http://www.tabloid.co.yu/clanak.php?br=158&clanak=6
Marička bitka
__________________________________________
Šta se to dešava sa nama, Srbima? Zašto smo najtragičniji evropski narod? Zašto se to dešava baš nama? Gde je greška? Ko je kriv? Ima li nam spasa? Ko nas može spasiti? Sve su ovo pitanja na koja niko ne daje odgovore. Običan, mali Srbin je potpuno izbezumljen. Zna da nešto ne valja, ali ne zna šta. Nažalost, oni koji bi morali da daju odgovore, ništa ne znaju. Ako, pak, nešto i znaju, korumpirani su i proračunato ćute. U najgorem dobu po Srbiju i Srbe nemamo elitu. Umesto elitizma, mediji forsiraju primitivizam novobogataša.
Piše: Branko Dragaš
Provincijalni vlastelini, koji su opljačkali državu i narod po zakonu, a time se čak javno hvale, ne mogu da se oslobode svoje palanačke sujete. Gramzivo gutaju sve pred sobom, verujući da će tako ispuniti sopstvenu prazninu. Mediokriteti upravljaju nacijom. Ludaci na vlasti leče svoje komplekse. Kriminalci na vlasti brane oteti kapital. Malograđani uništavaju demokratske institucije. Skorojevići rastaču nacionalne veličine, foliranti vode državu u propast. Demokratski parlamentarizam se pretvara u manipulativni totalitarizam političke oligarhije. Neoliberalizam se završava tajkunizacijom društva. Gde je istorijska greška? Kada smo pogrešili? Kada je počela naša nesreća? Moramo uzroke našeg današnjeg stradanja potražiti u daljoj prošlosti. Pogledajmo neke istorijske paralele. Možda, ipak, na vreme nešto valjano i naučimo. Nešto što nam može danas pomoći da pronađemo put izbavljenja.
Dakle, podsetimo se kako se odvijala nadaleko čuvena Marička bitka. Bitka koja je trebala da odluči sudbinu hrišćanstva. Mislim da je važno da je, baš u ovom trenutku, izvučemo iz zaborava. Vrlo je poučna. Naravno, za one koji hoće da mudro uče na lošim primerima drugih. Međutim, ni nejaki mladi car Stefan Uroš, nakon iznenadne smrti njegovog oca cara Dušana Silnog, nije hteo da uči. Iskreno rečeno, mladi carević nije bio sposoban da sačuva carstvo, nego je otpočela bespoštedna borba za nasledstvo između njega, njegovog starijeg brata Siniše i carice majke Jelene. Hroničari navode da Uroš nije imao ni dara ni snage da dostojno i vojnički odgovori na sve veće turske pretnje južnim delovima carstva, pa se Vukašin Mrnjavčević 1366. odmetnuo od svog suverena i proglasio kraljem. Podržao ga je brat Uglješa i Vukašin ga je, u znak zahvalnosti, proglasio despotom. Nakon neuspelog pokušaja da objedine podeljenu i posvađanu srpsku vlastelu, braća su odlučila da prikupe vojsku i iz dva pravca krenu u pohod na Turke, tako da se dve vojske sastanu u černomerskim lugovima na reci Marici, odakle je do turske prestonice Drenopolja bilo samo oko četrdeset kilometara. Vukašin je krenuo iz Skoplja, a Uglješa iz Sera. Za divno čudo obe vojske su na zakazani dan 25. septembar 1371. stigle na dogovoreno mesto. Brzina ovoga pohoda je potpuno iznenadila Turke, jer te jeseni sultan Murat nije bio u Drenopolju, nego u anatolskom primorju gde je bio zauzet opsadom Brige. U njegovom odsustvu prestonicom je upravljao njegov najbolji vojskovođa Lala-Šahin, pod čijom komandom su bile prilično male vojne snage. Ali lukavi vojskovođa nije hteo da diže paniku, nego je poslao glasnika sultanu da ga izvesti o nevolji, a uhode je poslao u srpsku vojsku da mu obezbede prave informacije. Prema prvim saznanjima, srpska vojska je brojila preko 65.000 fantastično pripremljenih, iskusnih ratnika. Mnogi istoričari tvrde da je u tom trenutku to bila najbolja vojna formacija u Evropi, spremna da pobedi najmoćnije armije imperija, dok su Turci imali svega 15.000 vojnika za odbranu prestonice. Ako napad usledi tokom noći ili rano ujutru, Turci nisu imali nikakve šanse da se odupru. Ali promućurni Lala-Šahin nije hteo da izvrši povlačenje iz prestonice, dok ne utvrdi koje su namere Srba. Iskusni vojskovođa je dobro poznavao srpski mentalitet i predvideo je šta će se dogoditi. A dogodilo se ono što nikako nije smelo da se dogodi. Kada su se susrele Vukašinova i Uglješina vojska na Marici, svi oni su bili toliko oduševljeni što su uspeli da stignu tačno na zakazano mesto i vreme u tolikom broju da je to uzeto kao povod za bučnu proslavu i veselje. Razlog više su imali u saznanju da su njihove vojne snage bile nekoliko puta veće od snaga turskih branitelja. Čvrsto ubeđeni da će lako i bez velike muke savladati sledećeg dana mnogo slabijeg neprijatelja, srpska vojska je otpočela unapred slavlje. Prešavši preko postojećeg mosta na levu stranu Marice, srpske snage su se ulogorile i onda otpočele gozbu, piće i odmor. Poneseni brojnošću i obodreni dotadašnjim uspesima, srpski ratnici i njihove vođe su se bahato raspojasali i postali su nehajni, samouvereni i razulareni. Ismejavali su i ponižavali svoje neprijatelje, duboko verujući da će ih ujutru razbiti. Toliko su bili neoprezni da nisu stavili nikakvu stražu oko logora, da su konje sakupili u ergelu na jednom mestu da se nahrane i napoje, a ratnici su pri gozbi i na počinku otpasali oružja i poskidali oklope. Kada je blaga jesenja veče utonula u noć, smeh, pesma i zdravice oko logorskih vatri su polako jenjavali i odmah iza ponoći je umorna vojska konačno zaspala. Obavešten od uhoda kako se ponaša srpska vojska, prepredeni vojskovođa Lala-Šahin je shvatio da smesta mora da izvrši prepad i da nanese veliki poraz usnuloj vojsci.
Panika i rasulo nespremne vojske bilo je njegovo ubojito oružje koje mu je donelo sigurnu pobedu nad mnogobrojnijim neprijateljem. I sreća je pratila Turke, jer se nešto iza ponoći spustila takva snažna oluja sa obilnom kišom,vetrom i grmljavinom da je to dovelo do još većeg nereda u logoru. Ne čekajući da prestane oluja, Turci su pred zoru silovitim konjičkim prepadom upali u logor, praveći takvu pometnju i paniku, da nije došlo do nikakvog organizovanog srpskog otpora. Za nepun sat vremena turska konjica je zapalila logor, posekla veliki broj mamurnih ratnika i ostatak naterala u begstvo. Na nesreću, mnogi koji su se dali u begstvo utopili su se u reci Marici jer nisu znali da plivaju. Svi istorijski izvori se slažu da su Vukašin i Uglješa stradali u ovom masakru. Narodno predanje kaže da je to bila Božija kazna Mrnjavčevićima zbog njihovog odmetništva od zakonitog i svetog nemanjićkog trona. Ali ,bez obzira na narodna tumačenja, Marička bitka je tragičan primer srpske ingenioznosti i gluposti spojene na jednom mestu.