Gnosticizma nastala mnoga druga religiozna i filozofska učenja. Nastanak gnostičke sinteze bio je moguć jer je u Mediteranu, u prethodnim stoljećima bila prisutna, s jedne strane, ideja zla, patnje i tjelesne tamnice u koju je zarobljena Duša i, s druge strane, ideja spasenja Duše i dostizanja viših stanja svijesti kroz mističnu inicijaciju i ekstazu, kao provjerene putove kojima posvećenici postaju suplemenici bogova, od kojih su se prije pamtivijeka odvojili. Ideju spasenja naglašavale su ne samo Misterijske religije, već i široko rasprostranjeni mitovi o Prometeju i Heraklu. Premda je Heraklo grčki junak, on nije nosilac samo nacionalnog mita, već prvenstveno arhetipskog, općečovječanskog, kao i Prometej, Kristov prethodnik, koji je podnio natčovječanske patnje da bi ljudskom rodu donio vatru, simbol vječite Istine. Ove ideje su lako srasle s gnostičkim učenjem, jer Gnostici, kao državljani kozmosa, mogu da dišu samo u razmaknutim horizontima gdje se gubi lokalno i nacionalno. Gnostici osjećaju da Istine nema bez uzdizanja k općem, univerzalnom, ali se to opće, univerzalno, ostvaruje istovremenim potvrđivanjem i nadilaženjem individualnog. U Povijesni Gnosticizam urasla je i egipatska magija starog vijeka, jer su mnogi njeni praktičari tog vremena bili aktivni u Aleksandriji. U najstarijim egipatskim zapisima mogu se naći tragovi korištenja magije od strane svećenika da bi se zaštitile duše umrlih na njihovom putu poslije smrti. Vrlo slične formule koristili su bliskoistočni Gnostici olakšavajući uspinjanje Duša umrlih u svjetove Plerome ili Svjetlosti Božje, jer ih je trebalo braniti od zlih arhonta, koji žele da Atmane zadrže u vječitom ropstvu na ovoj planeti. Znanje magijskih formula i lozinki bila ja strogo čuvana tajna gnostičkog okultizma, a davaoci takvih znanja bili su Glasnici Božji koji su budili Atmane iz stanja opijenosti materijom. Po gnostičkom učenju jedan od Glasnika Božjih je Krist. Najveći dio vremena koji je proveo na zemlji on je prenosio takva znanja spiritualno zrelim bićima, odnosno Gnosticima. Zoroastrizam ili Zaratustrino učenje, porijeklom iz Irana, dalo je značajan doprinos Povijesnom Gnosticizmu u vidu dualizma koji je prisutan u svim gnostičkim sistemima. U svijetu je od iskona prisutna borba dobra i zla, svjetlosti i tame, koja se na nivou ljudskog pojedinstva odražava kao borba čovjekovih dobrih i rđavih osobina, jednih koje ga guraju ka svjetlosti i drugih koje ga potapaju u svijet materije. Učenje o emanacijama koje je Povijesni Gnosticizam preuzeo od neoplatonista, objašnjava kako je od Najvišeg Božanstva, koje je u odnosu na ovaj svijet beskonačno udaljeni tuđin, mogao takav da nastane svijet: to nije bilo naglo, skokovito izražavanje, već je duboki rascjep postupno premošćen dugom evolucijom, u kojoj se javljaju sve grublji nivoi izražavanja Božanstva do nivoa našeg fizičkog svijeta, koji je najinertniji, najgrublji i najmaterijalniji. Prisutnost radikalnog i nepomirljivog dualizma u Povijesnom Gnosticizmu rezultira potpunim odbacivanjem ovoga svijeta: budući da je materijalan, zao i lišen svijesti, on ne po tiče od Istinskog Boga, već ga je stvorilo niže božansko bi će - ograničeni i inferiorni bog, Demijurg ili Tvorac, kojeg Gnostici najčešće poistovjećuju s Jehovom iz Starog Zavjeta. On je tašt, zao, osvetoljubiv, kozmički tiranin željan moći i nikako ne može biti Istiniti Bog, čija je suština Apsolutno Sveznanje i Beskonačna Ljubav. Istiniti Bog je izvan i iznad ovog svijeta, stranac u močvari tame i patnje. Iz osnovnog dvojstva koje čine Bog i materijalni svijet proishode mnoga druga dvojstva na mikrokozmičkom nivou od kojih su najvažnija sljedeća: Duša nasuprot čovječjeg mentalnog aparata čiji je najotuđeniji vid njegov Ego: vječiti život nasuprot smrti: i Gnoza nasuprot neznanja. Povijesni Gnosticizam sadrži mnoštvo kompliciranih metafizičkih sustava koji opisuju i tumače kozmički pad Atmana u materiju, sunovrat koji predstavlja svojevrstan kozmički abortus, čije posljedica zarobljavanje Duše u tamnicu materije. Također govore o Spasiocu ili Božjem Glasniku koji dolazi da probudi usnule Atmane. Odrobljavanje se postiže kroz doživljaj Gnoze ili oslobodilačkog znanja. Nužan uvjet takvog događanja jeste dolazak na zemlju Božjeg Glasnika ili Razbuditelja, koji na Atmane djeluje slično kvočki koja razbija ljusku jajeta da bi pile, koje je sazrelo, moglo da napusti svoj dotadašnji mračni svijet ograničen ljuskom. Praćenje gnostičke ideje kroz povijest i periodično javljanje novih gnostičkih grupa sve do našeg vremena ukazuje da Gnosticizam prima mnoge pritoke, da nove sastavnice uranjaju u njegovo tkivo profilirajući se s prethodnim, ali da se kao sinteza javlja učenje koje ima različite vanjske forme s uvijek istim unutrašnjim jezgrom. U pokušaju čak i pojednostavljenog prikaza Gnosticizma suočavamo se sa značajnim teškoćama, jer je nužno integrirati u skladnu cjelinu mnoga nesuglasna ili proturječna gledišta. Gnostičke sekte pridaju istim izrazima različite sadržaje, terminologija je nepregledno raznovrsna, a kozmičke sile oličene su u bezbrojnim božanstvima, arhontima i inteligencijama. U kozmičkoj drami, čiji je klasični junak ljudsko biće, središnje mjesto ima Bog, Apsolut ili Istina. On je najprvotniji princip, čista i Apsolutna Svijest koja je beskonačna, vječita i neopisiva. Svaki pokušaj da se Bog-Istina definira pozitivnim terminima je, pošteno govoreći, nemoguć. Što god da se kaže nije to čno i mora se odmah poreći, jer se bog-Istina može definirati samo negativni m određenjima, odnosno, može se reći samo što on nije. Budući da On "nije od ovoga svijeta", nijedan izraz koji potiče iz ljudskog iskustva i misaonih procesa ne može ga točno definirati, kao što se lopta ne može sabiti u krug, jer trodimenzionalna ravan egzistencije nadilazi ravan određenu s dvije dimenzije. Bog je izvan i iznad svih kategorija misli, definicija, shvaćanja i opažanja. On se ne može obuhvatiti niti opisati nijednim izrazom, ne može se dočarati nikakvim uspoređenjem. Bog je bezimen, neizreciv i nedostupan, svetinja svih svetinja, tajna nad tajnama. U konačnoj analizi, o Njemu se ne može ni govoriti, jer ga najpribližnije izražava šutnja. Premda se u okultnim učenjima kaže da Bog-Istina jeste Apsolutna Svijest, bliže je određenje da je On Apsolutno Nesvjesno, u kome ne postoji, prostor, vrijeme, materija, energija niti bilo koje njihovo izražavanje. Budući da je Bog-Istina izvor svega, i svekoliko odrediš te kome se sve postojeće vraća, ni u jednom sudbinskom pitanju nije ga moguće zaobići. Stoga Gnostici svih tradicija usprkos svega pokušavaju da ga dočaraju. U takvim pokušajima, od kojih sam neke naveo, dalje se kaže da je Bog nestvoren, nezačet, prapočetan, beskrajan i bezobličan. On nema moralnih kvaliteta - niti je dobar, niti je zao, niti je a neutralnoj poziciji, između ta dva ekstrema. On jednostavno JESTE! Premda sadrži u sebi sve postojeće, on je nedjeljiv. Iako je sve postojeće podložno promjeni, On je vječito nepromjenjiv. Sve se kreće i mijenja, a On je vazda u vječitom mirovanju. Sve što postoji, postoji, u Njemu, ali je za Boga točnije reći da je Veliko Nepostojeće, Ništavilo, Ne-Biće, slično budističkom učenju o Apsolutnoj praznini, Apsolutnom Ništa. Prvo pitanje koje se nadovezuje na pokušaj definicije Boga jeste kako je nastao ovaj svijet koji je njegova sušta suprotnost? Budući da je Bog nespoznatljiv, razlog nastanka svijeta je nepoznat, ali različite gnostičke škole ipak pokušavaju da nađu objašnjenja. Bog, budući Jedan, Apsolutan i Nedjeljiv, htio je da se izrazi kroz beskonačno mnoštvo; htio je da bude spoznat; stvorio je manifestirani univerzum u svoju bezgraničnu slavu. Jedno od raširenih objašnjenja je da se Nedjeljivi Bog, koji je po svojoj suštini beskonačna ljubav, i stoga što je ljubavi neophodno da se izrazi, izrazio kroz mnoštvo svjesnih bića koja su u stanju da iskuse njegovu ljubav. Po mišljenju mnogih suvremenih Gnostika, najprihvatljivije tumačenje početnog stadija kozmogonije dao je Meher Baba, sufi, i jogi, kojeg su njegovi učenici smatrali Avatarom. Po njegovom učenju, iz Apsolutnog Zaborava Ne-Bića u jednom trenutku je krenuo prvi impuls, koji je po svojoj suštini bio bezuzročan i bezrazložan i, prema tome, Božanski hir, kao začetak igre sa samim sobom. Suštinski sadržaj tog impulsa bio je u upitanosti TKO SAM JA? Taj praiskonski impuls, koji je označio prvi pokret u apsolutnom mirovanju Božanstva, izazvao je i prvo izražavanje Božjeg Jastva. Povijesni Gnosticizam na ovom mjestu započinje izgradnju svoje složene i razgranate filozofije ukazivanjem da Božje Jastvo nikada na može biti shvaćeno od strane ljudske svijesti u svojoj čistoj suštini, već samo u svojim Božanskim aspektima. Na ovom stadiju kozmičke drame oni se izražaavaju kao trojstvo, jer se iz nedjeljive SVE-JEDNOSTI javljaju tri oličenja: Nous ili Duh, Enoia ili Misao i Logos ili Riječ (odnosno Razum). Božansku suštinu treba shvatiti kao neizdiferenciranu i nedjeljivu, stoga su ovo samo aspekti koji omogućavaju ograničenoj ljudskoj svijesti da se približi nedostižnom i neshvatljivom. Gnostički učitelji većinom prihvaćaju mišljenje Filona Aleksandrijskog, iz I. vijeka nove ere, koji u Logosu vidi aspekt Božanstva koji posreduje između čovjeka i Boga. Posrednik je neophodan jer ljudsko b će, kao što smo naglasili, nije u stanju da neposredno shvati Božanstvo, kao što golo oko ne može da jasno sagleda zasljepljuju ću svjetlost sunca. Bog se može shvatiti samo posredno, kroz Logos, kao što je oku potrebno zatamnjeno staklo da bi kroz njega sagledalo sunce bez zasljepljivanja. Bog je preko Logosa povezan s ljudskim rodom, koji može da iskusi njegovo najsuštinskije svojstvo - njegovu bezgraničnu ljubav - samo kroz Logos. To je u kršćanskom učenju i učenju Povijesnog Gnosticizma Krist, a u šire shvaćenoj spiritualnoj tradiciji Avatara, Bogo-Čovjek ili Bog koji se u potpunosti izražava kroz čovjeka. Kao što se čista svjetlost, prelomljena kroz prizmu, javlja u vidu mnoštva boja, tako se, izražavajući se sve dalje u manifestnom univerzumu, Božanstvo nastavlja da grana u sve brojnija i raznolikija izražavanja. Povijesni Gnosticizam uči dalje da apstraktni Božji atributi i metafizičke ideje kao što su Razumijevanje, Milosrđe, Volja i Moć potencijalno postoje u Bogu, ali nemaju samosvijesti, kao nerođena djeca u utrobi majke, no kada se izraze i dobiju imena oni stiču posebne identitete i odvojenu egzistenciju, tako da na jednom stadiju Božjeg izražavanja oni bivaju oličeni kao posebna kozmička bića. Na taj način, Najviše Božanstvo emanira ili zrači iz sebe u postojanje vrlo složenu hijerarhiju sve manje savršenih spiritualnih bića s posebnim identitetima. Po klasičnoj gnostičkoj doktrini, ta bića su bila sposobna da, uvjetno govoreći, misle, opće i imaju izvjesna znanja o Božanstvu iz kojeg su proistekla. Ovakva emanacija Božanskih atributa predstavlja prvu fazu dugog procesa prelijevanja s viših kozmičkih stadija postojanja na niže, kao što se voda planinskog potoka spušta u kaskadama od svog čistog izvora. Kozmička bića nastala u ovom procesu nazivaju se eonima i u kozmičkoj Hijerarhiji zauzimaju različite nivoe zavisno od vremena svog nastanka. Što su kasnije nastali niži im je nivo, grublje su prir ode i svijest im je u većoj mjeri zatamnjena. Oni eoni koji su nastali na samom početku izražavanja Boga čine svijet Plerome ili Punoće Božje. Kako se emanacije dalje razvijaju i spuštaju u izražavanje, sve su dalje od svog čistog izvora, prljajući se do najgrubljih oblika postojanja koji čine materijalni svijet u kome živimo, svijet iluzije, laži i patnje. Pleroma ili Carstvo Božje postoji uslijed toga, kaž e Povijesni Gnosticizam, što Apsolut nije usamljen, već oko njega zrači aura vječnih manifestacija njegove beskonačnosti. Ta izražavanja jesu djelomični vidovi njegovog beskonačnog savršenstva, a u daljem razvoju kozmičke drame, koja se kreće ka sve dubljim ograničenjima slobode i svijesti, imaju određene uloge. Pad iz stanja Jednosti s Božanstvom, ili kozmički abortus, teče svojim neumitnim tokom. Taj pad mora biti potpun, do samog dna kozmičkog bezdana, da bi, u jednom trenutku, mogao da započne povratni proces uskrsnuća i uspona ka Božanskom Uviru. U gnostičkim mitovima Tvorac ovog paklenog svijeta Demijurg i njegovi arhonti igraju ulogu zlog cara i carevih tamničara, koji na prijevaru hvataju plemenitog junaka i pokušavaju da ga zauvijek zadrže u tjelesnoj samici. Zarobljavanje Spiritualne Iskre u prljavom mesu nedvosmisleno govori da je čovjek zarobljeni Bog, čija je svijest omamljena tako da nije u stanju da se sjeti svoje istinske prirode. O tome nam hermetičkim jezikom alegorija govore mnogi mitovi, legende i priče okultnih Majstora. Demijurg i arhonti opiru se svim silama pokušajima čovjeka da se izbavi iz tjelesne tamnice, jer buđenje i sve potpunije osvješćivanje čovjeka kroz stjecanje Gnoze i povratak u njegov spiritualni zavičaj dovodi do raspada njihovog svijeta tame i povlačenja i nestanka svega postojećeg u praizvor Apsoluta. Sa druge strane, čovječjem izbavljenju teže više kozmičke sile radi ponovnog uspostavljanja cjeline Božanstva. Takvo stanje čovjek subjektivno doživljava kao istovremeno djelovanje u njegovom biću snaga dobra i snaga zla. Čovječji Ego je ambasador i agent snaga zla u njegovoj svijesti, a snage svjetlosti se izražavaju u njegovim težnjama ka dobru, plemenitosti i ljubavi za druga bića što je vječita borba svjetlosti i tame u kojoj nema predaha do posljednjeg trenutka, do potpunog obogotvorenja čovjeka. Na taj način, drama kozmičkog pada pretvara se u soteriološku dramu izbavljenja. U kritičnom trenutku na scenu stupa Logos u vidu Avatara ih Savršenog Učitelja, kao Božji Izaslanik, koji iz usnulosti budi Atmane i kroz čiju ljubav oni, kao bezbrojne Božanske Iskre, otkinuti u davnini od Univerzalne Svjetlosti, nalaze put svog povratka u izgubljeni zavičaj. Da bi Učenik lakše mogao da svari gradivo ove Lekcije, dat ću u obliku rezimea glavne karakteristike Gnosticizma:
1. Postoji rascjep između najviše svijesti, Boga ili Istine s jedne strane i stvorenog svijeta s druge. U okultnim učenjima srodnim s hinduizmom to su Brama kao suština svega postojećeg i maja, kozmički privid ili iluzija. 2. Drugi suštinski element Gnosticizma je istovjetnost Boga i čovječjeg Jastva, njegovog Istinskog Bića. Najdublju suštinu čovjeka čini Spiritualna Iskra. Ona je zarobljena u svijetu materije i svi njeni napori usmjereni su ka izbavljenju iz tog svijeta. Čovjek je zarobljeni Bog, nesvjestan svoje prirode, jer je sve u manifestiranom univerzumu podređeno zarobljavanju i omamljivanju Atmana, od strukture atoma i galaksija s njihovim gravitacionim silama do psihofizičke konstitucije čovjeka. U ovom svijetu čovjek je u stanju dubokog sna, opijenosti i hipnoze, prekriven i pritisnut gustim nanosima ljepljive i otupljujuće materije, koja ga sprječava da se "sjeti" sebe, svog zavičaja, svoje prave prirode. 3. Iz ropstva u tjelesnoj tamnici postoji put u slobodu, put povratka u praiskonski spiritualni zavičaj, a to je spajanje s vječitim Oceanom Svjetlosti, Bogom ili Istinom. Drama pada u tamnicu materije preobražava se u dramu spasenja buđenjem ljudskog bića kroz doživljaj Gnoze, što se najčešće naziva prosvjetljenjem, iluminacijom ili Direktnim Iskustvom Istine. 4. U prekretnom trenutku drame na pozornici se javlja Spasitelj, Iskupitelj ili Glasnik Božji. Njegovo učenje predstavlja zov koji budi usnule Atmane i pokreće ih na dugo hodočašće ka Istini. Ove odlike Gnosticizma mogu se otkriti u većini mistično-okultnih sustava spiritualnog razvoja, a Gnoza kao oslobodilačko znanje čini unutrašnje, ezoterično jezgro svih religija.
(Izvadak je iz knjige od Slavinskog: Tečaj gnostičkog okultizma)
Lijep pozdrav svima od Sofije!
|