Citat:
Arja
Na temu obrađenu u nekoliko tvojih posljednjih postova.
Kao dijete od osam godina, usred ljeta, uđem naglo sa jakog sunčevog svjetla u vrlo tamnu prostoriju. U kutu prostorije: čovjek obučen u odjeću sa poprečnim žutim i crvenim prugama (od glave do pete). Bolje pogledam: vidim titranje koje je izbljedilo i pretvorilo se u ništa.
Nedavno: Idem ulicom, lijevo od mene prestaje kuća i ukaže mi se vidik koji obuhvatim krajičkom oka. I u daljini, pod pravim kutem, tridesetak metara udaljenog, ugledam crnog dobermana. Munjevito se okrenem prema njemu i vidim – crnu plastičnu stolicu. Moj um je nejasne elemente (crna boja, četiri noge, naslon) koji su bili na samom kraju mog vidnog kuta složio u nešto poznato: dobermana. Kojeg nema.
Obrađeno u Karlosovim knjigama: interpletacijski sustav koji je programiran kako je programiran.
A mudar neprijatelj nas uvijek vodi na onu stranu koja njemu odgovara. Suprotnu od prave. Nekontrolirano razmnožavanje. Tehnologija. Stalno izazivanje straha.
Usmjeravanje pažnje prema vanjskom svijetu.
A točno to je suština izvješaja koje navodiš. Iz pedesetih godina pa nadalje. I uvijek je tehnologija vanzemaljca samo malo ispred tehnologije tog vremena (letjelice, implatanti,...) . A to znači da nas navode na nešto: daljnje razvijanje tehnologije. Daljnje programiranje.
Malo je ˝off˝, ali eto zaitrigiralo me je.
oblutak@
prebacila sam post na generalnu diskusiju, da ne bismo odlutali od teme o tenzegritetu. Mislim da si pogodio u centar. Verujemo da vidimo stvarnost, dok je u stvari ono sto percipiramo uslovljeno nasim interpretacijskim sistemom, nasim uverenjima i nuzno ograniceno nedostatkom „informacija“ kojima baratamo. Nasa percepcija je u stvari nasa interpretacija stvarnosti.
Kako postici objektivn(ij)u percepciju? Drugim recima, kako uciniti korake u pravcu
budjenja iz sna subjektivne interpretacije Svega sto Jeste?
Ono za sta nas mozak ne poseduje kodove za dekodiranje - „informacije“- necemo ni opaziti. Opazeno jednostavno nece biti obradjeno a samim tim ni percepirano. Ili ce - kao sto si rekao - nas um sloziti nejasne elemente u nesto poznato sto ne odgovara objektivnoj stvarnosti. Nasa ocekivanja i uverenja kljucno odredjuju percepciju.
Doduse, kada nas racionalni um preskoci poneku prepreku, stekne neko odredjeno znanje, ostaju energetski zapisi, koji usmeravaju kako nase opazanje tako i delovanje. Ali
pored ostalog i rad na svesnim „verovanjima“, nasim uverenjima, i razlucivanje onih laznih
itekako utice na strukturu tih energetskih zapisa.
Najzad i ona poznata stvar, da nam se mogu saopstiti i najvece i najdragocenije istine, to nam ne vredi nista ako nasa licna snaga (nazovimo je svescu) nije na dovoljno visokom nivou, da bi te istine imalo bilo kakvog smisla i znacaja za nas. Mozemo samo da klimamo glavom.
Zato je to za mene rad na dva paralelna koloseka: znanje – informacije koje su u skladu sa objektivnom stvarnoscu - i njihova obrada – analiza i jasno razmisljanje (sta god pod time podrazumevali

) sa jedne i rad na povecanju
svesti i percepcije na drugoj strani.
Mozda ce izgledati kao skretanje sa teme, ali nije. Primer na koje sve nacine nasa interpretacija stvarnosti moze biti usmerena na drugu stranu: lazni sinhroniciteti. Vecina nas, putnika na putu u nepoznato, ih dozivljava kao znakove na putu, volimo kada se pojave i vecinom ih veoma ozbiljno shvatamo. Medjutim, postoje primeri sa skockanim slucajnostima, za koje se pokazalo da su vodile na potpuno krivi put ili su bile slozene tako da, bazirajuci se na necijem ozbiljnom razmatranju koincidencija, izazovu (auto)destruktivne misaone obrasce.
(
Uzgred: pravi sinhronicitet uvek podrazumeva vezu izmedju unutrasnjeg stanja posmatraca i spoljnjeg dogadjaja, ne seriju skockanih slucajnosti (koje gotovo sigurno nisu slucajno skockane
). Znanje stiti.)
I kod ovog primera je prica kao i uvek veoma, veoma ok: ponovo je
nasoj sopstvenoj razboritosti prepusteno da razluci sta je sta – kada imamo posla sa duhom ili visim delovima svoga bica, kada sa hiperdimenzionalnim igrama bez granica. Umesto da se mehanicki oslonimo na neku „boziju ruku“ koja nas vodi.
Zato i jeste zanimljivo
