Oduvek, ali oduvek meni je pojam nacionalnosti bio i ostao neshvatljiv... od malih nogu. Nacionalni identitet... šta je to?
Ja sam oduvek bio glup i to nikada nisam uspeo da shvatim. Ni sve sukobe koji iz toga slede.
Zapravo shvatao sam ja, ali na jedan neuobičajan način koji nikome drugom nije bio shvatljiv.
Uvek sam postavljao pitanje ljudima: "A kako ti znaš kojoj naciji pripadaš? Zar nije sve tako nestalno, tako promenljivo... Zar možeš da sigurno tvrdiš da tvoj pra ili čukun deda nije došao iz pi*de mate*ine od nekud, i rešio da se u ovoj zemlji na ovom mestu nastani. Zar možeš da budeš siguran da tvoja pra i tvoja čukun baka nisu imale romske, albanske, turske, germanske, talijanske ili ko zna čije krvi? Možeš li?" Na ovakva pitanja daju potvrdan odgovor samo jako jako čudni ljudi

, dok se većina samo duboko zamisli...
Živim u kući u kojoj je živeo i moj pra deda (koji je rođen 1883.), na komadu zemlje koji je nedaleko od prethodne "rezidencije" otkupio moj čukun deda (rođen 1870.) da bi bio bliži "civilizaciji". Na toj prethodnoj lokaciji u kolibi on se rodio, i tu upoznao svog oca (rođ.1854.), svog dedu (rođ.1830.) i pra dedu (rođ.1813.)... Ovoliko ja relativno sigurno znam, i to mi je usmeno preneseno od prethodnih generacija, a u poslednjih oko 150 godina sačivano i nešto lične dokumentacije. Crkvena arhiva ide još dalje, te tako, ispada, da su moj preci bili prilično statični ljudi, i držali se jednog te istog mesta. Naravno ne svi, poneki brat, sestra... su odlutali... te ko zna gde sve sada imam daaaaleke rođake. No nije to poenta, poenta svega ovoga je ta, da ja ne mogu, pa čak iako sve ovo znam, da se sa sigurnošću izjasnim po pitanju nacionalnosti. A to može, bez problema neko ko ne poznaje ni svog dedu niti zna išta o njemu...
Imajući sve ovo u vidu, uz vrlo kratko razmišljanje, vrlo se jednostavno dolazi do zaključka o besmislenosti samog pojma nacionalnosti, svake rasprave na tu temu, i naročito svih sukoba zbog toga nastalih.
Jedan moj prijatelj se jednom naljutio na mene (i pojam ljutnje mi je intelektualno stran - ne razumem ga), kada sam rekao, nazovi me kako želiš (mislim na nacionalnost, ali i bilo šta drugo), zamoli me da pričam nekim drugim jezikom (ja to već upravo činim koristeći se jezikom koji sam naučio od prve reči, kasnije u životu, i koji je potpuno različit od mog maternjeg), stavi granice ove države gde god hoćeš (još jedan meni prilično nelogičan pojam) i nazovi je imenom kojim želiš, meni je sve jedno, sve su to tako nebitne stvari... ne-suštinske... Suština ostaje ista kako god je ti zvao...
Ne govorim ja "mlateći praznu slamu". Odrastao sam u sredini u kojoj su nacionalna prepucavanja svakodnevnica (iako se ne radi o temom navedenim nacijama), a i sa po nekim sukobom kao normalanim sledom događaja. Bio predmet verbalnih (retko fizičkih) napada često puta. Ali sve što sam povodom toga osećao bilo je "Oprosti im oče ne znaju šta rade", poetski rečeno... Zapravo, imajući u vidu činjenicu da mi ne znamo ko smo u smislu nacionalnog identiteta, jer ne možemo biti sigurni ko su nam bili i odakle došli preci, mi jednostavno ne možemo da neracionalno reagujemo, doživljavajući te verbalne napade kao lične i ulazeći u besmilene sukobe iz toga proizvedene. Već moramo, nošeni našom prirodom, da pokušamo da onima koji to nisu shvatili nenametljivo skrenemo pažnju (mislim na napadače) i ako je moguće stavimo na mesto koje im i pripada - mesto naših prijatelja, ili ako ne uspemo (a ne govorim ni o kakvom - na silu - "urazumljavanju"), bar situaciju održimo pod kontrolom i zdravorazumski je okončamo... (sve to rečeno zadržavajući se na materijalistički aspekat, i aspekat jednog čoveka koji ne poznaje previše lliterature.... jer, zaboga ljudi, zar se samo iz knjiga uči, zar su reči čoveku prirodne i bogomdane... zar su slepci diskriminisani kad je intelektualno/duhovno uzdizanje u pitanju, ili oni nepismeni... ili oni poput mene koji razmišljaju strogo u slikama, te su im reči komplikovane i nerazumljive, pa im trebaju nedelje ne retko i meseci za čitanje jedne apstraktnije knjige od 100 strana, da bi je razumeli, i koji relativno brzo razumeju samo slikovite opise... i u globalu, samo reči koje mogu asocirati sa nekom slikom...). Dakle sa aspekta čoveka koji (valjda) razmišlja na sebi svojstven način, kome je u krvi (možda rođen sa tim) da neprekidno analizira, preispituje a zatim sintetiše, koji neprekidno postavlja, naročito sebi, a zatim i drugima (moleći za odgovore, tuđa gledišta, ideje, načine razmišljanja - zbog komparacije, koja mu služi kao jedan važan mehanizam učenja) razna pitanja, koji stalno traži smisao u svemu, pokušava da dokuči uzročno-posledične mehanizme... Pa iako, možda, taj čovek greši, jer nije ni siguran šta dotični termini znače, a i ne vidi neki smisao u njima (nacionalnost, nacionalna pripadnost, nacionalni identitet, nacizam...), ni kako se stiče "pravo" na određenu nacioanalnost, koji su mehanizmi po kojima se do nje dolazi... da li je sve samo stvar izbora... ili pravog porekla... ili možda samo rođenja na određenoj teritoriji uokvirenoj nekakvim granicama i nazvanoj nekakvim imenom... Sve je to besmisleno... sve što pravi razlike među ljudima u smislu koji podrazumeva hijerarhiju prema superiornosti, ili možda bilo koji drugi vid raslojavanja... jer da li je jedan, ma koj čovek, zaista, superiorniji od drugog... ili je samo, naizgled, malo različitiji???
To je dakle sa aspekta jednog "knjiški nepriučenog" čoveka... A ne možemo i ne smemo zanemariti mogućnost da takvih ima puno (gorštaka npr... like me

) niti im to smatrati za manu... jer ne rađaju se svi pod okolnostima koje im dozvoljavaju da se "opismene" (ako je to uopšte i potrebno), niti je u prirodi svih da čitaju (mislim na knjige)... Ima i onih koji čitaju znake... pričaju sa šumom, konsultuju se za vetrom, razgovaraju sa zemljom... čitaju iz oblaka... ali ne znaju ni jedno slovo... a rečnik im je toliki da im je sasvim dovoljan za zdravu komunikaciju...
Dakle imam bliske prijatelje svih mogućih "nacionalnosti" (bar po jednog iz nekih) prisutnih na ovim prostorima i niko od nas nije sklon uopštavanju. Sukobe koji su postojali između "naših" zemalja mi smo oduvek smatrali nebuloznim (zapravo bili smo sigurni da postoje neki skriveni ciljevi) i niko od nas nije upao u tu njihovu igru.
Bilo je ratova... moguće da su se neki od nas i našli na suprotnim stranama... Ono što ja znam je da tek tada nisam mogao da se načudim čudu, i razumem zašto smo tu gde jesmo, u uniformama u kojima jesmo i naoružani... Protiv koga (ili bolje, za koga) se boreći??? Zar da pucam u nekog tamo koga ne poznajem i ko mi nikad ništa nažao učinio nije??? ... Imaju li ljudi savesti, aman...? Ili su samo retki od nje bolesni...?
Zadržao bih se na ovom nivou sagledavanja ove teme jer na bilo kom višem ona stvarno gubi svaki smisao.
Po nacionalnosti ja sam čovek, i sve druge ljude gledam na taj način... A ako se i zadržimo na specifičnim nazivima naroda... onda je za mene sve to samo folklor, običjai (a oni nastaju kao posledica životnih okolnosti... npr ovde je običaj da se zimi jede meso i to od preživara, a zašto... pa zato jer je planina na kojoj uspeva samo trava, uglavnom, pa je za zimu jedino moguće sačuvati malo pšenice i kukuruza za hleb i kačamak, u veoma ograničenim količinama jer loše uspevaju, i puno sena... stoka jede sena i služi za hranu preko zime... da li je to loše ili nije... ne ulazimo u to... iako sam lično postao vegan od skoro... i postao providan

) a samo bolesnima i ove razlike mogu da posluže kao povod za sukobe. Neko se rodi sa plavom a neko sa crnom kosom (uprošćeno rečeno), koji od ova dva "tipa" ljudi je bolji... i da li su ove razlike razlog za nekakve sukobe??? Jesu... Pa zar mnogobrojni vicevi to ne potvrđuju. Ako pristanete na viceve kao kredibilni izvor informacija onda možete i na marketing... a s tim u vezi citat
Citat:
Ja verujem, na primer, da se davimo u okeanu veoma loših informacija, od kojih je previše njih namenjeno da stavi novac u nečiji tuđ džep. Prema tome, ono što nam je stvarno potrebno je novo rešenje sačinjeno od dobrih informacija za obične ljude, koje mogu da koriste po ceni koju mogu da priušte.
Kolin Kembel - Kineska studija
Iako ekstrahovana iz nekog drugog kontexta... i vezana za neku drugu priču, ova rečenica donekle aludira i na ovu temu...
Oprostite na maloj aproseksiji kojom je prožet moj post... nisam imao više vremena da bih se bolje izrazio...
Pozdrav