Povratak

K'o zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti- velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi-
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat k'o stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
K'o sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srce se dići-
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.

K'o zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me.
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

Dobriša Cesarić

viewtopic.php?f=10&t=895&start=140

Antic je pisao djecije i metafizicke pjesme mada to je to isto :

Nekome ko će razumeti

Sad shvatam: nismo došli
zadovoljni ko trave
što niču da ih gaze
nečije trapave zore.
Mi smo zvezde, što ludo
u mrak se strmoglave
i zbog jednog bleska
ne žale da izgore.

Imamo ruke, dobre
kao aprilske laste,
da se grlimo plavo
i gasimo u letu.
I prisutni smo zbog neba
što mora da izraste
u pupljcima vida
ponekome u svetu.

Prejeli smo se svega.
I zubatog. I nežnog.
Sad svako pruža ruke
i nova čuda traži.

A sve je smešno i tužno.
I sve je neizbežno:
i ove istine dobre
i ove dobre laži.

Prejeli smo se, kažem,
i svako ume da sanja.
I svako ume da vrišti
i ruŠi daljine glavom.
I jednako je u nama
i kamenja i grana.
I jednako je u nama
i prljavo i plavo.

I svesni da smo lepi
isto koliko i ružni,
stigli smo gde se gnjura
i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali.
I znamo šta smo dužni.
I šta smo juče hteli.
I sutra šta ćemo hteti.

Goreli smo, al nismo
postali pepeo sivi
od koga bujaju žita
i obale u cvetu.

Uvek smo bili živi,
pa ipak: drukČije živi
od svih ostalih živih
na ovom zbunjenom svetu.


I najzad: tako je dobro
što nismo samo trave,
što talasanja svoja
nijednom vetru ne damo,
već smo zvezde što sjajem
sve nebo okrvave
željne da budu sunce
makar na trenutak samo


KAD BI JASTUCI PROGOVORILI


Kad bi jastuci progovorili
o tome sta neko sanja i krije,
kada bi zaista progovorili
o tome sta neko radi kradom,
o devojcici,
na primer,
sto imitira starije
i nesto spletkari... spletkari,
sva izbrljana pomadom,
ili o decaku
sto se tupim ziletom brije
- kao: kuburi covek s bradom,
i sve ostalo kad bi progovorili
o tebi
i o meni,
bilo bi da se place i smeje
i da se pocrveni.


Srecom: jastuci nista ne govore.
Cuvaju milion tajni u mekoj belini perja.
Oni su kao ladje,
velike bele ladje,
sto plove u nemoguce,
u snove,
u bezmerja.
Uvece te odvedu.
U zoru te dovedu,
I zna se: sve je uredu.

M.Antic

San radoznala coveka


Poznas li ko ja uzitak sto gusi,
Kazu li za tebe: “Gle osobenjaka!”
-Ja sam umirao. U mojoj se dusi
pojavio uzas, al i zelja jaka;

strah i ziva nada na mene se rusi.
Sve kako klepsidra sipa zrnca laka,
Muka sladi usta premda ih i susi;
Od poznatih stvari daleko je svaka.

Bio sam ko dijete zeljno kazalista
Sto spusteni zastor mrzi kao nista!
Konacno je hladna istina preda mnom;

Mrtav bez cudjenja. Strasno svjetlo salje
Zora. – E pa onda? Zar se sale sa mnom?
Podigli su zastor i ja cekam dalje.

Sarl Bodler

pošto sam ga već spomenuo i citirao stihove, red je da se stavi u cijelosti...


Modra rijeka

Nitko ne zna gdje je ona
malo znano al je znano

iza gore iza dola
iza sedam iza osam

i još budje i još luđe
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače
preko žege preko stege

preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset

i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače

gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga

I još buđe i još luđe
iza uma
iza boga

ima jedna modra rijeka
široka je duboka je

sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest

o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna

ima jedna modra rijeka

ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke

Mak Dizdar

Raspinju me

Raspinju me
a ja moram biti križ i čavli.
Varaju me a ja moram biti laž.
Pale me a ja moram biti pakao.
Moja su hrana sve stvari,
Točna težina svemira,
poniženje, klicanje.
Moram opravdati
ono što me ranjava.
Nije važna moja sreća
ili moja nesreća.
Ja sam pjesnik.

J. L. Borhes



Nisam siguran da postojim

Nisam siguran da postojim,
u stvari. Ja sam svi pisci
koje sam poznavao,
svi ljudi koje sam sreo,
sve žene koje sam volio;
svi gradovi koje sam posjetio...
Nisam ni u šta siguran,
ne znam ništa...
Možeš li zamisliti da čak ne znam
ni datum svoje smrti?

J. L. Borhes

Poznajem neke kapetancine
- sve same surove vucine.
Nose bradurine.
Pustaju brcine.
Pustaju obrve.

Sto cuda nacine.
Na sve bi nacine da su muskarcine.
Sve bi da ucine da su mangupcine,
da su mornarcine,
da su junacine.

Al sve su ove kapetancine
za mene obicne trice i kucine.

Osim tih kapetanskih kapetana
ima na svetu i precih stvari.
Prvo da vidimo sta je to more.
Prvo da vidimo sta su mornari.

Ko nije plovio,
ko nije brodio,
ko se od orkanskih talasa skrivao,
taj kao da se upola rodio
i kao da je upola ziveo.
I moze od te polovine
komotno jos malo da se skine.

Ti mislis: more je samo voda.
More je ogromna muska sloboda.

Mornari znaju: more se plavi
samo u secanju,
samo u glavi,
samo na slici – na razglednici.

Ti mislis: more su samo ladje
i samo daleka putovanja.

More je kad covek u sebi nadje
mudrost kako se budan sanja
i kad su dani slani i sivi.

Mudrost kako se sasvim zivi.

Mornari se, u stvari, ne radjaju.
Postaju od svoje maste najzlatnije.
Sami se od sebe sebi dogadjaju,
svaki put cudnije…neverovatnije…

Zazmure i pogode kad da se dogode
i na kom mestu da se dogode.

Ima tu i nekih drugih nemira:
more je najmilije dete svemira.

Zvezde ga kao klinca paze
i ljube u bistro oko,
i maze,
i miluju mu kovrdze zelene
i u svetlost ga umotavaju,
i menjaju mu od vetra pelene
kad krenu u zoru da spavaju.

Sunce mu od svog najlepseg sjaja
uz svaku obalu,
uz tvrde stene
napravi bezbroj shlingeraja
od algi zelenih i bele pene.

Oblaci sto se nad njim roje
nad kolevkom mu kroz vecnost stoje,

Mlekom ga od munja i groma doje
i oko usta ga izbrljaju
slagom od jutarnje rose svoje,
pa ga ljuljaju,
ljuljaju,
ljuljaju…

Sve su to znaci da su rodjeni
more i mnogo miliona
nebeskih tornjeva,
nebeskih zvona…

Sve su to znaci da su rodjaci
more i ogromna visina.

Mozda i ne znas:
svi na svet dodju
sa nekom zvezdom sto je pala.
More je opna kroz koju prodju
na drugu stranu ogledala.

I zivotu se sasvim predaju
i nebo zaborave dok ovde borave,
a u stvari se samo ogledaju
u svojoj vecnosti,
u cudu nekom
blistavom,
ogromnom,
i dalekom.

I misle da su na zemlji samo,
a jednako su i tu i tamo.

Sta cekas?
Sta gnjavis?
Sta metiljavis?

Prodaj sta imas i kupi vrecu.
Natrpaj u nju svu svoju srecu.
Baci na rame u cik zore
i put pod noge:
- pravo na more!

Isprazni dzepove.
Sve zivo prodaj.
Pa tome otkucaj srca dodaj.
I malo krilatih snova dodaj.
I malo promukle pesme dodaj.

Rasprodaj stvari nove i stare.
Sta cekas?
Idi u mornare.

Idi i vidi sto su mornari
divna decurlija i drugari.

Pojedi s njima zalogaj hleba.
Progutaj gutljaj vode i neba.
Posrci poneku psovku slanu.
Istusiraj se u orkanu.

Postaces ludji od svake bure.
Postaces mladji od svakog proleca.
Doziveces za deset godina
sto neko ne moze za tri stoleca.

Mornari i zvezde cudesno znaju
da vecno namiguju
i vecno traju.

Kad ljudi ostare – odu u penziju,
a mornar – u neku drugu dimenziju.

I kad je deda, jos se ne da.
Jos u daljinu ceznjivo gleda.

Do smrti, on samo sa suncem druguje.
Tone u neku meku caroliju.
Ne vredi za njim da se tuguje.
Ne vredi suze da se proliju.

Mornar ne umire.
On mirno ode
na onu stranu neba i vode
u nesto slobodnije od slobode.

Njemu ne objasne,
njega ne uce
kako kroz svetlost da se provuce.

I niko ne moze da razume
i da se seti da primeti
kako on sve to cudesno ume,
kako to cini u tisini.

Dusa mu pitomo zamirise
kao maslinjaci posle kise.

I mislis: gotovo!
Nema ga vise.

A on i dalje u vetru dise.

Sad su ti jasnije mnoge stvari.
Znas sta je more.
I mornari.

Mozda bih njihove tajne precutao
da i sam nisam svetom lutao.
Bio sam sasav od putovanja,
ogrnut daljinom kao plastom.
Naucio sam kako se sanja
i druguje sa sopstvenom mastom.

Kad vidis mornara,
- ne pitaj sta mu je.
Pusti ga.
On mnogo voli da samuje.

On samo trepne i – kad god hoce
stvori parcence divne samoce.

O, more surovo!
O, nebo plavo!
O, moja cvornovata mornarska glavo!
Mnogo me puta vetar shljapio,
mnogo sam gorkih bura iskapio,
ali bar sam se i sunca napio!

Sad i sam svatam kako se hoce,
kako se zeli,
kako se moze
i u samocu i van samoce:
dalje od svoje tesne koze.

Sad i sam umem da se pruzim.
Da sebe ucinim za osmeh duzim.
Da sebe ucinim za pamet duzim.
Da srce svoje van sebe drzim.

Srce se nema da se ima.
Srce se ima da ga das svima.
M.Antic

STREPNJA

Desanka Maksimović

Ne, nemoj mi prići!
Hoću izdaleka da volim
i želim tvoja oka dva
jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.

Ne, nemoj mi prići!
Ima više draži ova slatka strepnja,
čekanje i stra';
sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prići!
Našto to i čemu?
Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu,
ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva!

Evo jos jedna od Antica, neiscrpan je ....

Vredi li se upustati u tumacenja stvari
kojima nismo u stanju da sagledamo obim?
Milijarde su godina potrebne da se vratimo
u dubine strpljenja.
Jer ogromna je starost
tog svojevrsnog cuda
koje se zove: nas dvoje.

U tami prastare proslosti,
bas kao i sad,
ovako,
spusti mi polako glavu
na neko bivse rame,
i zagledaj se pazljivo
u plave barice neba.

Da se ti nisi rodila,
neko bi morao biti voljen na ovom mestu.
Da se ja nisam rodio,
neko bi umesto mene bio tu da te voli.
Drugi bi primili poruku
i drugi bi produzili
to sto se zove beskrajno.

Veruj mi,
prva ljubavi,
nemoguce je voleti prvi put
u ovoj vecnosti.


Vredi li se upustati u tumacenja stvari
kojima nismo u stanju da sagledamo obim?
Milijarde su godina potrebne da se popnemo
uz okomitu buducnost
do nekih kristalnih vrhova
nacinjenih od zelja.
Jer ogromno je obnavljanje
tog svojevrsnog cuda
koje se zove: nas dvoje.

U izmaglici dalekog,
bas kao i sad,
ovako,
spusti mi polako glavu
na neko sutrasnje rame
i zagledaj se pazljivo
u plave barice neba.

Ako se ti ne pojavis,
neko ce umesto tebe cekati tamo
da primi
i da prenese poruku.
Ako se ja ne pojavim,
neko ce drugi produziti
to sto se zove beskrajno.

Veruj mi,
poslednja ljubavi,
nemoguce je voleti poslednji put
u vecnosti.

DIM BEZ VATRE


Bio jedan dim bez vatre - a zašto ne bi bio?

Evo jednoga od načina kako je mogao biti: postoji izvjesni dragi kamen, topaz, podvrsta mu je dimni topaz. Unutra, u tomu kamenu, koluta zlatni dim. Zaostao tko zna od kakve vatre u pravremenima zemlje, uhvaćen još rastaljenim čeljustima tvari, i neprogutan, stvrdnut u času kad se trebao rastočiti u nešto drugo i treće; i eto ga u topazu, dim bez vatre, dim zauvijek, zauvijek dim.

Kad pogledaš, vidiš: sačuvao je svoju karakterističnu kretnju: savija se, rijedi, i gusne, udara glavom o strop i stijene topaza, gasne i svjetluca, i tako stalno: dim, pa dim, dimi li, dimi.

Vodoskok, koji je pršio nad topaznim dlanom u sultanovu vrtu, pitao je dim:
”A gdje ti je vatra?”

Dim je na pitanje uzvratio pitanjem:
“Vatra - što je to?”

“To je tvoj uzrok,” objašnjavala je prskovita voda. “Vatra je moja starija sestra, jedna od nas petoro braće-i-sestara - petoro od kojih je sačinjen svijet. Bez vatre ti ne postojiš.”

“Kao što vidiš, to nije istina, jer postojim. Nego, reci mi koja su to braća-i-sestre od kojih je sačinjen svijet?”

“Jedna od sestara je zemlja. Ona je najmlađa. Ona najljepše miriše - svi mi ostali zapravo smo bezmirisni.”

“Hm. A braća?”

“Stariji od vatre je zrak.”

“A najstariji?”

“Najstariji je eter, onaj, kojega za razliku od nas drugih ne možeš ni vidjeti, ni čuti, ni opipati. On je u svima nama, prožima nas, drži nas sobom; nema svoje korito, ni svoj lik, ni svoje međe, a ni svoja posebna svojstva, kao mi ostali.”

“Tako li je to,” zamišljeno će dim, i zaiskri od svoje misli.

“Ti si nahoče,” reče voda. “Znaš li što to znači? Tebe je mati vatra u bijegu ispustila, pa te našla sestrica zemljica, i povjerila te jednomu od svojih sporih izdanaka, dragomu topazu. Da te usvoji, do daljnjega.”

“Ja bih rekao da ja potječem izravno od etera. Ima nas takvih, vodo, raspitaj se kod svojega najstarijeg brata.”

“Koještarije i maštarije maloga sužnja,” prskavo se nasmija voda, i tako zažubori da se sultanija trgnula iz drijemeža.

Voda više ne htjede razgovarati s dimom. Smatrala ga je neukim i drskim. Ipak, ostao je u njoj tračak radoznalosti, pa kada je jednom ulučila zgodu, ona se tajom, putem vatre i zraka, obrati eteru, najstarijemu od njih petoro:
“Brate, ovdje ima neki smiješni mali dim, koji tvrdi da mu vatra nije mati, to jest, da potječe izravno od tebe.”

Eter, ne služeći se ustima i ne obraćajući se ušima, otkuca svoj posvudašnji, svoj neposebni, svoj svevremeni odgovor:
“Ima stvari, sestrice, koje je sâm red odredio da iskoče iz njega.”





POSLAO SAM TE U SVOJ BAZAR



Poslao sam te u Svoj bazar

da Mi kupiš jedno zrno riže.

Mislila si da ćeš učiniti više,

ako Mi doneseš cijelu pregršt.

Da ćeš učiniti bolje,

ako Mi doneseš punu košaru.



Ali Ja sam htio jedno zrno.

Ja sam htio da i ti zahtiješ

samo jedno od mnogoga.

Da shvatiš kako

mnogo može biti manje od jednoga.

Da prihvatiš malen zahtjev,

i da ga ne rastežeš

na tvoju mjeru veličine.



Vesna Krmpotić

Dobro stablo

Bilo jednom jedno stablo...

Dobro stablo,
puno ljubavi
za jednog malog dječaka.

Dječak
je dolazio
svakoga dana

i
marljivo
skupljao
otpalo
lišće.

I ispleo bi
lisnatu krunu,
zamišljajući si
da je šumski kralj.

Penjao bi se po deblu Dobrog stabla

i ljuljao se na njegovim granama

i jeo
njegove slatke plodove,
jabuke.

Dobro stablo
i maleni dječak
ponekad bi se igrali
skrivača,

a kad bi se umorio,
maleni dječak bi zaspao
u sjeni stabla.

Mali je dječak jako volio to stablo...

Zaista,
volio ga je
dušom i srcem.

A Dobro stablo bijaše stoga sretno.

No vrijeme je neumoljivo prolazilo...

i dječak je odrastao.

Dobro je stablo sada često bilo
usamljeno.

Ali onda, jednoga dana, dječak se
ponovo vrati i Dobro stablo mu reče:
"Dođi, Dječače, popni se na mene i
poljuljaj se u mojoj krošnji, najedi se
mojih jabuka i odmori se u mome hladu.
I budi sretan".
"Ali prevelik sam da bih se penjao na
tebe i igrao se s tobom", odgovori dječak
Dobrome stablu. "Želio bih kupiti mnoge
stvari i zabavljati se..., ali znaš, za to mi
treba novaca. Možeš li mi dati nešto
novaca"?
"Žao mi je", reče Dobro stablo, "ali ja
novaca nemam. Sve što posjedujem su
lišće i plodovi...
No, Dječače, mogao bi ubrati moje
jabuke i prodati ih u gradu...
Tako ćeš dobiti novac i biti sretan".

I dječak se popne na stablo,
protrese njegove grane,
i zatim odnese popadale jabuke.

A Dobro stablo bijaše opet puno sreće.

i prolazilo je vrijeme, a dječak
se nije pojavljivao...
a Dobro stablo je bilo jako tužno.
A onda, jednog dana,
dječak se ponovo pojavi,
i drvo radosno zašušti granama.
"Dođi, Dječače, popni se po
mome deblu i poljuljaj se u
mojim granama...
I uživaj!"
"Nemam vremena za to, čeka me
mnogo posla", odgovori dječak.
"Želim kuću u kojoj će mi biti zimi
toplo",
objasni on.
"Želim imati obitelj, ženu i djecu,
i zato mi treba kuća...
Možeš li mi nabaviti jednu kuću?"
"Ja ne posjedujem kuću", odgovori
stablo.
"Zapravo, cijela je šuma moja
kuća...
Ali, gle, možeš posjeći moje grane
i od njih sebi sagraditi kuću.
I tada ćeš biti sretan".

I dječak posiječe grane
Dobroga stabla i odnese
ih sa sobom,
i od njih sagradi sebi dom.

A Dobro stablo ponovno se osjećalo jako
sretnim.

Prošlo je mnogo vremena,
a dječak više nije dolazio.
I kad se napokon pojavio,
Dobro je stablo bilo toliko sretno
da je gotovo ostalo bez riječi.
"Hajde, Dječače", uspjelo je šaptom
progovoriti,
"dođi i poigraj se".
"Prestar sam i previše tužan za igru",
odgovori dječak. "No želio bih imati brod,
kojim bih otplovio daleko odavde...
Možeš li mi pribaviti neki brod?"
"Pa, posijeci moje deblo
i sagradi od njega brod",
odgovori Dobro stablo.
"Tada ćeš moći
odjedriti daleko
odavde...
i bit ćeš sretan".

I dječak posiječe deblo Dobroga stabla...

...napravi od njega brod i otplovi daleko,
daleko.

I stablo je bilo sretno...

ali, ne i presretno.

Minulo je mnogo ljeta,
i dječak se, napokon, opet pojavio.
"Žao mi je, Dječače", obrati mu se stablo,
"Ali ja zaista ne posjedujem više ništa
što bih ti mogao dati..."

"Znaš, više ne nosim plodove".
"Zubi su mi ionako već istrošeni, više i ne
mogu jesti jabuke", primjeti dječak.
"Nemam više ni grana", nastavi Dobro
stablo, "na kojima bi se ti mogao
ljuljati..."
"Prestar sam za takvo što...mislim,
za ljuljanje na granama", odgovori dječak.
"Nemam više ni debla", reče Dobro stablo,
"po kojem bi se ti mogao penjati..."
"Preumoran sam za veranje po stablima",
odvrati dječak.
"Žao mi je", uzdahnu Dobro stablo.
"Kad bih ti barem mogao dati bilo što...
Ali više nemam ništa.
Sada sam samo jedan stari panj.
Jako mi je žao, zaista".

"Ali, meni više mnogo ni ne treba",
uzdahne i dječak.
"Samo neko mirno mjesto
gdje bih mogao sjesti za odmor.
Znaš, jako sam umoran".
"Onda je u redu", odgovori Dobro stablo,
istežući se što je više moglo,
"stari panj baš i jest takvo pravo mjesto
za sjedenje i odmaranje.
Dođi, Dječače, i sjedni.
Sjedni i odmori se".

I dječak učini kako mu je rečeno.

I Dobro stablo bi beskrajno sretno.

Shel Silverstein

gdje je nađe Vjetar, vratio si me u djetinjstvo...

Zapis o izvoru

Rastvorio sam se
I potekao
Potocima
Rijekama
Morima
Sada sam tu
Bez sebe
Gorak
Kako svome izvoru
Da se vratim?

Mak Dizdar

...u ljubavi
gdje i tebe sretoh
i potok i srnu...
...u svjetlu
gdje jed(i)no nađoh
javu kako usnu...

pazi kad nisam ni vidjeo šta si napravio....tek sad sam primjetio
fenomenalno...Vjetre...

Nisam pjesnik vrsan,
pa da ti odgovorim sličnim stihovima.
Mogu reć' Hvala.
voliš i kod mene traje.
Osjećam u grudima.
Osjećam stihove, ljude.
Jednotu još ne, ali nazirem.



Uz asistenciju

Schism
Tools

I know the pieces fit cuz I watched them fall away
Mildewed and smoldering. Fundamental differing.
Pure intention juxtaposed will set two lovers souls in motion
Disintegrating as it goes testing our communication
The light that fueled our fire then has burned a hole between us so
We cannot see to reach an end crippling our communication.

I know the pieces fit cuz I watched them tumble down
No fault, none to blame it doesn't mean I don't desire to
Point the finger, blame the other, watch the temple topple over.
To bring the pieces back together, rediscover communication

The poetry that comes from the squaring off between,
And the circling is worth it.
Finding beauty in the dissonance.

There was a time that the pieces fit, but I watched them fall away.
Mildewed and smoldering, strangled by our coveting
I've done the math enough to know the dangers of our second guessing
Doomed to crumble unless we grow, and strengthen our communication.

Cold silence has a tendency to atrophy any
Sense of compassion
Between supposed lovers/brothers

Pesma o kerusi
Jutros u kosari ,gde sja,suska
niz rogoza zuckastih i krutih
sedmoro je ostenila kucka
ostenila je sedmoro zutih
Do u sumrak grlila ih nezno
i lizala niz dlaku sto rudi
i slivo se mlak sok neizbezni
iz tih toplih materinskih grudi

A uvece ,kad zivina juri
da zauzme motke,ili prut jak
iziso je tad domacin tmuri
i svu stenad potrpo u dzak

A ona je za tragom trcala
stizala ga, kao kad uhode
i dugo je,dugo drhtala
nezamrzla povrsina vode

Pri povratku vukuc se po tmini
i lizuci znojs bedara lenih,
mesec joj se nad izbom ucini,
kao jedna od kucica njenih

Zurila je u svod,plavi glatki,
zavijala bolno za svojima,
a mesec se kotrljao tanki
i skrio se za hum u poljima

Nemo,ko od milosti,il srece
kad joj bace kamicak niz breg
pale su i njene oci psece
kao zlatni sjaj zvezda u sneg


Sergej Jesenjin

Notturno

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.

Tin Ujević

Savršenstvo vatre

Znam da ja nisam u svemu samo čovek.
I sad sam upotrebljen tek uz put.

Nevolje je u tome šo ne znam kako da prepoznam
gde sam udešen tako neverovatno nesrećno

da upetljavam sebe u pretakanje večnosti u večnost
i svemu pristajem da sam posuda,

da sam ram koji obmanjuju da je ikona,
da sam ikona koju varaju da je boja,

da sam boja kojoj predskazuju da je smisao,
i da sam smisao koji, na kraju, ne zna se šta je.

Da li ste odgonetnuli to volšebno, to složeno,
što nazivamo u sebi: prepoznavanje poznatog?

***

Ako te uprlja blato i otruje gorčina
oni to sigurno čine iz njima časnih pobuda.

Moralni zakon vode je: da udavi.
A vatre: da sagori sve što joj je u zagrljaju.

Blatu je umetnost da blati. Gorčini da je žešća.
Oni u tome vide čistotu dobrih običaja.

Sve ima svoj stvaralački sjaj i krepost.
Sve ima etiku sopstvene prirode.

Tvoje je s kim si, kud prolaziš i šta gutaš.
I zato, sve što ti je strano posmatraj

blagonaklono. Jer i tvoje je rasuđivanje,
Jer i tvoje je delanje za nekog nasilje i bol.