Pozdrav
Ljudi, ja sad imam mali problem. Stvarno ne znam u koju kategoriju da stavim ovu moju priču. Neka admin slobodno odluči. Iz nekog razloga mi se ovaj podforum učinio idealnim:


Do prije par godina nisam baš puno razmišljao o stvarima koje su tu oko nas, koje nas okružuju a kojih nismo ni svjesni. Valjda to nekako dođe čovjeku s vremenom. Kako kažu naši stari „samo će ti se kazati“. Jednom prilikom, ne baš tako davno upoznao sam jednu ženu, zapravo zbližili smo se pošto smo se već znali iz viđenja, a koja je puno starija od mene, možda nekih 11 ili 12 godina. Znali smo se naći u gradu i ispričati se na kafi i onda razići svako svojim putem.
Jednom prilikom reče ona meni:
- E, hajde da ti uradim natalnu kartu.
Ja je blijedo pogledah - nemam pojma šta mi govori. Kontam neka karta, nešto poput medicinskog zdravstvenog kartona.
- Treba mi samo tačan datum rođenja, dan i mjesto gdje si se rodio.
- Joj, nemoj majke ti. Hoćeš horoskop da mi radiš. Otkud da se time baviš? Nisam imao pojma.
- He, he – nasmija se – pa tako je to s ljudima. Misliš da nekog znaš dovoljno, ako ste se par puta sreli i razmijenili par učtivih rečenica. Hajde daj podatke...
Malo sam se opirao, ali znatiželja je bila veća. Mislim u sebi, baš da vidim na šta će to izaći. Glavni argumen mi je bio upravo to što se nismo baš TOLIKO dobro poznavali, tako da može naći samo te površne stvari koje je mogla uočiti u meni.
Ljudi moji, možete samo da zamislite šok koji sam doživio kad mi je donijela urađen horoskop. Kao na rentgenu, skeniran svaki pedalj moje ličnosti, karaktera. Sve bukvalno od djetinjstva, kakve sam drugove imao, šta sam volio da jedem, da radim, od čega sam bolovao, koje su mi fobije, koja su mi interesovanja, kakve djevojke volim, na šta sam osjetljiv, na šta alergičan, koliko patim, kolika sam radostan... sve bukvalno sve je bilo napisano tu na papiru ispred mene. Krajičkom oka sam vidio njen osmjeh što joj se pojavljivao na licu dok je posmatrala moju zabezeknutu facu.
- Ma daj, neko ti je sve ovo rekao! Nisi sve ovo modgla tek tako napisati.
- Ma, ko mi je mogao reći. Neko od tvojih prijatelja? Pa nikoga od njih ne poznajem. Odoh, žurim. Vidimo se poslije a ti malo porazmisli o tome.
I otišla je žurnim korakom niz trotoar, a ja sam polurazjapljenom vilicom gledao u njenom pravcu ne vjerujući u tok događaja. Mi smo se idalje družili, i povremeno i razgovarali o tome a ona mi je pomalo objašnjavala sve oko astrologije.

Prošao je izvjestan broj mjeseci nakon toga i jedne večeri sam došao mrtav umoran s posla. Večerao sam stigao se istuširati i bez osvrtanja otišao na počinak. No i pored silnog umora san nikako nije htio na oči. Zatvarao sam ih na silu i zamišljao neke lijepe pejzaže u nadi da ću prevariti san, ali ništa. Pogledao sam na sat, i nije bilo tako kasno, negdje oko 22,30 h. Prevrnuo sam se na drugi bok i otvorio oči. U tom trenutku kao da je nekakva sijenka proletjela preko zida. Svjetlo u sobi je bilo ugašeno a jedini izvor svjetla ja bio onaj sa ulice koji je probijao kroz roletne i lomio se preko ćoškova zidova.
–Čudno, baš čudno! Pomislih u sebi ne obraćajući pažnju previše.
Nakon pet minuta sam ponovo otvoruio oči a ovoga puta sjenke su bile mnogo izražajnije i jasnije i nisu nikuda bježale negu su tu pred mojim očima igrale nekakvu svoju čudnu igru. Bile su nepravilnog amorfnog oblika, stalno mijenjajući se. Širom iskolačenih očiju sa sjeo na krevet ne bili se malo sabrao i rastjerao nezvane goste u mojo glavi, kako sam mislio. Ali nikakvih promjena. One su i dalje bile tu. Sad me je već obuzeo neopisiv strah jer nisam imao pojma šta se događa. Ludim li? Upalio sam svjetlo. Naravno tada su nestale. Otišao sam do kuhinje napravio sebi sendvič i upalio TV. Sjedio sam nekih pola sata i onda sam se ponovo zaputio na spavanje. Ugasio sam svjetlo, sad već potpuno budan i priseban i kad sam legao ... Bile su tu. Zaista ne znam kako sam to veče zaspao. Sutradan na veče misleći o svemu tome, sam legao nešto kasnije. Vrlo brzo sam zaspao, ali sam se brzo i probudio. Tačnije bilo je to nekakvo polubudno stanje.Nešto između sna i jave. Krenuo sam malo da se pomjerim, ali nisam mogao. Bukvalno sam bio paralizovan. Sjećam se da sam silnu energiju i koncentraciju uložio da bih pomjerio samo mali prst na ruci. Koliko je to sve trajalo nemam pojma. Ništa mi nije bilo jasno i sav sam bio uplašen. Nakon što sam pomjerio taj moj mali mprst polako je došlo do „otkočivanja“ čitavog tijela. Kako sam samo bio iscrpljen poslije te moje borbe sa samim sobom.barem sam tako mislio. U meni nije bilo kapi snage ni energije. Zaspao sam u stotinki sekunde. Sutradan mi se ponovilo isto. Nisam se mogao pomjeriti ali ovoga puta nisam pridonosio tome puno značaja nego sam prepustio da stvari teku svojim tokom. Nakon par minuta sve je opet bilo po starom...
Nakon par dana čačkajući po internetu naišao sam na termin „paraliza sna“. I šireći potragu o tome naiđoh na teoriju o mogućoj otmici vanzemaljaca i njihovom hranjenju našim emocijama upravo strahom... Hm, jako čudno i strano... Hajde makar mi je bilo lakše kad sam znao šte se događa mada se od tad to više nije događalo i sad spavam kao beba...

Prije neki dan iz SAD mi dođe jedam moj prijatelj kojeg nisam vidio jedno 3 – 4 godine. Sjeli smo tako u kafić na se ispričamo i dohvatili smo se svih mogućih tema. Tako smo i pričali o ovoj famoznoj ekonomskoj krizi koja nas sada drma, kad u jednom trenutku on reče:
- A, jel znaš ti zašto je to tako? I zašto je čitavo čovječanstvo u jednoj velkoj gabuli? Zato što nismo spoznali Gospoda Boga našeg Isusa Hrista spasitelja koji je u nama..
U čemu je kvaka? Naime taj moj drugar je doskora živio jednim potpuno drugim životom. Pio je, drogirao se, ganjao kurve, da izvinete, i ja ga znam kao takvog. I sad ne možete da zamislite moje iznenađenje (opet) kad je jedna takva ličnos izgovorila nešto poput toga? Vidjevš upitan izraz na mom licu sam je nastavio priču:
- Ja sam ti tamo nastavio sa istim životom, kao i ovdje. Izlazio sam do kasno, nisam imao ni stalnu djevojku nego sam ganjao one po trotoarima, naravno ne bi se pobunio ni protiv dobrog kvalitetnog komada droge bilo koje vrste. I sve do jedne večeri dok me njihova policija nije zaustavila zbog nekakvog sitnog prekršaja, gdje sam morao da prenoćim u policijskoj stanici u nekakvoj sobici. Ja sad da tebi pričam šta sam ja tu doživio i šta sam sve vidio, ti bi rekao da sam ja lud.
- Pa, de reci mi, molim te. Interesuje me kad sve već spominješ.
- Ma, neću nije bitno.- ostao je do kraja tajanstven na svo moje insistiranje - Sutradan kad su me pustili iz stanice prolazio sam pored nekakve crkve i samo sam ušao u nju. Tamo ljudi kad su me vidjeli, u kakvom sa stanju primili su me ko da sam njihov100 godina... Kad sam došao kući osjeti sam kako me neko drugi vodi. Zamisli, kad sam počeo da čitam i Bibliju. Kao da mi nešto govori: probudi se, zategni krevet, nemoj imati toliko prljavog veša... tako neke banalne stvari koje me vode i usmjeravaju na pravi put.... A ne samo banalne ali od toga polazim... Poslije sam saznao da se sto zove – prosvjetljenje.

E, sad ja sebi samom postavljam pitanje a i vama u šta ili u koga čovjek da vjeruje?

u sto wjerowati? u nista...
istrazuj, razmisljaj, citaj, kriticki obradjuj, gledaj, mirisi, njusi ali NE wjeruj u nista. slazi SAM kockice...

Ratislave hvala na zanimljivim iskustvima koja si podijelio sa svima, pogotovo ona sa horoskopom koje su i meni fascinantne. I meni je i dan danas to na neki način fascinantno i zanimljivo kako određeni ljudi na određene načine uspijevaju vidjeti tako detaljno u naš život i to pogotovo u budući, jer ako to može i to se ostvari pitam se gdje je tu slobodna volja. To je zanimljivo područje kojim bi se trebalo pozabaviti jer po meni to je sve gotovi mehanizam koji su neki otkrili ili im je uređeno.

Ovo sa sjenama sam i sam doživio par puta samo nisam vidio nego uvijek sam čuo korake, prije dosta godina to mi se događalo isto par noći za redom kao da mi netko hoda po tepihu bos takav je zvuk. I naravno digneš se upališ svjetlo i nema ništa, legneš a ono opet i onda lagano ludiš. Dosta sam čitao o toj paralizi u kojoj se probudiš ali ti tijelo spava. Mislim zvuči na prvi pogled logično no kad malo dublje gledaš i nije mi baš uvjerljivo iz više razloga, kod svih kojima se to dogodilo imaju neopisiv dubinski strah koji te cijelog prožima, svi imaju više manje scenarije da im je netko u blizini ili ih promatra. Slično kao kod onih koji su bili blizu smrti i idu kroz tunel, i za to znanost ima odgovor kao da se u mozgu upale neka osijetila koja nam omogućavaju da vidimo izvan tijela i da se sve to odvija u mozgu. Da nisam to doživio i vidio slična iskustva drugih možda bih i povjerovao. Poznat onaj slučaj gdje je slijepac kad je to doživio izvan tijela vidio normalno i sve detaljno opisao, a od rođenja nikad nije vidio niti s od svjetla.
Ista stvar i s ovime, mislim da tu ima više od sam paralize. I sad kad si me na to podsjetio opisat ću nedavno iskustvo prije koji tjedan dva, neznam možda sam ga i opisao ovdje. Uglavnom ko i svako veče otišao spavat oko 12 i nisam mogao zaspat pa sam se vrtio i gledao na ručni sat. I onda nakon 20min obuhvatio me taj neopisiv strah. Jednostavno to nemogu opisat kao da je netko ubrizgao dozu straha u mene. I svjestan svega nemogu vjerovat da mi se to događa jer je prošlo jako puno godina od zadnjeg puta i mislim u sebi pa jebem ti šta je sad ovo, ne opet. Da napomenem nisam se probudio iz sna niti sam ikad zaspao. Jednostavno sam blokiran i imao samo osjećaj kad mi je netko izvan na terasi (moj prozor od sobe je odmah do vanjske terase gdje je stol i 6 stolica) i blizu mog prozora. Želio sam se dići al je strah bio kao uteg. To je trajalo neznam ni sam koliko i onda je u nekom trenutku pala jedna od stolica vani na terasi! Inače stolice naslanjam na stol dok na njima nitko ne sjedi da se ne skuplja prašina. Zamislite tek onda koji me strah obuzeo! Par sekundi nakon toga počeli su psi lajat i to prepoznam lavež kad je riječ o nepoznatim ljudima,nije isti kao za recimo mačke i slično. Kad su počeli lajat nekak sam skupio snage i hrabrosti, digao se i upalio vanjsko svjetlo al nije bilo nikog. Dvorište je ograđeno i jedini prolaz je pokraj pasa. Nakon toga otišao u krevet i bio sam sav iscrpljen i odmah zaspao. Ujutro se digao i doživio šok kad sam vidio da je pala stolica baš ona do mog prozora! Čak su i starci čuli kad je pala stolica, kao da je bačena, al su mislili da je mačka pa se nitko nije dizao. To bih i ja pomislio da nije bilo tog straha koji je započeo baš slučajno prije pada i prošao nakon pada u sred noći! Previše slučajnosti, za prije sam mislio da je ono znanstveno objašnjenje logično ali nakon ovoga kad mi se ponovilo fuck znanost, nek mi onda ovo objasni što mi se dogodilo. Šta je to bilo ili bolje tko je bio neznam i bolje da ne nagađam.

A što se tiče vjerovanja to ovisi od osobe do osobe. Ja potječem iz dosta jake katoličke obitelji i sredine gdje je vjera isprepletna sa svime, al moram priznat još od osnovne to mi baš nije išlo u glavu, jednostavno kad sam se opirao tome. Išao sam u crkvu i nedjeljne mise i sve to al to je samo površina u dubini sam mislio u sebi pa šta ja tu radim, bolje da sam doma spavao, al nisam mogao na to niti pomislit da ne idem na misu jer starci bi pobjesnili. Kroz cijelu osnovnu svećenik je vodio spisak tko je bio na misi a tko ne i na temelju toga je davao zaključnu ocjenu! Kad sam već odrastao i krenuo na faks onda sam već se otrgnuo od svega toga i počeo po svome. Iako nisam crkvu odjednom odbacio to je teklo postupno i polako, gotovo godinu dana, jer možete si zamisliti od prvog razreda ići stalno u crkvu i slušat propovjedi i glumit savršenog vjernika, postaješ programirana marioneta. To mi je omogućavalo jer sam kući rijetko dolazio a i frendovi su mi svi takvi koji skidaju boga i sve po redu tako da je postpuno to me kao promijenilo. Prije sam se zgražao kad bih netko opsovao boga ili rekao nešto protiv crkve i slično. I onda prvi šok sam starcima zadao kad sam se vrati kući za praznike i rekao da ne idem nam misu, kao da sam rekao da ću se objesit, odmah su mi držali propovjed kak te nije sramota, šta ti misliš sa svojim životom i slično. Onda kad su vidjeli da ne popuštam polako su se pomirili s time. I onda dalje sam počeo po netu surfat po raznim sajtovima, čitat knjige, gledat dokumentarce. U biti to je krenulo sa prehranom kad sam počeo proučavat sastojke u hrani, šamponima i to me odvelo na alternativu o zdravlju i sve dubioze zdravstvenog sustava i o lječenju kemoterapijama i slične stvari. Onda su došli david icke, alex jones,bill maher, michael moore, ostali dokumentarci tipa 9/11, zeitgeist itd.,koji su samo potkrijepili neka moja podsvjesna stajališta i to se sve polako skuplja u tebi i onda hoćeš sve dalje i sve više i tako me to traženje dovelo do galaksije koja mi je dala još veću dubinu i znanje, proces promjene je u meni sam ubrzan.
Danas kad me pitaš u šta vjerujem? Vjerujem u karmu i da je život samo jedna lekcija u udžbeniku napredovanja i izgradnje. Vjerujem u boga kao izvora iz kojeg smo potakli i zato svi imamo iskru u sebi koja svakim napretkom zasvijetli jače, a ne u boga kakvog ga crkva predstavlja i njihovo trojstvo i da su prvi ljudi bili adam i eva i njihovi ispovijed i ostale nebuloze. To su sve priče za malu djecu koje su palile prije 100 i više godina ali ne danas. U crkvu mi ne pada na pamet da idem no to ne znači da trebam po njoj pljuvati, ako je ljudima lakše da u nešto vjeruju neka im je, ne treba ih u tome spriječavati. Ne pada mi napamet da nekoga idem uvjeravat da se zapita u što točno on to vjeruje osim ako za to sam ne iskaže želju. Crkva i monetarni sustav su za mene jedno te isto, isprepleteno oružje manipulacije, hrpa didova kojoj je mjesto u staračkom domu. Sad se postavlja pitanje a što ako sam u krivu? A ja pitam što ako si ti u krivu? Ja se ne brinem ja znam da imam novi život za ispravljanje pogreške a ti sinko ideš u pakao, jer tvoja vjera te to uči.

ops opet sam se zaletio sa svojim dugim postanjem, sva sreća pa sam na galaksiji jer bih na drugim forumima bio odavno cenzuriran

Hehe
U šta verovati? Ma nemam ti ja više pojma... Kad sam mali bio verovao sam mami i tati.... a onda shvatio da su me lagali pa rasturali.... Otad verujem u sve i ne verujem ni u šta....
Čak i da se osloniš na sopstvena zapažanja, pitanje je koliko su pouzdana...
Sve je verovatno.... nešto je više verovatno, nešto manje...
Kako je sve JEDNO (povezano)..., određeni su ljudi sposobni uočiti najtananije distinkcije... pa znati o drugima kroz horoskope, čitanje aure... misli...
Toliko o tome...

Ajmo sad o citatu.... Izgleda sam se ja rodio kao ludak... ne uklapam se u standarde... , pa valjda zato nikada nisam ni pridavao značaj iskustvu koje si opisao. A možda i zato jer ga ja doživljavam, povremeno, od kad znam za sebe.
Kasnije u životu, proučavajući hipnozu, shvatio sam o čemu se radi... a još kasnije čitajući o fiziološkim mehanizmima, bilo mi e sasvim jasno... No, čak i mnogo pre toga, jer meni se to dešava od rođenja, valjda, naučio sam, spontano, da to kontrolišem (čak i izazivam), i da brzo i lako izlazim iz tog "stanja"... Mada, moram priznati, ima dana kada se i ja uplašim... Ipak, nije svejedno kad se iznenada probudite i shvatite da ste paralizovani i da su oči jedino što mošete pomicati , te dok se opasuljite, malo se i iscimate
Mada... sve to može biti i zabavno
Strah... valjda... je najgora reakcija... mislim... Osobno.... ja ga za sebe malo imam... ali za druge...
Često sam čitao/slušao o iskustvima vezanim za ovu pojavu... I svako ga interpretira u skladu sa svojim mentalitetom.... neko će reći "opsednutost", neko "otmica", neko "bolest", neko "ma sasvim normalno" i tako dalje...

Živim na selu... prilično je pusto... nema uličnih svetala i sl.... Oduvek sam bio prinuđen da i noću putujem kilometrima kroz pustoš tame, šumama i brdima, sa, recimo, železničke (vlak/voz) stanice, ili da se vraćam od prijatelja sa drugog kraja sela, i sl... Da sam dozvolio sebi da se plašim morao bih da pobegnem glavom bez obzira odavde... Ali.. kao što kažete... često su tu razni zvuci, šuškanja u lišću... pa ponekad i koraci (valjda uobraženi), i mnoge druge stvari.... a ono što me zaista uplaši... to je kad u toj noćnoj tišini, koju jedino remete moji koraci, odjednom zalaje neki pas na sav glas.. ili neka životinja pusti snažan krik... ili odjednom nešto pretrči ispred vas.... Faktor iznenađenja bato.... a srce u grlu...
A nisam navikao na baterijsku lampu... pa je nikad ne nosim, kao ni kišobran ... e onda mi malo prpa...
Takođe... od skora, od kad intezivnije posećujem ovaj sajt... dešava mi se isto što i Mikešu sa terasom.... Samo, moja kuća je u sred ničega... pa je malo zahebanije... Naime, čitao sam malo o otmicama i sl... i od tada, evo, pošto ne spavam u ove sitne sate, kroz otvoreni prozor koji mi je, inače, pred nosem, tačno iza monitora, neko vreme sam redovno... oko 1-2-3h noću, čuo korake... Jasne, prave korake... pa kao zastane neko tačno pod prozor....
Epa bato, tada sam se osećao kao i ti Mikeš... brate... ja koji se oooodavno nisam iscimao... osetio pravi strah.... sada samo što se nisam paralisao od straha.... Ali onda se probudila ona moja "Ma ko, šta, će mene da plaši".... skočio sam i što brže mogao otrčao da izlaznih vrata, tiho ih otključao, i ne paleći svetla naglo otvoro vrata, jer rekoh, ako je neko tu da mi ne pobegne.... Kad cvc... nema nikog i ničeg. Upalio sam svetlo, i naglo optrčao kuću i pregledao sva mesta gde bi neko mogao da brzo pobegne. ili se sakrije.. ali ništa...
Par puta (noći) čuo sam kao da je neko nekom motkom ili nečim grebao po spoljnom zidu... pored kog inače nema drveća... A takođe se čulo i pomeranje dasaka na tavanu...
To se ponavljalo iz noći u noć... i par noći za redom sam ja izigravao budalu i "lovio" uljeza... ali ničeg nije bilo... Kad sam prestao da razmišljam o svemu tome... prestalo je i to da se dešava...
Nikom od mojih u kući nisam pričao o tome... jer su oni veliki paničari...
A kada su me uhvatili kako trčim po dvorištu usred noći bez svetla... marao sam da slžem da radim to jer ne mogu da spavam, pa hoću da se izmorim... U trnutku su postajali religiozni i krstili se obema rukama pa i nogama...
Da li je Jungov sinhronicitet ili nešto drugo... pojma nemam... ali znam da sam se ježio od straha... ali ipak želeo da se suočim...
Igra li se to s neko nama, ili se mi sami igramo, ili dozvoljavamo drugima da to čini.... ne znam... Da li je uobrazija, varanje sopstvenog sluha ...

Poz

Temelji ponašaje na osnovi svog znanja, a ne vjerovanja.

Krivo znanje je opasnije od neznanja !

Znanje štiti – ignoriranje vodi destrukciji !

Vjerovanje u nešto = neznanje o tome !



- Kasiopejci -

Pa jeste tako Džek.... samo to je meni malo previše apstraktno...
Jer čak i to naše znanje je zasnovano na verovanju nama samima, odnosno našim očima, ušima i osećajima... ili da kažem percepciji... a sve su to nesigurne kategorije, sklone greškama...
Ako postoji neki link daj.... hoću da bolje shvatim te Kasiopejce.. mislim ovo:

...

Eto, upavo dok ovo kuvcam pod prozor se čuju neko pucketanje, šuškanje i kretanje...
Odoh da vidim šta je (03:31h;jutro )...
Pre neku noć je to bila moja mala mačka koja je uskočila u sobu, kroz 3m visok prozor...

Pozdrav

Budi strpljiv. Vreme sve pokaže.

suzy zanimljiva iskustva, hvala na podjeli

Ne sjecam se da sam ikada imao to (neko bi nazvao paranormalno) iskustvo.Sto se tice toga u sta da vjerujes...predlozio bih ti da budes otvoren na svaku vrstu informacije te ih kriticki obradjuj i sam odluci koje ces da prihvatis a koje ne...Pozzz

Vjerovati u visu svijest, jednotu, u sveopcu ljubav i bolji svijet.
Svatko je vjernik na svoj nacin.

U sebe?