Prije svega, iako nismo na metafizičkom podforumu, poželim STALKERU sve najljepše u moderatorskoj funkciji, vidjelo se da se dobro snašao i da vrlo informativno vodi temu.
Pišem ovo jer pročitah o Carlosu temu na metafizičkom podforumu, tek pred kraj sam vidio da je ovdje prebačena, i evo me sada ovdje.
Na temi su svi odlično pisali, različita stajališta zapravo pokazuju da je Castaneda neiscrpna tema nakon toliko vremena.
Nešto ću napisati, čisto informativno, bez apsolutnoga tvrđenja, a kastanedijanci me mogu korigirati.
Kao što hogar dobro napisa, Castanedu treba čitati po redu – davno kad sam ga čitao nisam mislio tako, tek kasnije shvatiš da se tu ne mogu stvari preskakati.
To nije uobičajena fiction, snažno je prožeta naučnom antropologijom i novim historicizmom.
Pojava Castanede bila je nesvakidašnja za njegove kolege – pisati u formi fiktivnoga romana antropološko djelo.
Sačuvane su samo dvije školske slike, kojih su se mediji dočepali, jer je posjedništvo vezano za obrazovnu instituciju i za ljude s kojima Castaneda do kraja života nije imao nikakav kontakt.
Postojanje Don Huana je fiktivno ili stvarno, Carlos je nekada to opovrgavao, nekada šutio, a nekada tiho potvrđivao.
Napad na Carlosa, danas, napad je na njegove učenike, oni koji su ga pokušavali napadati za njegova života, vrlo rijetko su dobijali tu priliku, prema njegovom i svjedočanstvu drugih često se dešavalo da je bio na masovnim skupovima, na kojima se ili nije predstavljao, ili je govorio o sebi, u formi trećeg lica, dakle, pripovjedački potičući raspravu u kojoj je bio neko ko niti je Castaneda niti Castanedu poznaje, pa želi nešto saznati o njemu.
Kolege univerzitetske bile su ljubomorne – kako neko može pisati o antropologiji bez kosultiranja sa drugima na univerzitetu, bez korištenja svih tih naučnih skupova, i uobičajene terminologije.
Prema jednoj anketi krajem 20. st., Castaneda je najprodavaniji američki autor ikad.
Naravno, to je samo do onih koji prave ankete – nekad ankete pokažu da su u SAD-u prodavanije neke druge knjige.
Vratimo se fotografijama i njegovoj ličnoj imovini – imao je vrlo mnogo raznih prijatelja, raznih poznanika – i Castaneda i oni su o tome pretežno šutjeli, do danas se ne zna, ko mu je češće, a ko rjeđe posjećivao kuću, ili čiju je kuću posjećivao on – zna se tek šturo po snimcima izlaska i ulaska, Castanede ili ostalih, ako su fotografije autentične...
Nakon smrti obdukcija je pokazala dugogodišnje konzumiranje droge, ili različitih droga, od čega je otišao jedan tjelesni organ, ili više njih...
Nakon njegove smrti o njegovom životu progovorili su oni koji su se osjetili životom s njim opravdano ili neopravdano iskorišteni – kći jednoga poznatog američkog 20-stoljetnoga pisca, otcijepljeni dio njegove organizacije, neke žene, njegove dugogodišnje pratilje / sljedbenice.
Summa castanediana prva je demistificirala upotrebe droge, pojavljivanje istih iskustava kod svih koji je konzumiraju, te susrete ne sa jednodimenzionalnim, nego sa prepletenim svjetovima i različitim bićima, za koja se ne tvrdi a priori da moraju biti i stvarna.
Nakon smrti prikazan je kao stidljivi, mali, ružni bubuljičavko, koji stoji pored Joanne (ovako se valjda njeno ime piše, neka me se ispravi ako treba), a slika zapravo pokazuje tipičnog malog Južnoamerikanca (koji su inače u prosjeku niži), ne baš osobito lijepog i Joannu koja daleko odstupa od ljepote prosječne Amerikanke.
Onda su se počele javljati koje su bile njegove učenice, a koje tvrde da su s njim bile u vezi, čak i prije nego što su postale njegove učenice, a da ih je iskorištavao, puštajući im pred kraj života ratne filmove, verbalno i fizički ih maltretirajući itd.
Castaneda je veliki čitač, mnoge ideje koje je napisao zadiru u biheviorizam, transpersonalnu psihologiju, suvremenu sociologiju i entologiju, arheologiju, suvremenu antropologiju, fiktivne postomoderne romane, južnoameričku kulturu, suvremenu psihijatriju i psihoterapiju.
Česti lik njegovih djela je prisilni neurotičar, koga Castaneda sublimira mučiteljem (različitih podtipova), do kojeg je otprilike, možda malo prije ili u isto vrijeme došao Viktor E. Frankl, poznati psihijatar, koji je psihoterapiju spojio sa evropskom katoličkom i protestantskom mišlju.
Nakon njegovog života pojavili su se kakmuliji, te neki daljnji metafizički pisci, koji manje-više uspješno nastavljaju Carlosovu misiju.
No, čovječanstvo se dalje razvija, možda dočekamo nekoga novoga Carlosa.
|