Evo jedna analiza narcizma (nešto objektivnija rekao bih ipak) sa stajališta psihoanalize:
Ako je predugo Jack, reci pa ću poslati u PDF-u ili nešto, meni je u adobre readeru 19 stranica, ali mi se ovdje čini nekako kraće...
NARCIZAM
Jeremy Holmes
Uvod
Narcizam se zacinje u zrcalu - od zrcalece majke, cije sjajno oko i pristupacan osmijeh odrazavaju njezinu radost u djetetu, preko zavodljive ali klaustrofobicne "dvorane zrcala" pretjerano zaštitnickih roditelja ili suicidalnog pacijenta koji se ogleda u hladnom, bezivotnom zrcalu prazne kupaonice, do vodene površine koja razbija Narcisovu sliku u
tisucu komadica cim je on pokuša zagrliti.
Svi smo fascinirani zrcalima. Ali koga i što vidimo kada se zagledamo u njih? Da li nas se ono što vidimo doima kao nešto tuđe - kao stranac kojeg jedva prepoznajemo? Izgledamo li "u redu" - kazemo li sebi "spreman si" dok se pripremamo za zabavu? Divimo li se potajno
onome što vidimo ili se pak skvrcimo u uzasu i gađenju, poput patuljka iz bajke koji prvi put vidi svoju nakaznost? Dotjerujemo li se pred zrcalom, naginjemo li se unatrag, udvaramo li vlastitoj slici? Ili, poput Rembrandta, gledamo izravno u lice koje nam uzvraca pogled i
trudimo se dokuciti tajne sebstva - sebstva koje je u isti mah tako blisko i tako tuđe?
Havelock Ellis, seksolog s kraja devetnaestog stoljeca, prvi je povezao klasicnog Narcisa s psihološkim poteškocama tako što je homoseksualnost, koju se tada smatralo seksualnom
perverzijom, vidio kao patologiju ljubavi prema sebi; muškarac voli drugog muškarca, ili zena
zenu, kao odraz sebe a ne kao pretpostavljeno prikladnog pripadnika suprotnog spola. Stoga i
Oksfordski rjecnik engleskog jezika definira narcizam, rijec koju je skovao Wilhelm Nacke
prikazujuci Ellisovo djelo, kao "morbidnu ljubav prema sebi ili divljenje sebi". Uocimo nuzni
atribut "morbidna" - ljubav prema sebi nije nuzno problematicna, nego se opcenito smatra
obiljezjem psihološkog zdravlja.
Pojam "narcizam" moze se upotrebljavati na više razlicitih nacina. U laickom smislu on je
gotovo istoznacan s usmjerenošcu na sebe ili preokupiranošcu sobom, i njime se prikladno
opisuju oni koji cesto izgovaraju zamjenicu "ja", oni ciji razgovor poprima oblik koji je jedna
dugogodišnja supruga kronicnog narcisa nazvala "Radio Ja". Prema Charlesu Rycroftu,
narcizam je varijanta solipsizma… tendencija da se sebe koristi kao referentnu tocku oko koje
se ustrojava iskustvo. U tom smislu, otkrice da nismo jedini kamencic na obali i da svijet nije
stvoren samo radi nas ukljucuje gubitak narcizma.
U tome se krije implicitan vrijednosni sud o kojemu je psihoanaliza pokušala teoretizirati: biti
usmjeren na sebe je normalno i prihvatljivo za mlade, ali ako sebicnost opstane i u odrasloj
dobi, ona znaci neprilagođenost i osuđuje se. Pritom se briga za druge i altruizam
suprotstavljaju nesposobnosti ili odbijanju da se svijet vidi s bilo kojeg gledišta osim svoga
vlastitog, uz posljedicu gušenja tuđih osjecaja.
Idejom narcizma sluzili su se autori poput Christophera Lascha kako bi sociološki opisali
sklop stajališta obiljezenih krajnjim individualizmom, nedostatkom zanimanja za prošlost ili
buducnost, nepoštovanjem prema drugima, zaokupljenošcu osobnim odnosima nauštrb
politicke aktivnosti i nebrigom za društvenu koheziju. Tako opisani ljudi mogli bi (ne bez
malo puritanske zavisti) biti "ja-generacija" današnje mlade utjecajne srednje klase, ili
dekadentni hedonisti iz europske srednje klase u doba fin de sieclea koje je tako lijepo opisao
Oscar Wilde (o kojemu cemo još govoriti). Kolektivni ili grupni narcizam u osnovi je tako
razlicitih pojava kao što su osjecaj rasne superiornosti te razni kultovi i mesijanska okupljanja
u kojima se individualni narcizam moze ili legitimizirati ili utopiti u posvecenosti
karizmatskom vođi.
Psihoanaliticka poimanja narcizma svrstavaju ga u tri kategorije: libidinalni narcizam,
destruktivni narcizam i zdravi narcizam. Sigmund Freud smatrao je "primarni narcizam"
normalnim razvojnim stupnjem u kojemu dijete blazeno misli samo o sebi. Taj stupanj
prethodi objektnim odnosima, sposobnosti da uspostavimo odnos s drugima - "investiramo
libido" u njih. Freud je vjerovao da su ljudi koji pate od paranoje i shizofrenije, a u nekoj
mjeri i od hipohondrijskih bolesti, u stanju nekim gubitkom prouzrocene regresije na
"sekundarni" narcisticki stupanj u kojemu je "libido" (ovdje shvacen kao svojevrstan psihicki
fluid) povucen iz vanjskog svijeta i reinvestiran u njih same i njihovo vlastito tijelo. Ronald
Britton naziva to stanje psihickog povlacenja u sebe "libidinalnim narcizmom".
Suprotno tome, Karl Abraham, a poslije i kleinovska škola (posebice Herbert Rosenfeld i Otto
Kernberg), isticu destruktivne aspekte narcizma, kada narcis patološki zavidi, mrzi i aktivno
zeli uništiti objekt, naime drugoga. Samo sebstvo smije postojati. Herbert Rosenfeld sluzi se
jakom metaforom "mafije" koja je preuzela um i okrutno ne dopušta nikakav vanjski odnos.
Taj trijumfalni "debelokozni" narcizam suprotstavljen je libidnom "mimozastom" narcizmu,
koji je više obrambene nego destruktivne naravi.
Treci psihoanaliticki pristup narcizmu povezuje se sa školom psihologije sebstva Heinza
Kohuta. Kohut je smatrao da narcizam, tj. ljubav prema sebi, i objektna ljubav ne tvore
kontinuum, nego su to dva odvojena razvojna smjera koji traju cijeli zivot, sa svojim
posebnim obiljezjima i patologijom. Istaknuo je zdrav aspekt narcizma i tvrdio je da
roditeljsko obozavanje djece, djecja uzbuđenost sobom i svijetom, te "normalne" nade, teznje,
ambicije i ideali pripadaju sferi pozitivnog narcizma. Prema tom modelu, kako razvoj
napreduje, narcizam se ne zamjenjuje objektnom ljubavlju nego se ublazava postupnim
gubljenjem iluzija, tako da i u zrelosti narcizam lezi u osnovi samopoštovanja i realisticnih
ciljeva. "Sekundarni narcizam" i nesposobnost napredovanja na putu umjerene ljubavi prema
sebi potjecu od "narcistickih rana", koje cesto nastaju roditeljskim zanemarivanjem ili
zlostavljanjem. Pritom, buduci da im nedostaje vanjsko vrednovanje njihova narcizma ("Mi te
ne smatramo vrijednim ljubavi"), pojedinci se vracaju na stupanj ljubavi prema sebi, kako bi
ocuvali barem malo nade i motivacije.
Mnoga od tih psihoanalitickih poimanja obiljezje su psihijatrijskog shvacanja narcizma u
Kembergovu pojmu "narcistickog poremecaja licnosti", u kojemu je pacijent usmjeren prema
sebi i zahtjevan, precjenjuje svoje sposobnosti i svoju posebnost, zavidan je, iskorištava druge
i zanemaruje tuđe osjecaje - ali ispod toga bombasticnog isticanja vlastite vaznosti pacijent je
cesto duboko deprimiran i trpi od jakog osjecaja praznine. Kao što cemo vidjeti, pomoc
takvim pojedincima velik je izazov za psihoterapiju.
Klinicke manifestacije narcizma
U ovom odjeljku razmotrit cu aspekte narcizma kako se pojavljuju u psihoanalitickoj situaciji,
a dijelim ih, donekle umjetno, na "potreban narcizam", svakodnevni "klinicki narcizam" i
"ušanceni narcizam".
Najocitiji primjer potrebnog narcizma moze se vidjeti u normalnoj roditeljskoj fascinaciji i
ponosu na svoju djecu, što je, kako cemo vidjeti, preduvjet da bi djeca razvila dobro
samopoštovanje. Freud je to rekao ovako:
Roditeljska ljubav, koja je tako dirljiva i zapravo tako djetinjasta, nije ništa drugo nego
ponovno rođeni roditeljski narcizam koji, pretvoren u objektnu ljubav, nepogrešivo otkriva
svoju prijašnju prirodu.
Naravno, vecina roditelja uspijeva realizmom ublaziti narcisticko ulaganje. Oni uspijevaju
vidjeti svoje potomstvo kao posebna bica, s vlastitim projektima, cija svrha nije samo da
ispune nade i ambicije roditelja. Isto tako, kao što istice Neville Symmington, djelotvorno
roditeljstvo ukljucuje veliku zrtvu narcizma, ostavljanje postrani vlastite usmjerenosti na sebe
kako bismo se usredotocili na dijete i omogucili mu da nađe vlastitog partnera.
No postoje i pojedinci koji ne mogu a da ne govore o svojoj djeci, posebno ako su uspješna,
cime izazivaju određenu zavist i zamor slušatelja. Slicno tome, oni cija se konverzacija sastoji
uglavnom od isticanja vlastitih postignuca, bogatstva i poznanstava s vaznim i utjecajnim
ljudima, cesto time kompenziraju osjecaje beznacajnosti i manje vrijednosti. Njihove recenice
pune su imenica "ja" i "moje"; primarna im je potreba da budu u središtu pozornice, ali vrlo
malo se zanimaju za zivot i reakcije svoga slušateljstva. Mogu biti zabavni i fascinantni, ali
katkad su nepodnošljivo dosadni.
No oni mogu izazivati i zavist, jer vecina nas ima ostatke narcizma koje smo potisnuli u
procesu razvoja, ali nikada ih nismo odbacili, nego samo djelomicno nadišli u korist
opipljivijih zadovoljstava objektnih odnosa. Bogati i slavni, uz pomoc svojih reklamnih
strojeva, nude nuzne ikone na koje projiciramo svoje narcisticke nade i zudnje. "Narcisticki
balon" sa svojim svjetlucavim odrazima izazovno nam lebdi nad glavom, a kada pukne,
njegov putnik ostaje gol i sazaljivo ranjiv.
Terapeutove reakcije na klijenta neprocjenjiv su pokazatelj prisutnosti narcistickih pojava.
Cesto se javlja osjecaj nedostatka stvarnoga kontakta ili dijaloga s klijentom, koji se na
površini moze slagati s terapeutovim komentarima, ali se tupim i tromim pogledom vracati
svojim preokupacijama a da ne pokaze da su terapeutove rijeci imale ikakav utjecaj na njega.
Terapeut moze osjecati dosadu, iskljucenost, ljutnju ili nametanje (kao da se terapija odvija
zbog njega, a ne zbog klijenta), a moze mu biti cak i zavidan, jer se klijentov zivot doima
toliko zivopisnijim i uzbudljivijim od njegova vlastitog.
Jedna od zavodljivijih manifestacija narcizma javlja se kod klijenata koji idealiziraju i
precjenjuju terapiju i svog terapeuta. Inzistiraju na tome da ih lijeci vrhunski strucnjak,
najbolji koji postoji: ništa manje od toga nece biti dovoljno dobro. Terapeut postaje spasitelj,
obdaren posebnim mocima koje kompenziraju pacijentove osjecaje obicnosti i beznacajnosti.
Jedna terapeutkinja, dobro poznata po svojim izvrsnim strucnim knjigama, odlucila je da nece
raditi s klijentima koji joj se obracaju nakon citanja njezinih djela: zakljucila je da oni uvijek
u nju projiciraju jake narcisticke ceznje koje se cesto odupiru analizi i ona ih nuzno razocara
jer se ne moze mjeriti s idealom "savršenog terapeuta" koji joj oni nametnu.
Sada mozemo razmotriti neka karakteristicna obiljezja ozbiljnijeg narcizma. U clanku
objavljenom 1922. Karl Abraham posvetio se "negativnom narcizmu", u kojemu pacijenti, što
je paradoksalno, nisu tako nepopravljivo zadovoljni sobom nego su neprekidno u stanju
tjeskobna nezadovoljstva. Narcizam negativnih narcisa sastoji se u tome što su oni jednako
tako zaokupljeni sobom kao i njihovi velicanstveni rođaci, ali zarobljeni su u mrznji prema
sebi, a ne u ljubavi.
Abraham navodi Djecaštvo i mladost Lava Tolstoja:
'Cesto sam se ogledao u zrcalu, od kojeg sam se uvijek okretao s teškim osjecajem depresije,
pa cak i gađenja. Bio sam uvjeren da je moj vanjski izgled neugodan, a nisam se mogao
utješiti ni uobicajenom utjehom u tim slucajevima - nisam mogao reci da je moje lice
izrazajno, inteligentno ni uocljivo. '
Freud je zapazio "negativnu terapijsku reakciju" u kojoj pacijentima postaje sve gore kada im
se ponudi prikladna interpretacija njihove patnje, što je izraz negativnog narcizma. U tih
pacijenata "idealno ja" je tako udaljeno od "stvarnoga ja" da se teznja prema njemu doima
uzaludnom - ideal je predaleko da bi o njemu uopce moglo razmišljati. Buduci da pacijenta
moze zadovoljiti samo savršenstvo, on se odupire svakom pokušaju promjene - smanjivanja
jaza između stvarnog i zeljenog polozaja - kako bi ocuvao status quo i relativnu udobnost.
Ljudi se cesto boje promjene i drze se onoga što vec imaju, ma kako to bilo
nezadovoljavajuce: patnja moze biti perverzno zadovoljstvo ako je bliska.
Izvori tog negativnog narcizma cesto se nalaze u strogom nad-ja koje se internaliziralo na
temelju roditeljskih ogranicenja. Jedna pacijentica opisala je kako se jednoga dana vratila iz
škole, oduševljena time što je postigla 99 od 100 bodova na testu iz matematike, a otac ju je
oštro prekorio zato što nije osvojila svih 100 bodova!
U toj libidinalnoj perspektivi, Freud je shvacao narcizam kao stanicu na putu od autoerotizma
do objektnih odnosa. Nesvjesne seksualne i masturbacijske fantazme narcistickih pacijenata
(za razliku od njihovih svjesnih fantazija) vazni su kljucevi njihove patologije. Muškarci
mogu biti zaokupljeni penisom, bilo svojim ili tuđim. Narcis katkad odustaje od nade u
uzajamnost u odnosima i oslanja se na moc i uvjeravanje kako bi stekao pristup objektima,
pristup koji daje osjecaj sigurnosti i zadovoljstva. Česte su i sadomazohisticke fantazme. U
zenskom narcizmu katkad se idealizira cijelo tijelo, uz uzas i ocaj kad se pojave znakovi
nesavršenstva. Fantazije o vođenju ljubavi s bogatim i slavnim muškarcima na egzoticnim
mjestima vjerojatno su bezopasan izraz normalnog zenskog narcizma, ali neke zene doista su
podlozne mocnim muškarcima i ostaju u takvom stanju bez obzira na to koliko pate zbog toga.
One koje se osjecaju bespomocnima i praznima, te se osjecaju kao objekti koje treba
iskoristiti, moraju zadovoljiti svoje narcisticke potrebe kako najbolje znaju i umiju.
Grandiozne fantazme normalan su aspekt adolescentnog narcizma, ali mogu opstati i u
odrasloj dobi, premda u dobro prikrivenom obliku. Klijenti rijetko govore o takvim stvarima
sve dok se ne uvjere da mogu u potpunosti vjerovati terapeutu, a cak i tada cesto to cine uz
mnogo neugode i oklijevanja. Takve misli duboko su prozete stidom, koji Phil Mollon i
mnogi drugi smatraju glavnim "narcistickim afektom". Pacijent moze sanjariti da je slavan
pop-pjevac, nogometaš, umjetnik, znanstvenik ili politicar, ili da je nezamislivo bogat i mocan.
Za narcisa je posebno zavodljiva mogucnost umjetnickog uspjeha, zbog društvene
konstrukcije genija. Pojam "genija" izrazava srz narcizma - onaj kojega su dotaknuli bogovi i
koji bez napora moze postizati velike stvari.
"Narcisticki gnjev" još je jedna vazna klinicka pojava. Narcis je mozda uspio konstruirati
svijet manje ili više prema svojim potrebama, u kojemu, posluzimo li se poznatom
Freudovom sintagmom, razni dvorjani drze "njegovo velicanstvo dijete" kao kap vode na
dlanu, ili barem uspijeva obnoviti prolazne osjecaje narcistickog blazenstva uz pomoc droga,
alkohola ili seksa, ili pak kupovanjem luksuzne robe. No, stvarnost ce se nametnuti prije ili
poslije. Pacijenti otkrivaju da svoje potrebe moraju uravnoteziti s tuđima, da oni koji im
pomazu nisu motivirani samo posvecenošcu njima nego i nuznošcu zarađivanja za zivot, ili
jednostavno da stvarnost ima vlastitu logiku i ne pokorava se uvijek diktatu ljudske volje.
Terapeut moze biti na ljetovanju upravo kada ga pacijent treba ili ce pak prekinuti seansu
kada je pacijent u punom zamahu.
Takve pojave, u vecoj ili manjoj mjeri, mogu potaknuti izljev narcistickoga gnjeva. Pacijent
ce metaforicki, a katkad i doslovno, toptati nogama, razbijati ili bacati skupocjene predmete
ili pak podici glas. Kad god bi osjecao razocaranost, jedan takav pacijent bi se redovito
strašno posvađao sa suradnicima ili vozacima koji bi se pokušali prestrojiti pred njega. U
terapiji se doimao otvorenim i prijemcivim, ali postupno je postajalo jasno da osobno shvaca i
zamjera terapeutu sve njegove slobodne dane, zakljucivši da ih uvijek raspoređuje upravo
tako da nastupaju u vrijeme kada je njemu potpora najpotrebnija. Kao dijete imao je
dugotrajne ispade u kojima se neutješno bacao na zemlju i vrištao da je bolestan. Odrastao je
uz hladne roditelje i proveo mnogo vremena u bolnici te je bio vrlo nesiguran i, poput Fisher-
Mamblonina gušcica Felija, cinilo se da se prepušta izljevima gnjeva kad god se osjecao
ugrozenim, kao oblik "kompenzacijske aktivnosti". (Taj izraz odnosi se na naizgled
irelevantan sklop ponašanja, potaknut jakim emocijama koje se u tom trenutku ne mogu
"izravno" isprazniti niti razmotriti.) Čini se da gnjev nudi određenu mjeru sigurnosti narcisu
koji je u biti usamljen i lišen osnove sigurnosti.
Ispod narcistickoga gnjeva lezi ono što Mollon naziva "narcistickom ranjivošcu" ili, kako to
naziva Kohut, "narcistickom ranom". Narcis je uhvacen u zamku cije su granice s jedne strane
potreba da se osjeca posebnim, a s druge imperativna potreba za prilagođavanjem stvarnosti.
Pokušava stvoriti svijet koji ce pojacati njegov osjecaj posebnosti i vaznosti, ali ispod toga
vreba ocaj, depresija i osjecaji beznacajnosti. U tim okolnostima, narcis je izlozen cak i
najmanjim zamjerkama i odbacivanjima koje dovode u pitanje njihovu posebnost, kao i
svakodnevnim, a katkad i iznimnim nesrecama i traumama koje im namece neumoljiva
sudbina.
Opisana su dva suprotna klinicka modela narcizma. Rosenfeldovi narcisi "debele" i "tanke"
koze prema terminologiji Glenna Gabbarda nazivaju se "neosjetljivim" i "hiperosjetljivim".
Neosjetljivi narcisi nemaju razumijevanja za tuđe osjecaje i svojom arogantnom i sebicnom
okrutnošcu gaze preko leševa. Ponašaju se pompozno i ekshibicionisticki. Hiperosjetljivi
tipovi su stidljivi, inhibirani i usmjereni na sebe u svojoj ranjivosti na odbacivanje ili kritiku.
Čini se kao da im "nedostaje jedna koža" i tako ih je lako emocionalno povrijediti da je
njihovo ja tema svakog susreta. Anthony Bateman tvrdi da ti stereotipi nisu uzajamno
iskljucivi i da su hiperosjetljivi mnogo manje krhki nego što se cini, jer se ispod njihove
ranjivosti krije snazan gnjev, dok naizgled neosjetljivi ljudi u terapiji cesto otkrivaju prazninu
i ocaj.
Knjizevni primjeri narcizma
Ovidijeva verzija mita o Narcisu
Mnoga suvremena shvacanja o narcizmu mogu se u pocetnom obliku naci u klasicnom mitu o
Narcisu, po kojemu je nazvan cijeli taj sindrom. Ovdje cu citirati Hughesov prijevod
Ovidijeve verzije.
Prica ne pocinje s Narcisom nego s Tirezijom, jedinom osobom koja je zivjela i kao muškarac
i kao zena, te koju su Jupiter i Junona pozvali da presudi u njihovoj raspravi o tome tko nalazi
veci uzitak u spolnome cinu: muškarac ili zena. Tirezija je glasao za zene. (Premda je u nekim
verzijama diplomatski odgovorio da iako zene dozivljavaju deset puta jaci uzitak, muškarci ga
dozivljavaju deset puta cešce!) Tada se Junona neobjašnjivo razljutila i oslijepila ga, a Jupiter,
kako bi mu to nadoknadio, otvorio mu je unutarnje oko i darovao mu dar proricanja. Tako
Ovidije otkriva narcisticke teme tjelesnog uzitka, zavisti i poteškoca da shvatimo kako se
drugi doista osjeca, posebno kada je obuzet zudnjom.
Narcis se rodio pošto je njegovu majku Liriopu silovao rijecni bog Kefis. Od rođenja je bio
iznimno lijep, tako da su i do Tiresije dospjela ogovaranja u kojima se pitalo moze li tako
prelijepo stvorenje dugo pozivjeti. Tu se uvodi duboka tema prolaznosti ljepote i povezanosti
između narcizma, zavisti i smrti.
Tiresija je odgovorio zagonetno: Narcis moze dugo pozivjeti "ne pozna li sebe". Paradoks je u
fatalnim rijecima "ne pozna li ". Time se elegantno izrazava strašna dilema narcisa: on ili
ostaje zauvijek zarobljen u sjenovitom svijetu samozaljubljenosti ili se oslobađa spona
nepoznavanja sebe (što povlaci i nepoznavanje drugih), ali po cijenu smrti. Premda narcis
misli samo o sebi, ironija je u tome što on nikada ne moze doista spoznati sebe jer ne moze
zauzeti gledište izvan sebe i vidjeti sebe kakav "doista" jest. Kad bi mogao prihvatiti da
ljepota prolazi, tada bi njegova ljupkost bila vrijedna slavljenja; time što pompozno porice
stvarnost gubitka i promjene, ta ljepota pretvara se u cudovišnost.
Narcis odrasta u prelijepoga mladica. Mnogi se zaljubljuju u njega, ali on ostaje dalek. Tada
ga ugleda šumska nimfa Eho i istog trenutka bude obuzeta. Toj nekoc blagoglagoljivoj
djevojci majka Junona oduzela je moc govora kao kaznu zbog toga što ju je Jupiter
iskorištavao kao mamac i razgovarao s njom dok je udvarao drugim zenama. Zato moze samo
ponavljati rijeci koje cuje. Kako bi ona mogla izjaviti ljubav? Jednoga dana Narcis se izgubi u
šumi i pozove svoje prijatelje: "Je li tko ovdje?" Eho se otkrije: "ovdje", doziva ona. Narcis se
okrene i otrci: "Dotaci me rukama nemoj, necu ljubavi tvoje, i umrijet prije bih htio." Eho je
ponizena i polagano umire od odbacene ljubavi, sve dok od nje ne ostane samo glas.
Narcisi slamaju srca. Ne vide posljedice svojih djela na druge. Privlace laskavce i ulizice, koji
su pak i sami narcisticki traumatizirani i nadaju se odrazu njihove slave. Ehoina "Bozicamajka"
(Junona) tako joj je zavidna na njezinu odnosu s "Bogom-ocem" (Jupiterom) da
uništava taj odnos oca i kceri, koji je bitan za zdrav zenski narcizam - odnos u kojemu kci u
adolescentnoj dobi zna da je otac smatra lijepom ali istodobno u potpunosti poštuje njezinu
seksualnost.
Hiperosjetljiva Eho postaje zrcalna slika neosjetljivog Narcisa. On je nedostupan, a ona
vjecno zeli biti u njegovu narucju. On misli samo na sebe i okrutno je sebican; ona misli samo
na njega i njezino poljuljano samopoštovanje ne obnavlja se ni u smrti. On se ne moze
identificirati s drugima i tako uciniti njihove glasove svojima te time proširiti svoju osobnost;
ona pak ne posjeduje vlastiti glas i osuđena je na blijedo oponašanje. Govoreci u okviru
privrzenosti, oboje su tjeskobno privrzeni: ona predano prianja uza svoj objekt, a on je
zauvijek odrzava na distanci.
I mnogi drugi nepovratno se zaljubljuju u Narcisa. Na kraju se jedan od njih u presudnom
terapijskom potezu usuđuje suprotstaviti svome mucitelju. (Da, jedan od njih - cijeli mit
prozet je naznakama biseksualnosti, kao da Narcis ne moze biti zadovoljan ljubavlju samo
jednoga spola.)
Tako i on nek ljubi a nikada drago
Svoje ne osvoji!…*
Jednoga dana, zedan nakon lova, Narcis je našao "bez gliba izvor" i ondje, kada se nagnuo da
pije:
Hoce da ugasi zeđu, al' nova zeđa mu raste.
Pijuci krasan ugleda lik i opcinjen njime
S nadom ljubi ceg nema drzeci za t'jelo sjenku.
Samome sebi se divi, nepomicno motri i stoji
Slican istesanome iz parskoga mramora kipu.*
Vatreno se zaljubljuje u vlastitu sliku. No što više pokušava zagrliti sebe, poljubiti usne koje
mu se primicu, to se više razocarava i pati. Oplakuje svoju sudbinu. Vjecno odvojen od
objekta svoje ljubavi, on prvi put dozivljava gubitak i tugu. Na kraju, spozna sebe:
Ta ja sam to! vec vidim, i oblik ne vara moj me.
Gorim od ljubavi k sebi, i priticem vatru i nosim.
Što cu? Molit se dati il' molit? a moliti što cu?
O da od svojega kako razlucit se tijela mogu!*
Shvaca da mora umrijeti. "Zivotu mojemu nema / Trajanja dugoga vec". Na kraju osjeca
suosjecanje prema drugome: "Htio bih, onaj dulje da zivi, kojega ljubim." Kada umire, umire
i njegovo promatracko ja - ali cak i kad prelazi rijeku Stiks ne moze se suzdrzati da ne
pogleda svoju sliku u vodi. U trenutku smrti preobrazava se - metamorfira - u prelijepi cvijet.
Cvijet narcisa, njegova delikatna caška i zavodljiv miris, još i danas nas podsjecaju na
Tiresijino proroštvo.
Tiresija je poput dobra psihoanaliticara znao da, zelimo li psihološki opstati, moramo nadrasti
svoj narcizam. Ako uspijemo prihvatiti vlastitu prolaznost i smrtnost, moci cemo se
preobraziti - naše samopoštovanje bit ce postojano i bit cemo blagoslovljeni unutarnjom
ljepotom. Ne uspijemo li, zivot ce nam biti kazna, a mozda cemo biti osuđeni na smrt od
vlastite ruke, jer naš narcizam bit ce sve zahtjevniji i ustrajniji. Ranjivost koja nas je navodila
da se klonimo vezâ zaštitit ce se debelom kozom. Voleci samo sebe, zavidimo onima koji
mogu stupati u odnose s drugima, i cinimo sve da ih uništimo, sluzeci se svojom ljepotom kao
oruzjem.
Shakespeare: Sonet 62
Za Shakespeareova protagonista, cin pisanja je proces samootkrivanja:
Samoljublja grijeh me obuze posvema,
I oko, i dušu, i svaki moj dio.
I nikakva lijeka tome grijehu nema,
Tako mi je cijelo srce ispunio.
Ovdje je ton donekle ironican. Je li voljeti sebe doista grijeh? Dobro zasnovan, zdrav
narcizam mora se "utemeljiti u srcu" da bi ispunjavao svoju funkciju i odrzavao nam glavu
iznad virova zivotnih nedaca. No ipak, narcis koji vidi samo sebe je izgubljen. Opsjednut je
zavišcu, neprekidno se mora hvalisati uspoređujuci se s drugima. Poput Snjeguljicine pomajke,
on se hvali:
Nema regbi ljupka lica kano moje,
Iznad svih u svim se vrijednostima penjem.
No kada se prišulja starost, sve je izgubljeno, jer se ljubav prema sebi pretvara u prezir prema
sebi:
Ali kad se zagledam u zrcalu dublje,
Ugruhan i strt od štavljene starine,
Baš usuprot citam svoje samoljublje:
Ta bi samoljublja bile opacine.
Do razrješenja dolazi u posljednjem dvostihu, koji, poput Tiresijina paradoksa, pociva na
metamorfozi:
Tebe, sama tebe, ja u sebi dicim,
Svoju dob ljepotom tvojih dana licim.
Razrješenje narcizma je voljeti drugoga. No, za razliku od Narcisa koji cezne za razdvajanjem
između sebe i voljenoga, Shakespeare istice aspekt stapanja u ljubavi. "Ti" i "ja" tvore
jedinstvo u kojem nema razlike između sebe i drugoga, u kojemu se ljubav prema sebi stapa s
objektnom ljubavlju, ili kako je to rekao Freud:
Doista sretna ljubav odgovara primalnom stanju [tj. ranom djetinjstvu] u kojemu se objektni
libido i ja-libido ne razlikuju…
Zaljubljenost i uništava i cuva narcizam - prvo, u prakticnom smislu, voljeti znaci pobjeci od
sebe, ali nam pomaze i da se dobro osjecamo u sebi, i drugo, u teorijskom smislu, ljubav
prema sebi nadilazi se u projekcijskoj identifikaciji sa slikom voljene osobe, u kojoj se ona
preobrazava u velicanje njezina postojanja. "Licenje" narcisa koji stari - šminka, kreme za
pomlađivanje i estetska kirurgija - preobrazava se u uzajamnoj sreci i sjaju voljene osobe.
Sonet 62 vjerojatno je napisan za Shakespeareova mladog i lijepog aristokratskog mecenu.
Dakle, osim što nudi djelomicno rješenje za unutarnji problem narcizma - prolaznost -
mozemo ga shvatiti i kao izraz narcizma, jer se temelji na ljubavi starijeg muškarca prema
mlađem, pri cemu stariji projicira vlastiti narcizam na mladost.
Prema Freudovoj shemi:
Osoba moze voljeti u skladu s narcistickim tipom:
(a) ono što ona sama jest (tj. sebe)
(b) ono što je sama bila
(c) ono što bi sama htjela biti…
Narcis i pjesnik na pocetku soneta pripadaju kategoriji (a). U pretposljednjem stihu naznacuje
se da sve vrste ljubavi - a zasigurno i sva zaljubljivanja - sadrze element narcizma, po tome
što je ljepota i u ocima promatraca i u odvojenosti voljene osobe. U posljednjem stihu navodi
se da prijelaz s (a) na (b) i (c) moze znaciti napredak, ali i dalje unutar granica narcizma.
Prema Ovidiju, mozemo pretpostaviti da istinski relacijska ljubav ovisi o sposobnosti i za
stapanje i za razdvajanje. Za razliku od narcisticke i "ehoisticke" ljubavi, takva ljubav je i
vjecna i prolazna, jer ovisi o sposobnosti da u isti mah i vjerujemo i podnosimo odvojenost i
gubitak.
Wilde: Slika Doriana Graya
U Wildeovu romanu Slika Doriana Graya izvrsno su ilustrirane sve tri Freudove varijante
narcizma. Taj roman sadrzi jednu od klasicnih slika narcizma - dijabolican pakt u kojemu
narcis pobjeđuje starenje tako što svijetu prikazuje vjecno mlado lice, dok je istinski uzas
njegova unutarnjeg sebstva prikazan na grotesknom portretu zakljucanom u njegovu
privatnom svetištu.
Roman pocinje nizom epigramskih izjava o umjetnosti. To su u biti antipuritanska velicanja
"beskorisnosti" umjetnosti i vrhunske vaznosti umjetnosti kao vrijednosti po sebi. Ona
predstavljaju još jednu metamorfozu narcizma. Pretvarajuci svoj narcizam u umjetnost, Wilde
nadilazi svoju usmjerenost prema sebi, jer "umjetnicka ljepota" (suprotstavljena "stvarnoj
ljepoti") ne blijedi i oblik je komunikacije. Čak i destruktivni narcizam pronalazi opravdanje:
"Porok i vrlina umjetniku su građa za umjetnost."
Roman se usredotocuje na tri glavna lika, a svaki predstavlja dio Wildeove licnosti. Zlatni
mladic Dorian je nevjerojatno lijep mlad muškarac; lord Henry Wotton, prethodnik Algernona
u Vazno je zvati se Ernest, duhovit je i okrutan lukavac koji uzima Doriana u svoje okrilje, a
Basil Hallward je slikar zastrašujuce nadarenosti, ciji portret Doriana ima tako magicna
svojstva.
Dorian promatra svoj portret i zamišlja faustovski savez:
Kako je to tuzno! Ostarjet cu i bit cu uzasan i odvratan. No ova slika zauvijek ce ostati mlada.
Nikad nece biti starija od današnjega dana lipnja… Kad bi moglo biti drukcije! Sve bih dao za
to… Za to bih dao svoju dušu!
Roman pociva na međuigri između Wottona i Dorianova narcizma. Obojica uzbuđuju jedan
drugoga: Graya uzbuđuje Wottonov intelekt i lakoca društvenog ophođenja, a Wottona
Grayev izgled i nevinost, te cinjenica da njime moze manipulirati kako hoce. Dorian se
zaljubljuje u mladu i lijepu glumicu Sibyl Vane, ali poput pravog narcisa ne gaji istinske
osjecaje prema njoj nego ga samo uzbuđuje pomisao na to da posjeduje nekoga kome se dive
svi drugi. Tako ona zamjenski proširuje opseg njegova narcizma i laska mu njezina ljubav
prema njemu. No tada na svoj uzas shvati da je drugi smatraju posve obicnom i
netalentiranom. Pocinju ga proganjati prizemne zamjerke o pripadnosti nizem društvenom
sloju i on je ostavlja. Ona je skrhana i pocini samoubojstvo, zbog cega se Gray prepušta
porocnom i opakom zivotu. Pada pod utjecaj Rosenfeldove mafije i ne nalazi izlaz. Premda
njegov izgled ostaje nepromijenjen, tajni portret otkriva okrutnost i ruznocu njegove duše.
Dok se roman pretapa u gotsku pricu strave i uzasa, Hallward posjecuje Graya u uzaludnu
pokušaju da ga popravi. Gray tada otkriva "svemoc" i grandioznost narcisa: "Pokazat cu vam
svoju dušu. Vidjet cete ono što zamišljate da moze vidjeti samo Bog." Potom Gray suocava
Hallwarda s ocajem narcisa. Poput samog Narcisa kada je napokon shvatio da njegov voljeni
koji mu izmice nije nitko drugi nego on sâm, tako i Gray shvaca da ga je njegova potraga za
vjecnom mladošcu osudila na to da nanosi i trpi neizrecivu patnju. Hallward mu nudi priliku
da se pokaje, ali destruktivnost prevladava i Gray izbode slikara na smrt. Gray uspije izbjeci
osveti Sybilina brata i iskazuje tragove kajanja kada odluci da nece iskoristiti drugu
zaljubljenu zenu, Hetty Merton. Ponovno gleda sliku, u nadi da ce se njegov milosrdni cin
vidjeti na slici, ali prekasno je za to: njegovi grijesi ne mogu se tako lako izbrisati. Na kraju
krvavim nozem uništava magicno platno. Potom se ruši i njegove sluge ujutro nalaze tijelo
ruznog starca, dok je platno netaknuto i prikazuje mladica u cvijetu mladosti, iz vremena kad
je slika nastala prije dvadeset godina.
Vjerojatno je da ce narcis postati suicidalan u trenutku narcistickog kolapsa. Roman Dorian
Gray je groteskan jer je u njemu izvrnut normalan odnos između fantazme i stvarnosti.
Zavodljivost umjetnosti je u njenoj sposobnosti da stvori umjetnu stvarnost koja je i izraz
narcizma i oslobađanje od njega u samospoznaji. Tako u pjesmi Seamusa Heaneyja "Osobni
Helicon" pjesnik opisuje svoju ocaranost izvorima, u koje bi neprekidno gledao kao dijete. To
uspoređuje sa svojim pjesništvom u odrasloj dobi: "Pjevam / da vidim sebe, da vidim odjek
tame."