Zbog balasta energija i govorim. Taj balast je izuzetno bitan za bozansko sjedinjenje muskog i zenskog, na fizickom nivou, a i na nivou energetskih tela, a posredstvom svetlosnog tela. To je onaj deo msiterije koji nije bas objavljivan i koji mnogi ne razumeju pa onda, jelte, lutaju u iluzijama i poneki i zavrse u psihopatiji.

Ovo sam napisao kao editorial za sljedeće izdanje Znakova pored puta, pa neka se nađe i ovdje, s obzirom da ima dosta veze s ovom temom


Psihopatologija ratovanja


1914. godine, na francuskom zapadnom frontu, od Engleskog kanala pa do švajcarskih Alpi, Božićna noć je bila potpuno mirna. Vojnički rovovi su se protezali do na nekih 70 km od Pariza. Rat je trajao tek 5 mjeseci a oko 800 hiljada ljudi je već bilo ubijeno ili ranjeno. Svaki vojnik se pitao da li će prvi dan Božića sa sobom donjeti još jednu rundu stradanja i ubijanja. Međutim, nešto čudno se dogodilo: britanski vojnici su istakli iz svojih rovova plakate na kojima je pisalo “Sretan Božić”, i uskoro su se začuli glasni povici i čestitke kako iz njemačkih, tako i britanskih rovova.

Negdje usred noći, vojnici su počeli izlaziti iz rovova, bez oružja, dok su oficiri obje strane bezuspješno pokušavali da spriječe njihove susrete negdje na sredini, na području “ničije zemlje”, gdje su se ovi upuštali u međusobnu konverzaciju, pa čak zajedno i pjevali neke pjesme. Vojnici obe zaraćene strane su međusobno izmjenjivali poklone – većinom slatkiše i cigare – i Božić je tako prošao mirno na velikom području fronta. Na jednom mjestu se čak odigrala i fudbalska utakmica između vojnika zaraćenih strana u kojoj su Britanci pobijedili Njemce sa 3-2.

Spontano zatišje se nastavilo i poslije Božića jer nakon što su se vratili natrag u rovove, vojnici nisu željeli više da pucaju jedni na druge. Nijedna strana nije željela prva da otvori vatru.

Na kraju, visoke komande obeju armija morale su zamijeniti trupe na toj liniji fronta jer je drugačije bilo nemoguce nastaviti rat a tada je proglašeno i da će se svaka “neformalna konverzacija” s neprijateljskim vojnicima smatrati izdajničkim aktom.

[Ova priča je svojevremeno bila objavljena u magazinu Parade, a prenjeo ju je i W. Bramley u svojoj knjizi the Gods of Eden.]

***

Dakle, na osnovu ovog događaja možemo vidjeti kako su vojnici, jednostavno, normalna ljudska bića koja su izmanipulisana od strane psihopata na vlasti, odnosno, patokratije, da ulaze u međusobne sukobe. Kada su ovi vojnici dobili priliku da se sastanu, i jedni i drugi su vidjeli da protiv sebe imaju ljude koji su isti kao i oni, koji imaju svoje porodice i koji nimalo ne liče na neke “krvožedne životinje”, kako se to obično “neprijatelji” predstavljaju svakom vojniku.

Međutim, patokratija ima efikasne ne metode za manipulaciju normalnih ljudi i to traje već vijekovima a trajaće sve dotle dok normalni ljudi ne povise nivo svoje svijesti do te mjere kad će spoznati činjenicu da među njima postoji ta manjina, koja nije veća od nekih 6%; individue bez savijesti sa opsesijom za kontrolom i vlašću nad drugim ljudskim bićima, koji samo fizički izgledaju kao ljudi, dok istovremeno nemaju ono što normalan čovjek podrazumijeva pod - dušom. I naravno, sve dok normalni ljudi ne poduzmu nešto u vezi toga, sve do tada, istorija ljudskog stradanja će se neprestano ponavljati.

Psihopate nemaju ljudskosti, nemaju ljudskih osjećanja a da tragikomedija bude veća, često obrazuju i tzv. “elitu”. Kao dobri glumci i manipulativni po svojoj suštini, daleko su prodorniji od normalnih ljudi u hijerarhijama ljudskog društva. Tako će nas takvi dijeliti a onda manipulisati u međusobne sukobe. Takvi će nam i komandovati, kad do tih sukoba dođe. Takvi će nam prijetiti i kažnjavati nas ukoliko mi svojom slobodnom voljom odbijemo da učestvujemo u njima. Dokle?! Pa, - sve dok normalni ljudi ne poduzmu nešto u vezi toga.

Rat se generalno može definisati kao: psiho-patološka aktivnost ljudskih bića.

[Ne postoji rat bez zvjerstva čovjeka nad čovjekom (osim možda u filmovima)].

S obzirom da prema nekim procjenama među ljudskom populacijom ne postoji više od nekih 6% psihopata, postavlja se pitanje kako je onda moguće da cijeli narodi ratuju jedni protiv drugih, tj. zašto se samo psihopate međusobno ne tuku?! Odgovor na to pitanje nalazimo u knjizi Politička Ponerologija, A. Lobačevskog: kada u nekoj državi zavlada patokratija, što je prilično čest slučaj, onda ta patološka manjina na neki način uspijeva da ‘inficira’ većinu normalnih ljudi svojim “psiho-patološkim materijalom”. Taj proces se naziva ‘transpersonalizacija’ (što je vjerovatno ljepši izraz za ‘psihopatizaciju’). Ta dinamika je lijepo opisana u navedenoj knjizi.

Tako, ako uzmemo za primjer Hitlerovu Njemačku, može se reći da je samo nakon nekoliko godina vladavine patokratije, većina njemačkog naroda bila ‘transpersonalizirana’ do te mjere da je poslušno slijedila Hitlera koji je bio klasični psihopata, odnosno, njemačku vladu koja je bila sačinjena od sličnih individua, procesom tzv. negativne selekcije. Tako su i aktivnosti koje bi se u nekom normalnom ljudskom društvu karakterisale kao zločin protiv čovječanstva, u Njemačkoj bivale pravdane ostvarivanjem životnih interesa njemačkog naroda. Nekolicina onih čija svijest, vjerovatno usljed prirodne otpornosti, nije bila ‘psihopatizirana’, dolazila je na udar ne samo patokratije nego i transpersonaliziranih individua iz svoje neposredne okoline, ukoliko su otvoreno pokazivali jedan ljudski i zdravorazumski način razmišljanja.

Kod psihopatije, nema – empatije. Tako, ni psihopatiziranom čovjeku a kamoli suštinskom psihopati, ne može pasti na pamet da je onaj kome on čini zlo na zahtjev svog vođe ili vlade, takođe ljudsko biće, niti on u većini slučajeva može zamisliti kako se onaj drugi osjeća. On će za svoje postupke UVIJEK imati opravdanje.

U mirnim vremenima i u društvima koja nisu pod direktnom vlašću patokratije, psihopate se uzdržavaju od otvorenog nasilja i drugih kriminalnih radnji, samo zbog mogućih zakonskih konsekvenci, dok za vrijeme rata, njima ruke postaju odriješene. [Ovdje moram napomenuti, da za razliku od klasičnih psihopata, tzv. “narcisi” ili osobe koje pate od narcisoidnog poremećaja ličnosti, nisu skloni nasilju prilikom ostvarenja svojih ciljeva i poriva (“sub-kriminalna psihopatija”), mada imaju većinu ostalih osobina koje su karakteristične za suštinske psihopate. Narcisoidi, će takođe, otvoreno podržavati patokratiju i aktivno učestvovati u patokratskom sistemu, ukoliko se on uspostavi].

Na Balkanu se dogodila slična stvar, gdje su individue sa psiho-patološkim mentalnim sklopom prvo stale na čelo nacionalističkih stranki i nacija, onda se okružili sličnim sebi i lojalnim individuama (‘negativna selekcija’), pa izvršili ‘psihopatizaciju’ naroda - a šta se kasnije dogodilo, to smo imali priliku vidjeti. Kad su sukobi otpočeli, čak su i psihopate koje su bile donedavno u zatvoru, u mnogo navrata zauzimale komandne pozicije u vojnim i paravojnim formacijama. Oni su prekonoći postajali hrabri rodoljubi, patriote na braniku svoje otadžbine i svog naroda. Njih su se bojali i njihovi saborci i pripadnici naroda kojeg su oni “branili,” u mnogim slučajevima čak više nego neprijateljska strana. Dakle, u slučaju izbijanja rata, psihopate koriste šansu, te zauzimaju i komandne pozicije u sklopu militarnih i paramilitarnih snaga. Iz rata obično izlaze sa bogatim “ratnim plijenom” ali i kao ratni zločinci, pa čak i “heroji”.

Fair-play u ratu ne postoji. On postoji samo u ratnim filmovima, gdje su domaćini, naravno, ti za koje se veže čast i poštenje. Transperosnalizovana individua će za svoje aktivno učešće u ratu uvijek imati “opravdanje” u skladu sa svojom nacionalnom i religijskom pripadnošću.

Naravno, neki će reći: “A šta ako je drugi narod psihopatiziran a naš nije, pa nas napadnu, kao u slučaju nacističke Njemačke”?!

Naravno, kad bi se takav slučaj teoretski dogodio, onda je odbrana jedino što se može preporučiti, međutim, on se teoretski teško može dogoditi, ukoliko je znanje o ovom ‘fenomenu’ dostupno čovječanstvu. Dakle, postoji i - preventiva. To znanje danas jeste dostupno ali nije rašireno, mada ‘neki’ čine sve što je u njihovoj moći da ga zataškaju. S druge strane, imamo još jedan problem:

SVAKI ČOVJEK JE TRANSPERSONALIZIRAN U MANJOJ ILI VEĆOJ MJERI, ČAK I U SLUČAJU KAD ŽIVI U DRŽAVI U KOJOJ NE VLADA KLASIČNA PATOKRATIJA!

KAKO?

Npr. i RELIGIJA je jedan od uzročnika transpersonalizacije (naravno, i neke ideologije mogu da imaju isti efekat, kao i raznorazni psihopatološki materijal koji se distribuira preko medija).


Da bih ovo predstavio, prvo ću morati navesti neke osnovne karakteristike psihopatije (prema Dr Robertu Hare-u):

1. SLATKORJEČIVOST I POVRŠINSKI ŠARM – tendencija ka milozvučanosti i uglađenosti; privlačnost, šarmantnost; glatkost i tečnost govora. Šarm psihopate ni u kom slučaju ne sadrži u sebi tragove stida, samo-svjesnosti, niti on ispoljava strah od bilo čega. Psihopati nikad ne zastaje jezik u grlu. Oni su oslobodili sebe od društvenih pravila ponašanja kao npr. kod razgovora, odnosno, uzimanja riječi kad na njih dođe red.

2. GRANDIOZNA SAMOVRIJEDNOST – jedan uveliko naduvan pogled na svoje sposobnosti sa pretjeranim samopouzdanjem, ljubomora, jaka tvrdoglavost, samouvjerenost i hvalisanje. Psihopate su arogantni ljudi koji vjeruju da su superiorna ljudska bića.

3. PATOLOŠKO LAGANJE – može biti umjereno ili pretjerano; u umjerenoj formi oni će biti lukavi, prepredeni, prevejani, tajanstveni i bistri; u eksteremnoj formi, oni će biti varalice, lažovi, podmukli, beskrupulozni, manipulativni i nepošteni.

4. VARANJE I MANIPULACIJA – koriste se obmanama, skloni su svakoj vrsti prevare ili obmanjivanja drugih kako bi stekli neku ličnu korist; za razliku od tačke # 4, u stepenu u kome je eksploatacija, bezosjećajnost i nemilosrdnost zastupljena, što se odlikuje nedostatkom obzira za osjećanja i patnju njegovih ili tuđih žrtava.

5. NEDOSTATAK KAJANJA ILI OSJEĆAJA KRIVICE – nedostatak osjećanja ili obzira za gubitak, bol i patnju žrtava; tendencija ka ravnodušnosti, nepristrasnosti; osvetoljubivost; hladnokrvnost i potpuni nedostatak svake empatije. Oni to većinom ispoljavaju ohološću, prezirom ili omalovažavanjem svojih žrtava.

6. PLITKA OSJEĆANJA – emocionalno siromaštvo, ograničen opseg ili dubina osjećanja; ispoljavanje hladnoće uprkos izraženim znakovima društvenosti od strane drugih.

7. NEOSJETLJIVOST I NEDOSTATAK EMPATIJE – nedostatak osjećanja prema ljudim uopšte; hladni, prezrivi, bezobrazni, bezobzirni i netaktični.

8. LOŠA KONTROLA PONAŠANJA – izražavanje iritacije, dosade, nestrpljivosti, prijetnje, agresivnosti ili verbalno vrijeđanje drugih; nedovoljna kontrola ljutnje i temperamenta; ponašaju se prenagljeno.

9. IMPULSIVNOST – ispoljavanje postupaka bez predumišljaja i nedostatak reflekcije i planiranja; nesposobnost odoljevanja iskušenjima, kontrolisanja nagona i frustracije; nedostak promišljenosti i uzimanja u obzir mogućih posljedica svojih postupaka; ludo odvažni, nepredvidljivi, nestalni i nesmotreni.

10. NEODGOVORNOST – nisu u stanju da ispunjavaju ili ispoštuju svoje obaveze, kao npr. kod plaćanja računa i vraćanja dugova; aljkavi su na poslu, često odsustvuju s posla; ne ispunjavaju na vrijeme ugovorene posove.

11. NESPOSOBNOST ZA PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI ZA VLASTITE POSTUPKE – nesposobnost preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke, kao rezultat nedostatka savjesti; nedostatak predanosti na poslu, antagonistička manipulacija, negiranje svoje lične odgovornosti i pokušavanje manipulacije drugih.
Itd… itd…

Većina psihologa i psihijatara se slaže u tome da psihopate nemaju savjest. Oni su istovremeno opsjednuti nametanjem svojih stavova, mišljenja i deluzija drugima, kako bi ih kontrolisali. Često će se koristiti i nasiljem prilikom ostvarivanja svojih ciljeva i poriva.

***

Leviti, pripadnici svešteničke kaste palestinskog plemena Juda, iznjedrili su svoju Knjigu Zakona 458. godine p.n.e., u kojoj su ustoličili svoje plemensko božanstvo, Jehovu, kao jednog boga svih naroda a sebe su naravno proglasili njegovim miljenikom i ovozemaljskim predstavnikom. (Sudeći prema današnjem ponašanju cionista, koji su njihovi nasljednici, ne može se reći da im ne ide dobro u promociji Jehovinog plana i programa!?). Koliko znamo, kasnije je ovaj psiho-patološki materijal postao religija, te tako inficirao veliki dio čovječanstva i još uvijek se prenosi vertikalno i horizontalno širom planete.

Sada, vježbe radi, treba uzeti nešto iz Starog Zavjeta, recimo knjigu Jozue Nunova i procijeniti mentalni profil individue koja je tu predstavljena kao Jehova, uz pomoć ove gornje liste simptoma psihopatije. Ako je čovjek nepristrastan i objektivan, tj. nije već kontaminiran u stepenu koji ga sprečava da sprovede jednu razboritu psihičku analizu tog entiteta, neće mu trebati da pročita ni par pasusa, prije nego što prilično jasno zaključi da je navedena individua - mentalno bolesna. Dakle, klasičan primjer – psihopate!

Naravno, sličan je slucaj i sa islamskom Allah-verzijom religije, kao i svim njenim drugim granama, grupama i podgrupama koje su danas zastupljene na ovoj planeti. Dakle, čovječanstvo je progutalo psihopatološki materijal koji se na neki način može nazvati jednim “preduslovnim-mentalnim-programom,” koji čini čovjeka prijemčivim i za psiho-patološki materijal iz drugih, ‘ovozemaljskih,’ izvora. Čovjek koji je žrtva jednog oblika manipulacije, podložan je i mnogim drugim oblicima manipulacije.

Usput, čovječanstvo se i podijelilo u skladu s tim ko je zaražen kojom verzijom psiho-patološkog materijala. Tako je došlo do ‘transpersonalizacije (psihopatizacije) normalnih ljudi i sada transpersonaliziran čovjek zazire od “onih drugih” i u takvom stanju ga je lako izmanipulisati da se uključi u sukob s “onim drugima”. (Da ne kažem, da nije u stanju vidjeti ni osnovne elemente objektivne realnosti.)

Na svjesnom ili podsvjesnom nivou, on rezonuje u smislu: “ako jedno božanstvo može imati takve i takve karakteristike, onda su one - normalne”.

E, pa - nisu! Za normalna ljudska bića, te karakteristike NISU normalne!

S tim u vezi, krajnje je vrijeme za dekontaminaciju vlastite svijesti od raznog psiho-patološkog materijala kojim su nas kontaminirali i koji se neprestano distribuira preko medijskih, religijskih, obrazovnih i drugih kanala.

Naravno, to važi za one koji to žele i za koje nije već kasno.


Pozdrav

Bitno je očima nevidljivo

Mada to možda na prvi pogled ne izgleda tako, vjerovatno usljed nedostaka dovoljne količine mistike, i ova tema ima mnogo veze sa - ezoterikom.

Svaka individua koja želi da se bavi proučavanjem ezoterike, prvenstveno mora imati potpuno čistu, funkcionalnu i iznad svega ZDRAVU psihu, prije nego što se otisne u ta područja koja su nam prilično nepoznata. Ukoliko je čovjekovo psihičko stanje takvo da on ne može izaći na kraj ni sa poteškoćama iz svakodnevnog života, velike su šanse da će ga isto to psihičko stanje zavarati i odvesti na pogrešan put, pogotovo na ezoteričkom području, gdje postoji veoma malo čvrstih oslonaca i putokaza, odnosno, povratne sprege koja čovjeka može voditi naprijed?!

Stoga, PRVO pravilo kod bavljenja ezoterikom je da čovjek mora steći jako psihičko zdravlje. To možda u osnovi ima i neke veze s nekim metodama koje je Gurđijev nazivao “pamćenjem samog sebe”, Moravjev “introspekcijom”, Kastaneda “rekapitulacijom” itd...

Nadalje, to podrazumijeva da je potrebno spoznati i osnovne elemente patoloških stanja svijesti da bi ih čovjek mogao identificirati kako u sebi, tako i u drugima; kako bi mogao izvršiti vlastitu ‘dekontaminaciju’ (ili ostvariti ZDRAVU psihu) a istovremeno se zaštititi od manipulacije od strane onih čije je stanje svijesti poremećeno.

Na primjer, u knjizi Unutrašnji Oganj, Kastaneda govori o “sitnim mučiteljima” u smislu da čovjek prvo mora “apsolvirati” njih, - da bi se uopšte mogao “susresti s nepoznatim”. Onaj ko je sposoban da sabere 2 i 2, vjerovatno će uvidjeti da su “sitni mučitelj” i psihopata - sinonimi. Međutim, istovremeno ćemo primjetiti da čak i mnogi od onih kojima je Kastanedino učenje detaljno “poznato”, iz određenih razloga nisu u stanju da vide ovu vezu i generalno ignorišu ovu temu. Naravno, ne radi se o tome što psihologija nije dovoljno mistična, razlozi za to su možda druge prirode. Nikakvo čudo što je i Lobačevski, kao ‘tvrdi naučnik’ nazivao formiranje ovakvih rupa u čovjekovoj kogniciji – fenomenom, kao što tu riječ koristimo kad pričamo o vanzemaljcima!?

Oni koji su proučavali neke materijale na temu psihopatije na engleskom jeziku, mogli su primjetiti da neki autori nazivaju psihopate čak i – ‘aliens’. Naravno, oni nisu koristili izraz “vanzemaljci” u doslovnom smislu, kao - ‘extraterrestrials’, međutim, to je prilično blizu u pokušaju da se predstavi jedno “strano stanje svijesti” koje se nalazi izvan polja kognicije većine “normalnih” ljudi. Ovo normalnih-ljudi-pod-navodnim-znakovima, bi značilo da normalni ljudi možda nisu toliko normalni, koliko se to na prvi pogled može da čini!?

Treći čovjek

Jednom prilikom izveden je jedan eksperiment iz hipnoze. Tri čovjeka su sjedila za stolom. Čovjak A je hipnotisao čovjeka B, a onda mu je sugerisao da je čovjek C iznenada dobio neki poziv i morao je da ih napusti. Usput je napravljeno par zvučnih efekata u smislu otvaranja i zatvaranja vrata. Nakon što je bio povraćen iz hipnoze, čovjek B nije više mogao da vidi čovjeka C, koji je još uvijek sjedio za stolom! Međutim, kad je čovjek C uzeo šoljicu s kafom, čovjek B je zaprepašteno gledao kako se šoljica sama kreće kroz vazduh. Za njega je čovjek C bio nevidljiv, međutim, neki fenomeni koji su nastali kao posljedica djelovanja čovjeka C, bili su mu vidljivi, mada, neobjašnjivi.

Čini se da i psihopate možemo nazvati “trećim čovjekom”!? Oni možda i nisu toliko nevidljivi, koliko su normalni ljudi slijepi, bez obzira na to što “fenomeni” koji nastaju kao posljedica dejstvovanja psihopata imaju pogubno dejstvo na čovječanstvo uopšte.

***

Danas se kroz mnoge kanale širi teorija da svaki čovjek ima prirodnu osobinu da čini zlo drugima ukoliko se on samo “nađe u pogodnoj situaciji ili uslovima”. Na primjer, u videotekama se može naći film Eksperiment koji je snimljen na osnovu jednog istinitog događaja. Uzeli su grupu ljudi za svrhu jednog eksperimenta što im je trebalo biti i dobro plaćeno. Koliko se sjećam, od njih se tražilo samo da provedu prilično kratko vrijeme u zatvoru, možda jednu ili dvije sedmice. Pola njih su trebali igrati ulogu čuvara a druga polovina ulogu zatvorenika. Tako su ih podijelili na dvije grupe, “čuvarima” su dali uniforme, dok su one druge zatvorili u ćelije. Eksperiment je morao biti prekinut nakon samo par dana!?

Šta se desilo?!

„Čuvari“ su se počeli iživljavati na „zatvorenicima“, prilikom čega je jedan od zatvorenika bio ubijen, nekoliko ih je bilo teško ozljeđeno a “čuvari” su pokušali silovati i doktoricu koja je sprovodila i nadgledala taj eksperiment.

Gledanjem ovog filma normalnim ljudima se stvarno nameće zaključak da će čovjek činiti zlo drugima kad mu se za to ukaže prilika. Međutim, ukoliko bi čovjek posjedovao osnovno znanje iz polja psihologije na temu psihopatije, onda bi u istom filmu mogao prepoznati dinamiku koju je opisao Lobačevski u knjizi Politička ponerologija, gdje psihopata (koji se slučajno zadesio među grupom “čuvara zatvora”) odmah staje na čelo grupe, te počinje da „ponerizira“ grupu, odnosno, „transpersonalizira“ ostale „čuvare“, od kojih ga jedan veći broj njih počinje slijepo slijediti, dok su ga drugi slušali čisto zbog straha. Tu se upravo vidi taj „fenomen“ pogubnog dejstva psihopate na umove tzv. „normalnih“ ljudi koji jednostavno nemaju nikakav mehanizam zaštite od njegovog uticaja, te postaju marionete u njegovim rukama.

Isto tako, u materijalima koji pokušavaju provući teoriju “svaki čovjek je zao kad mu se pruži prilika,” psihopatija se nekim “slučajem” ne pominje. Prilično je jasno da se ovdje radi o orkestriranim aktivnostima od strane patokratije da se unese što više dezinformacija kako bi se napravila konfuzija i da se svi ljudi poistovijete sa psihopatama, te da se tako i jedni i drugi mogu smatrati - normalnim.

Na primjer, Philip Zimbardo, psiholog iz San Franciska je objavio i jednu knjigu gdje mu primjer zbivanja u ovom eksperimentu služi kao potpora za njegovu tvrdnju da je - “svako od nas u datim okolnostima sposoban da se ponaša nasilno i sadistički”. On ovaj koncept onda primjenjuje za odbranu onih američkih vojnika koji su se iživljavali na svakojake načine na zatvorenicima u Bagdadskom zatvoru Abu Ghraib, predstavljajući te mučitelje ljudi – nedužnim žrtvama.

(Interesantan tekst na ovu temu, može se naći ovdje:
http://www.signs-of-the-times.org/artic ... nt+of+Evil )

Naravno, ovdje ne bi smjeli izbaciti i bebu iz lavora, zajedno s prljavom vodom u kojoj smo je okupali. Činjenica jeste da je većina ovih zatvorskih čuvara bila transpersonalizirana, tj. nisu oni svi bili klasične psihopate, međutim, u svom transpersonalizovanom stanju, njihovo PONAŠANJE se nije drastično razlikovalo od ponašanja klasičnih psihopata.

Svi smo mi manje više ‘transpersonalizovani’, usljed slabog prirodnog imuniteta na psiho-patološki materijal kojem smo neprestano izloženi od svog rođenja pa do danas, međutim, nije tačno to da su to normalne osobine ljudi. One mogu biti prisutne u manjoj ili većoj mjeri u transpersonalizovanim osobama a onda aktivirane izvana kad to “kontrolorima” odgovara. Međutim, stanje svijesti psihopata i ‘normalnih’ ljudi se ne može porediti i izjednačavati.

Isto tako, u navedenom eksperimentu, kao i u Abu Ghraib zatvoru, bilo je i onih koji su nisu potpali pod psiho-patološke uticaje, te su u takvim sredinama pokazali i jedno ljudsko ponašanje. A niko da postavi pitanje, - ŠTA TO NJIH ČINI OTPORNIM?! ZaŠto oni nisu uzeli učešća u tim psiho-patološkim aktivnostima?! Pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da takve individue kao “crne ovce”, brzo dolaze na udar ostalih!

Dakle, može se!

***

Imunitet se može ostvariti, ako ne prirodno, onda bar uz pomoć osvještavanja. Međutim, danas se mnoge transpersonalizirane individue koje žele da spoznaju nešto ili poduzmu nešto, pored svega toga jos upuštaju i u ostvarivanje promijenjenih stanja svijesti uz pomoć kojekavih ‘hiperdimenzionalnih tehnika’!? Neki su ‘transpersonalizirani’ i tako da svojom ljubavlju obasipaju kako ovu planetu, tako i svoje “mučitelje” - ili da se bore za mir u svijetu uz pomoć – meditacije!? Ili da stvaraju ljepšu realnosti projicirajući svoje želje (kao produkt jednog transpersonalizovanog stanja svijesti) na ovaj univerzum uz pomoć kojekavih “vizualizacija”. Kakve koristi od “introspekcije”, “pamćenja samog sebe” ili “rekapitulacije”… može imati jedna – transpersonalizovana individua, koja ne zna šta traži, na šta da obrati pažnju i nesposobna je da vidi ono što je bitno? Koliko efikasno će biti njeno dejstvovanje u ovoj realnosti?

I na kraju, opet: dok se “sitni mučitelji” ne “apsolviraju” – nema dalje!

[Kao jedan dobar “sitni mučitelj” za vježbu može poslužiti i ova današnja svjetska patokratija. Sada samo treba proučiti ovu tematiku, i što se ona bolje razumije, utoliko više elemenata psiho-patološkog materijala ćemo moći primjetiti, kako ‘unutra’, tako i ‘napolju’. Onda bi trebala uslijediti faza dekontaminacije i preventive, međutim, sve je to povezano i sa nečijom slobodnom voljom i suštinom bića…]

***

U nastavku slijedi prvi dio izbora materijala na temu:

Narcisoidni poremećaj ličnost (NPL)

- ‘subkriminalna psihopatija’

Dok je sama grandioznost glavno dijagnostičko obilježje patološkog narcisizma, postoje i naučni podaci koji navode na zaključak da se patološki narcisizam javlja u dva oblika, (a) grandiozno stanje svijesti kod mlađih adolescenata koje se može korigovati kasnijim životnim iskustvima, i (b) stabilni poremećaj opisan u DSM-IV (američki Priručnik za dijagnostiku mentalnih oboljenja) koji nije toliko definisan sa grandioznošću, koliko sa ozbiljnim poremećajima u međuljudskim odnosima.

Prema nekim teorijama, uzrok narcisizma je rana afektivna deprivacija, dok klinički materijal opisuje narcisoidnu osobu više kao nevoljnom, nego nesposobnom. Ukoliko je NPL izazvan oštećenjima nastalim za vrijeme infantilnosti i usljeđujućim “kratkim-spojevima” kod daljeg razvoja, onda će on vjerovatno biti neizlječiv. U drugu ruku, ukoliko je narcisizam poremećaj u ponašanju koji je stečen, onda postoji neka nada, mada prilično slaba, da će se ti poremećaji u ponašanju moći ispraviti. Klinička literatura na temu NPL-a je više teoretske prirode, apstraktna i uopštena, sa malo opisa kliničkih slučajeva, što sugeriše da kliničari nemaju mnogo praktičnog iskustva sa narcisizmom. Postoji nekoliko razloga za to:

-- Zastupljenost NPL-a se procjenjuje na oko 1% generalne populacije.

-- Narcisi se rijetko podvrgavaju tretmanu a kada do tretmana dođe, onda je napredak veoma spor. Tu se radi o najmanje godinu ili dvije stalnih seansi prije nego što narcis može priznati da i od kliničkih terapeuata ponekad može biti neke koristi. Teško je držati naracisa dovoljno dugo pod terapijom dok se ne postignu određeni efekti, a malo ljudi ima dovoljno para za tretman koji ne pruža mnogo a dugo traje.

-- Osiguravajuća društva su takođe zainteresovana za kratkotrajne terapije i pažnja se prije posvećuje ublažavanju akutnih problema, kao što je depresija, nego nekom zalaženju u tretman uzroka hroničnih problema. Narcisi se veoma ustežu kod otvaranja i poklanjanja povjerenja nekome, tako da većina slučajeva prođe neprimjećena od strane terapeuta kod kratkotrajnih tretmana. Prema nekim nalazima, antidepresivi tipa SSRI (selective serotonin-reuptake inhibitors), kao što je Prozac, pogoršavaju narcisoidnu grandioznost i nedostatak društvene inhibicije.

-- Većina kliničara se čini nesvjesna činjenice da se izvještaji narcisa o njihovom napretku ne mogu smatrati validnim s obzirom da je laganje jedna od njihovih glavnih osobina i da u mnogim slučajevima nedostatak empatije navodi narcisa na veoma netačne interpretacije onoga što drugi ljudi govore ili rade, tako da oni mogu vjerovati da ih drugi vole i poštuju bez obzira na prošlost u kojoj su ovi pokazivali neosjetljivost i tendeciju za iskorištavanjem drugih ljudi u svojim odnosima s njima.

[iz DSM-IV (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 4th edition, 1994,.]

Jako izražena težnja za grandioznošću (kod maštarenja i ponašanja), potreba ličnosti da joj se drugi dive, i nedostatak empatije.
[NPL se po prvi put pojavio u DSM-III 1980. godine; prije toga nije postojao nikakav formalan dijagnostički opis ovog poremećaja. Pored toga, poremećaji ličnosti se često međusobno isprepliću i kliničari imaju tendenciju da ih miješaju.

Grandioznost je poseban slučaj, međutim, nedostatak empatije i eksploatatorski odnos prema drugim ljudima nije specifičan samo za NPL, isto kao i potreba osobe da drugi u njoj vide nešto specijalno ili posebno. Diferencijalna dijagnoza NPL-a se uspostavlja na temelju odsustva određenih faktora u ponašanju osobe. Granični poremećaj ličnosti - GPL (Borderline Personality Disorder) ima neke upadljive sličnosti sa NPL-om, međutim, GPL se karakteriše tendencijom ka nanošenju ozljeda samom sebi ili samo-povređivanju, prijetnjom počinjavanja samoubistva ili pokušajima izvršavanja samoubistva, dok će narcisi rijetko kada povrijediti sebe na takav način.

GPL može da uključi i nervne slomove, koji nisu karakterstični za NPL, mada se mogu desiti. Potreba za ukazivanjem stalne pažnje od strane drugih, takođe je zastupljena kod histionskog poremećaja ličnosti – HPL, međutim, HPL i GPL slučajevi su strogo orjentisani ka održavanju međusobnih veza s drugima, dok je je za NPL karakteristično da osobe koje pate od tog poremećaja imaju tendenciju ka otuđivanju od drugih, kao i izbjegavanju svake intimnosti s drugima.

Kod poremećaja ličnosti, grandioznost je posebno karakteristična za NPL, međutim, ona se nalazi i kod drugih psihičkih poremećaja.

Psihopate takođe pokazuju jedan patološki narcisizam uključujući i grandioznost, međutim psihopatija se razlikuje od NPL-a po tome što će psihopate biti voljni da se koriste i fizičkim nasiljem prilikom ostvarivanja onoga što žele, dok će narcisi rijetko kad činiti neke kriminalne radnje; narcisi se često groze fizičkog kontakta s drugima, mada znaju i napasti u nastupu bijesa.

Bipolarna bolest takodje sadrži jake elemente grandioznosti. (Nešto više o grandioznosti i empatiji biće rečeno u drugom dijelu teksta).]

(...)

ima,ima...
odlichan post
mislim da nema potrebe naglashavati koliko je ova tema vazna za sve one koji imaju nameru da istraju u radu na sebi,
samo josh da iskoristim priliku i zahvalim se svima koji su ulozili truda u prevodu Lobachevskog,jaaako vazna knjiga,a moram priznati,pomalo teshka za chitanje na engleskom,




PRVO pravilo,i prvi korak,
bez toga bolje na put i ne polaziti,
ko da zaplovish da prevalish okean a nemash ni kompas,nebo prekriveno oblacima pa se ni zvezdama ne mozesh orijentisati,ma zajeb garant






ovo si dobro primetio,bash je tako,a zashto?





ovo me podsetilo na jednu narodnu mudrost,
/koju sam nedavno chuo od konduktera u vozu,stariji chovek,pomalo ljut shto pred penziju odradjuje relaciju Solun - Minhen,"nekad se to prelazilo u jednom danu,a sad na svakih par sati,granica,majke im ga nab...." pa se to razvezalo u prichu,ko nas je u sve to uvukao i zashto,itd,itd...
i reche chovek lepo:

" Nisu lisice toliko lukave ,
koliko su kokoshke glupave"





Nema.
Nekome se mozda i uchini da pichi glatko dalje sve u 16,
ali je to samo okretanje u krug,
najveci problem je shto to chovek ne moze uvideti sve dok se nalazi na kruznici i okrece se kao plocha,
tek kad odvoji sebe od sebe,i dodje u centar ploche,moze uvideti stanje u kojem se nalazi i zaustaviti gramofon,da sa ploche sidje i krene po vertikali,umesto u vechiti krug,on end on...

Naravno, ne mogu sa sigurnošću tvrditi da znam odgovor na ovo pitanje, međutim, postoje neke pretpostavke za koje mislim da za sada prilično dobro drže vodu. Već sam naveo to da smo svi mi manje-više ‘transpersonalizovani’ jer živimo u takvoj sredini gdje smo neprestano izloženi dejstvu psiho-patološkog materijala uz istovremeni nedostatak istinskih informacija/Znanja o ovom ‘fenomenu’.

Dakle, radi se o jednom promijenjenom stanju svijesti, pa odatle i o promijenjenoj percepciji. Bolje rečeno, kod nas (“normalnih” ljudi) se radi o jednoj - mješavini PROJEKCIJE i percepcije.

Klasične psihopate su poznate po tome što oni PROJICIRAJU svoje deluzije na okolinu ili na objektivnu realnost. He, he, oni mogu gledati i kroz zatvoren durbin, jer kod njih “slika” ide iznutra prema napolje:







Sličan je slučaj i sa transpersonalizovanim (psihopatiziranim) osobama. Moglo bi se čak reći da što je osoba ‘transpersonalizovanija’, utoliko ona više PROJICIRA a manje percipira. Tako neće biti nimalo čudno kad npr. deset ljudi pročita neku Kastenedinu, Gurđijevovu ili bilo koju drugu knjigu, da ćemo imati i deset manje-više različitih interpretacija jednog te istog materijala. Isti je slučaj sa svakim učenjem bez obzira na to koliko stvarne istine ono sadržavalo. Transpesonalizovana osoba na dati materijal projicira određenu dozu “svojih” subjektivnih stavova/predubjeđenja i na kraju dobija jednu mješavinu onoga što je pisac knjige htjeo da kaže i onoga što je ona htjela da kaže. Onda ona tu svoju ‘mješavinu’ prezentira i drugima. Često se i ljuti kad je drugi ne razumiju ili ne razmišljaju kao ona. Isti slučaj se događa i kod “percepcije” zbivanja u životnoj sredini, s tim što se tu javlja i tzv. selekcija i suptitucija podataka koja se obavlja mahom na podsvjesnom nivou kako bi se vanjska slika uskladila sa unutrašnjom (vlastitim predrasudama). Tako dolazi do distorizije objektivne slike i ona je proporcionalna sa distorzijom čovjekove (transpersonalizovane) ličnosti. (Isto tako i svaka laž koja je prihvaćena kao istina mijenja stanje čovjekove svijesti, te uzrokuje distorziju njegove percepcije.)

Ako uzmemo za primjer žestoke ‘nju-ejdžere’, kao ozbiljnije transpersonalizovane individue, primjetićemo i kod njih takođe jednu izraženu tendenciju ka projiciranju svojih deluzija na okolinu, pa čak i na univerzum uz pomoć kojekakvih “tehnika vizualizacije”. Kod njih je takođe primjetljiva tendencija da rezultate te njihove vizualizacije procesom selekcije i supstitucije podataka interpretiraju uspješnim (isto kao i psihopate, jer ne uzimaju u obzir ili ne mogu da vide one činjenice koje ukazuju na suprotno). Tako počinju i doslovno da vjeruju u onu teoriju - “ti stvaraš svoju vlastitu realnost”. Međutim, za razliku od klasičnih psihopata, oni većinom ne pokušavaju nasilno da nameću te svoje deluzije i drugima i nemaju tendenciju za kontrolisanjem drugih. Srećom, stvaranje realnosti uz pomoć njihovih vizualizacija i “wishful thinking-a” ne funkcioniše baš brzo i efektivno u objektivnoj realnosti, jer bi u tom slučaju na ovoj planeti već odavno nastupila sveopšta kataklizma (jedino to može biti posljedica one realnosti koju bi stvorile – ‘transpersonalizovane’ osobe).

Ovako je taj proces usporen, jer psihopate i psihopatizirane osobe stvaraju realnost malo sporije svojim stvarnim dejstvovanjem ili nedostatkom pravilnog dejstvovanja (što je češći slučaj kod ovih drugih, s obzirom da prvi - za bolje ne znaju). Naravno, mnogi od njih će to činiti “iz najboljih namjera”, odakle vjerovatno i proističe ona izreka: “put u pakao je popločan najboljim namjerama”. Dakle, ni namjere psihopatizirane osobe često nisu pravilne ili ‘optimalne’, mada se njoj redovno čini da jesu. (Njihova namjera, recimo, nikada neće biti da se - PROBUDE jer sebe već smatraju budnima!? Oni neće težiti ka ostvarenju objektivne percepcije jer misle da je već imaju. Oni se neće naći u potrazi za istinom jer smatraju da je manje-više već znaju.)

[Zato nije nikakvo čudo što je današnji “nju-ejdž” pokret toliko uzeo maha jer se preko njega ljudi transpersonalizuju na veoma specifičan nacin stavljajući ih u “off-mode”. Tako, dok psihopate aktivno dejstvuju u svojoj rušilačkoj misiji, ovi drugi meditiraju, vizualiziraju, spinuju čakre, poliraju aure, jogiraju, mantriraju, tantriraju…itd. Naravno, povremeno se organizuju i grupne aktivnosti, kao npr. svečani doček ljubičaste zrake svjetlosti koja povremeno stiže iz svemira ili masovne meditacije za mir, kako bi se stvarao utisak da se nešto konstruktivno radi s ciljem stvaranja jedne ljepše realnosti. Ukoliko se to još obavlja uz trans muziku tipa Hare Krišna, hare, hare, onda je stvar tj. još dublji trans/iluzija zagarantovan/a.]

Naravno, u transpersonalizovane osobe takodje možemo uključiti i one naučnike, psihologe, koji su prikupljali materijal za knjigu Politička ponerologija i koji su proučavali djelovanje psiho-patološkog materijala na psihu čovjeka. Tu se sada javlja još jedan fenomen - oni su uspjeli identifikovati jednu vrstu psiho-patološkog materijala dok su istovremeno bili ‘inficirani’ drugom!? Na primjer, nakon što su završili prvi manuskript, oni ga šalju po kuriru nigdje drugo do u - Vatikan!? Dakle, njima je vjerski program takođe narušavao percepciju i oni su projicirali/anticipirali da se tamo nalaze ‘božji ambasadori’ ili pobožni ljudi kojima je stvarno dobro čovječanstva na umu i koji će objaviti taj materijal kako bi pomogli čovječanstvu u borbi protiv zla. Dakle, sam taj njihov postupak dovoljno govori. Naravno, usljed takođe ograničene percepcije, oni nisu mogli pretpostaviti da će u Vatikanu nestati i manuskript i kurir koji ga je tamo donjeo.

Dakle, tu imamo ono: PROJEKCIJA vs PERCEPCIJA. Što više jednog, to manje drugog.

***

Na kraju se postavlja pitanje da li bi čovjek uz pomoć jednog procesa lične ‘dekontaminacije’ mogao uspostaviti objektivnu percepciju (bez ikakvih SUBJEKTIVNIH projekcija njegove ličnosti)?! Tim pitanjem se odavno bavi istočna gnostika a Gurđijev je takođe dosta o tome pričao. Jedan od njegovih životnih ciljeva upravo je bio taj da otkrije uzroke te čovjekove sugestibilnosti ili prijemčivosti za sugestije, odnosno, uzroke njegove sklonosti zapadanja u trans(personalizaciju).

Međutim, ‘dekontaminacija je prilično teška stvar i ‘mentalne programe’ nastale usljed direktnog djelovanja psiho-patološkog materijala na psihu čovjeka nije nimalo lako deaktivirati. To je tema sama za sebe, koja izlazi van područja klasične psihologije.



Pozdrav


P.S. Evo i jedan od hiljadu primjera ‘psihopatizacije’ ljudi. Nedavno mi je jedan prijatelj, koji se inače ne bavi metafizikom, priznao sljedeće:

“Gledao sam tri nastavka one serije “Desperate Housewives” (Očajne domaćice) i zaključio da nijedna od tih žena nije normalna”!

To je ujedno i najpopularnija serija koja se ovdje prikazuje na TV. I stvarno, to uopšte nije nikakvo čudo. Patokratiji je poznato to da čovjek ima tendenciju identifikacije i u ovom slučaju mu se predočava više tipova nenormalnih osoba, kao i njihove različite psiho-patološke aktivnosti, te mu se tako daje mogućnost da BIRA s kojom od njih će se identifikovati, ali mu ne daje mogućnost da se identifikuje s nekom – NORMALNOM osobom. Dakle, - birajte koju ćete vrstu zla/razmišljanja/ponašanja usvojiti za sebe. Poruka može biti i sljedeća: “Ako ništa drugo, onda bi vam trebalo biti jasno da je ovakvo ponašanje normalno/poželjno a vi ste oni koji nisu normalni, ukoliko se ne ponašate na jedan od ovih načina.”

-

ovdje mozete pogledati kratak video o knjizi Ponerologija

uskoro i na glavnoj stranici sajta


http://www.youtube.com/watch?v=seHtGA9U3pw

Odlican je video.

Drudim recima, po svemu sudeci nije dovoljno da vidimo carobnjaka iza zavese.
Pre nego sto se setimo da nas crvene cipelice svakog trenutka mogu odvesti kuci, izgleda da prethodno moramo da shvatimo cemu sluzi ona kanta sa vodom.

Obozavam tu pricu.

Srecan vam put kuci

NPL – nastavak

Izvor: http://www.signs-of-the-times.org/signs ... hp?id=2886

Ovaj poremećaj se javlja u mlađem odraslom dobu i prepoznaje se po najmanje pet sljedećih simptoma:

1. Jedan pretjeran osjećaj samovažnosti (npr. pretjeruju kad pričaju o svojim dostignućima i očekuju priznanja iako ih nisu zaslužili)

- obični narcisi pokazuju pretjeran osjećaj samovažnosti, bilo kad pričaju o porodici, poslu ili životu uopšte, kao da niko drugi ne postoji u njihovoj slici. Šta god oni rade, oni su ti koji su glavna zvijezda, odajući utisak kako na svojim plećima nose jednu herojsku odovornost za njihovu porodicu ili preduzeće, da oni moraju da se brinu o svemu jer njihovi bračni drugovi, partneri ili suradnici ovise o njima, tj. nisu u stanju da funkcionišu bez njih.

Oni ignorišu ili nipodaštavaju sposobnosti i doprinose drugih i žale se kako im niko nikad ne pomaže; mogu da inspirišu kod drugih saosjećanje ili divljenje za svoje stoičko suočavanje sa životnim tegobama ili nesebično požrtvovanje kad je dobro drugih u pitanju (mada ga ti drugi “nisu zaslužili”). Međutim, ova njihova svakodnevna grandioznost je jedan aspekt narcisizma u kojeg ne možete proniknuti osim ukoliko ne dobijete priliku da posjetite narcisovu kuću ili radno mjesto i sami se uvjerite da su i drugi tamo uključeni u razne poslove a u mnogim slučajevima, oni čak obavljaju za njega i onaj dio posla koji normalno pripada njemu.

Narcisi će tvrditi kako postižu spektakularne rezultate ne ulažući neki veliki trud ili investicije, ostavljajući utisak da su nekako njihovo vrijeme i novac vredniji od vremena i novca drugih ljudi.

U širokoj upotrebi, pojmovi narcis, narcisoidnost i narcisoidan, podrazumijevaju jednu apsurdnu uobraženost i primjenjuju se na ljude čije su ambicije i aspiracije mnogo veće od njihovih vidljivih sposobnosti ili nadarenosti. Ponekad se ovi pojmovi primjenjuju za opis ljudi koji su jednostavno puni sebe – čak i kad su nihova stvarna dostignuća spektakularna. Izvanredni zabavljači ili sportisti nisu uvijek skromni, ali oni nisu grandiozni ukoliko je njihovo vrednovanje samih sebe realistično; npr., Muhammad Ali, ili Cassius Clay, bio je notoran po tome kako se hvalio da je on najbolji i najljepši, međutim, on jeste tokom jednog vremenskog perioda bio najbolji i najljepši bokser, tako da njegovo vrednovanje samog sebe nije bilo grandiozno.

Neki narcisi bombastično hvalisaju i veličaju sami sebe, međutim, mnogi od njih su neupadljivi u javnosti, štedeći svoju sujetu i autokratsko ponašanje za one koji su im najbliži i najdraži. Uobičajeno napadno grandiozno ponašanje uključuje očekivanje jednog posebnog tretmana ili divljenja ukoliko tvrde da (a) poznaju važne, moćne ili poznate ljude (b) ili ukoliko oni sami tvrde za sebe da su izvanredno inteligentni ili nadareni.

Grandiozne tvrdnje narcisoidnih osoba su obično samo površno moguće fabrikacije koje lako pucaju po šavovima ukoliko se izlože jednoj imalo kritičkoj analizi. Njih je najlakše prepoznati po njihovim djelima: da li su ona stvarno značajna? (Mnogo pričaju, a ništa konkretno da urade.) Geniji koji su istovremeno narcisodni su velika rijetkost. Prije ćemo sresti 1000 narcisoidnih osoba, nego jednog genija.

2. Preokupacija fantazijama bezgraničnog uspjeha, moći, briljantnosti, ljepote ili idealne ljubavi.

- narcisi kultivišu solipsistične ili "autistične" fantazije, što znači da oni žive u svojim malim zatvorenim svijetovima (a istovremeno ih vrijeđa kad se realnost usudi da upada u njih).

3. Narcis vjeruje da je on “poseban” i da njega mogu razumjeti samo oni koji su mu slični, tj. ljudi koji mahom imaju visok status u društvu; tako se on jedino s njima može asocirati

- oni misle da je svako ko nije poseban ili superioran, jednostavno bezvrijedan. Po samoj svojoj definiciji normalni ljudi nisu ni posebni ni superiorni, tako da su oni za narcise beznačajni.

4. Zahtijevaju od drugih da im se prekomijerno dive

- prekomijerno, na dva načina: oni žele nagrade, komplimente, poslušnost drugih, kao i to da im drugi cijelo vrijeme zavide; žude da čuju kako je sve što oni rade bolje od onoga šta rade drugi. Ovdje se ne radi o tome da oni očekuju neku iskrenost, njima je bitno da im se to ponavlja što češće i što glasnije.

5. Narcis uvijek smatra da ima pravo na nešto

- oni očekuju od drugih da se ovi automatski slažu s njihovim željama. Kad narcis poželi nešto da uradi, svi oni oko njega moraju odmah prestati sa svim što su do tada radili kako bi mogli raditi ono što narcis želi. Ukoliko se njegova očekivanja ne ispune, kod narcisa će odmah usljediti izliv bijesa ili frustracija.

6. Sebično iskorištavanje drugih s ciljem postizanja svojih vlastitih ciljeva

- narcisi se koriste drugim ljudima kako bi ostvarili ono što žele i nije ih briga koliko će to koštati druge ljude.

7. Nedostatak empatije

- nisu voljni ili sposobni da prepoznaju potrebe i osjećanja drugih ljudi, niti da s njima suosjećaju. Oni se “isključe” kad drugi ljudi pričaju o svojim problemima.

U kliničkom smislu, empatija je sposobnost prepoznavanja i tumačenja emocija drugih ljudi. Nedostatak empatije kod ljudi može da se manifestuje na dva različita načina: (a) pravilna interpretacija emocija drugih ali ih ne dodiruje patnja drugih ljudi (često i uživaju kad vide druge da pate), što je karakteristika psihopata (b) nesposobnost prepoznavanja i pravilne interpretacije emocija kod drugih ljudi, što je više karakteristično za NPL. Ovaj drugi slučaj poremećene empatije može čak (mada rijetko) da se manifestuje i kao alexithymia, ili nedostatak riječi za opis emocija, a sreće se kod nekih psihosomatskih bolesti, kao npr. onih oboljenja kod kojih se emocije doživljavaju na somatski a ne psihički način.

Ljudi sa poremećajem ličnosti nemaju normalnu identifikaciju tijelo-ego, te smatraju njihova tijela instrumentima, tj. nečim što je slično alatu koji im stoji na raspolaganju da bi došli do onoga što žele. U drugim slučajevima, oni na svoje tijelo mogu da gledaju kao na “tamnicu za mučenje” u kojoj su osuđeni na jednu besmislenu patnju.

Mnogi narcisi su svjesni činjenice da su njihova osjećanja različita od drugih ljudi, oni većinoim osjećaju slabije ili manje, ne samo u smislu inteziteta osjećaja nego i njihove raznovrsnosti, (međutim, narcisi to tumače dokazom njihove vlastite superiornosti); neki od njih sami to opisuju u smislu kao da su “anestezirani” kad se radi o percepciji i razumijevanju emocija kod drugih ljudi.

8. Često zavide drugima i vjeruju da drugi zavide njima

9. Pokazuju arogantno, nadmeno, snishodljivo ponašanje i stavove kao i prezir prema drugima.

Često se ponašaju prema drugim ljudima kao prema smeću.

Nikada ne vole nešto što im ne može uzvratiti ljubav

(Kako prepoznati narcisa:

http://www.halcyon.com/jmashmun/npd/howto.html )

***


nastaviće se…

JA VAM U TO JAKO SLABO VJERUJEM.

Mozda bi trebalo da procitas, ima tu dosta dobrog materijala.Pozdrav.

Ivan, dobrodošao.

Molba za isključivanjem Caps Locka jer velika slova u internet komunikaciji znače određeni ton ( povišen glas, vikanje, deranje ) kojim to napisano "govoriš". Nema veze, nije kritično, naučit ćeš... svi smo mi nekad bili početnici u kompjuterskoj komunikaciji... hehe!

Inače, nemoj u ništa vjerovati - rađe SAZNAJ to !!!

Evo maknuo sam Caps Lock:) Salio sam se kad sam napisao da slabo vjerujem u to. Htio sam vidjeti vasu reakciju jer mi je jedan prijatelj rekao da je i on napisao nesto slicno pa su ga neki korisnici foruma malo napali, nesto moza ovako; ''isti si kao drugi'', ''ovca'', ''tebe se manipulira'' itd. Ne znam da li je tocno bilo tako ali vjerojatno nesto slicno tome. Ali meni i njemu je to bilo dosta smijesno kako su gorljivo branili te ''zavjere'' i tako.

Sto se tice ''zavjera'' ((stavljam pod navodnicima jer mozda i nema zavjere, a i da ima pretpostavljam da specificne optuzbe ( npr. tko pere zube, umrijet ce od raka jer, sta ja znam, FDA zeli nama vladati ili ne znam kakve isprike moraju imati jasne dokaze )), ali mislim da necu dugo jer sam mozda u krivu a i neda mi se. Uglavnom, bitnije je ovo: jasno da treba sumnjati u svaki potez velikih korporacija i razlicitih vlada, i treba trazitii i istraziti svaku sumnjivu mrlju u globalnoj mrezi razlicitih inih navedenih, ali kad se vec sumnja i kriticki gleda i, ajmo rec, potpuno razmislja svojom glavom onda treba razmotrit i cinjenicu da je jedan dobar dio toga (koliki ja ne znam, a ni vi:) mozda izmisljen. Zasto? E, pa zato sto su te zavjere dosta zabavne i donose puno novaca onima koji ga smisljaju. Mozda postoji i zavjera ''knjige o zavjerama'', odnosno knjige napisane samo da nas se privuce i uzme novac, a nisu nista doli price koje postoje samo u bajkama i glavama njihovih domisljatih spisatelja.

Nemojte me krivo shvatit, moj osjecaj sigurnosti je dosta relativan. Na mikrorazini sve ok, ali kad se sjetim da amerika nije napala irak nego je napravila doslovce invaziju na njega i to ne iz plemenitih, cak ni nuznih nego nemoralnih i koristoljubljivih razloga (a jadan taj iracki narod) onda mi nije dobro, a znam da je to samo kap u moru. Ali to ne opravdava cinjenicu ni da bi trebali vjerovati ovim ''teorijama'' zavjera. Uvjeren sam da vecina pisaca nema pojma sta pise jer su sigurnosti sustavi u americi ( a i u svijetu) prejaki da bi sad neko novinar to probio i iznio svijetu. Moraju biti najjaci zato sto cijela platforma tih zlocestih stvari sto rade ovisi o tome, svi znaju i bolje od mene da je tu ogromna kontrola (govorim o cijelom svijetu) i vjerojatno necemo nikada znati sto se tu ustvari zbiva. I jos nesto i da je itko od tih pisaca zaista dotaknuo pravu problematiku odmah bi ga progutao mrak i sve bi se tako lijepo prikrilo da mi nebi ni primjetili, jer mi ipak govorimo o vladavini i kontroli nad narodom staroj vise stotina godina ( neki bi rekli i tisuca). Siguran sam da tu neceg ima, i to vjerojatno zlog ali pitanje je CEGA:)

I hvala na dobrodoslici. Lijepo ste me primili, jako ozbiljan forum!

E da, i jos nesto; ovi ratovi npr. II. svijetski. nitko nije silio njemce da vrse etnicko ciscenje. Ocito je ljudima malo pretesko razmisljati svojom glavom nego je lakse ici linijom manjeg otpora i ubijati ljude, a glavno da se njihova guza (nadam se da nije previse prosto) ne dira. I sta se dobije: holokaust! Katastrofa, a da ne velim za domovinski rat. Hrvat sam i nikad nisam imao nista protiv srba niti nemam, ali narod im je bedast isto koliko i hrvatski. Pa di im je bila pamet napadat drugu zemlju, a mi budale slusali tudzmana i maltretirali hrvatske srbe i pravoslavce koji su zivjeli na hrvatskom tlu tko zna koliko dugo. A kasnije se s ponosom dicimo, mi smo hrvati!, mi smo srbi! Ma mi smo ovce kojima se upravlja skoro jedanko dobro kao i amerikancima.

Nemoj te mi zamjerat, ne mislim stvarno nista lose, ali kad se vec toliko raspravlja o zavjerama i korupciji i upravljanju, mislim da bi bilo u redu okrenuti se na nas kucni prag i preispitati situaciju. Ja sam uvjeren da je domovinski rat greska ( i ovo nije politicka rasprava, ovo su prave zavjere) i da se uopce nije trebao dogoditi. Srbija i Hrvatska su zbog njega kulturno i ekonomski u katastrofalnom stanju. Pokrali su nas i duhovno osiromasili i to je prava zavjera po ''udzbeniku''. Pojedinci prevarili narod.

pozdrav

Gledaj širu sliku ivane. Na ovim prostorima rat je izazvan, osim radi negativne energije straha, očaja, itd...nečeg opipljivog kao što je u Hrvatskoj voda, na Kosovu i Bosni rude, itd... Da nije došlo do rasapa Jugoslavije vjerojatno ne bi bili banana države. Možda i bi, ali vjerojatno bi to bilo teže postići.
Želim reći... nije bitno vjersko uvjerenje, nacionalnost, boja kože ili ostale tričarije, ratuje se uvijek radi DOBITI. Kao i na Bliskom Istoku, Africi.... ista priča drugi statisti.

Vodio sam jednu raspravu o patokratiji sa prijateljem ...

Po izvornoj definiciji patokratija je "vladavina patoloske manjine nad normalnom vecinom". Sad pitanje je da li patokratija postoji u bilo kom drugom smislu osim kao manipulacija od tajnih udruzenja tipa masoni...
Mi smo fakat uslovljeni socijalnim normama, ali imamo potpunu slobodu misljenja.
Ako postoji da li mozete da navedete neka imena ili primere vezane za nasu zemlju ili nesto sto je tako blize i lakse za objasnjavanje

Dobra je definicija. Patokrate bih opisala kao psihopatsku manjinu koja je uspela da sebe dovede u poziciju na kojoj od njenih odluka zavise sudbine miliona. Ali je ne bih ogranicila samo na tajna drustva.

Tu vrstu psihopata (ima i onih benignijih tipova) karakterise kompulzivna teznja da se svoja volja nametne drugima, da se njima vlada, da se drugi kontrolisu. Niko nije sasvim imun na igrice moci, ali snagu i iskljucivost ovakvih motiva kod nekih tipova vecina „normalnih“ apsolutno nije u stanju niti da razume niti da pretpostavi.

Razmisljala sam o necemu u vezi sa ovim, ovo je radna verzija. Napravila bih izvesnu razliku izmedju klasicnih i cistih ops-pojedinaca, koji takodje traze mogucnost da sebe dovedu u situaciju vladanja i manipulacije nad drugima, i psihopata/patokrata. Mislim da cist i visoko ravijen ops-polaritet podrazumeva potpunu svest o sopstvenom izboru, znanje o tome kojim se putem ide (za razliku od vecine koja "ponavlja obrasce bez znanja o ponavljanju i bez poznavanja znacenja obrazaca"). Za razliku od toga, verujem da je vecina klasicnih psihopata gotovo potpuno nesvesna stepena svog razornog delovanja. Sto, naravno, to delovanje ne cini manje razornim. Naprotiv.

Kod psihopata koji prerastaju u patokrate, dakle, steknu opipljivu (najcesce politicku, mada ne iskljucivo) moc, rec je najcesce o kacenju za odredjene poglede na svet, koncepte – poseduju nesto „usisivacko“ u sebi, jednu posebnu vrstu povodljivosti – pri cemu se izvorno znacenje potpuno izvrce u skladu sa njihovom psihopatologiziranom svescu i na talasu tog koncepta uspevaju veoma cesto da sebe dovedu u poziciju sa koje mogu da kontrolisu druge. To je istinski motiv, pogled na svet igra potpuno nebitnu ulogu. Od srednjovekovne inkvizicije, pa sve do Lenjina, Staljina, Hitlera, a bogami i ovih domacih.
Tako da verujem da cemo u vrhovima tih tajnih drustava uglavnom pronaci ciste ops-individue. Nevidljive vladare sveta. Psihopate/patokrate vole da pokazu svoju moc, vole da budu vidljivi, vole javnost.

Negde verujem da je u korenu doboko ukorenjena, podsvesna i nepodnosljiva mrznja prema sebi. Negde sam vec postala ovo o Hitleru, pa cu prebaciti i na ovu temu:
Citat:
„Vec pet godina taj covek juri po Evropi poput ludaka u potrazi za jos necim sto bi mogao da zapali. On, na zalost, neprestano pronalazi placenike koji otvaraju kapije svoje zemlje tom medjunarodnom palikuci.“

Navedeni citat je u stvari njegov opis Cercila. A zvuci tako poznato, ne? Ovaj opis nije imao (samo) funkciju propagande, mislim da je on rezultat istinske percepcije. Uopste ne sumnjam da je verovao u njega.

Takodje, pogledajte Hitlera: da li se uopste moze zamisliti veci antipod tako agresivno propagiranom arijevskom tipu: visoki, snazni, zdravi, plave oci, plava kosa – nizak, crnpurast, slabunjav, bolestan, neuravnotezen, promasen. Koga je proganjao citavog zivota, zapalivsi usput celu Evropu?

Buduci da projektuju svoje iluzije u okolinu, psihopate/patokrate cini mi se istinski veruju u svoj licni program spasavanja sveta. I u stanju su da zapale citav taj svet da bi pobegli od svoje Senke, od onoga sto tako nepodnosljivo mrze kod samih sebe.

Prosto pokusaj da sebi objasnim neke stvari.

NPL - nastavak:

"Ako hoda kao patka i kvače kao patka…onda je to - patka"

Na osnovu onoga što znam, nijedna od narcisoidnih individua koje sam lično poznavala nije bila i zvanično dijagnostikovana da pati od Narcisoidnog poremećaja ličnosti; oni nisu tražili pomoć, niti su bili na kliničkom pregledu. Međutim, oni koji su tražili pomoć, to su bili članovi njihove porodice, kako bi mogli izaći na kraj s njima.

Ovo su bilješke iz moje prakse – tj. opisi i opservacije koji mogu pomoći u prepoznavanju narcisa a takođe, nadam se da će to olakšati tegobe i onima koji žive i rade sa narcisima. Žao mi je što takodje ne mogu pružiti i neku nadu, jer s obzirom da je primarna karakteristika narcisa vjerovanje da su uvijek u pravu bez obzira na to o čemu se radi, oni se ekstremno teško mijenjaju, a na žalost, imaju tendenciju da postanu još gori kako postaju stariji.

Ja takodje nikad nisam morala da imam posla sa nekim fizički agresivnim ili sadistički orjentisanim narcisom. Narcisi koje sam poznavala su se većinom odlikovali zapostavljanjem drugih, kao i verbalnim i emocionalnim nasiljem nad drugima. Međutim, mnogi ljudi nisu te sreće, tako da se njihovi narcisoidni roditelji ili partneri neumorno trude da ih promijene (ili da re-formišu svoje “voljene”), od podvrgavanja plastičnim operacijama, pa do izbjeljivanja kose njihove djece uz pomoć hemijskih agenasa kako bi ih učinili perfektnim plavušama iili ‘plavušanima’.

Skoro svako ima neke narcisoidne crte. Moguće je da čovjek bude arogantan, sebičan, uobražen ili 'izvan svakog dodira’ a da istovremeno nije narcis. Praktični test, koji je meni zasada poznat, je taj da je s normalnim ljudima, bez obzira na to koliko su teški, moguće ostvariti neki napredak, bar privremeno, ako im recimo kažemo nešto u smislu: “Molim te, imaj srca”. Ovo ne pomaže kod narcisa; u stvari, to obično napravi stvari još gorima.

Nemoguće je prenaglasiti važnost nedostatka empatije kod narcisoidnih osoba. To se oslikava na svemu oko njih. Ono što sam jasno primjetila kod narcisa koje sam voljela, to je njihova nesposobnost da poklanjaju pažnju kad neko drugi priča. Ta njihova osobina je toliko upadljiva da mi se često činilo da oni imaju neki neurološki problem koji utiče na funkcionisanje njihove kognicije.

To su obrazovani ljudi sa visokim IQ, koji obično potiču iz srednje klase a njihovo razmišljanje ne samo da nije logično, nego je izvitopereno: narcise morate veoma dobro poznavati kako bi ste razumjeli njihovo ponašanje. Na primjer, oni uvijek popunjavaju njihove rupe s komadićima gestova, ideja, ukusa, stavova itd. koje su posudili od nekoga drugog koga smatraju autoritetom. Njihovi autoritativni izvori, koliko ja znam, su uvijek ljudi koje oni stvarno poznaju a ne npr. nešto iz neke knjige; narcisovo mišljenje ili stav može da dođe od nekoga koga i vi takođe poznajete a ko za vas očigledno ne predstavlja neki autoritet za stvar o kojoj se radi, tako se narcisi mogu činiti potpuno proizvoljnim, ili nasumičnim u vezi sa njihovim motivacijama i rezonovanjem.

Oni su vidljivo transfiksirani njihovom statičnom i fantastičnom slikom samih sebe, kao Narcis koji pilji u svoj vlastiti odraz, što kod njih izaziva jednu čudnu vrstu spokoja i pasivnosti. Usljed toga što je njihov unutrašnji život prilično ograničen i suštinski mrtav, on ne može da sadrži u sebi predstavu o tome kako da se živi neki sadržajan i ispunjen život – te stvari njima nisu bitne, oni očekuju od drugih da obavljaju one svakodnevne aktivnosti ili poslove, dok njih same mrzi da traće svoju specijalnost na obične stvari; oni ne mogu da unesu svoje srce u ono što rade (ali će vam reći koliko su sati uložili u neki posao), oni posuđuju svoja mišljenja, stavove i ukuse od bilo koga ko im se u tom momentu čini autoritativnim.

Na osnovu mog ličnog iskustva, kao i onoga što sam pronašla u kliničkoj literaturi, za narcise je specifično to da skoro uopšte ne pričaju o svom unutrašnjem životu -- sjećanjima, snovima, utiscima itd. Oni rijetko pominju svoje snove. Čini se kao da nisu u stanju da asociraju sjećanja – npr. na način kako jedna stvar vodi do druge: “To me podsjeća na nešto što mi se dogodilo kad sam bio … na nešto što sam pročitao … na nešto što je neko rekao…” Oni ne pričaju o tome kako su naučili nešto o samima sebi ili o ovome svijetu. Oni ne dijele s drugima svoje misli, osjećanja ili snove. Oni neće nikad reći, “imam jednu ideju i trebalo bi mi malo pomoći," ili "Postoji nešto što sam uvijek želio da uradim...da li si ti ikad poželio to da uradiš?"

Oni ne pričaju o tome kako im je pošlo za rukom da savladaju određene poteškoće na koje su naišli ili u vezi problema koje trenutno pokušavaju da riješe (osim što će pokušavati naći nekoga da uradi za njih ono što oni žele). […]

Postoje različite teorije o tome kako dolazi do Narcisoidnog poremećaja ličnosti. Neki psiholozi prate NPL do zapostavljanja ili zlostavljanja u ranom djetinjstvu a drugi ukazuju na pretjerano povlađivanje djeci od strane njihovih roditelja, koji nisu u stanju da odrede granice kod ispunjenja zahtjeva njihove djece. Drugi tvrde da se NPL javlja u odraslom dobu. Neki tvrde da narcisoidnost doživljava svoj vrhunac u srednjem dobu a onda se polako topi kako čovjek stari. Drugi su mišljenja da narcisi stalno ostaju isti, s tim što imaju sve veću tendenciju da padaju u depresiju kako postaju stariji, jer njihove grandiozne fantazije se ne ostvaruju a ni oni sami ne izgledaju više onako dobro kao prije. Narcisi koje sam ja poznavala oduvijek su bili takvi a kako su starili tako su bivali još gori, međutim, imali su dramatične regresije ličnosti nakon smrti njihovih roditelja i drugih ljudi koje su smatrali autoritetima i koji su prethodno igrali određenu ulogu u smislu kontrole narcisovog neprimjerenog ponašanja. Da, i jedna hronična depresija kod njih postaje očigledna kad uđu u 40-te godine, mada ona može biti uvijek prisutna. Depresivan narcis naravno optužuje cijeli svijet za svoja lična razočarenja a nikad samog sebe.

U suštini, narcisi nisu sposobni ili voljni da poklanjaju povjerenje svijetu ili drugim ljudima kad se o ostvarivanju njihovih prohtjeva radi. Možda su bili rođeni od strane roditelja koji nisu bili u stanju da se emotivno povežu s njima, pa su odatle još kao djeca naučili da se ne mogu ni na koji način oslanjati na druge ljude. Možda NPL počinje kasnije, kad nametljivi ili izopačeni roditelji ne dozvoljavaju djetetu prihvatanje mišljenja ili vrijednosti drugih ljudi. Možda se narcisizam javlja u djetinjstvu u slučajevima kad se roditelji prema djetetu odnose kao prema nekom malom bogu ili kralju. O čemu god da se radi, narcisi su se odlučili na to da nikoga ne vole. U svojim maštarijama oni su utopljeni u same sebe, perfektni su i nije im potrebno ništa što bi im neko drugi mogao pružiti. Njihovi životi su siromašni i sterilni; cijena koju plaćaju za svoje zlatne fantazije je velika: oni nikada neće dijeliti jedan san za dvoje.

***

Sa jednim narcisom je moguće imati relativno glatke međusobe odnose i te odnose je moguće održavati kao takve tokom jednog dužeg vremenskog perioda. Međutim, prvi uslov za tako nešto je – držanje distance: a tako nešto je jednostavno nemoguće u slučaju da živite s narcisom. Držanjem na odstojanju i sa samo povremenim i kratkim kontaktima, moguće je ostvariti dobre odnose sa narcisima. Nadalje, moraćete se prema njima ponašati kao prema djeci: dajte im šta god da žele ili im je potrebno kad god oni to zatraže, ali nemojte očekivati da će vam se oni odužiti. Nemojte očekivati od njih neko veliko interesovanje za vaš vlastiti život (niti ih trebate uopšte opterećivati svojim vlastitim problemima), nemojte očekivati od njih da će biti u stanju da vam pruže bilo šta što vam je potrebno ili što želite, ne očekujte od njih da vam se izvinu ukoliko su vas uvrijedili ili da pokažu neku pažnju vašim osjećanjima. Međutim, morate imati na umu sljedeće: oni nisu djeca; djeca se razvijaju i rastu te im je pažnja potrebna samo tokom jednog kraćeg perioda, nakon čega oni postaju sve više samostalni, te tako i u stanju da se brinu o samima sebi, dok narcisi nikada ne prevazilaze svoju potrebu za posvećivanjem pažnje njihovim djetinjastim potrebama, tokom 168 sati sedmično.

Odrasli narcisi su veoma zahtjevni, morate im posvećivati mnogo vremena i energije, isto kao malim bebama, s tim što kod njih nećete biti u situaciji da se radujete njihovom odrastanju i napredovanju, na osnovu onoga što su isisali iz vas. Dok će vam novorodjenčad uzvraćati vašu ljubav, odrasli narcisi su veoma slični vampirima: oni će uzeti od vas sve što im možete dati, dok vam ničim neće uzvraćati; nakon što vas isisaju do kraja, prokleće vas i odbaciti kao smeće koje više nije vrijedno trošenja njihovog dragocijenog vremena.

Pored fizičke udaljenosti, od narcisa je veoma bitno držati i emocionalnu distancu. Oni su veoma dobri kod održavanja konvencionalnog personaliteta kod površinskih odnosa s ljudima koji im apsolutno ništa ne znače, a ulagivaće vam se do maksimuma ukoliko imate nešto što bi oni mogli iskoristiti – ili, ukoliko vas iz određenog razloga smatraju autoritetom. U nekim slučajevima, oni će postupati prema vama tako da ćete vi to zabunom protumačiti kao njihovu ljubav. Međutim, ako pokušate da im se približite, oni će vam reći da previše tražite od njih. Ukoliko im kažete da ih volite, oni će vas početi smatrati svojom imovinom ili nečim sličnim privjesku, te će tako i postupati s vama. Ta nagla promjena, iz jednog korektnog odnosa prema vama u otvoreno zlostavljanje je prilično šokantna i zbunjujuća.

Kada postanu svjesni da ste emocionalno vezani za njih, oni će početi da vas koriste kao neki predmet, odnosno, postupaće s vama kao s nekim komadom namještaja. Ukoliko se budete protivili, oni će vam zamijerati u smislu kako vi njih ne volite istinski, jer da ih volite, onda bi ih pustili da rade s vama šta hoće. Ukoliko bi vi bili toliko bezobrazani, pa se drznuli da pokažete svoju vlastitu pamet i dušu, oni će vas onda odbaciti kao neku pokvarenu igračku, zajedno sa svim vašim prijateljima.

Dakle, tačno je to da je moguće održavati normalne odnose sa narcisima, međutim pitanje je koliko je to uopšte vrijedno truda. Ukoliko su neki članovi vaše porodice narcisi, onda primite moje duboko saučešće. Ukoliko radite s nekim ljudima koji su narcisi, onda se preporučuje da ih stalno držite na oku, kako bi ste se mogli zaštititi. Narcisi ne razmišljaju bogznakako pametno, bez obzira na njihov IQ. Oni misle da se pravila (u vezi bilo čega) ne odnose na njih, vole da traže kojekave prečice ili se služe prevarama kad god smatraju da uz njihovu pomoć mogu nekažnjeno da prođu. Da ne pominjemo njihovu pakost, arogantnost, laži i ostalo. Narcisi se osjete ugroženo i reaguju s bijesom ukoliko se izrazi i najmanje neslaganje s njihovim idejama a pogotovo ako se otvoreno ukaže na neke njihove greške. Pored toga, iz njihovih zlokobnih usta imaćete priliku SVAŠTA da čujete, tako da ukoliko nastavite da radite s njima, možete očekivati da ćete često morati da čistite smeće koje su oni ostavili iza sebe, da ćete zbog njih izgubiti svoje prijatelje, i uopšte rečeno, velike nevolje će se pojaviti, prije ili kasnije.


nastaviće se...

Arja napisa:


I ja, i ja....
Našoj L. to je bila zadnja lektira ove šk. godine - uživala sam kad je čitala ili prepričavala, a i ja sam je skoro cijelu ponovo pročitala...
KAKVA JE TO EZOTERIČNA LITERATURA...

NPL - nastavak:

Ljudi koji su proveli duže vrijeme sa narcisoidnim osobama ne boje se više ni pakla a kamoli smrti.

Moramo imati na umu mogućnost da đavo spolja ne izgleda ružno ili zastašujuće. U drugom slučaju, on nam ne bi bio toliko atraktivan. Tu se vjerovatno radi o jednom zgodnom čovjeku koji često ima i veoma zgodnu sestru.

Jednog lijepog nedjeljnog jutra nakon što su se ljudi okupili u gradskoj crkvi, iznenada se u njoj pojavio i Sotona. Kad su ga vidjeli, ljudi su vrišteći nahrupili na vrata, tako da je veoma brzo crkva ostala prazna, međutim, na jednoj klupi ostao je ipak da sedi jedan čovjek.

Sotona mu je zbunjeno prišao i zapitao ga: “Hej, znaš li ti ko sam ja!?”

Čovjek je odgovorio: "Pa, naravno da znam."

Sotona ga je onda upitao: "Zar se ti mene ne bojiš?"

"Ne, ni najmanje," odgovorio mu je čovjek.

Sotona se sada još više zaprepastio, pa ga je upitao: "A zašto me se ne bojiš?"

Čovjek mu je odgovorio: "Ja sam u braku sa tvojom sestrom već 25 godina."

***

Skoro svako ima neke narcisoidne osobine, ali uobraženost, svadljivost ili sebičnost ne moraju uvijek da imaju direktnu vezu sa poremećajem ličnosti. Narcisoidni poremećaj ličnosti podrazumijeva jedan dugotrajan obrazac abnormalnog razmišljanja, osjećanja i ponašanja u različitim situacijama.

Jedna od najkarakterističnijih crta narcisa je da često govore kontradiktorne stvari. Oni će to bukvalno činiti u sklopu jedne te iste rečenice, bez da im zastane dah u grlu. To može biti nešto trivijalno (npr., u smislu šta žele da ručaju) ili nešto ozbiljnije (kao npr. da li vas vole ili ne). Kad ih upitate šta su htjeli da kažu nečim, oni će čak negirati da su nešto rekli, iako je to bilo samo par sekundi prije – stvarno, kako vam je uopšte moglo pasti na pamet da su oni ikad tako nešto rekli?!? Vi trebate otići kod doktora na psihički pregled!

Oni će osporavati ČINJENICE. Lagaće vam o stvarima koje ste zajedno uradili. Pogrešno će navoditi ono što ste im rekli. Ukoliko se ne slažete s njima, oni će vam reći da lažete, da ste sve izmislili ili da ste ludi.

[U ovakvim momentima, vas može uhvatiti panika i jedna očajna želja da porazgovarate s nekim, kako bi pokušali utvrditi “ko je tu lud a ko normalan”: to je jedna sasvim prirodna i zdrava reakcija; to je provjera realnosti; vi ste se sada našli zbunjeni zbog narcisove nastranosti, zbog toga vi tražite pomoć od drugih kako bi ste održali svoj zdrav razum; vi znate da je nešto veoma pogrešno a samim tim što se brinete da možda vi niste ti s kojima nešto nije u redu, indicira činjenicu da vi niste narcis.]

Normalni ljudi se mogu ponašati iracionalno kada se nalaze u stanju emocionalnog stresa – oni mogu biti zbunjeni, negirati neke stvari koje su im poznate, mogu postati paranoični, željeti da ih neko tetoši kad boluju... Međutim, normalni ljudi se prilično brzo oporavljaju, unutar nekoliko sati ili dana. Takođe, normalni ljudi će biti zahvalni svim srcem ukoliko im neko pomogne. Oni će se brzo stabilizovati ukoliko im pružite emocionalnu i moralnu podršku. Međutim, s narcisima to nije tako – najsigurniji način da vam zadaju snažan udarac, to je da im kažete da ih volite. Oni će vam prljavo uzvratiti, tako što će tražiti od vas da radite stvari na njihov način, u suprotnom, oni će vas zauvijek prognati iz svog života.

Ukoliko pokušate da zamjerite narcisu na njegovom nepoštenju ili svireposti prema ljudima, od toga nema nikakve koristi. Pokušavanje da se narcisa prevaspita pozivajući se na zdrav razum ili uz pomoć apelovanja na onu njihovu ljepšu ili bolju stranu, efikasno je isto kao i pljuvanje u okean. Ono što kod njih vidite, to je ujedno i ono što možete od njih dobiti: kod njih ona “bolja strana” potpuno nedostaje. Temeljni problem s kojim se ovdje susrećemo je jedan potpuni nedostatak empatije.

Nedostatak empatije predstavlja jedan apsolutan poremećaj u narcisovom razmišljanju (kogniciji) i sposobnosti osjećanja (afektivnosti). Čak i kad je veoma inteligentan, narcis nije u stanju normalno da rezonuje. Kod jednog od njih s kojim sam dugo radila, primjetila sam nešto što bih mogla nazvati "analizom uz pomoć mučkalice." Oni ne razumiju značenje onoga što ljudi kažu i ne mogu da shvate ni značenje pisanih riječi – zato što mnogo toga što mi kažemo zavisi od konteksta i afekcije. Narcisi (nemaju empatije, te su odatle nesposobni da razumiju kontekst i afektivnost) čuju samo samo riječi. (Diskusija sa narcisom može biti veoma dezorjentisana i neobična; čini se da oni misle da korištenje nekih istih riječi podrazumijeva praćenje toka neke konverzacije ili rezonovanja. Tako oni često zastranjuju hvatajući se za neke irelevantne pojmove u svojoj deluziji da razumiju ono o čemu drugi pričaju.)

A iskreno rečeno, oni ni ne čuju sve riječi. Oni poklanjaju pažnju samo onome što sadrži njih u sebi. Tu se ne radi samo o nekoj lošoj navici – radi se o jednom kognitivnom poremećaju. Narcisi poklanjaju pažnju samo sebi i stvarima koje se njih lično tiču. Međutim, s obzirom da ne znaju šta drugi ljudi rade, narcisi ne mogu procijeniti kako im drugi ljudi mogu uzvratiti nevolje koje su ovi izazvali. Oni ne mogu uzimati u obzir osjećanja drugih ljudi, pa tako previđaju činjenicu da mogu iznervirati druge ljude svojim bezobzirnim ponašanjem.

Narcisima nedostaje jedna razvijena savijest a jedino što njih sputava ili koči, to je strah od kazne ili gubitka njihove reputacije – mada, opet, to se često ne može vidjeti u nekoj običnoj konverzaciji s njima ukoliko vam nije poznato to kakvom oni smatraju svoju reputaciju i šta oni misle o tome kako ih drugi ljudi vide, što je često van svakog dodira sa objektivnom realnošću.

Njihova moralna inteligencija je na nivou jednog petogodišnjeg ili šestogodišnjeg djeteta; jedina pravila koja oni priznaju su ona koja su posebno nametnuta, dozvoljena, zabranjena, ili opravdana od strane onih ljudi koje oni lično poznaju i smatraju ih autoritetima.

U svakom slučaju, od narcisa se može očekivati da će raditi nezakonite ili nedozvoljene stvari, ili da će povrijediti nekoga ukoliko smatraju da mogu proći nekažnjeno, odnosno, da ih niko ne može pri tome zaustaviti (tj. njih nije briga šta ćete vi misliti osim ako vas se ne boje).

Narcisi su zavidni i takmičarski orjentisani na način koji je težak za razumjeti. Na primjer, jedna narcisoidna osoba koju sam poznavala se jednom prilikom toliko razjarila nakon što je vidjela u nekom magazinu jedan članak – ne zbog njegovog sadržaja, nego zato što je smatrala da je ona sama mogla napisati nešto slično tome. Možda je mogla, ali nije. Oni stalno porede sebe (kao i sve ono za šta misle da njima pripada, kao npr. njihovu djecu ili namještaj) s drugim ljudima i njihovom imovinom. Narcisi misle da ukoliko oni nisu bolji od sviju ostalih, onda su gori od bilo koga na cijelom svijetu.

Narcisi generalo preziru druge ljude. Čini se da to u svom korijenu potiče usljed njihovog nedostatka empatije, a izražava se kroz jedan odbojan stav prema osjećanjima drugih ljudi, kao i prema njihovim željama, potrebama, brigama, imovini, poslu itd. To je takođe povezano i sa njihovim generalno negativnim pogledom na život.

Narcisi su (a) ekstremno osjetljivi na svaku kritiku i (b) veoma kritički nastrojeni prema drugim ljudima. Oni očekuju da se na njih treba gledati kao na neka superiorna, perfektna, nepogrešiva, božanska bića (ako ne kao na neka božanstva, onda bar kao na nekoga ko sjedi s božje desne strane) -- u svakom drugom slučaju oni će se smatrati bezvrijednim. Kod njih nema nikakve sredine, kao što je slučaj sa običnim, normalnim ljudima.

Oni ne mogu tolerisati ni najmanje neslaganje s njima. U stvari, ako im kažete, "Nemoj molim te, to opet činiti, - to boli," narcis će to ponoviti još žešće, kako bi dokazao da je bio u pravu prvi put; njihovo rezonovanje otprilike ide ovako: "Ja sam dobar i pravedan čovjek i ja ne mogu da činim ništa pogrešno; odatle, ja te nisam povrijedio i nemoj sada da me lažeš..." – nakon ovakvih njihovih reakcija, normalan čovjek često ne može lako doći sebi.

Bilo kako bilo, narcisi su prirodno svirepi, kako u sitnicama, tako i u krupnijim stvarima, zato što oni poklanjaju pažnju svojim fantazijama a ne vama, međutim, masnice i ožiljci koji ostaju na vama su ISTINSKI, a ne plod vaše mašte. Tako, bez obzira na to koliko blago vi pokušavali da im sugerišete da se poprave ili da potraže pomoć, oni će reagovati samo na jedan od dva moguća načina: napašće vas ili će se povući.

Budite oprezni ukoliko se odlučite da zađete u zmajevu pećinu – narcis će reći BILO ŠTA, oni će odbaciti bilo koga prilikom pokušavanja da opravdaju same sebe a onda će očekivati da se stvari odmah vrate na staro stanje ili status quo.

Oni će vas napasti (ponekad i fizički) i istresti na vas tovar žuči, uvreda, prezira, pogrda, prijetnji itd., a onda – nakon što se dobro istresu, naglo će se ohladiti osjećajući se mnogo bolje: “Uh, sada se osjećam bolje. A gdje smo ono stali?!” Kad se oni osjete bolje, to isto će takođe očekivati i od vas.

Oni će vam reći da ste niko i ništa, da ste bezvrijedni, a kratko nakon toga će izjaviti kako vas vole. Ukoliko se usprotivite takvom njihovom ponašanju prema vama, oni će vam odgovoriti, "Pa, ti jednostavno moraš da me prihvatiš onakvog kakav jesam. (Bog me je načinio ovakvog, on mene voli, a ti si odviše glup/a da bi razumjeo/la moju vrijednost.)"

Najbolji savjet u vezi njih je da ih privatite onakvim kakvi jesu i da se držite što dalje od njih.

Druga “kazna” kojoj vas narcis može izložiti je ta da vas isključi iz svog veličanstvenog društva – to se može pretvoriti u jednu farsu, jer ukoliko ste stigli do te tačke, onda se sigurno već neko vrijeme sami molite za spasenje: "Dragi Bože! Kako da se izvučem iz svega ovoga?" Narcis će očekivati da ćete vi biti očajno pogođeni nakon što vas je on/ona lišio/la svoje božanske pažnje, tako da kad mu (ili njoj) opet zatrebate, nakon određenog vremena – narcis će očekivati od vas da ste naučili svoju lekciju i biće voljan/na da vam se vrati. Ukoliko ste stvarno naučili lekciju, ne puštajte ga/je ni blizu a telefon slobodno isključite (doduše, možete koristiti “telefonsku sekretaricu”.)

Oni ne mogu shvatiti da imaju jedan mentalni problem; oni smatraju da su uvijek drugi ti koji nisu normalni i koji treba da se promijene. Terapije mogu biti od pomoći samo u slučajevima kad neka individua želi da se promijeni, međutim, bez obzira na to što narcisi mrze svoje istinsko ja, oni ne žele da se promijene – umjesto toga, oni bi htjeli se svijet promijeni. Tako će oni cijelo vrijeme kritikovati i žaliti se na sve i svašta.

Obično postoji nekoliko osoba koje narcisi ne smiju da diraju, i o kojima neće izreći ni najmanju kritiku, čak i da se radi o ljudima koji su po svojoj prirodi prevaranti ili kriminalci. To su obično ljudi od kojih su narcisi užasnuti ili nasmrt isprepadani, mada oni to neće priznati, nego će tvrditi kako ih poštuju ili vole; očigledno, narcisi nisu u stanju da razlikuju strah od ljubavi.

Narcisi su netrpeljivi i svirepi u svom ponašanju ali su generalno pasivni i nedostaje im inicijativa.

Narcisi su naivni, ranjivi i patetični, bez obzira na svu njihovu arogantnost i svirepost. Oni imaju dosta razloga za svoju paranoju i cinizam, njihovu podmuklost, prevrtljivost i izvrdavanje. Oni su toliko izvan dodira s drugim ljudima i onim što se dešava oko njih da su vrlo podložni ekploataciji. U drugu ruku, usljed svoje površne pažnje, nisu u stanju da primjete kad njih neko iskorištava.

Narcisi su grandiozni. Oni žive u jednom vještačkom svijetu svojih fantazija o apsolutnoj moći, genijalnosti, ljepoti itd.
Frojd je za njih govorio da se ti ljudi ponašaju kao da su zaljubljeni u same sebe. Oni su zaljubljeni u jednu idealnu sliku sebe – ili žele da budu u ljubavi sa tim svojim lažnim ja; veoma je teško reći šta se tu stvarno dešava.

Kako sto je slučaj sa svima koji su zaljubljeni, njihova pažnja i energija se skreće sa onih svakodnevnih aktivnosti na njihove voljene. Narcisoidne fantazije su statične, -- oni su se zaljubili u svoj odraz na ogledalu, ili tačnije, u vodi nekog jezera, tako da svako kretanje izaziva mreškanje vode i brisanje odraza u njoj; tako da bi mogli jasno vidjeti svoj veličansveni odraz na površini vode, oni moraju da ostanu perfektno mirni.

U svojim fantazijama, narcisi ne vide sebe da rade nešto posebno, osim da im se ljudi neprestano dive. Nadalje, oni ne vide te svoje zamišljene slike kao neki potencijal koji bi se jednog dana mogao pretvoriti u stvarnost, ukoliko budu imali sreće ili sve bude išlo kako treba: oni vide te slike kao jedan istinski način kako oni žele da budu viđeni sada, upravo u ovom momentu.

Ponekad su narcisističke fantazije spektakularno grandiozne – kao npr. oni mogu zamišljati sebe kao Isusa, nekog drugog sveca ili heroja; ili nekog božanstva čiju su sliku vidjeli u nekoj knjizi; međutim, to mogu biti i neke bizarnije ličnosti, kao npr, iz crtanih romana, ilustracije iz nekih popularnih magazina itd... To njihovo vještačko samofantaziranje je obično statično u vremenu, te tako jedna te ista slika može da se proteže još iz njihove mladosti; tako možemo vidjeti kako se neka žena narcis još uvijek čvrsto drži retro-trendova i proživljava sliku perfektne žene iz 60-tih godina, koju je davno vidjela u nekom magazinu za žene, dok muški narcisi mogu da se zakače za imidž nekog heroja iz stripova koje su čitali u mladosti. Narcisi više vole slike nego priče, oni vole mirne slike a ne one koje se kreću, kao npr, na nekom filmu, tako da ne baziraju svoje fantazije na nekim filmovima ili TV serijima.

Grandioznost može da ima mnogo različitih oblika – žena narcis može da uvjeri samu sebe kako je ona perfektan model ženstvenosti, kako upravo ona predstavlja onaj standard s kojim bi sve ostale žene trebalo upoređivati; a onda će ona pokušati da silom natjera svoje kćerke da izgledaju i ponašaju se isto kao ona. One će teško izlaziti na kraj sa kćerkama koje imaju duža ili kraća stopala od njihovih, veće ili manje grudi, drugačije zube ili ukoliko se njima više sviđaju neke druge boje.

Muškarci narcisi mogu takođe biti zaneseni svojim vlastitim izgledom, mada je kod njih češće nego kod žena da prebace težište na svoj inteligenciju ili važnost svoje profesije, odnosno, posla kojeg obavljaju – nije bitno o kojem se poslu radi, ukoliko ga on radi, onda je to po svojoj definicije daleko važnije od bilo čega što bi vi uopšte mogli raditi.

Narcisi koje sam poznavala takođe su imali čudne predstave o religiji, posebno u smislu vjerovanja kako su oni na neki način posebni božji ljubimci; Bog njih voli, tako su oni izuzeti od svakodnevnih pravila i obaveza: Bog njih voli i želi da budu upravo onakvi kakvi jesu, tako da oni mogu raditi sve ono što se njima sviđa – mada, naravno, taj narcisoidni Bog ima mnogo stroža pravila kada su u pitanju svi drugi, uključujući i vas, naravno.


nastaviće se...

Evo jedna analiza narcizma (nešto objektivnija rekao bih ipak) sa stajališta psihoanalize:

Ako je predugo Jack, reci pa ću poslati u PDF-u ili nešto, meni je u adobre readeru 19 stranica, ali mi se ovdje čini nekako kraće...

NARCIZAM
Jeremy Holmes

Uvod

Narcizam se zacinje u zrcalu - od zrcalece majke, cije sjajno oko i pristupacan osmijeh odrazavaju njezinu radost u djetetu, preko zavodljive ali klaustrofobicne "dvorane zrcala" pretjerano zaštitnickih roditelja ili suicidalnog pacijenta koji se ogleda u hladnom, bezivotnom zrcalu prazne kupaonice, do vodene površine koja razbija Narcisovu sliku u
tisucu komadica cim je on pokuša zagrliti.
Svi smo fascinirani zrcalima. Ali koga i što vidimo kada se zagledamo u njih? Da li nas se ono što vidimo doima kao nešto tuđe - kao stranac kojeg jedva prepoznajemo? Izgledamo li "u redu" - kazemo li sebi "spreman si" dok se pripremamo za zabavu? Divimo li se potajno
onome što vidimo ili se pak skvrcimo u uzasu i gađenju, poput patuljka iz bajke koji prvi put vidi svoju nakaznost? Dotjerujemo li se pred zrcalom, naginjemo li se unatrag, udvaramo li vlastitoj slici? Ili, poput Rembrandta, gledamo izravno u lice koje nam uzvraca pogled i
trudimo se dokuciti tajne sebstva - sebstva koje je u isti mah tako blisko i tako tuđe?
Havelock Ellis, seksolog s kraja devetnaestog stoljeca, prvi je povezao klasicnog Narcisa s psihološkim poteškocama tako što je homoseksualnost, koju se tada smatralo seksualnom
perverzijom, vidio kao patologiju ljubavi prema sebi; muškarac voli drugog muškarca, ili zena
zenu, kao odraz sebe a ne kao pretpostavljeno prikladnog pripadnika suprotnog spola. Stoga i
Oksfordski rjecnik engleskog jezika definira narcizam, rijec koju je skovao Wilhelm Nacke
prikazujuci Ellisovo djelo, kao "morbidnu ljubav prema sebi ili divljenje sebi". Uocimo nuzni
atribut "morbidna" - ljubav prema sebi nije nuzno problematicna, nego se opcenito smatra
obiljezjem psihološkog zdravlja.
Pojam "narcizam" moze se upotrebljavati na više razlicitih nacina. U laickom smislu on je
gotovo istoznacan s usmjerenošcu na sebe ili preokupiranošcu sobom, i njime se prikladno
opisuju oni koji cesto izgovaraju zamjenicu "ja", oni ciji razgovor poprima oblik koji je jedna
dugogodišnja supruga kronicnog narcisa nazvala "Radio Ja". Prema Charlesu Rycroftu,
narcizam je varijanta solipsizma… tendencija da se sebe koristi kao referentnu tocku oko koje
se ustrojava iskustvo. U tom smislu, otkrice da nismo jedini kamencic na obali i da svijet nije
stvoren samo radi nas ukljucuje gubitak narcizma.
U tome se krije implicitan vrijednosni sud o kojemu je psihoanaliza pokušala teoretizirati: biti
usmjeren na sebe je normalno i prihvatljivo za mlade, ali ako sebicnost opstane i u odrasloj
dobi, ona znaci neprilagođenost i osuđuje se. Pritom se briga za druge i altruizam
suprotstavljaju nesposobnosti ili odbijanju da se svijet vidi s bilo kojeg gledišta osim svoga
vlastitog, uz posljedicu gušenja tuđih osjecaja.
Idejom narcizma sluzili su se autori poput Christophera Lascha kako bi sociološki opisali
sklop stajališta obiljezenih krajnjim individualizmom, nedostatkom zanimanja za prošlost ili
buducnost, nepoštovanjem prema drugima, zaokupljenošcu osobnim odnosima nauštrb
politicke aktivnosti i nebrigom za društvenu koheziju. Tako opisani ljudi mogli bi (ne bez
malo puritanske zavisti) biti "ja-generacija" današnje mlade utjecajne srednje klase, ili
dekadentni hedonisti iz europske srednje klase u doba fin de sieclea koje je tako lijepo opisao
Oscar Wilde (o kojemu cemo još govoriti). Kolektivni ili grupni narcizam u osnovi je tako
razlicitih pojava kao što su osjecaj rasne superiornosti te razni kultovi i mesijanska okupljanja
u kojima se individualni narcizam moze ili legitimizirati ili utopiti u posvecenosti
karizmatskom vođi.
Psihoanaliticka poimanja narcizma svrstavaju ga u tri kategorije: libidinalni narcizam,
destruktivni narcizam i zdravi narcizam. Sigmund Freud smatrao je "primarni narcizam"
normalnim razvojnim stupnjem u kojemu dijete blazeno misli samo o sebi. Taj stupanj
prethodi objektnim odnosima, sposobnosti da uspostavimo odnos s drugima - "investiramo
libido" u njih. Freud je vjerovao da su ljudi koji pate od paranoje i shizofrenije, a u nekoj
mjeri i od hipohondrijskih bolesti, u stanju nekim gubitkom prouzrocene regresije na
"sekundarni" narcisticki stupanj u kojemu je "libido" (ovdje shvacen kao svojevrstan psihicki
fluid) povucen iz vanjskog svijeta i reinvestiran u njih same i njihovo vlastito tijelo. Ronald
Britton naziva to stanje psihickog povlacenja u sebe "libidinalnim narcizmom".
Suprotno tome, Karl Abraham, a poslije i kleinovska škola (posebice Herbert Rosenfeld i Otto
Kernberg), isticu destruktivne aspekte narcizma, kada narcis patološki zavidi, mrzi i aktivno
zeli uništiti objekt, naime drugoga. Samo sebstvo smije postojati. Herbert Rosenfeld sluzi se
jakom metaforom "mafije" koja je preuzela um i okrutno ne dopušta nikakav vanjski odnos.
Taj trijumfalni "debelokozni" narcizam suprotstavljen je libidnom "mimozastom" narcizmu,
koji je više obrambene nego destruktivne naravi.
Treci psihoanaliticki pristup narcizmu povezuje se sa školom psihologije sebstva Heinza
Kohuta. Kohut je smatrao da narcizam, tj. ljubav prema sebi, i objektna ljubav ne tvore
kontinuum, nego su to dva odvojena razvojna smjera koji traju cijeli zivot, sa svojim
posebnim obiljezjima i patologijom. Istaknuo je zdrav aspekt narcizma i tvrdio je da
roditeljsko obozavanje djece, djecja uzbuđenost sobom i svijetom, te "normalne" nade, teznje,
ambicije i ideali pripadaju sferi pozitivnog narcizma. Prema tom modelu, kako razvoj
napreduje, narcizam se ne zamjenjuje objektnom ljubavlju nego se ublazava postupnim
gubljenjem iluzija, tako da i u zrelosti narcizam lezi u osnovi samopoštovanja i realisticnih
ciljeva. "Sekundarni narcizam" i nesposobnost napredovanja na putu umjerene ljubavi prema
sebi potjecu od "narcistickih rana", koje cesto nastaju roditeljskim zanemarivanjem ili
zlostavljanjem. Pritom, buduci da im nedostaje vanjsko vrednovanje njihova narcizma ("Mi te
ne smatramo vrijednim ljubavi"), pojedinci se vracaju na stupanj ljubavi prema sebi, kako bi
ocuvali barem malo nade i motivacije.
Mnoga od tih psihoanalitickih poimanja obiljezje su psihijatrijskog shvacanja narcizma u
Kembergovu pojmu "narcistickog poremecaja licnosti", u kojemu je pacijent usmjeren prema
sebi i zahtjevan, precjenjuje svoje sposobnosti i svoju posebnost, zavidan je, iskorištava druge
i zanemaruje tuđe osjecaje - ali ispod toga bombasticnog isticanja vlastite vaznosti pacijent je
cesto duboko deprimiran i trpi od jakog osjecaja praznine. Kao što cemo vidjeti, pomoc
takvim pojedincima velik je izazov za psihoterapiju.
Klinicke manifestacije narcizma
U ovom odjeljku razmotrit cu aspekte narcizma kako se pojavljuju u psihoanalitickoj situaciji,
a dijelim ih, donekle umjetno, na "potreban narcizam", svakodnevni "klinicki narcizam" i
"ušanceni narcizam".
Najocitiji primjer potrebnog narcizma moze se vidjeti u normalnoj roditeljskoj fascinaciji i
ponosu na svoju djecu, što je, kako cemo vidjeti, preduvjet da bi djeca razvila dobro
samopoštovanje. Freud je to rekao ovako:
Roditeljska ljubav, koja je tako dirljiva i zapravo tako djetinjasta, nije ništa drugo nego
ponovno rođeni roditeljski narcizam koji, pretvoren u objektnu ljubav, nepogrešivo otkriva
svoju prijašnju prirodu.
Naravno, vecina roditelja uspijeva realizmom ublaziti narcisticko ulaganje. Oni uspijevaju
vidjeti svoje potomstvo kao posebna bica, s vlastitim projektima, cija svrha nije samo da
ispune nade i ambicije roditelja. Isto tako, kao što istice Neville Symmington, djelotvorno
roditeljstvo ukljucuje veliku zrtvu narcizma, ostavljanje postrani vlastite usmjerenosti na sebe
kako bismo se usredotocili na dijete i omogucili mu da nađe vlastitog partnera.
No postoje i pojedinci koji ne mogu a da ne govore o svojoj djeci, posebno ako su uspješna,
cime izazivaju određenu zavist i zamor slušatelja. Slicno tome, oni cija se konverzacija sastoji
uglavnom od isticanja vlastitih postignuca, bogatstva i poznanstava s vaznim i utjecajnim
ljudima, cesto time kompenziraju osjecaje beznacajnosti i manje vrijednosti. Njihove recenice
pune su imenica "ja" i "moje"; primarna im je potreba da budu u središtu pozornice, ali vrlo
malo se zanimaju za zivot i reakcije svoga slušateljstva. Mogu biti zabavni i fascinantni, ali
katkad su nepodnošljivo dosadni.
No oni mogu izazivati i zavist, jer vecina nas ima ostatke narcizma koje smo potisnuli u
procesu razvoja, ali nikada ih nismo odbacili, nego samo djelomicno nadišli u korist
opipljivijih zadovoljstava objektnih odnosa. Bogati i slavni, uz pomoc svojih reklamnih
strojeva, nude nuzne ikone na koje projiciramo svoje narcisticke nade i zudnje. "Narcisticki
balon" sa svojim svjetlucavim odrazima izazovno nam lebdi nad glavom, a kada pukne,
njegov putnik ostaje gol i sazaljivo ranjiv.
Terapeutove reakcije na klijenta neprocjenjiv su pokazatelj prisutnosti narcistickih pojava.
Cesto se javlja osjecaj nedostatka stvarnoga kontakta ili dijaloga s klijentom, koji se na
površini moze slagati s terapeutovim komentarima, ali se tupim i tromim pogledom vracati
svojim preokupacijama a da ne pokaze da su terapeutove rijeci imale ikakav utjecaj na njega.
Terapeut moze osjecati dosadu, iskljucenost, ljutnju ili nametanje (kao da se terapija odvija
zbog njega, a ne zbog klijenta), a moze mu biti cak i zavidan, jer se klijentov zivot doima
toliko zivopisnijim i uzbudljivijim od njegova vlastitog.
Jedna od zavodljivijih manifestacija narcizma javlja se kod klijenata koji idealiziraju i
precjenjuju terapiju i svog terapeuta. Inzistiraju na tome da ih lijeci vrhunski strucnjak,
najbolji koji postoji: ništa manje od toga nece biti dovoljno dobro. Terapeut postaje spasitelj,
obdaren posebnim mocima koje kompenziraju pacijentove osjecaje obicnosti i beznacajnosti.
Jedna terapeutkinja, dobro poznata po svojim izvrsnim strucnim knjigama, odlucila je da nece
raditi s klijentima koji joj se obracaju nakon citanja njezinih djela: zakljucila je da oni uvijek
u nju projiciraju jake narcisticke ceznje koje se cesto odupiru analizi i ona ih nuzno razocara
jer se ne moze mjeriti s idealom "savršenog terapeuta" koji joj oni nametnu.
Sada mozemo razmotriti neka karakteristicna obiljezja ozbiljnijeg narcizma. U clanku
objavljenom 1922. Karl Abraham posvetio se "negativnom narcizmu", u kojemu pacijenti, što
je paradoksalno, nisu tako nepopravljivo zadovoljni sobom nego su neprekidno u stanju
tjeskobna nezadovoljstva. Narcizam negativnih narcisa sastoji se u tome što su oni jednako
tako zaokupljeni sobom kao i njihovi velicanstveni rođaci, ali zarobljeni su u mrznji prema
sebi, a ne u ljubavi.
Abraham navodi Djecaštvo i mladost Lava Tolstoja:
'Cesto sam se ogledao u zrcalu, od kojeg sam se uvijek okretao s teškim osjecajem depresije,
pa cak i gađenja. Bio sam uvjeren da je moj vanjski izgled neugodan, a nisam se mogao
utješiti ni uobicajenom utjehom u tim slucajevima - nisam mogao reci da je moje lice
izrazajno, inteligentno ni uocljivo. '
Freud je zapazio "negativnu terapijsku reakciju" u kojoj pacijentima postaje sve gore kada im
se ponudi prikladna interpretacija njihove patnje, što je izraz negativnog narcizma. U tih
pacijenata "idealno ja" je tako udaljeno od "stvarnoga ja" da se teznja prema njemu doima
uzaludnom - ideal je predaleko da bi o njemu uopce moglo razmišljati. Buduci da pacijenta
moze zadovoljiti samo savršenstvo, on se odupire svakom pokušaju promjene - smanjivanja
jaza između stvarnog i zeljenog polozaja - kako bi ocuvao status quo i relativnu udobnost.
Ljudi se cesto boje promjene i drze se onoga što vec imaju, ma kako to bilo
nezadovoljavajuce: patnja moze biti perverzno zadovoljstvo ako je bliska.
Izvori tog negativnog narcizma cesto se nalaze u strogom nad-ja koje se internaliziralo na
temelju roditeljskih ogranicenja. Jedna pacijentica opisala je kako se jednoga dana vratila iz
škole, oduševljena time što je postigla 99 od 100 bodova na testu iz matematike, a otac ju je
oštro prekorio zato što nije osvojila svih 100 bodova!
U toj libidinalnoj perspektivi, Freud je shvacao narcizam kao stanicu na putu od autoerotizma
do objektnih odnosa. Nesvjesne seksualne i masturbacijske fantazme narcistickih pacijenata
(za razliku od njihovih svjesnih fantazija) vazni su kljucevi njihove patologije. Muškarci
mogu biti zaokupljeni penisom, bilo svojim ili tuđim. Narcis katkad odustaje od nade u
uzajamnost u odnosima i oslanja se na moc i uvjeravanje kako bi stekao pristup objektima,
pristup koji daje osjecaj sigurnosti i zadovoljstva. Česte su i sadomazohisticke fantazme. U
zenskom narcizmu katkad se idealizira cijelo tijelo, uz uzas i ocaj kad se pojave znakovi
nesavršenstva. Fantazije o vođenju ljubavi s bogatim i slavnim muškarcima na egzoticnim
mjestima vjerojatno su bezopasan izraz normalnog zenskog narcizma, ali neke zene doista su
podlozne mocnim muškarcima i ostaju u takvom stanju bez obzira na to koliko pate zbog toga.
One koje se osjecaju bespomocnima i praznima, te se osjecaju kao objekti koje treba
iskoristiti, moraju zadovoljiti svoje narcisticke potrebe kako najbolje znaju i umiju.
Grandiozne fantazme normalan su aspekt adolescentnog narcizma, ali mogu opstati i u
odrasloj dobi, premda u dobro prikrivenom obliku. Klijenti rijetko govore o takvim stvarima
sve dok se ne uvjere da mogu u potpunosti vjerovati terapeutu, a cak i tada cesto to cine uz
mnogo neugode i oklijevanja. Takve misli duboko su prozete stidom, koji Phil Mollon i
mnogi drugi smatraju glavnim "narcistickim afektom". Pacijent moze sanjariti da je slavan
pop-pjevac, nogometaš, umjetnik, znanstvenik ili politicar, ili da je nezamislivo bogat i mocan.
Za narcisa je posebno zavodljiva mogucnost umjetnickog uspjeha, zbog društvene
konstrukcije genija. Pojam "genija" izrazava srz narcizma - onaj kojega su dotaknuli bogovi i
koji bez napora moze postizati velike stvari.
"Narcisticki gnjev" još je jedna vazna klinicka pojava. Narcis je mozda uspio konstruirati
svijet manje ili više prema svojim potrebama, u kojemu, posluzimo li se poznatom
Freudovom sintagmom, razni dvorjani drze "njegovo velicanstvo dijete" kao kap vode na
dlanu, ili barem uspijeva obnoviti prolazne osjecaje narcistickog blazenstva uz pomoc droga,
alkohola ili seksa, ili pak kupovanjem luksuzne robe. No, stvarnost ce se nametnuti prije ili
poslije. Pacijenti otkrivaju da svoje potrebe moraju uravnoteziti s tuđima, da oni koji im
pomazu nisu motivirani samo posvecenošcu njima nego i nuznošcu zarađivanja za zivot, ili
jednostavno da stvarnost ima vlastitu logiku i ne pokorava se uvijek diktatu ljudske volje.
Terapeut moze biti na ljetovanju upravo kada ga pacijent treba ili ce pak prekinuti seansu
kada je pacijent u punom zamahu.
Takve pojave, u vecoj ili manjoj mjeri, mogu potaknuti izljev narcistickoga gnjeva. Pacijent
ce metaforicki, a katkad i doslovno, toptati nogama, razbijati ili bacati skupocjene predmete
ili pak podici glas. Kad god bi osjecao razocaranost, jedan takav pacijent bi se redovito
strašno posvađao sa suradnicima ili vozacima koji bi se pokušali prestrojiti pred njega. U
terapiji se doimao otvorenim i prijemcivim, ali postupno je postajalo jasno da osobno shvaca i
zamjera terapeutu sve njegove slobodne dane, zakljucivši da ih uvijek raspoređuje upravo
tako da nastupaju u vrijeme kada je njemu potpora najpotrebnija. Kao dijete imao je
dugotrajne ispade u kojima se neutješno bacao na zemlju i vrištao da je bolestan. Odrastao je
uz hladne roditelje i proveo mnogo vremena u bolnici te je bio vrlo nesiguran i, poput Fisher-
Mamblonina gušcica Felija, cinilo se da se prepušta izljevima gnjeva kad god se osjecao
ugrozenim, kao oblik "kompenzacijske aktivnosti". (Taj izraz odnosi se na naizgled
irelevantan sklop ponašanja, potaknut jakim emocijama koje se u tom trenutku ne mogu
"izravno" isprazniti niti razmotriti.) Čini se da gnjev nudi određenu mjeru sigurnosti narcisu
koji je u biti usamljen i lišen osnove sigurnosti.
Ispod narcistickoga gnjeva lezi ono što Mollon naziva "narcistickom ranjivošcu" ili, kako to
naziva Kohut, "narcistickom ranom". Narcis je uhvacen u zamku cije su granice s jedne strane
potreba da se osjeca posebnim, a s druge imperativna potreba za prilagođavanjem stvarnosti.
Pokušava stvoriti svijet koji ce pojacati njegov osjecaj posebnosti i vaznosti, ali ispod toga
vreba ocaj, depresija i osjecaji beznacajnosti. U tim okolnostima, narcis je izlozen cak i
najmanjim zamjerkama i odbacivanjima koje dovode u pitanje njihovu posebnost, kao i
svakodnevnim, a katkad i iznimnim nesrecama i traumama koje im namece neumoljiva
sudbina.
Opisana su dva suprotna klinicka modela narcizma. Rosenfeldovi narcisi "debele" i "tanke"
koze prema terminologiji Glenna Gabbarda nazivaju se "neosjetljivim" i "hiperosjetljivim".
Neosjetljivi narcisi nemaju razumijevanja za tuđe osjecaje i svojom arogantnom i sebicnom
okrutnošcu gaze preko leševa. Ponašaju se pompozno i ekshibicionisticki. Hiperosjetljivi
tipovi su stidljivi, inhibirani i usmjereni na sebe u svojoj ranjivosti na odbacivanje ili kritiku.
Čini se kao da im "nedostaje jedna koža" i tako ih je lako emocionalno povrijediti da je
njihovo ja tema svakog susreta. Anthony Bateman tvrdi da ti stereotipi nisu uzajamno
iskljucivi i da su hiperosjetljivi mnogo manje krhki nego što se cini, jer se ispod njihove
ranjivosti krije snazan gnjev, dok naizgled neosjetljivi ljudi u terapiji cesto otkrivaju prazninu
i ocaj.

Knjizevni primjeri narcizma

Ovidijeva verzija mita o Narcisu

Mnoga suvremena shvacanja o narcizmu mogu se u pocetnom obliku naci u klasicnom mitu o
Narcisu, po kojemu je nazvan cijeli taj sindrom. Ovdje cu citirati Hughesov prijevod
Ovidijeve verzije.
Prica ne pocinje s Narcisom nego s Tirezijom, jedinom osobom koja je zivjela i kao muškarac
i kao zena, te koju su Jupiter i Junona pozvali da presudi u njihovoj raspravi o tome tko nalazi
veci uzitak u spolnome cinu: muškarac ili zena. Tirezija je glasao za zene. (Premda je u nekim
verzijama diplomatski odgovorio da iako zene dozivljavaju deset puta jaci uzitak, muškarci ga
dozivljavaju deset puta cešce!) Tada se Junona neobjašnjivo razljutila i oslijepila ga, a Jupiter,
kako bi mu to nadoknadio, otvorio mu je unutarnje oko i darovao mu dar proricanja. Tako
Ovidije otkriva narcisticke teme tjelesnog uzitka, zavisti i poteškoca da shvatimo kako se
drugi doista osjeca, posebno kada je obuzet zudnjom.
Narcis se rodio pošto je njegovu majku Liriopu silovao rijecni bog Kefis. Od rođenja je bio
iznimno lijep, tako da su i do Tiresije dospjela ogovaranja u kojima se pitalo moze li tako
prelijepo stvorenje dugo pozivjeti. Tu se uvodi duboka tema prolaznosti ljepote i povezanosti
između narcizma, zavisti i smrti.
Tiresija je odgovorio zagonetno: Narcis moze dugo pozivjeti "ne pozna li sebe". Paradoks je u
fatalnim rijecima "ne pozna li ". Time se elegantno izrazava strašna dilema narcisa: on ili
ostaje zauvijek zarobljen u sjenovitom svijetu samozaljubljenosti ili se oslobađa spona
nepoznavanja sebe (što povlaci i nepoznavanje drugih), ali po cijenu smrti. Premda narcis
misli samo o sebi, ironija je u tome što on nikada ne moze doista spoznati sebe jer ne moze
zauzeti gledište izvan sebe i vidjeti sebe kakav "doista" jest. Kad bi mogao prihvatiti da
ljepota prolazi, tada bi njegova ljupkost bila vrijedna slavljenja; time što pompozno porice
stvarnost gubitka i promjene, ta ljepota pretvara se u cudovišnost.
Narcis odrasta u prelijepoga mladica. Mnogi se zaljubljuju u njega, ali on ostaje dalek. Tada
ga ugleda šumska nimfa Eho i istog trenutka bude obuzeta. Toj nekoc blagoglagoljivoj
djevojci majka Junona oduzela je moc govora kao kaznu zbog toga što ju je Jupiter
iskorištavao kao mamac i razgovarao s njom dok je udvarao drugim zenama. Zato moze samo
ponavljati rijeci koje cuje. Kako bi ona mogla izjaviti ljubav? Jednoga dana Narcis se izgubi u
šumi i pozove svoje prijatelje: "Je li tko ovdje?" Eho se otkrije: "ovdje", doziva ona. Narcis se
okrene i otrci: "Dotaci me rukama nemoj, necu ljubavi tvoje, i umrijet prije bih htio." Eho je
ponizena i polagano umire od odbacene ljubavi, sve dok od nje ne ostane samo glas.
Narcisi slamaju srca. Ne vide posljedice svojih djela na druge. Privlace laskavce i ulizice, koji
su pak i sami narcisticki traumatizirani i nadaju se odrazu njihove slave. Ehoina "Bozicamajka"
(Junona) tako joj je zavidna na njezinu odnosu s "Bogom-ocem" (Jupiterom) da
uništava taj odnos oca i kceri, koji je bitan za zdrav zenski narcizam - odnos u kojemu kci u
adolescentnoj dobi zna da je otac smatra lijepom ali istodobno u potpunosti poštuje njezinu
seksualnost.
Hiperosjetljiva Eho postaje zrcalna slika neosjetljivog Narcisa. On je nedostupan, a ona
vjecno zeli biti u njegovu narucju. On misli samo na sebe i okrutno je sebican; ona misli samo
na njega i njezino poljuljano samopoštovanje ne obnavlja se ni u smrti. On se ne moze
identificirati s drugima i tako uciniti njihove glasove svojima te time proširiti svoju osobnost;
ona pak ne posjeduje vlastiti glas i osuđena je na blijedo oponašanje. Govoreci u okviru
privrzenosti, oboje su tjeskobno privrzeni: ona predano prianja uza svoj objekt, a on je
zauvijek odrzava na distanci.
I mnogi drugi nepovratno se zaljubljuju u Narcisa. Na kraju se jedan od njih u presudnom
terapijskom potezu usuđuje suprotstaviti svome mucitelju. (Da, jedan od njih - cijeli mit
prozet je naznakama biseksualnosti, kao da Narcis ne moze biti zadovoljan ljubavlju samo
jednoga spola.)
Tako i on nek ljubi a nikada drago
Svoje ne osvoji!…*
Jednoga dana, zedan nakon lova, Narcis je našao "bez gliba izvor" i ondje, kada se nagnuo da
pije:
Hoce da ugasi zeđu, al' nova zeđa mu raste.
Pijuci krasan ugleda lik i opcinjen njime
S nadom ljubi ceg nema drzeci za t'jelo sjenku.
Samome sebi se divi, nepomicno motri i stoji
Slican istesanome iz parskoga mramora kipu.*
Vatreno se zaljubljuje u vlastitu sliku. No što više pokušava zagrliti sebe, poljubiti usne koje
mu se primicu, to se više razocarava i pati. Oplakuje svoju sudbinu. Vjecno odvojen od
objekta svoje ljubavi, on prvi put dozivljava gubitak i tugu. Na kraju, spozna sebe:
Ta ja sam to! vec vidim, i oblik ne vara moj me.
Gorim od ljubavi k sebi, i priticem vatru i nosim.
Što cu? Molit se dati il' molit? a moliti što cu?
O da od svojega kako razlucit se tijela mogu!*
Shvaca da mora umrijeti. "Zivotu mojemu nema / Trajanja dugoga vec". Na kraju osjeca
suosjecanje prema drugome: "Htio bih, onaj dulje da zivi, kojega ljubim." Kada umire, umire
i njegovo promatracko ja - ali cak i kad prelazi rijeku Stiks ne moze se suzdrzati da ne
pogleda svoju sliku u vodi. U trenutku smrti preobrazava se - metamorfira - u prelijepi cvijet.
Cvijet narcisa, njegova delikatna caška i zavodljiv miris, još i danas nas podsjecaju na
Tiresijino proroštvo.
Tiresija je poput dobra psihoanaliticara znao da, zelimo li psihološki opstati, moramo nadrasti
svoj narcizam. Ako uspijemo prihvatiti vlastitu prolaznost i smrtnost, moci cemo se
preobraziti - naše samopoštovanje bit ce postojano i bit cemo blagoslovljeni unutarnjom
ljepotom. Ne uspijemo li, zivot ce nam biti kazna, a mozda cemo biti osuđeni na smrt od
vlastite ruke, jer naš narcizam bit ce sve zahtjevniji i ustrajniji. Ranjivost koja nas je navodila
da se klonimo vezâ zaštitit ce se debelom kozom. Voleci samo sebe, zavidimo onima koji
mogu stupati u odnose s drugima, i cinimo sve da ih uništimo, sluzeci se svojom ljepotom kao
oruzjem.


Shakespeare: Sonet 62

Za Shakespeareova protagonista, cin pisanja je proces samootkrivanja:
Samoljublja grijeh me obuze posvema,
I oko, i dušu, i svaki moj dio.
I nikakva lijeka tome grijehu nema,
Tako mi je cijelo srce ispunio.
Ovdje je ton donekle ironican. Je li voljeti sebe doista grijeh? Dobro zasnovan, zdrav
narcizam mora se "utemeljiti u srcu" da bi ispunjavao svoju funkciju i odrzavao nam glavu
iznad virova zivotnih nedaca. No ipak, narcis koji vidi samo sebe je izgubljen. Opsjednut je
zavišcu, neprekidno se mora hvalisati uspoređujuci se s drugima. Poput Snjeguljicine pomajke,
on se hvali:
Nema regbi ljupka lica kano moje,
Iznad svih u svim se vrijednostima penjem.
No kada se prišulja starost, sve je izgubljeno, jer se ljubav prema sebi pretvara u prezir prema
sebi:
Ali kad se zagledam u zrcalu dublje,
Ugruhan i strt od štavljene starine,
Baš usuprot citam svoje samoljublje:
Ta bi samoljublja bile opacine.
Do razrješenja dolazi u posljednjem dvostihu, koji, poput Tiresijina paradoksa, pociva na
metamorfozi:
Tebe, sama tebe, ja u sebi dicim,
Svoju dob ljepotom tvojih dana licim.
Razrješenje narcizma je voljeti drugoga. No, za razliku od Narcisa koji cezne za razdvajanjem
između sebe i voljenoga, Shakespeare istice aspekt stapanja u ljubavi. "Ti" i "ja" tvore
jedinstvo u kojem nema razlike između sebe i drugoga, u kojemu se ljubav prema sebi stapa s
objektnom ljubavlju, ili kako je to rekao Freud:
Doista sretna ljubav odgovara primalnom stanju [tj. ranom djetinjstvu] u kojemu se objektni
libido i ja-libido ne razlikuju…
Zaljubljenost i uništava i cuva narcizam - prvo, u prakticnom smislu, voljeti znaci pobjeci od
sebe, ali nam pomaze i da se dobro osjecamo u sebi, i drugo, u teorijskom smislu, ljubav
prema sebi nadilazi se u projekcijskoj identifikaciji sa slikom voljene osobe, u kojoj se ona
preobrazava u velicanje njezina postojanja. "Licenje" narcisa koji stari - šminka, kreme za
pomlađivanje i estetska kirurgija - preobrazava se u uzajamnoj sreci i sjaju voljene osobe.
Sonet 62 vjerojatno je napisan za Shakespeareova mladog i lijepog aristokratskog mecenu.
Dakle, osim što nudi djelomicno rješenje za unutarnji problem narcizma - prolaznost -
mozemo ga shvatiti i kao izraz narcizma, jer se temelji na ljubavi starijeg muškarca prema
mlađem, pri cemu stariji projicira vlastiti narcizam na mladost.
Prema Freudovoj shemi:
Osoba moze voljeti u skladu s narcistickim tipom:
(a) ono što ona sama jest (tj. sebe)
(b) ono što je sama bila
(c) ono što bi sama htjela biti…
Narcis i pjesnik na pocetku soneta pripadaju kategoriji (a). U pretposljednjem stihu naznacuje
se da sve vrste ljubavi - a zasigurno i sva zaljubljivanja - sadrze element narcizma, po tome
što je ljepota i u ocima promatraca i u odvojenosti voljene osobe. U posljednjem stihu navodi
se da prijelaz s (a) na (b) i (c) moze znaciti napredak, ali i dalje unutar granica narcizma.
Prema Ovidiju, mozemo pretpostaviti da istinski relacijska ljubav ovisi o sposobnosti i za
stapanje i za razdvajanje. Za razliku od narcisticke i "ehoisticke" ljubavi, takva ljubav je i
vjecna i prolazna, jer ovisi o sposobnosti da u isti mah i vjerujemo i podnosimo odvojenost i
gubitak.

Wilde: Slika Doriana Graya

U Wildeovu romanu Slika Doriana Graya izvrsno su ilustrirane sve tri Freudove varijante
narcizma. Taj roman sadrzi jednu od klasicnih slika narcizma - dijabolican pakt u kojemu
narcis pobjeđuje starenje tako što svijetu prikazuje vjecno mlado lice, dok je istinski uzas
njegova unutarnjeg sebstva prikazan na grotesknom portretu zakljucanom u njegovu
privatnom svetištu.
Roman pocinje nizom epigramskih izjava o umjetnosti. To su u biti antipuritanska velicanja
"beskorisnosti" umjetnosti i vrhunske vaznosti umjetnosti kao vrijednosti po sebi. Ona
predstavljaju još jednu metamorfozu narcizma. Pretvarajuci svoj narcizam u umjetnost, Wilde
nadilazi svoju usmjerenost prema sebi, jer "umjetnicka ljepota" (suprotstavljena "stvarnoj
ljepoti") ne blijedi i oblik je komunikacije. Čak i destruktivni narcizam pronalazi opravdanje:
"Porok i vrlina umjetniku su građa za umjetnost."
Roman se usredotocuje na tri glavna lika, a svaki predstavlja dio Wildeove licnosti. Zlatni
mladic Dorian je nevjerojatno lijep mlad muškarac; lord Henry Wotton, prethodnik Algernona
u Vazno je zvati se Ernest, duhovit je i okrutan lukavac koji uzima Doriana u svoje okrilje, a
Basil Hallward je slikar zastrašujuce nadarenosti, ciji portret Doriana ima tako magicna
svojstva.
Dorian promatra svoj portret i zamišlja faustovski savez:
Kako je to tuzno! Ostarjet cu i bit cu uzasan i odvratan. No ova slika zauvijek ce ostati mlada.
Nikad nece biti starija od današnjega dana lipnja… Kad bi moglo biti drukcije! Sve bih dao za
to… Za to bih dao svoju dušu!
Roman pociva na međuigri između Wottona i Dorianova narcizma. Obojica uzbuđuju jedan
drugoga: Graya uzbuđuje Wottonov intelekt i lakoca društvenog ophođenja, a Wottona
Grayev izgled i nevinost, te cinjenica da njime moze manipulirati kako hoce. Dorian se
zaljubljuje u mladu i lijepu glumicu Sibyl Vane, ali poput pravog narcisa ne gaji istinske
osjecaje prema njoj nego ga samo uzbuđuje pomisao na to da posjeduje nekoga kome se dive
svi drugi. Tako ona zamjenski proširuje opseg njegova narcizma i laska mu njezina ljubav
prema njemu. No tada na svoj uzas shvati da je drugi smatraju posve obicnom i
netalentiranom. Pocinju ga proganjati prizemne zamjerke o pripadnosti nizem društvenom
sloju i on je ostavlja. Ona je skrhana i pocini samoubojstvo, zbog cega se Gray prepušta
porocnom i opakom zivotu. Pada pod utjecaj Rosenfeldove mafije i ne nalazi izlaz. Premda
njegov izgled ostaje nepromijenjen, tajni portret otkriva okrutnost i ruznocu njegove duše.
Dok se roman pretapa u gotsku pricu strave i uzasa, Hallward posjecuje Graya u uzaludnu
pokušaju da ga popravi. Gray tada otkriva "svemoc" i grandioznost narcisa: "Pokazat cu vam
svoju dušu. Vidjet cete ono što zamišljate da moze vidjeti samo Bog." Potom Gray suocava
Hallwarda s ocajem narcisa. Poput samog Narcisa kada je napokon shvatio da njegov voljeni
koji mu izmice nije nitko drugi nego on sâm, tako i Gray shvaca da ga je njegova potraga za
vjecnom mladošcu osudila na to da nanosi i trpi neizrecivu patnju. Hallward mu nudi priliku
da se pokaje, ali destruktivnost prevladava i Gray izbode slikara na smrt. Gray uspije izbjeci
osveti Sybilina brata i iskazuje tragove kajanja kada odluci da nece iskoristiti drugu
zaljubljenu zenu, Hetty Merton. Ponovno gleda sliku, u nadi da ce se njegov milosrdni cin
vidjeti na slici, ali prekasno je za to: njegovi grijesi ne mogu se tako lako izbrisati. Na kraju
krvavim nozem uništava magicno platno. Potom se ruši i njegove sluge ujutro nalaze tijelo
ruznog starca, dok je platno netaknuto i prikazuje mladica u cvijetu mladosti, iz vremena kad
je slika nastala prije dvadeset godina.
Vjerojatno je da ce narcis postati suicidalan u trenutku narcistickog kolapsa. Roman Dorian
Gray je groteskan jer je u njemu izvrnut normalan odnos između fantazme i stvarnosti.
Zavodljivost umjetnosti je u njenoj sposobnosti da stvori umjetnu stvarnost koja je i izraz
narcizma i oslobađanje od njega u samospoznaji. Tako u pjesmi Seamusa Heaneyja "Osobni
Helicon" pjesnik opisuje svoju ocaranost izvorima, u koje bi neprekidno gledao kao dijete. To
uspoređuje sa svojim pjesništvom u odrasloj dobi: "Pjevam / da vidim sebe, da vidim odjek
tame."