Rastislav je napisao/la:
...Tačnije bilo je to nekakvo polubudno stanje.Nešto između sna i jave. Krenuo sam malo da se pomjerim, ali nisam mogao. Bukvalno sam bio paralizovan. Sjećam se da sam silnu energiju i koncentraciju uložio da bih pomjerio samo mali prst na ruci. Koliko je to sve trajalo nemam pojma. Ništa mi nije bilo jasno i sav sam bio uplašen. Nakon što sam pomjerio taj moj mali mprst polako je došlo do „otkočivanja“ čitavog tijela.
Hehe
U šta verovati? Ma nemam ti ja više pojma... Kad sam mali bio verovao sam mami i tati.... a onda shvatio da su me lagali pa rasturali....

Otad verujem u sve i ne verujem ni u šta....
Čak i da se osloniš na sopstvena zapažanja, pitanje je koliko su pouzdana...
Sve je verovatno.... nešto je više verovatno, nešto manje...
Kako je sve JEDNO (povezano)..., određeni su ljudi sposobni uočiti najtananije distinkcije... pa znati o drugima kroz horoskope, čitanje aure... misli...
Toliko o tome...
Ajmo sad o citatu.... Izgleda sam se ja rodio kao ludak... ne uklapam se u standarde...

, pa valjda zato nikada nisam ni pridavao značaj iskustvu koje si opisao. A možda i zato jer ga ja doživljavam, povremeno, od kad znam za sebe.
Kasnije u životu, proučavajući hipnozu, shvatio sam o čemu se radi... a još kasnije čitajući o fiziološkim mehanizmima, bilo mi e sasvim jasno... No, čak i mnogo pre toga, jer meni se to dešava od rođenja, valjda, naučio sam, spontano, da to kontrolišem (čak i izazivam), i da brzo i lako izlazim iz tog "stanja"... Mada, moram priznati, ima dana kada se i ja uplašim... Ipak, nije svejedno kad se iznenada probudite i shvatite da ste paralizovani i da su oči jedino što mošete pomicati

, te dok se opasuljite, malo se i iscimate
Mada... sve to može biti i zabavno
Strah... valjda... je najgora reakcija... mislim... Osobno.... ja ga za sebe malo imam... ali za druge...
Često sam čitao/slušao o iskustvima vezanim za ovu pojavu... I svako ga interpretira u skladu sa svojim mentalitetom.... neko će reći "opsednutost", neko "otmica", neko "bolest", neko "ma sasvim normalno" i tako dalje...
Živim na selu... prilično je pusto... nema uličnih svetala i sl.... Oduvek sam bio prinuđen da i noću putujem kilometrima kroz pustoš tame, šumama i brdima, sa, recimo, železničke (vlak/voz) stanice, ili da se vraćam od prijatelja sa drugog kraja sela, i sl... Da sam dozvolio sebi da se plašim morao bih da pobegnem glavom bez obzira odavde... Ali.. kao što kažete... često su tu razni zvuci, šuškanja u lišću... pa ponekad i koraci (valjda uobraženi), i mnoge druge stvari.... a ono što me zaista uplaši... to je kad u toj noćnoj tišini, koju jedino remete moji koraci, odjednom zalaje neki pas na sav glas.. ili neka životinja pusti snažan krik... ili odjednom nešto pretrči ispred vas.... Faktor iznenađenja bato.... a srce u grlu...
A nisam navikao na baterijsku lampu... pa je nikad ne nosim, kao ni kišobran

... e onda mi malo prpa...
Takođe... od skora, od kad intezivnije posećujem ovaj sajt... dešava mi se isto što i Mikešu sa terasom.... Samo, moja kuća je u sred ničega... pa je malo zahebanije... Naime, čitao sam malo o otmicama i sl... i od tada, evo, pošto ne spavam u ove sitne sate, kroz otvoreni prozor koji mi je, inače, pred nosem, tačno iza monitora, neko vreme sam redovno... oko 1-2-3h noću, čuo korake... Jasne, prave korake... pa kao zastane neko tačno pod prozor....
Epa bato, tada sam se osećao kao i ti Mikeš... brate... ja koji se oooodavno nisam iscimao... osetio pravi strah.... sada samo što se nisam paralisao od straha.... Ali onda se probudila ona moja "Ma ko, šta, će mene da plaši".... skočio sam i što brže mogao otrčao da izlaznih vrata, tiho ih otključao, i ne paleći svetla naglo otvoro vrata, jer rekoh, ako je neko tu da mi ne pobegne.... Kad cvc... nema nikog i ničeg. Upalio sam svetlo, i naglo optrčao kuću i pregledao sva mesta gde bi neko mogao da brzo pobegne. ili se sakrije.. ali ništa...
Par puta (noći) čuo sam kao da je neko nekom motkom ili nečim grebao po spoljnom zidu... pored kog inače nema drveća... A takođe se čulo i pomeranje dasaka na tavanu...
To se ponavljalo iz noći u noć... i par noći za redom sam ja izigravao budalu i "lovio" uljeza... ali ničeg nije bilo... Kad sam prestao da razmišljam o svemu tome... prestalo je i to da se dešava...
Nikom od mojih u kući nisam pričao o tome... jer su oni veliki paničari...
A kada su me uhvatili kako trčim po dvorištu usred noći bez svetla... marao sam da slžem da radim to jer ne mogu da spavam, pa hoću da se izmorim... U trnutku su postajali religiozni i krstili se obema rukama pa i nogama...
Da li je Jungov sinhronicitet ili nešto drugo... pojma nemam... ali znam da sam se ježio od straha... ali ipak želeo da se suočim...
Igra li se to s neko nama, ili se mi sami igramo, ili dozvoljavamo drugima da to čini.... ne znam... Da li je uobrazija, varanje sopstvenog sluha

...
Poz