Primećujem da se većina ljudi kada se pomene reč LJUBAV, zakače isključivo za ljubav između muškarca I žene, i zbog toga se razumevanje nekih malo širih I dubljih nivoa ljubavi o kojima govorimo, prosto ispeglaju I dovedu na početnu ravan onih odnosa u sebi samima koje još nismo razrešili. I sve je to normalno, deo procesa ljudskog sazrevanja I prevazilaženja sopstvenih problematičnih mesta. Zbog toga, hajde da se pozabavimo baš ovim oblikom ljubavi.
Najveći broj ljubavnih problema I najviše ljubavnih patnji proizilazi iz toga što čovek ne razlikuje ljubav kojoj teži od SOPSTVENE PREDSTAVE O LJUBAVI. Tada dolazimo u situaciju da ta predstava o ljubavi utiče I oblikuje naše razmišljanje o ljubavi, utiče na nača osećanja I u krajnjoj liniji I na ponašanja. Zbog toga je priča o ljubavi krajnje subjektivna priča. Ponašanje jedne osobe u ljubavi nije nimalo slučajno baš takvo: Ona se ponaše I oseća onako kako veruje da treba da se ponaša u ljubavi. Tome treba dodati da na takvo ponašanje utiče kompletna psihološka struktura IZGRAĐENE LIČNOSTI, koja nas prosto “tera” na takvo ponašanje.
Mistifikacija ljubavi proizilazi iz činjenice da ljubav najčešće doživljavamo kao nešto što je izvan nas, što dolazi negde izvan, što nas mami I zove, kao je to Rudar objasnio svojim rečima. Time osoba koja voli, ljubav predstvlja kao nešto izvan sopstvenih granica ličnog JA (ego granice) I time negira svoje učešće u nastanku ljubavi, jer sebe ne doživljava kao negog ko voli, već kao nekog kome se ljubav događa. Zanimljivo, ali iz toga možemo izvući zaključak da osoba negira sopstvenu ODGOVORNOST za pojavu voljenja, kao I za doživljaj da ona voli. Time nesvesno sugeriše sama sebi da nije ona ta koja voli I kontoliše ljubav, nego ljubav kontoliše nju. I onda se čudimo odakle ljubavni problemi. Nije ni čudo, jer takvim stavom, koji je krajnje nesvestan, a često već pretvoren u svesnu predrasudu, mi sami sebe negiramo.
Rudar je napisao/la:
A kada nas Ljubav pozove, kad pocne da nam se desava, onda se treba samo potpuno prepustiti, bez trunke sumnje. To nam je od Boga dato, da moze svako da zavoli nekoga i tada kroz davanje Sebe, bas Sebe i spozna. Tada nam se pruza prilika da pronadjemo onaj drugi deo, koji nam nedostaje. Muskarcima zenski deo, a zenama muski deo, pa da budemo kompletni. Tada nisu u pitanju defnicije i teorije, nego praksa na delu.
Rudar je napisao/la:
Prvo dajes Sebe, pa onda spoznas Sebe, kroz davanje.
Jedna od lažnih predstava ili predrasuda o pravoj ljubavi je I POTPUNO PREDAVANJE DUGOME u ljubavnom činu.
Hajde da malo analiziramo ovu predstavu o ljubavi:
U ljubavnom zanosu često umemo da kažemo:
“Dajem ti se svim bićem svojim…”
“Dajem ti se potpuno I bezuslovno…”
“Prepuštam ti se…”
“Uzmi me celog bez ostatka….”
“Dajem ti sve što nosim u sebi…”
Pesnički jezik obiluje bogastvom izraza kojima ovakvo osećanje ljubavi opisuje. A poznato je da su pesnici veliki sanjari, maštari, majstori izražavanja ljubavne patnje kroz stihove koji moraju da taknu našu dušu. Moraju, jer svako od nas mora proći, bar jednom u životu, ljubavnu patnju, mora, jer je to uslov za sopstveno razumevanje naše sudbine.
Osoba koja teži da se potpuno preda drugome, ona će zarad ljubavi imati želju da da svu svoju individualnost I identitet, u slepoj želji da se spoji sa paretnerom, potpuno I neobuzdano, ne bili doživela to senzacionalno iskustvo orgazmatičkog nestajanja u prostoru I vremenu. Ta senzacija koju osećamo je samo SENZACIJA, I ona traje koliko traje to orgazmatičko iskustvo. Ali posle toga nestaje. Problem je što mi produžavamo tu senzaciju tako što projektujemo želju za takvim iskustvom I na ostale oblike ispoljavanja ljubavi, nesvesni činjenice da je tamo nećemo naći. Osujećenje takve isprojektovane želje vodi u patnju.
Druga činjenica koja se krije iza tog fantazma o potrunom prepuštanju I davanju, je da mi, opet nesvesno, svoju individualnost podređujemo partneru I njegovim željama I potrebama, čime sebe stavljamo u poziciju pasivnog učesnika u razmeni ljubavi. Na unutrašnjem nivou psiholoških struktura, to je pokušaj sticanja novog identiteta kroz imitaciju I identifikaciju sa partnerom. Jednostavnijim rečima, to bi značilo da smo spremni da odustanemo od SEBE I da se pretvorimo u nekog drugog, samo da bi doživeli tu neverovatnu senzaciju koje pruža orgazmatički doživljaj. To jasno ukazuje da nije reč o ljubavi, nego o našoj fantaziji.
Niko ne ne govori da se ne treba upuštati u fantaziranje, čak šta više ono nam pruža tu magičnost lepote koju međusobni odnos dva tela može pružiti, ali to nema nikakve veze sa ljubavlju, prosto terminološki se ne uklapa u suštinu ljubavi.
Kako možemo voleti druge ako ne volimo sebe? Kako možemo voleti uopšte ako smo spremni da se sebe odreknemo? Kako možemo voleti ako nismo spoznali sebe, sopstveni identitet I prihvatili sve svoje mane I vrline u jedinstvenu celinu našag bića?
Ovako to izgleda:
LJUBAV = POTPUNO SE DAJEMO DRUGOJ OSOBI
Šta to dajemo drugoj osobi? Sebe. A šta to u sebi nosimo?
Morate priznati da u sebi nosimo I svetlu, ali I TAMNU stranu sebe.
To onda znači da kroz potpuno predavanje drugoj osobi, mi joj dajemo I bes I zavist I ljubomoru I strahove, I još svašta nešto. I onda I nije čudno kada ljubav poistovetimo sa “potunim davanjem sebe”, da ćemo svakako doći u situaciju da će pre ili kasnije izaći na površinu tog odnosa I ova tamna strana. A šta ćemo onda? Onda sledi razočarenje, jer nam se raspršila ILUZIJA naše predstave o ljubavi.
Nadam se da sam jasno objasnila ovaj fenomen.
Često se dešava, da osobe koje gaje ovakvu fantaziju od ljubavi, se često odmah daju I nude drugome. Što je za tu osobu samo znak ljubavi, ne mora da znači da je I za drugu. Neko će se od te iznenadne pojave prepuštanja I davanja uplašiti, jer nije u stanju da se odrekne sebe I svoje individualnosti. Često se dešava da osoba biva odbijena takvim ponašanjem potpunog predavanja, da shvata da je njena “taktika” neuspešna, tada na nesvesnom nivou zamišlja da nije sebe dovoljno dala, da se nije dala u potpunosti, I to dovodi do frustracije. Pošto je u okviri takve logike svaki konflikt potencijalni raskid odnosa, a svaki raskid je praćen strahom od gubljenja identiteta, onda se takve osobe I ne usuđuju da samoinicijativno prekinu odnos, već nastavljaju agoniju ponavljanja iluzije njenog odnosa prema ljubavi. Ako do raskida ipak dođe, onda se takva osoba oseća izgubljena, kako da je sa predmetom njene ljubavi otišao I deo nje, što se obićno doživljava kao katastrofa, I proživljava period dezorjentisanosti, gubitka motivacije I pojava depresije.
To je najčešći slučaj maladalačke ljubavi, iživljavanje iluzija, maštanje…pa ko od nas to nikad nije doživeo? Tu slast I opijenost?
Još jedna stvar: Ako u ljubavi težimo da se potpuno predamo drugom, onda bi trebalo I da drugog u potpunosti primimo u sebe. Jel da? A da li je to realno moguće? Da li želimo primiti u sebe sve negativne energije drugog? Da li ste u to sigurni? Da li je uopšte moguća potpuna “simbioza”? Koliko nam je pšoznato simbioza je najjači oblik veze između dva bića, kao izraz međusobne zavisnosti koja je toliko izražena da jedno biće ne može preživeti bez onog drugog. U takvom odnosu potpuno je poništena individualnost oba bića. I šta mislite, da li je to onda prava ljubav?!!!!
Ako date celog sebe drugom, šta onda ostaje vama?
Potpuno davanje sebe je siguran put za zavisničku ljubav. Sa psihološke tačke gledišta, osoba se našla u poziciji malog deteta, čije biološko, psihološko I sociološko preživlajvanje u potpunosti zavisi od drugih. Tada se projektuju situacije iz detinjstva kada je dete potpuno pripadalo svojim roditeljima koji su se o njemu brinuli. To ukazuje na potrebu traženja bezuslovne ljubavi kroz partnera, I zapravo nesvesna težnja da u partneru tražimo roditelja suprotnog pola, tražimo zaštitu, I sigurnost, umesto da to tražimo u sebi. O ovome sam već pisala u nekom od prethodnih postova.
Ova predstava je postala arhetip predstava o ljubavi kao potpunom spajanju, kao čežnji za drugom, idealnom polovinom, mitologizovane priče o androginim bićima koji su izgubili svoj drugi deo. To je jedino moguće samo u trenutku orgazma, kada smo privremeno izvan granica svog identiteta, izvan granica svog ega. To blaženstvo, difuzna opijenost I osećaj sladostrasi erosa, je izazvano pomeranjem uobičajenog nivoa pojedinačne svesti budnosti. Osećaj prevazilaženja sopstvene ograničenosti I doživljaj neke vanvremenske bezgraničnosti apsolutnog bića, koje je tada JEDNO. Ali, to su zamke erosa. Ljubav je stanje budnosti. Ljubav je kada smo spremni da vidimo sebe I drugog u potpunosti, bez zaslepljenosti koju nam eros pruža.
Ali, o EROSU drugi put.
Veliki pozdrav.
