@Norma_l;
dobro je ako si uočio gdje si zapeo...ali ima mnogo toga jos za naučiti. Niko se ne rodi pametan, to su budalaštine. Svi smo mi budale, veće ili manje, nebitno! Rodimo se sa šansom da nešto naučimo ili ne. Sve što radimo su nova otkrića i lekcije! Put bez kraja.
Usput, ''popisi'' o kojima don Huan priča nisu riječi kojima se služimo, to seže mnogo dalje. To podrazumjeva naša vjerovajnja, obrasce ponašanja, uvjerenja, predrasude, misli i sve što nas oblikuje kao ''ličnost''. Sve to je potrebno odbaciti ako želimo dalje na putu ''bića svjetlosti'', ''ratnika'' ili ''navigatora beskonačnosti''!
Malo vezanog teksta:
»Čovek mora da bude odgovoran zbog činjenice koja ukazuje na to da živi u tajanstvenom svetu«, rekao je. »Svi mi živimo u jednom tajanstvenom svetu.« Klimnuo sam glavom potvrdno. »Ne mislimo na iste stvari«, odvrati on. »Za tebe je ovaj svet tajanstven, jer tebi su ponuđene samo dve krajnosti, ako ti nije dosadno, onda ti je sve krajnje čudno. Za mene je ovaj svet tajanstven zato što je ogroman, zastrašujući, nepredvidljiv, nedokučiv. Moja namera je da te ubedim da moraš da prihvatiš odgovornost za svoje bivstvovanje ovde, u ovom divnom svetu, u ovoj divnoj pustinji, u ovom divnom vremenu. Želeo sam da te ubedim da naučiš da svakom činu svoga delanja daješ podjednaku važnost, a lo želim pre svega radi toga što ćeš ovde provesti sasvim malo vremena, toliko malo vremena da nećeš moći da posvedočiš svu čudesnost ovog predela.« Bio sam uporan braneći svoju misao da je osećaj dosade ili čuđenja nad svetom normalno stanje ljudskog duha. »Pa, dobro, neka je tako, ali na tebi je da to postojeće stanje izmeniš«, odgovori on, ne unoseći nikakvu dublju emociju. »Ako ne odgovoriš tom izazovu, onda si ravan mrtvacu.« Osmelio se da me upita da mu imenujem nekakvu nedoumicu, nekakav pojam koji me u jednom određenom periodu moga života prilično uznemiravao i koji je zaokupljao moju pažnju. Odgovorio sam mu da je to umetnost. Oduvek sam želeo da budem umetnik i ta želja me nije napuštala godinama, pa sam baš zbog toga bio istrajan i godinama pokušavao da se potvrdim u umetnosti. U meni još i sad živi bolno sećanje na moj očigledni neuspeh. »Ti se nikada nisi osetio odgovornim za vlastito postojanje u ovom nedokučivom svetu, primetio je on, prilično naglašavajući ovu svoju tvrdnju. »Zbog toga ti nikada nisi bio umetnik, a možda nikada nećeš biti ni lovac.« »Ali ja sam se radi te svoje želje izuzetno trudio.« »Ne. Ti uopšte ne znaš šta to znači svojski se potruditi. « »Pa, ja činim sve što je u mojoj moći.« »Opet grešiš. Ti možeš da pružiš mnogo više. Ti jednostavno grešiš — misliš da gospodariš neograničenim vremenom.« Zastao je i pogledao prema meni kao da očekuje moje reagovanje. »Ti misliš da gospodariš neograničenim vremenom «, ponovio je. »Neograničenim vremenom? Šta je to što treba da ostvarim u tom neograničenom vremenu, don Huane?« »Misliš da će tvoj život trajati večito.« »Ja uopšte ne mislim tako.« »Pa ako je tako, ako ne misliš da će tvoj život trajati večito, šta je onda to što iščekuješ? Zbog čega onda toliko nedoumice oko promene?« »Da li ti je ikada palo na pamet, don Huane, da ja uopšte ne želim da se menjam?« »Svakako da mi je i to palo na um. Ni ja nisam želeo da se menjam, baš kao i ti. Međutim, meni se moj život uopšte nije dopadao — bio sam umoran od vlastitog života, baš kao i ti sada. A, sada u ovim godinama, meni još ne preostaje mnogo od života.« Maltene gnevno primetio sam da njegovo uporno navaljivanje da promenim svoj način života nije ništa drugo do puko zastrašivanje i proizvoljnost. Rekao sam mu da se u potpunosti slažem sa njim, i to samo na jednom odgovarajućem nivou, ali sama ta činjenica da je on uvek bio gospodar životnog umeća i da je baš zbog toga predočavao napor i pokušaj, sama ta činjenica za mene je bila jedna neizdrživa situacija. »Čak nemaš dovoljno vremena za ovo verbalno nadmetanje, ludo jedna, shvati, nemaš dovoljno vremena «, reče veoma strogo. »Pazi dobro, ma šta radio sada, ovoga trenutka, možda je to tvoje poslednje delanje na zemlji. Možda je svaki tvoj pokušaj poslednji okršaj. Nema nikakve sile na svetu koja će jamčiti da ćeš živeti još jedan minut duže.« »Svestan sam toga«, odgovorio sam, uzdržavajući se da ne prasnem od gneva. »Ne, ti nisi ničega svestan. Kad bi makar bio svestan toga da od tebe jednoga dana treba da postane lovac. Bio sam zadovoljan pri pomisli da sam svestan svoje predstojeće smrti, ali bilo je uzaludno govorili ili razmišljati o tome, jer ja jednostavno ništa nisam mogao da učinim da bih je izbegao. Don Huan se slatko nasmejao i glasno primetio da ja nisam ništa drugo do jedan komičar koji stvarima ovladava mehanički, putem čiste rutine. »Kada bi ovo, na primer, bio tvoj poslednji okršaj na zemlji, ja bih mirne savesti mogao da primetim da si ti jedan običan idiot«, rekao je on mirno. »Ti traćiš vreme i poigravaš se svojim poslednjim činom na zemlji na neki glup način.« Jedno kraće vreme smo ćutali. Misli su mi potekle bujicom. Razume se, bio je u pravu. »Ti nemaš vremena, prijatelju, nemaš vremena. Niko od nas nema vremena«, rekao je. »Slažem se, don Huane, a l i . . .« »Nemoj tek tako da se slažeš sa mnom«, opalio je on kao iz rafala. »Bolje bi ti bilo da delaš nego da prihvataš moje sudove tako lako i slažeš se sa mnom. Prihvati izazov. Menjaj se.« »Baš tako.« »Da, baš tako. Promena o kojoj ti govorim nikada se ne događa postepeno, ona se dešava odjednom. Ti, koliko ja mogu to da osetim, nisi spreman za takav postupak koji će te izmeniti u potpunosti.« Verovao sam da izlaže nekakve oprečne sudove. Ja sam mu na sve to odgovorio da ukoliko sam se pripremao za promenu, to sam se svakako menjao postepeno. »Ti se uopšte nisi promenio«, rekao je. »Zbog toga veruješ da se menjaš korak po korak. Ipak ćeš se možda jednog dana iznenaditi neočekivanom promenom kojoj nije prethodilo nijedno upozorenje. Ja znam da je to jedini način i baš zbog toga moje interesovanje da te ubedim ne jenjava.« Ja jednostavno nisam mogao da istrajem u verbalnom duelu s njim. Nisam jasno mogao da razlučim šta sam želeo da kažem. Posle pauze od jednog minuta, don Huan je nastavio da objašnjava. »Možda bih ja to izložio na drugačiji način«, rekao je. »Moj savet ti je da shvatiš da nam ništa na ovom svetu ne jamči da su naši životi beskonačni. Malo pre sam ti rekao da promena dolazi odjednom i neočekivano, a isto tako i smrt. Šta misliš, šta bismo mi mogli da uradimo povodom toga.« Pomislio sam da mi postavlja jedno retorično pitanje, ali njegove obrve se nabraše u jednom grču koji je hteo odgovor, zahtevao ja to il' ne zahtevao. »Živeti što je moguće srećnije«, primetih ja. »U pravu si! A, da li ti uopšte poznaješ nekoga ko je srećan?« Moja prva, malne refleksna reakcija, umalo me nije naterala da kažem »da«. Pomislio sam da mogu nabrojiti nekoliko ljudi koje bih slobodno mogao navesti kao primere. Međutim, kada sam malo bolje razmislio, shvatio sam da bi svaki moj trud da ovo objasnim bio samo uzaludan pokušaj da sebe oslobodim optužbe, iznoseći ovakvu jednu činjenicu pred svog sagovornika. »Ne«, rekao sam. »Zaista ne znam.«
|