Arja
Na temu obrađenu u nekoliko tvojih posljednjih postova.
Kao dijete od osam godina, usred ljeta, uđem naglo sa jakog sunčevog svjetla u vrlo tamnu prostoriju. U kutu prostorije: čovjek obučen u odjeću sa poprečnim žutim i crvenim prugama (od glave do pete). Bolje pogledam: vidim titranje koje je izbljedilo i pretvorilo se u ništa.
Nedavno: Idem ulicom, lijevo od mene prestaje kuća i ukaže mi se vidik koji obuhvatim krajičkom oka. I u daljini, pod pravim kutem, tridesetak metara udaljenog, ugledam crnog dobermana. Munjevito se okrenem prema njemu i vidim – crnu plastičnu stolicu. Moj um je nejasne elemente (crna boja, četiri noge, naslon) koji su bili na samom kraju mog vidnog kuta složio u nešto poznato: dobermana. Kojeg nema.
Obrađeno u Karlosovim knjigama: interpletacijski sustav koji je programiran kako je programiran.
A mudar neprijatelj nas uvijek vodi na onu stranu koja njemu odgovara. Suprotnu od prave. Nekontrolirano razmnožavanje. Tehnologija. Stalno izazivanje straha.
Usmjeravanje pažnje prema vanjskom svijetu.
A točno to je suština izvješaja koje navodiš. Iz pedesetih godina pa nadalje. I uvijek je tehnologija vanzemaljca samo malo ispred tehnologije tog vremena (letjelice, implatanti,...) . A to znači da nas navode na nešto: daljnje razvijanje tehnologije. Daljnje programiranje.
Malo je ˝off˝, ali eto zaitrigiralo me je.

oblutak@
prebacila sam post na generalnu diskusiju, da ne bismo odlutali od teme o tenzegritetu. Mislim da si pogodio u centar. Verujemo da vidimo stvarnost, dok je u stvari ono sto percipiramo uslovljeno nasim interpretacijskim sistemom, nasim uverenjima i nuzno ograniceno nedostatkom „informacija“ kojima baratamo. Nasa percepcija je u stvari nasa interpretacija stvarnosti.
Kako postici objektivn(ij)u percepciju? Drugim recima, kako uciniti korake u pravcu budjenja iz sna subjektivne interpretacije Svega sto Jeste?

Ono za sta nas mozak ne poseduje kodove za dekodiranje - „informacije“- necemo ni opaziti. Opazeno jednostavno nece biti obradjeno a samim tim ni percepirano. Ili ce - kao sto si rekao - nas um sloziti nejasne elemente u nesto poznato sto ne odgovara objektivnoj stvarnosti. Nasa ocekivanja i uverenja kljucno odredjuju percepciju.

Doduse, kada nas racionalni um preskoci poneku prepreku, stekne neko odredjeno znanje, ostaju energetski zapisi, koji usmeravaju kako nase opazanje tako i delovanje. Ali pored ostalog i rad na svesnim „verovanjima“, nasim uverenjima, i razlucivanje onih laznih itekako utice na strukturu tih energetskih zapisa.

Najzad i ona poznata stvar, da nam se mogu saopstiti i najvece i najdragocenije istine, to nam ne vredi nista ako nasa licna snaga (nazovimo je svescu) nije na dovoljno visokom nivou, da bi te istine imalo bilo kakvog smisla i znacaja za nas. Mozemo samo da klimamo glavom.

Zato je to za mene rad na dva paralelna koloseka: znanje – informacije koje su u skladu sa objektivnom stvarnoscu - i njihova obrada – analiza i jasno razmisljanje (sta god pod time podrazumevali ) sa jedne i rad na povecanju svesti i percepcije na drugoj strani.

Mozda ce izgledati kao skretanje sa teme, ali nije. Primer na koje sve nacine nasa interpretacija stvarnosti moze biti usmerena na drugu stranu: lazni sinhroniciteti. Vecina nas, putnika na putu u nepoznato, ih dozivljava kao znakove na putu, volimo kada se pojave i vecinom ih veoma ozbiljno shvatamo. Medjutim, postoje primeri sa skockanim slucajnostima, za koje se pokazalo da su vodile na potpuno krivi put ili su bile slozene tako da, bazirajuci se na necijem ozbiljnom razmatranju koincidencija, izazovu (auto)destruktivne misaone obrasce.

(Uzgred: pravi sinhronicitet uvek podrazumeva vezu izmedju unutrasnjeg stanja posmatraca i spoljnjeg dogadjaja, ne seriju skockanih slucajnosti (koje gotovo sigurno nisu slucajno skockane ). Znanje stiti.)

I kod ovog primera je prica kao i uvek veoma, veoma ok: ponovo je nasoj sopstvenoj razboritosti prepusteno da razluci sta je sta – kada imamo posla sa duhom ili visim delovima svoga bica, kada sa hiperdimenzionalnim igrama bez granica. Umesto da se mehanicki oslonimo na neku „boziju ruku“ koja nas vodi.
Zato i jeste zanimljivo

Jedna tehnika prikradanja /stalkinga/

Jedna obicna,prosta i ocigledna tehnika stalkinga ali bilo bi dobro da bude prozeta paznjom dvojnika.
Zamislite da glumite u nekom po vama isceniranom filmu.Vi ste glumac!Dobro se zabavljate /ovo je obavezno/.Ne shvatate nista za ozbiljno.Uzimate odredjeni karakter recimo Bruce Willis i krenite da se ponasate sa osecajem da ga dobro glumite.Malo po malo osecacete se maltene da ste vi kao i on.Ponasanje koje ovim treba da vam donese neki cilj /koji je odredjen/ ukazace vam na nesto mnogo krupnije od same vezbe:
1.Licnost koju ljudi imaju je proizvod stranog uticaja.
2.Kako se budemo oslobadjali uticaja letaca tako cemo shvatati da mozemo biti bilo ko.
3.Mozemo biti bezbroj kontrolisanih licnosti.
4.Licnost za sebe vezuje sve prljave programe koji su nam ubaceni,prebacivanjem na nesto drugo gubi se kontinuitet sranja.
5.Treba biti obazriv sa ovim kada su u pitanju oni vasi najblizi i koji su vas "okarakterisali",ali je dobro neobicnim i umereno drugacijim ponasanjem /mada imam prijatelja koji smatra da to treba totalno radikalno/razbiti im kontinuitet koji je u stvari "glavni krivac" koji vas stalno vraca nazad.Ljudi nesvesno vrse strahovit uticaj kako bi nas okarakterisali i drzali u jednom te istom ponasanju,zato su ovakve "terapije" veoma bitne za njihovo zbunjivanje i gubitak kontinuiteta.

Arja:˝Pravi sinhronicitet uvek podrazumeva vezu izmedju unutrasnjeg stanja posmatraca i spoljnjeg dogadjaja, ne seriju skockanih slucajnosti (koje gotovo sigurno nisu slucajno skockane).˝

Prije nekoliko godina natjecao sam se za mjesto direktora u svojoj firmi. Bio sam potpuno uvjeren da ću biti izabran. Nekoliko dana prije glasanja osjetio sam veliki gubitak energije. Bio sam prilično iscrpljen i prehlađen. Ipak, večer prije izbora otišao sam na uobičajeno nogometno druženje s prijateljima. Na povratku kući, ispred ulaza u moju zgradu sačekao me oveći pas. Vjerovatno se odvezao s lanca i pobjegao, netko mu je ostavio hranu i vodu ispred ulaza u zgradu i on ga je sada čuvao. Naganjao sam se s njim nekoliko minuta, uspio mu izmaći i ući u zgradu na stražnji ulaz. Ovaj pas bio očitovanje duha (kao i moja iscrpljenost), jer sam sutradan na glasovanju uvjerljivo izgubio.
Tako sam shvatio da na taj ulaz neću ući i da se moram dovući do stražnjeg ulaza.
Naravno, još godinama sam se durio na moje kolege i na taj način bespotrebno gubio energiju.
To je bilo prvi puta da sam niz događaja protumačio kao omen. Prvo, zato što su oba događaja bila neobična (u to doba godine nikada nisam bolestan, a kada se razbolim to se zbije postupno, a ne naglo kao taj put; u gradu u kojem živim teško je vidjeti psa lutalicu, a i nemam problema sa psima). Drugo, čim se koji od događaja zbio, u umu mi je bljesnula spoznaja da to ima veze sa izborom.
Ovo sam shvatio kao pravilo: nemam više što tražiti od svijeta ljudi. Moje mjesto je u sjeni. Nema priznanja, nema slave.
Svaki put kada bih pokušao uraditi nešto što je bilo u suprotnosti s ovim dobio bih po nosu. A nije da nisam, jer mi ovaj zaključak nije odgovarao.
Ista je s La Gordom. Njen usud je bio isti: sjena, uradi što imaš i povuci se. Nema priznanja. Prednji ulaz je bio namjenjen Karlosu. Pošto to nije mogla prihvatiti desilo se ono što je opisano u ˝Susreti s Nagualom˝.
Znakovi su često puta jasni ali kada nam ne odgovaraju, skloni smo da ih ˝zaboravimo˝. Ako nam pak nešto odgovara onda vidimo znak i tamo gdje ga nema. To je ona loša strana koju zovemo samovažnost. Disciplinirano prihvatiti svoju sudbinu i kada se to kosi s našim željama je trezvenost. Da bi došli do nje potreban je veliki rad. I dobivanje po nosu.
***
Još malo o percepciji:
Moj brat živi u Engleskoj. Telefonirao mi je neku večer i ispričao sljedeće: S njim radi čovjek kojeg svi smatraju čudakom. Pitao je mog brata vjeruje li u duhove. Ovaj je rekao da ne zna jer da još ni jednog nije vidio. Čovjek mu ispriča da je sjedio uvečer u fotelji i da je kroz zid prošla crna masa veličine dva čovjeka i napala ga. Nije se mogao pomaknuti i poslije je bio sav iscrpljen i osjećao se loše. Nakon par dana sve se ponovilo.
Čovjek je očito upao u stanje unutrašnje tišine i vidio je ono što se dogodilo s isključenim sustavom interpletacije. Da mu je sustav bio uključen, možda bi vidio ˝vanzemaljca˝ kako ga muči ili nešto slično, a da je živio prije par stotina godina, možda bi sukladno tonalu vremena vidio vampira kako mu pije krv.

Pa kaj letaci napadaju iz cista mira?
Ja sam juce u snu imo opaku borbu s letacima.
U zadnje vrijeme se svih snova sjecam i budan sam u njima.
Nisam nista vidio u ovom snu samo sam imao opasan pritisak na grudni kos na nekoliko navrata tokom noci, ruke su mi vukli u zrak, ali bio sam nemocan, nisam ih mogao pomaknuti a osjecaj je bio koda je nesto izlazilo iz ruku koda su bile ajmo reci staklene, u totalno invalidnom polaozaju. Imam ih a nemam ih.

Svakakve zvjeri sam vidio u nekoliko navrata, al sam se sjetio u snu onoga s malim prstom sto je netko opisivao na forumu, fora funkcionira.
Hvala mu ko god je to opisivao!

sigurno ne iz čista mira

a evo i zašto tako mislim.
dok sam se bavio nekim drugim sistemima samospoznaje /ne aktivno, više onako rekreacijski/mirno sam spavao.ima neko vrijeme, kastaneda me je ponovo zainteresovao, dijelom zahvaljujući i ovom forumu.dakle, malo čitam ovdje, malo ispreturam police pa nadjem magiju pokreta i počnem sa vježbanjem.prvo centar za odluke, vidim ne ide mi loše, kapiram, pa ubacim i pokrete za rekapitulaciju. čak mi je pošlo za rukom da nekoliko dana zaredom ne preskočim vježbanje pokreta. a onda sinoć napad. u trenutku kada sam postao svjestan da sanjam, nešto, kao da je neka strana sila obuzela moje tijelo i počela da ga pomjera u svim pravcima. nijesam imao utisak da napad dolazi spolja, već iznutra. nekako mi je promakla "tehnika malog prsta", pa sam se iz sna probudio sa pokličem ne baš dostojnom jednom krigeru /da mijenjam nick, a ?/

koja slučajnost, da se to dogodi iste večeri? ili je to bio sinhronizovan napad, mada sumnjam da sam ja toliko uznapredovao da bi se zbog mene bilo ko sinhronizovao . danas mi je palo na pamet da je to možda moje unutrašnje tijelo počelo da se budi pa ...

e. a zašto ne mogu da skinem DVD sa tenzigritetom, sa adresa koje sam našao, našao..., pa ovdje negdje, valjda

Bice da su nas sisali, ja sam se bacio opako na rekapitulaciju a ti na tensegrity,.. poslje toga uopce poslje nemam volje za rekapitulaciju, bit ce da su me osisali malo na normalnu frizuru,..

Ma ko ih jebe necu im se dati, idem danas u sumu i prisilit cu se ponovno na rekapitulaciju! Opet ce bit dva dana bez volje pa treci sve ok, pa sve dok neko ne pojedi! Jebo letace!

Posalji mi adresu na PM i saljem ti DVD !

oblutak:


Slava i priznanja sa jedne i zivot u senci/odricanje sa druge su specijaliteti iz istog menija, dva pola istog programa u okviru hijerarhijskog sistema, stvorenog od strane predotora.

Ja sam odbila rukovodecu poziciju, pa sam dobila po nosu. Ne direktno, doduse, sto i jeste u skladu sa pasivnijim „delovanjem“, ali na izvestan nacin zaista jesam. Odbila sam je delimicno zato sto je postojala jedna druga privlacna varijanta, zato sto sam ocekivala probleme ali pre svega iz dubokog otpora prema istaknutijem/izlozenijem polozaju. Potpuno sam ubedjena da bih dobila po nosu i da sam je prihvatila, verovatno direktnije, opet u skladu sa aktivnijom ulogom. Jer stvar nije u tome da li smo izlozeni ili u senci vec u tome da li smo emocionalno zakaceni i da li sliku o sebi gradimo na osnovu uloga. Da li uopste gradimo „sliku o sebi“ . Preko obe uloge smo definitivno upecani u mrezu sistema iz prostog razloga sto ih shvatamo ozbiljno i identifikujemo se sa njima, umesto da se njima sluzimo kao alatkom i lako, slobodno i prema potrebi prelazimo iz jedne u drugu.

Pravi omeni ili sinhroniciteti - pogotovo ako imaju ono prepoznatljivo numinozno svojstvo - kao i nasi snovi, cesto imaju takozvano kompenzatorsko svojstvo: nekom veoma ozbiljnom ce se na primer javiti u vidu decije pesmice ili kroz neku drugu „neozbiljnu“, blesavu situaciju, nekom suvise racionalnom preko dogadjaja koji ce dovesti u pitanje njegovo kruto, racionalno sagledavanje realnosti itd.
I kao sto snovi cesto nadomeste ono sto nam nedostaje u realnom zivotu (ne samo konkretno), tako i sinhroniciteti veoma cesto deluju kompemzirajuci ili drugacije receno balansirajuci strcece delove naseg bica. Naravno, treba imati u vidu da nista nije lakse od prelaska iz jednog disbalansa u drugi.

A nekada nam bukvalno i slikovito prikazu – stave pod nos - nasa podsvesna uverenja, imputovana od strane porodice, sredine, a mozda i od strane nekog drugog, koja stoje na mestu ciste namere i onemogucavaju nas put u slobodu. Potpuno smo ih nesvesni, ali njihovo delovanje zbog toga nije slabije. Naprotiv.
Na primer ovako: „Ustremio se na mene recima da sve sto radim nosi pecat poraza. (...) Rekao je da kada je u pitanju namera carobnjaka, tu za poraz nema mesta.“ (A buduci da ova recenica izaziva snazan otpor u meni - kako bre nema, pa ako sam na nesto „ponosna“ to su moji porazi - mislim da je to pouzdan znak da neka podsvesna uverenja cekaju na dodatno prociscavanje i iznosenje na svetlost ).

Arja, u vezi tvog posta.
Točno tako. U to vrijeme sam težio ˝materijalizaciji˝ znanja. Događaj koji sam opisao mi je bio poruka da to ne činim, nego da se usredotočim na povećanje osobne moći. Jasno mi je da nije bitno što radiš, nego kako radiš, tj. da se oslobodiš vezanosti, kao što si i napisala. Međutim, tada nisam bio spreman na to. Odluka da pišem na forumu je izlazak iz sjene, kontrolirani, pa da vidim kako će biti. To pisanje, a najviše ona virtuelna ˝bitka˝ koju je izazvao Charmer me je oslobodila, pa koristim priliku da mu zahvalim kao i drugim članovima foruma.
Ali, da je bilo suprotno, morao bih se vratiti u sjenu i pokušati se oporaviti.
Ima još nešto: netko ima dovoljno energije za vođenje (don Huan), netko malo manje i ima druge zadatke (Kastaneda), a nekome je zadatak djelovanje iz drugog plana (Silvio Manuel).
Pozdrav svima

Tako je. I da ne zaboravimo Serindu

O SHAMANIMA
Kada sam kretao putem shamanizma obreo sam se u grupi koja je bila pod velikim vodjstvom iskusnog ucitelja.Taj put se znacajno razlikovao od puta kojim nas uci Kastaneda.To je takodje tradicija nekih indijanskih grupa ali i istocnjackih predela sa jednom osnovnom razlikom:
U startu se dobija duh zastitnik /neorgansko bice/sa kojim se uspostavlja saradnja i vremenom pocne da ti sve govori.Takvi shamani besprekorno citaju misli i bukvalno znaju sve jer im navedeni duh govori!Kako je to lepo!Pa svako bi pozeleo da od neorganskih bica cuje sve,zna sve!Ali tu ima i niz nepovoljnih aspekata jer si u obavezi da im isporucujes u zamenu energiju.Takodje malo je tu ljudi oslobodjenih samovaznosti pa mnogi zestoko zloupotrebljavaju novostecene moci.Odlazak u snevanje je odlazak u "Astral" i vrsi se posebnom tehnikom koju cu mozda i objaviti ovde.Ljudi idu u "Astral" odmah na pocetku puta ali pod direktnom zastitom ucitelja.Nemaju ni trunke energije a odmah budu baceni u vatru.Ne,ne osudjujem to jer ko zna zasto je to dobro.Oni su iscelitelji po indijanskoj tradiciji.
Za razliku od njih Kastanedini idu na razvijanje dvojnika,sopstvenog bica.I oni imaju neminovne kontakte sa neorganskim bicima ali im ne prepustaju vodjstvo.U astral idu samo preko "snevanja" sto je znatno bezbednije nego na prethodno opisan nacin.
Na neverovatan nacin sudbina je skrenula moj put na drugu stranu i ja sam napustio grupu i krenuo Kastanedinim putem a da nisam imao pojma o tom putu.Cuo sam samo imenom do tada za Kastanedu ali nikada nisam znao o cemu on pise.I dan danas srecem neke od tih ljudi,ali nisu ni izbliza ni mocni kao glavni ljudi iz grupe.Nisu se oslobodili samovaznosti,lutaju i dalje,i uvek se iznenade promenama koje vide na meni a znaju da sam napustio...
Danas sam se setio svoje stare grupe i sjajnog starog ucitelja vrhunskog shamana,koji mi je ostao u divnom secanju,koji je uvek sve znao o meni, svim mojim tajnama a da mu nikada nista nisam govorio /citao je misli i "video"/,i uvek skromno govorio da ne brinem jer nikome nece reci sta zna.
Sa vama sam podelio informaciju o postojanju i drugih vrsta shamana osim Kastanedinih,jer puteva je puno i razlicitih ali kada vas sudbina /Duh/ negde odvede to je to.

Evo da i ja uletim...

Prije desetak godina sam imao prve dodire sa Castanedinim knjigama, jako su me se dojmile i prepoznao sam se u pogledu na svijet koji te knjige predstavljaju.
Pod utjecajem tih knjiga i vlastitih pokušaja (što uspješnih, što neuspješnih) gašenja unutarnjeg monologa i raznih ideja me je ubrzo puknulo nešto veliko, najbombastičnije u životu....
Jedno veće sam se jednostavno rasplinuo, svijet je nestao, odnio ga vjetar , našao sam se van svijeta u praznini u kojoj su se kovitlali oblaci, a ja sam bio čista svijest bez tijela.
Naravno uplašio sam se ko nikad prije i zagrebao sa sve 4 noge koje nisam imao nazad u svijet i naravno uspio. No kad sam bio tamo vidio sam koja je to ogromnost, sama percepcija ogromnsti naguala u odnosu na tonal je za slona ubiti.
Smješno je koliko nam je svijet malen u odnosu na onu ogromnost tamo.
I kako će neko tko to jednom osjeti biti ikad više "normalan"!?

Dalje poslije toga nije bilo tako velikih stvari, samo lucidnog sanjanja i puuuno traganja.

Evo prije tjedan dana me strefilo znanje. Došao sam do uvida da nam je svima sve znanje na dohvat ruke. Tijelo zna sve!
Tražio sam osječaj znanja svega i našao ga u tijelu, svojom lijevom nagual stranom sam istovremeno gurao skupnu točku prema tome i zbilja neizrecivo znanje svega nam je razliveno po cijelom tijelu.
Sad mi je jasno odakle one riječi "kosti mudraca" i slično, jer čovjek kad ima takve uvide (barem se meni tako onda učinilo) ima dojam da ima baze znanja i raznih stvari u tijelu u kostima.... iako znamo da je to u čahuri. Tijelo je napola tom prilikom rasplinuto pa opet nekako mi se čini da je znanje u kostima , baš bezveze.

Pozdrav svima na putu znanja!

Što se tiće drage nam zemlje, u njoj sam našao najveću utjehu, toplinu, kad mi je bilo najteže, pa i onda kad nisam znao što bi drugo radio.
Nije istina da treba ležati na zemlji da bi se tako nešto doživljavalo, možete biti i u krevetu na ne znam kojem katu. Svi smo mi unutar mjehura svijesti zemlje.
Ne bi mogao reći kako i odkud sam razabrao što je što i kako sam naletio na zemlju u njene emocije i podršku, najvjerovatnije sam bio poučen u snu pa se ne sjećam točno što je bilo.
Podrška zemlje po osječaju lići na crveni zimski zalazak sunca.
Nešto u meni privuće određena zemljina zračenja i onda bivan prekriven njima ko da sam u špilji sačinjenoj od toplih narančasto crvenkastih zračenja koja štite i puna su podrške i energije topline.
Nisam koristio ključ (blještavilo) za zemljinu podršku za velika pokretanja skupne točke (barem za sad).
Iskustvo viđenja zemlje kao takve povlači za sobom i osječaj da je materijalni svijet proziran, puše povjetarac kroz njega ko da je ništa.
Evo nisam mogao ne podjeliti s vama i ovo, pišite svoja viđenja i iskustva.
Možete me i popljuvati, imam kišobran .

o kakvom ključu se radi ? možeš li nešto više o tome? / i o bravi /? mislim, ako ti nije teško da opišeš tehniku.

pozdrav

Zemlja pomaže pokrenuti skupnu točku spektakularno, a ključ za to je gledanje u sjaj, svjetlo, veće količine svjetlucanja. Ima u knjigama Castanedinim o tome detaljno.
Iskopat ču to negdje da se ne lomim svojim riječima.

Evo, stranica 186 pdf-a Unutrašnji Oganj, imaš poglavlje o podršci zemlje.

Zemlja je zbilja živa i beskonačno prijateljski nastrojena prema nama i voli pomoći gurati skupnu točku, samo trebaš zatražiti na čist i ljubazan način u unutarnjoj tišini i uloviti dovoljno sjaja!
Meni se jednom zemlja pod nogama počela tresti od toga pa me ulovila prpa i odustao sam. Mislio sam si pa neču valjda pokretati skupnu točku samo radi pokretanja, ono ko zna kud će me puknuti.

Naravno da ne piše sve u knjigama, osim kad je Henaro rekao da je Zemlja najveća ratnikova ljubav.

Ispada da su orlova zračenja koja nas prožimaju istovremeno i zemljina koja je ogromno svjesno biće! Jel to nije fantastična spoznaja budući da nam je zemlja toliko prijateljski naklonjena?
Zemlja ima svoju ogromnu namjeru i mi je možemo povući za rukav da nam da svoje mrvice sa stola , a one su OGROMNE.

Kao pozdrav cjelokupnoj ekipi na forumu i hvala vam na trudu i svim postovima jer mnogo toga se iz njih može naučiti.Kao srednjoškolac prvi puta sam u rukama držao knjigu Učenje don Huana neznajuči zašto ali ta me knjiga privukla u knjižnici.Pročitao sam je ne razumjevši puno toga ali sad kad sam čitao postove na forumu neke stvari su mi u glavi posjedale na svoje mjesto.Moram izdvojiti jedan događaj koji mi je ostao u uspomeni a vezan je uz san,ako je to bio san.Uglavnom kad sam legnuo u krevet i zatvorio oči osjetio sam kao da me neka sila izvlači iz moga tijela i bio sam siguran da više ne ležim na svom krevetu.Okrenuo sam se prema prozoru koji gleda na ulicu i prošao kroz njega i našao se na ulici koja je bila skroz pusta nije bio dan ali ni noć trava ispred moje kuče sijala je prekrasnom zelenom bojom a ja sam znao da ovo je ali i nije san.Imao sam znanje da nisam u svom fizičkom tijelu.Tako stoječi na cesti u susret mi je dolazio automobil ali se ja nisam pomicao nisam osječao strah i auto je jednostavno prošao kroz mene.Još neko vrijeme sam stajao a onda je sve nestalo kao da se sve raspršilo osjetio sam
da ležim u krevetu potrbuške a neka snažna sila pritiskala memi je lice u jastuk osjetio sam kako je pritisak na prsa sve veči želio sam vrištati ali ništa nije izlazilo iz mojih usta na kraju sam se ipak uspio "probuditi"
ali strah mi je i dalje ostao u kostima.Prošle su godine nakon tog događaja i eto prije koji mjesec dana kupio sam knjigu od E.Tolla
MOČ SADAŠNJEG TRENUTKA knjiga je jednostavn predobra i eto počeo sam sa vežbama iz knjige ali mogu reči nije to jednostavno jer nikako koliko se god trudio neznam kad mislim tko je tu tko jel moj instalirani um ili progovaram i mislim iz bića.U svakodnevnom životu uspio sam donekle imati unutarnju tišinu dok oko mene urlaju žena i djeca kolege sa posla putnici u vlaku i onda kad mislim da sam uspio katastrofa.
Žena mi počne prigovarati a ja jednostavno ne uspijem uključiti sadašnji trenutak i pras puknem i počnem svađu i kad svađa prođe uhvatim se kako sam ispustio sadašnji trenutak i prepustio se umu koji je očigledno cijelo vrijeme bio tu i vrebao moju slabost,neznam obesrabre me takve stvari.Ako neko može nek mi prokomentira navedeno a a ko ne opet dobro svejedno još jednom hvala na postovima a ako još neko ima kakav video materijal da mi pošalje uz naknadu bio bi zahvalan.
Pozdrav

Ne treba sebe uzeti za ozbiljno, ni kad imamo neko postignuće, ni kad puknemo, oboje je donekle bezvrijedno.
Ionako smo svjetlosna bića koja imaju bezvremensku radost života u sebi, usudio bi se reći da nam je sastavni dio, samo smo se otuđili od toga.

našao sam i pročitao. zahvaljujem. kada si pomenuo ključ, pomislio sam da to ima veze sa onim vježbama koje je stalker predložio u nekom od ranijih postova.no, nema veze, sad je ionako hladno pa ću sa tim vježbama sačekati do proleća pozdrav. a da. sudeći po onome što sam pročitao u knjizi, dobro je što si odustao

Ne trebaš biti vani za osjetiti zemljinu centriranost, a ni probavati to u velikim zalogajima, to sam naučio iz skromnog iskustva.
Možda, ali možda, treba biti vani za spoznati to prvi put za orijentaciju.
Nekako se čovjek i zemlja lako nađu kad se počnu tražiti, a kad se jednom nađu onda su si uvijek pri ruci dokle god je makar malo unutarnje tišine.

Imas na torrentima a ak nemres tam ja ti posaljem DVD bez naknade,..