Sta kazu Kasiopejci:
O: OPD omogućuje perfektan balans tih dvaju realiteta; OPS je dijametralno suprotan zatvaranju velikog ciklusa u perfektnom balansu.
P: Dakle, neophodno je imati smjer OPS iz razloga da uopće postoji OPD?
O: Da.
Citat:
ali zasto se trudite ici protiv sebe, jel shvacate da smo u ovom trenu ops i mi ne mozemo nista poduzeti u svezim s tim, osim skupljati znanje citajuci, uceci i razmisljajuci o tome sto smo procitali, sto smo naucili,sto smo dozivjeli i to nas cini opd kandidatima, svjesnost. i ta svjesnost kosta sad(sva ismijavanja, odmahivanja rukom, okretanja glavom kad nekom pokusas pomoci), ali isplatit ce se uskoro... i onda se necete morati truditi biti opd, jer cete biti opd!
I ja mislim da je prihvatanje sebe i cinjenice da mi jesmo ops-bica jedna od kljucnih stvari. Dok ne prihvatimo sebe u potpunosti, sa svim onim osobinama koje je nas um oznacio kao lose, nikada necemo moci ni da prihvatimo druge ljude, niti da se istinski odupremo porivu da ih menjamo.
Pokusavajuci da se tih osobina jednostavno odreknemo, ne mozemo ih se osloboditi, jedino sto mozemo je da ih potisnemo. One time nisu nestale, samo smo ih sklonili u stranu da ih vise ne gledamo

. I dalje smo to mi, samo sebi samima nevidljivi/tamni.
„Sve se pokazuje izneto na svetlost i sve izneto na svetlost i samo postaje svetlost.“
OPD je balans oba realiteta, OPS smatra da zna sta je „dobro“ i to po svaku cenu zeli da nametne.
Tako bi i zelja/namera/plan/pokusaj da se bude OPD bila u stvari prilicno OPS-zelja/itd. Modus ekskluzivnosti i separacije.
Ali posto smo mi OPS-bica, to je sasvim u redu
Da, nekako mi se cini da je taj stav veoma ok: prelazim one lekcije koje su u skladu sa trenutnim razvojem moje svesti, „citajuci, uceci, razmisljajuci o svemu“, dozivljavajuci, izvlaceci supstrat iz tog iskustva, prihvatajuci lekcije koje zivot polozi pred mene ... pa ... dokle se stigne.
