promatrač je napisao/la:
Jedno "glupo" pitanje, ako netko ziher zna (aj može i nagađanja):
Gdje je ta skupna točka u odnosu na tijelo, naravno da nije u fizičkom prostoru, no gdje je u odnosu na tijelo paralelno gledano?

Dvadeset dana nisam ni pomirisao ovaj forum sve u nadi da cu jednom za svagda zaustaviti lancanu reakciju misaone uzaludnosti.Kao da sam otvorio kavez i pustio zvijer na slobodu i sad je ne mogu zatvoriti.
Neznam koliko idem nekome na jetru ali i sam se sebi penjem na glavu i pokusavam razrijesiti tesku glavobolju.
Na ovo gornje pitanje cu pokusati odgovoriti dodatnim pitanjem.
Nek bude onda pitanje na kvadrat!
Dali je moguce ugurati neboder u kolibu i da u isto vrijeme koliba bude u neboderu?
Dali je moguce sabiti citav svemir u makovo zrno a da to zrno u isto vrijeme bude tamo na nekoj njivi?
Dali je moguce da ja jednog dana napisem prazan post i da to ne bude samo govor o necemu tamo vec dokaz necega tamo.Nicega.
Ako ukucam jednu tacku ja se demantiram ali ne odustajem u trazenju rjesenja.Mozda ono ipak postoji samo je skroz uvrnuto kao kad bih nekome cestitao rodjendan tako da mu zazelim da se nikad nije ni rodio.
To je teska uvreda za svakog normalca ali poneki excentrik bi mogao to iskombinirati kao:ako se nisam rodio a ipak sam tu,postojim, onda sam zacijelo oduvijek.Sada!
Citajuci Kroulija dobio sam snagu,inspiraciju,motivaciju da napisem ovaj post.On je vjerovatno napisao stosta ali ja naglasavam i izdvajam ovo dole:
Ovaj kritični događaj u duhovnom životu nije pojava “slasti i svetlosti”, u što bi nas uveravala većina mistika amatera. Čak i Dr. Karl G. Jung negde u svojim delima tvrdi da spoznavanje Boga može biti prepuno straha i užasa pre no što čovek napusti svoje Ja. To prati izvesno pucanje uma “po šavovima”.
Mistici svih vremena su na razne načine opisivali to glavno razjedinjenje, pročišćenje ili pokoravanje duše pre njenog suočavanja sa Bogom pri sticanju kosmičke svesti. Ali nigde nije opisano tako rečito, kao jedna vrsta ludila, kao što je u ovoj našoj pesmi.
“Crna je zamka u koju sam upao!
Kako dalje teško da bih znao.
Možda vreme nikad i ne briše trag.
Crno, crno, nepodnošljivi mrak!
Odlazi, odlazi, vekova utvaro!
Dovoljno je što sam prekoračio.
Otkrio sam tajnu veze misli za misao
Kroz godine nebrojene,
U sferama raznim, kroz živote mnoge,
Dovedene do tačke crnog oblika
Mog sadašnjeg postojanja.
Svoju sam tajnu otkrio.
Sve što sam oduvek bio
U staklo za paljenje sam uneo,
To žarište svetlosti i toplote
Sve što Ja jesam ugljenisalo je.
Runa je potpuna
Kad sve što ću biti ja
Bljesne k’o na nebu senka.
Tada sam odbacio rasuđivanje.
Bednu i prokletu stvar!”
Meni se cinilo da ni sama vecnost ne moze sadrzavati
raznovrsnost i dubinu mojih iskustava. Ni jezik ni pero to ne
mogu opisati, no jos uvek sam voljan da pokusam nemoguce.
1. Bio sam, sasvim sigurno i bez sumnje, zvezda na baldahinu.
Ta je zvezda bila neshvatljivo ogroman svet cistog plamena.
2. Iznenada wam shvatio da zvezda nije imala odredjenu
velicinu. Nije da se zvezda smanjila, vec je ona (= Ja)
iznenada postala svesna beskrajnog prostora.
3. Desila se eksplozija. Kao posledica toga, osecao sam se
slicno svetloj tacki, beskrajno maloj a ipak beskrajno blistavoj,
i ta tacka je bila bez pozicije.
4. Naravno, ta je tacka bila sveprisutna, i bilo je prisutno
osecanje beskrajne zbunjenosti, a blistala je dugo vreme
izlivom beskrajnog ushicenja. (Upotrebio sam rec /blistala/ kao
da se obuzdavam, bolje da sam upotrebio reci izbrisana,
savladana, ili osvetljena.)
5. Ova beskrajna punoca - ne opisujem je kao takvu, ali to je
bilo to - iznenada se pretvorila u osecaj beskrajne praznine,
koje sam postao svestan kao ceznje.
6. Ova dva osecanja pocese stalno iznenadjujuce da se
smenjuju velikom brzinom, bez ikakvog preimucstva jednog
nad drugim.
7. To smenjivanje mora da se desilo pedeset puta, ili jos bolje
sto puta.
8. Ta su dva osecanja iznenada postala jedno. Ponovo je rec
eksplozija jedina koja to moze opisati.
9. Sada sam, cinilo se, bio svestan svega odjednom da je sve u
isto vreme bilo i jedno i mnogo . Kazem odjednom, tojest,
nisam postepeno postao sve, vec odjedanput.
10. To bice, ukoliko to mogu nazvati bicem, cinilo se da pada
u beskrajni bezdan Nicega.
11. Dok je taj pad trajao, zvono se iznenada oglasilo tri puta.
Tog momenta sam postao normalno bice, ali jos uvek sa
izvesnom svesnoscu (koja me do ovog casa nije napustila) da
istina svega nije ovo normalno "Ja" nego To sto jos uvek pada
u Nista.