Tekst iz davne 2003 prenesen sa jednog foruma.Autor je nick "PORTO".
BOGUMILI ili BOGOMILI, su pripadnici ‘heretičkog’ pokreta koji se javio sredinom X st. za vladanja bug. cara Petra (927-969) u Makedoniji koja je esnicarskih fakti.tada bila pod bug. vlascu. Prvi podatak o pojavi hereze nalazi se u poslanici patrijarha Teofilakta caru Petru, u kojoj mu on razjašnjava da je ta hereza "pavlićanstvo pomijesano s manihejstvom". Vise podataka nalazi se u apologetickom traktatu prezbitera Kozme, poznatom pod naslovom 'Beseda na jeres', koji je nastao oko 972. Kozma optuzuje popa Bogumila da je poceo siriti novu, krivu nauku "po zemlji bugarskoj",
Pojava bogumila u Makedoniji i Bugarskoj pada u vrijeme teskog biz. pritiska na tu zemlju nakon smrti Simeona, a za vladanja Petrova.
No mjesati bogumile i nase bosanske krstjane...:confused:
Sve ima svoje nasljeđe, pa je isto takvo i ono koje baštinili bosanski krstjani. Postoje akti katarskog sabora iz Saint-Felix-de-Caramana kao nedvosmisleni dokaz otkuda dolazi tradicija i inicijacija krstjanskih gnostika u Hrvatskoj i Bosni. Albignezi i francuski katari odlazili su u Bosnu na svoje naukovanje pa je čak i Vatikan smatrao da se tamo nalazi ‘prutupapa’. Nakon što je pao Montésgure kao zadnje uporište katara i njihovih ‘Savršenih’ u Langadocu, mnogi od njih su svoje utočište pronašli i u Bosni. I Bosna je još stoljećima pronosila Svijetlo i nukleus duhovnosti i Duha u mraku srednjeg vijeka katoličke Evrope. Mješati u ovu cijelu priču bugarske Bogumile jednako je pogrešno kao i uspoređivati esene i zelote. No očevidna pogreška austrougarskih romantičara poput Ive Pilara utoliko je u stvari manja, ako se uzme u obzir gnostički kontekst unutar kojeg se eventualno mogu tražiti razlike između bugarskih Bogumila, koji su se razvili u nešto drugačiji, stroži oblik dualizma imamo li u vidu ideološki karatkter pokreta koji je u cjelini bio upravljen protiv bizantskih tlacitelja, protiv domace vlastele i hijerarhije vlastite kršćanske crkve, koja je po prikazu apologetickog traktata prezbitera Kozme ‘Besedi na jeres’ bila do krajnosti iskvarena. za razliku od katarskog oblika čiju je liniju učenja vrlo jedostavno pratiti. A sa time nemaju nikave veze arheološki artefatki i stečci koji su samo popratna manifestacija jedne kulture.
Morat cemo svi do prve knjižnice i knjige u ruke, pa makar do literature iz crkvenih izvora, ako ne već zarad argumentirane rasprave na ovu temu, a ono bar zbog opće kulture…
Bogumilstvo tj. Patarenska hereza kako su je nazivali, imala je svoje uporište u kako u Slavoniji tako i u Dalmaciji pogotovo u gradovima otkuda je progonima potisnuta u Bosnu krajem 12 st. Povjesni izvori koji spominju heretičke pokrete ukazuju na gradove Split, Trogir i Zadar. Toma Arhiđakon tako svjedoči da su se građani Zadra odbacili učenje Katoličke vjere i dopustili sebi da budu zaraženi heretičkom kugom.
Iz tog kuta možemo gledati i na razaranje Zadra 1202. g. od strane križarske vojske potaknute od strane Venecije kada su građani isticali križeve po zidinama ne zato da bi istaknuli da su kršćani nego da nisu heretici koji su držali štovanje križa zastupljeno u katoličkom svijetu idolatrijom i zlom.
Povijesni zapisi sačuvali su imena dva dalmatinska heretika, braće Aristudija i Mateja Zorobabela koji su širili gnostička učenja prije svega u Zadru. Oni su vjerojatno istjerani iz grada i naselili se u Splitu gdje su postali vođe heretičkog pokreta držeći dobre veze sa Bosnom gdje je bogumilstvo postalo oficijelna religija za vrijeme vladavine bana Kulina. Crkva je brzo reagirala pa su heretici istjerani iz grada, a ista sudbina je uskoro zadesila i Trogir. Pismo napisano 11.10. 1200, od strane Pape Innocenta III kralju Emeriku u kojem zaključuje da su protjerani Dalmatinski heretici našli svoje utočište u Bosni i da su toplo primljeni od strane Bana Kulina koji je dao kako sebe tako i zemlju njihovoj pokvarenosti.
Na to se nadovezuje kronoloski najstarija vijest o pojavi krstjana u Bosni koja potječe od dukljanskog kneza Vukana koji izmedu 22. veljače 1199. i 21. veljače 1200. godine javlja papi Inocentu III da se u Bosni pojavilo krivovjerje uz koje su pristali bosanski ban Kulin, njegova obitelj i vise od 10.000 kršćana. U to vrijeme, kako se iz ovog i ostalih tekstova vidi, red "crkve bosanske" pokazuje sve značajke starinom vec posvećenog i dobro uredenog reda koji uziva dobar glas u narodu i povjerenje vladara i velikasa bosanskih. Jasno je da do toga nije doslo preko noci, te da je tomu prethodio duzi period nastajanja, sirenja i dokazivanja kroz "ilegalu", odnosno u okviru tajnih bratstava.
Aristudije (Aristodes) je vjerojatno ista osoba koja se proklinje pod imenom Rastudije od Bosne, od strane sinoda Sv. Save “ ..proklestvo na Rastudija od Bosne …i svih ..kršćanskih muškaraca i žena koji hule svete ikone i sveti križ…”
Vjerojatan je i slučaj da je taj isti Aristodes iz Zadra postao i prvi glavar, djed bosanskih Krstjana nakon što je protjeran iz Splita.
--------------------------------------------------------------------------------
Da nastavimo malo uranjanje kroz mrak srednjevljekovlja i pokušamo potaknuti daljnja pitanja otkud sad odjednom gnostičko manihejska učenja na ovim prostorima? I otkud vuku svoje korjene? Sama građa o tome je golema i ja ću s vremenom navesti zanimljive reference.
Latinski polemičari i hereziolozi gotovo su jedinstveni u stavu da prve katarske zajednice na talijanskom tlu osnivaju gnostički propovjednici iz Bugarske i Hrvatske (Slavonije). Na ovo Slavonsko nasljeđe vežu se pripadnici katarskih crkava iz Bangola, Firence, Spoleta, Verone i Vicenze. Pisac (nepoznati) rasprave “ De heresi chatarorum in Lomabrdia” piše tako da su između 1210. i 1214. g. katari iz Mantove i Vicenze poslali svoje izabrane predstavnike (biskupe) u Slavoniju da tamo prime posvećenje Slavonskog reda “Ordo Slavoniae” Pisac raspravlja o razlikama Bugarskog I Slavonskog (umjerenijeg) dualizma.
U lipnju 1223. Kardinal Konrad iz Uracha piše francuskim prelatima da Albigezi (katari prozvani tako po gradu Albi) priznaju svojim ‘papom’, nekog hereziaha koji stanuje na negdje na prostoru Hrvatske, Dalmacije i Ugarske. Talijanski dominikanac Anselmo, iz pijemontskog gradića Alessandrije daje nam oko 1270 g. mnogo preciznih podataka o postanku Katarske slavonske crkve. Pa piše da su “ neki iz Slavonije, tj. zemlje koja se zove Bosna išli zbog trgovačkih poslova u Carigrad gdje su se upoznali sa krivovjernom naukom. Po povratku je propovjedaju te kad su brojčano ojačali osnovali su svoju crkvu, čiji se biskup zove biskup Slavonie” Usporedbom povijesnih dokumenata događaj o kojem govori lombardski inkvizitor dogodio se između 1147 i 1167. g. prema izvještajima ova bosansko-slavonska crkva brojila je oko 10 000 krstjana. Od toga nije naveden broj ‘savršenih’ ili ‘parfea’ kako su ih nazivali francuskikatari koji su činili unutarnje jezgro zajednice. Prema procjeni dominikanca Rainera Sacconija, koji je i sam pripadao katarskoj zajednici broj ‘savršenih’ bugarske, dragovičke, carogradske i filadelfijske i slavonske crkve nije sredinom 13 st. prelazio 500. No pod pojmom Slavonije mislilo se na zemlje koje naseljavaju Hrvati, znači i Bosnu tako da npr. papa Grgur IX ohrabruje bana Kolomana i njegove križare da pođu “versus partes Sclavoniae” dok se pritom mislilo na Bosnu.
--------------------------------------------------------------------------------
Treći opći lateranski sabor osuđuje godine 1179. “ sve krivovjerce, katare i patarene”, a šest godina kasnije dalmatinski biskupi osuđuju na sinodi u Splitu “ sve krivovjerne sekte i njihove sudionike..” dok papa Urban III upozorava splitskog nadbiskupa Petra da ne dozvoli na svom teritoriju stvaranje “ zborova (conventicula) koji se nazivaju bratstvima (fraternitates).
6. Svibnja 1198. Hrv. ban Andrija vraća zadarskim benediktincima njihov nekadašnji posjed u Suhovaru ‘koji su preoteli pseudo-kršćani” Pet godnian kasnije Bosanski redovnici obećavaju papinom legatu ‘da neće u svoju sredinu više primati nikoga tko pripada manihejskom krivovjerju’ zanimljivo je da je jedan od potpisnika i Matej Zorobabel, brat Aristudija spomenutog u predprošlom postu. Rodom iz Apulije, odrasli u Zadru kao vrsni umjetnici i odlični poznavaoci latinske i hrv. knjige često su zalazili u Bosnu. 1200 g. privedeni su splitskom nadbiskupu zbog krivovjerja…daljnju priču znamo…
No kako je gnostičko krstjanstvo dobilo svoje posvečenje, svoj “consolamentum” za djelovanje na našim prostorima?
U svibnju 1167 g. sastaju se u dvorcu Saint-Felix-de-Caraman, kod Touluse predstvnici južno-francuskih albigneza i talijanskih katara. Skupu je predjedavao vođa carigradskih gnostika “papa” Niquinta. Tom prilikom Niquinta daje francuskim i talijasnkim katarima “consolamentum” svoje carigradske “ Eccleasiae Graecorum”. U aktima tzv. katarskog sabora spominje se po prvi put i crkva hrvatskih gnostika. Niquinta savjetuje francuskim i talijanskim katarima da se organiziraju po uzoru na bizantsku, dragovičku, bugarsku melničku i dalmatinsku crkvu.
Znači po aktima katarskog sabora razaznaje se da je već 1167 g. postojala Katarska crkva u Hrvatskoj: “Ecclesia Dalmatiae” .
Od 1214. g. nalazimo zbog represivnih djelovanja na “Ecclesiu Sclavoniae” te konačno na “Ecclesia Bosniae” kad su potpuno potisnuti u Bosnu. Dakle gnostičko nasljeđe koje se ukorijenilo na našim prostorima i održalo oko 300 g. pod nazivom “Crkve bosanskih krstjana”vuče svoje korijene direktno iz Carigrada iz katarske “Eccleasiae Graecorum”
Katari odnosno gnostici nisu bili neki "narod" pa da se sele pred najezdama ovih ili onih. Oni su uvijek bili "negdje", rasireni diljem starog svijeta, samo sto je dramaticnost pisanih izvora o sirenju i suzbijanju "hereza" bila utoliko veca koliko su rasle ambicije pojedinog novonamjestenog biskupa ili ako govorimo o predkrscanskom dobu, nekog drugog predstavnika oficijelne religije. Gnostici su bili vrlo rasireni unutar sloja trgovaca ili obrtnika sto je podrazumjevalo materijalnu neovisnost, obrazovanost i prije svega mobilnost. Putovali su koristeci morske i kopnene puteve. Primjer toga je npr. Boka Kotorska, odnosno Boka Katarska koju su koristili za putovanja kako nebi kompromitirali svoje odlicne veze sa Dubrovnikom. Gradovi na nasoj obali su u ono vrijeme bili jos uvijek pod Bizantskom upravom, pod Carigradom gdje se izmedju ostalog nalazilo i sjediste Eclessie iliti Crkve, tako da je RKC koristila izlike da umanjuje utjecaj Bizanta u gradovima protjerivanjem bogatih i utjecajnih gradjana - gnostika u unutrasnjost kontinenta.
--------------------------------------------------------------------------------
A sto se tice Legenda o Gralu, potrazi za njim, o sir Parsifalu, vitezu Galahadu i Kralju Ribara mozda je najpoznatija po Wolfram von Eschenbachovom „Parzivalu” (1210 . g.) sto je inspiriralo i Richarda Wagnera. No malo tko zna da je o «Zlatnom kalezu», Svetom gralu, Sangreal, sto znaci «sveta krv», o njemu je prvi pisao Chretien de Troyes u « Le Conte du Graal»
U svome djelu iz 1200 g. “Joseph d'Arimathie (Roman de l'estoire du Graal)”, francuski trubadur Robert de Boron explicitno kaze da je Gral kalez koju je koristo Krist na posljednjoj veceri, a kasnije je Josip od Arimateje koristio taj isti kalez da skupi Isusovu krv nakon raspeca. No u evandeljima se tome ne pridaje nikakva paznja, niti kalez ne pojavljuje kasnije u Bibliji. U jednoj od legendi, Marija Magdalena je zajedno sa Josipom od Arimateje doplovila do Francuske i donijela Sveti Gral. Kasnije je navodno Josip Arimateje navratio i do obala Britanije, do Glastonburya i tamo donio Gral, gdje se cuvao sve do Arthurovih dana. Tu su u pricu uskocili i sir Lancelot i Sir Galahad koji su pronasli i Josipov grob.
Sveti Gral zaista ima veze sa Katarima i nasim dobrim Krstjanima. Oni zaista jesu bili cuvari Grala, ali zasigurno ne u kontekstu kakvog znamo kroz legende o Gralu i o „tajnom katarskom blagu koje su iznjeli iz Montésgurea, u noci prije njegova pada”. Sveti Gral je simbol i oznacava nesto sasvim drugo od nekakvog predmeta, nekakve zlatne posude. Njegova simbolika uistinu ima vazno znacenje unutar gnostickih sistema, ali pravo znacenje i misterij „Svetog grala” trebalo bi traziti upravo u misteriju posvecenja, „consolamentumu”, koji su poznavali Katari. Nikako u nekakvoj „biblijskoj arheologiji”. I upravo to i povezuje vremena Isusa, Marije Magdalene i Josipa iz Arimateje, esene, manihejce, aleksandrijske, grcke i ostale gnostike sa 12 stoljecem i izvjestajem sa katarskog sabora.
Isto je i sa ostalom simbolikom sa stecaka (krizevi, drvo zivota, itd...). No to nije tema ovog topica.
--------------------------------------------------------------------------------
no to samo znaci da je ideja manihejstva, preko zoroasterizma i njegovog dualizma, ("dvopocelnistva" kako ga nalazimo kod pojedinih autora koji su izucavali gnostike na ovim nasim podrucjima) vrlo lagano naisla na plodno tlo. naime, to se nalazi u nasoj "krvi". a kako se veli, krv nije voda!!!
upravo oko te krvi, na tzv. krvnoj dusi, te informacijama pohranjenim kako u njoj tako i na morfogenetskom polju naseg naroda, odnosno kolektivno nesvjesnom, temelji se znatan dio patarenskog nauka. samo primjera radi, ciscenje te krvi bio je jedan od preduvjeta postanjanja "parfeima", savrsenim. to je podrazumjevalo dokidanje svih veza sa ovim svijetom i ovom prirodom, a nuzan preduvjet za to je i..ne jedenje mesa. vegetarijanstvo. kao sto se zna, nasi bosanski krstjani, odnosno barem ono jezgro koje je cinilo Crkvu bosansku nije jelo meso.
i sam hrvatski grb, sahovnica, simbolozira zoroastrijsko dualisticko vjerovanje, na ravnotezu relativnosti "dobra" i "zla" koje odreduju ovaj svijet. no tu se sad kod vecine autora javlja jedna greska: naime oni pretpostavljaju da je dualizam bilo vjerovanje gnostika, dakle nasih patarena. no to nije istina.
oni su samo dualizmom objasnjavali ovaj svijet. no tezili su necem sasvim drugom: nadvladavanju ovog svijeta i njegovih relativnih vrijednosti, njegovih polariteta. Tezili su Kraljevstvu Bozjem, apsolutnom dobru, polju Statike u smislu nepromjenjivih i vjecnih kvaliteta. Tezili su, i uspjevali u svojim teznajma, Besmrtnosti Duse. I upravo u tome lezi kvaka za pracenje odakle je doslo to ucenje. Ono nikako ne potjece iz perzije, makar su perzijski Kaldejski magovi, od kojih je jedan bio i onaj mudrac, Gaspar ako se ne varam, utjecali i na elemente primitivne zidovske te suptilnije esenske gnoze.
No kako cemo pratiti to ucenje? Ono se razvilo prije svega unutar sistema starog egipta i hermeticke misli. Tzv. egipatska pra-gnoza. Upravo je Mojsije bio veliki (po)svecenik egipatskih misterija, preko primitivne zidovske te suptilnije esenske gnoze. Nakon razlaza gnosticke i ortodoksne judeokrscanske struje unutar ranog krscanstva te kasnije prevage kulta Isustva na Nicejskom saboru, nastavila se razvijati u Alexandriji, pa je i poznamo pod tim imenom. Aleksandrija je odrzavala svoje bliske veze sa Grckom i njenim gnostickim misterijskim skolama predstavnik kojih je bio i Pavao. Ta podjela unutar ranog krscanstva bila je jedan od razloga zasto su ortodoksni krscani i spalili alexandrijsku biblioteku. A direktna povezanost nasih i francuskih katara sa “ Eccleasiae Graecorum”ocituje se iz navedenih akti katarskog sabora o kojima sam pisao. Oni predstavljaju jednu umjereniju verziju gnosticizma kakva je krasila nase i francuske katare, za razliku od strogog bugarskog "bogumilstva" koji je svoje korjene vukao iz manihejstva.
--------------------------------------------------------------------------------
sto se tice veze egipat-->eseni-->aleksandrija-->grcka-->crkva bosanska samo primjera radi, u egipatskim misterijama, besmrtnik se nazivao "Djed". U cemu svjedoci i tzv. "Djed pillar" o cemu mozete procitati i na internetu. Da ne duljim. Pripadnici unutarnjeg kruga Crkve bosanske, oni koji su se smatrali sasvrsenima («parefi» kod franscuskih katara), besmrtnima, dakle oni koji su za zivota nadvladali ovu prirodu i razvili duhovnu dusu, nazivali su se upravo «Djed»
Kod Egipcana, «Djed» je obredni simbol i kao takav koristio se u misterijama oko Ozirisa i njegovog uskrsnuca. Upravo Djed kao sredstvo se smatrao neophodnim pri transformaciji ljudskog mesa u spiritualnu formu za koju se smatralo da sadrzi besmrtnost.
Upravo se "Djed", stup koji je povezan na jedan specifican nacin i cija je funkcija da se u njima i po njima desi to nadvladavanje ove prirode.
Kada se npr. nalazi unutar piramide, kombinirajuci se i preklapajuci se sa kolosalnom figurom Ozirisa u Khufuovoj piramidi, predstavlja "obogotvorenog" Kralja-Svecenika, Krist u Isusu, slican koncept kao sto je bio i Mesija, predstavlja mjesto, predstavlja nas same gdje ce se doticni, dale spasitelj, Krist u nama i roditi kako predskazuje i prvo poglavlje Egipatske knjige mrtvih:
"I am He of the Djed pillar,
the son of He of the Djed pillar.
I was conceived in Djedu,
I was born in Djedu."
Sin covjecji, duhovna Dusa u nama da proslavi sina Bozjeg, besmrtnu Monadu, Mikroskomos.
Funkcija Djeda je u prijevodu i "da izdrzi", "da ustraje", "da bude stabilan", " da nadvlada", "endura" kako su ga nazivali Katari. Proces nadvladavanja ove prirode koji se desava paralelno sa transfiguracijom osobnosti. Zato se gnostici medjusobno i pozdravljaju na nacin da si zazele da izdrze "do dobroga kraja" po ovoj prirodi. Ili da "umru prije smrti" kako stoji u svetom Hadis Kudsi unutar Islama, termin kojim se koriste islamski gnostici-Sufiji.
Da ne ulazim u detalje njegove simbolike, ali upravo o tome naucava i krscanski misterij i Sveti Pavao u svom nauku o uskrsnucu i transfiguraciji osobnosti, o preobrazaju smrtnog tijela u besmrtno, o tome da «meso i krv ne mogu nasljediti Kraljevstvo Bozje..."
Dok je opet "Hiža", Djedova kuca, mjesto od kud je on stolovao rijec perzijskog, odnosno iranskog porijekla.
Zanimljivo, zar ne?
moje misljenje, barem kada je rijec o tzv. ortodoksnim religijama kao sto je i katolicanstvo koje se i razvilo iz gnosticizma, a putem se i izgubilo od svojih izvora razvijajuci kult isustva, da ono samo imitira izvorne obicaje i rituale bez ikakve istinske osloboditeljske uloge, u smislu spasenja u svemu tome.
ono kroz stoljeca svoje aspiracije gradi u ovome svijetu, samo se vjesto sluzeci i manipulirajuci zarad svojih ciljeva, cijelom pricom i dogadjajima oko Isusa. Kao i cijeli ovaj svijet, cijela ova priroda ono samo imitira, glumi Istinu, namecuci se kao posrednik izmedju covjeka i Boga. Takva je i funkcija njezinih rituala, obreda, pehara, tijara, kipova, idola, ikona i zlatnog sjaja i unutrasnjosti crkava koji bi ljudima trebali docarati Kraljevstvo Bozje. Kao kompenzacija za ono sto im NE MOGU pruziti u Duhu. Za ono sto se moze vidjeti iskljucivo u Duhu. Ocima Duhovne Duse.
Rimska crkva, svojevremeno samo jedna sekta unutar krscanstva, odrekla se Krista, kao svog spasitelja, Mesije i postpisala ugovor rimskim carom Konstantinom, proglasila ga Mesijom ustanovivsi tako svoj kult kao oficijelnu religiju carstva, te se nakon toga krvavo obracunavala sa svim neistomisljenicima. Zato su se kroz povijest tako nemilosrdno obracunavali sa katarima i nasim patarenima, zatiruci ih ognjem i macem gdje god su stigli, uklanjajuci na taj nacin svjedoke svoje prevare i svoje sramote. Dobre i bogobojazne krstjane koji nisu odbacili kamen ugaoni Krista, zarad gradnji crkava i sinagoga unutar ovog svijeta.
Kao sto Isus rece, mi smo Hram Duha! Kraljevstvo bozuje je u nama i medju nama. O tome su naucavali i drevni egipcani, o tome su naucavali i katari.
moje misljenje, barem kada je rijec o tzv. ortodoksnim religijama kao sto je i katolicanstvo koje se i razvilo iz gnosticizma, a putem se i izgubilo od svojih izvora razvijajuci kult isustva, da ono samo imitira izvorne obicaje i rituale bez ikakve istinske osloboditeljske uloge, u smislu spasenja u svemu tome.
ono kroz stoljeca svoje aspiracije gradi u ovome svijetu, samo se vjesto sluzeci i manipulirajuci zarad svojih ciljeva, cijelom pricom i dogadjajima oko Isusa. Kao i cijeli ovaj svijet, cijela ova priroda ono samo imitira, glumi Istinu, namecuci se kao posrednik izmedju covjeka i Boga. Takva je i funkcija njezinih rituala, obreda, pehara, tijara, kipova, idola, ikona i zlatnog sjaja i unutrasnjosti crkava koji bi ljudima trebali docarati Kraljevstvo Bozje. Kao kompenzacija za ono sto im NE MOGU pruziti u Duhu. Za ono sto se moze vidjeti iskljucivo u Duhu. Ocima Duhovne Duse.
Rimska crkva, svojevremeno samo jedna sekta unutar krscanstva, odrekla se Krista, kao svog spasitelja, Mesije i postpisala ugovor rimskim carom Konstantinom, proglasila ga Mesijom ustanovivsi tako svoj kult kao oficijelnu religiju carstva, te se nakon toga krvavo obracunavala sa svim neistomisljenicima. Zato su se kroz povijest tako nemilosrdno obracunavali sa katarima i nasim patarenima, zatiruci ih ognjem i macem gdje god su stigli, uklanjajuci na taj nacin svjedoke svoje prevare i svoje sramote. Dobre i bogobojazne krstjane koji nisu odbacili kamen ugaoni Krista, zarad gradnji crkava i sinagoga unutar ovog svijeta.
Kao sto Isus rece, mi smo Hram Duha! Kraljevstvo bozuje je u nama i medju nama. O tome su naucavali i drevni egipcani, o tome su naucavali i katari.
"Manihejski dualizam" se najcesce sasvim krivo interpetira, a pogotovu u kontekstu gnostickog krscanstva Crkve Bosanske. Dotaknut cemo se kasnije tih predrasuda o "dualizmu", ako se preopiska razvije u tom smjeru. Upravo te predrasude o dualizmu, same temeljne postavke "dobra" i "zla" te uzroke nastajanja ovog potonjeg, (a od kojeg je radi obracuna sa gnostickom strujom krscanstva koji se proteze jos od rane crkve cemu mozemo zahvaliti i cijelu patrologiju) zamagljuju uzroke vrlo jednostavnog konvertiranja na Islam, koji je u sebe, makar je cvrsta Monoteisticka religija, ostavio inkorporirane elemente dualizma sasvim prihvatljive obicnom puku koji je cinio izvansji krug Crkve Bosanske. Fragmenti su to razgovora izmedju Allaha i Iblisa koji se ponavljaju u sedam sura i ajeta Kur'ana i u kojima se opisuje kako se Iblis, Satanael kako su ga nazivali bosanski krstjani, odbija pokloniti Ademu, sto njemu i svim ostalim Andjelima naredjuje Allah. Iblis se cudi zasto bi se poklonio Ademu kad je on, Iblis, nacinjen od vatre.., a Adem, od kala zemlje, materije koja je dana njemu Iblisu na upravljanje.
No Allah je u Adema udahnuo svoj Duh, svoju Bozansku esensciju, dok Iblis i andjeli predstavljaju samo jednu od njegovih emanacija. To je ono sto sto Iblis previdja i gdje pada na testu jer odbijajuci se pokloniti Ademu, odbija se pokloniti i Bozanskom u njemu. I upravo ta iskra Bozanskog Duha, nukleus, zametak Duhovne Duse u covjeku, zrno goruscice kao sjeme Kraljevstva Bozjeg u covjeku je ono ocemu je naucavao Isus, a naucavaju i gnostici sto predstavlja i nukleus njihovog nauka u soterioloskom smislu. Ta bozanska iskra duha je i zalog za spasenje, koje se postize ponovnim budjenjem/rodjenjem Bozanskog u covjeku, duhovne Duse. Uskrsava ona, a ne tijelo u svojoj dualnosti ove materijalne prirode. "Meso i krv ne mogu basnititi Kraljevstva Bozjeg..." , pojasnjava Pavao.
U svome neznanju znanstvenici tumace njihovo vjerovanje kao neku sinktericku sintezu iranskog dualizma te soteriološkog učenja i kršćanskog nauka o spasenju. No nauk o Spasenju je nauk o spasenju i on nije izmisljotina neke konfesije, on nije dogma. On je kao takav oduvjek prisutan bez obzira na to sto su se pojedine krscanske denominacije upustile u manipulaciju nekim od osnovnih postavkama, uskrsnuce mrtvih npr.
Rimska crkva naucava da se uskrsava materijalnim tijelom.
Gnostici da se uskrsava dusevnim u tijelom, ali dok je tijela, u tijelu, za zivota tijela u kojem se u jednom procesu razvija Dusevno tijelo dostatno za ponovno bastinjenje Kraljevtsva Bozjeg.
Ista stvar je u tumacenju ovog svijeta kojeg su gnostici objasnjavali dualizmom i otuda "dualizam" izvjestajima crkvene inkvizicije. No oni su se sasvim "radikalno" drzali nauka koji je zapisan i u sv. Pismu u kojem se decidirano tvrdi da "Kraljevstvo Bozje NIJE od ovoga svijeta..." To su za njih bile, a i dan danas jesu neke elementarne postavke, da ne nabrajam ostale, oko kojih nema govora o priblizavanju sa Rimskom ili Pravoslavnom crkvom.
Iz toga je jasno zasto su, sto se tiče liturgijskog prakticiranja, bosanski krstjani, kao njima slični i ostali suvjernici u Bizantu, Makedoniji, Bugarskoj i na Zapadu, u Italiji i južnoj Francuskoj, odbacivali sakramente, pokore, krizme i bolesnicka pomazanja, zasto ne koriste specifična kultna mjesta za molitve (crkve, kapele), odriču se tradicionalnih kršćanskih simbola (križ, svete slike, ikone), ne vjeruju u zagovor svetaca, stran im je marijanski kult. Posebni animozitet gajili su prema primatu rimskog Prvosvećenika (Pape). Za sebe su vjerovali da su jedini i pravi nasljednici Petrove apostolske stolice (katedre).
Iz tih osnovnih postavki, svedenih na Isusove rijeci "caru carevo, a Bogu bozje", proizlazi i njihov stav prema svjetovnoj vlasti. Bosanski krstjani su joj izričito osporavali pravo na izricanje smrtne presude. Specificnost Crkve bosanske u odnosu na sve druge etablirane i hijerarhijski ustrojene crkvene institucije iz toga doba, a i prije i kasnije, je to da ta Crkva nije bila feudalno kontaminirana. Nije bila u političkoj simbiozi s vladajućim političkim establišmentom iako često od njega tolerirana a koji put i otvoreno štićena. Nije bila niti feudalni zemljoposjednik, nije ubirala ili dobivala ikakve daće, namete, desetine, glavarine ili druge materijalne privilegije.
Vrlo jednostavno, drzali su se osnovnih krscanskih nacela.
I sad imamo jedan paradoks:
Ako su bosanski krstjani i Crkva Bosanska prezirala ovozemaljske stvari, i ako su bili toliko fanaticni u svojim uvjerenjima i pod prijetnjom fizicke smrti, zasto su se dali prekonvertirati na Islam po jednoj od teorija koja kaze da su htjeli zadrzati zemlju, na koju kao cafiri nebi imali pravo?
Pa upravo u toj razlici izmedju rimskog i gnostickog nauka o spasenju i uskrsnucu. RKC je manipulirala tim naukom tjerajuci ljude da se zadovolje svojim teskim zivotom i feudalnim jarmom jer ce ih zbog muka i trpljenja snaci nagrada na »onaj dan», naplacivala je dazdbine i bogatila se u zemlji i posjedima. Crkva Bosanska povodila se za tim da Kraljevstvo nije od ovoga svijeta.
Krstjanin crkve bosanske bio je ucen da ne trosi zivot uzalud jer u njemu nema niceg bozanskog osim iskre duha..njegovo cijelo tijelo i sve sto posjedujeje u vlasti ove prirode. To je bio jedan od zamjerki koji su rani krscani upucivali gnosticima jer su izbjegavali sulude i beskorisne fanaticke zrtve i mucenistvo. Gnostici su znali da je smrt fizickog tijela, a da se prije toga u njemu nije razvila Duhovna dusa, a po njoj i partcipacija u K.B…sasvim beskorisna u soterioloskom smislu.
A razvoj te i takve duse traje i to je jedan proces. Po gnostickoj filozofiji, ne postoji mogucnost individualnog spasenja. Mikrkosmosi involiraju u matreriju u zivotnim valovima, grupno prolaze individualna iskustva cineci zivotom po Dusi tzv. tijelo Kristovo, Ecclesiu. Crkvu i u takvim zivotnim valovima i napustaju materijalnu manifestaciju. Taj sveobuhvatni proces traje u ciklusima, u valovima na odredjenim prostorima pod datim okolnostima. Pazljivi promatrac uocit ce odredjene zakonitosti u tom ritmu. Od prvih pisanih izvjestaja o izabranim «bozjim narodima» pa naovamo. Stoga.., rad koji su oni obavljali na ovim nasim prostorima trajao je u jednom odredjenom vremenskom razdoblju i imao svoje etape.
Jedna od tih etapa nalagala je i izlazak iz ilegale te otvoeno naucavanje.
Jedna od tih etapa nalagala je i «radikalizaciju» prema ucjenama i pritiscima iz RKC.
Jedna od tih etapa nalagala je i nevjerojatnu fanaticnost kojom su katari i krstjani branili svoj prostor od zatiranja od strane RKC, inkvizcije i krizarskih vojni.
Jedna od tih etapa nalagala je i to da su samo nestali preko noci, jer kako stoji u evandjelju u ovom svijetu, ali sve manje od njega... i onda...puf ! otisli, da je Bosna saptom pala i da je jedan dio tog zadrtog i nepokolebljivog korpusa neobjasnjivo prihvatio…Islam?
To je jedan ritam koji je opisan i primjerom Isusovog zivota u Bibliji, jedan primjer kako je svaka njegovo djelo i akcija u Novom Zavjetu bila potkrepljena citatom proroka iz Starog Zavjeta.
Kroz dramu na Golgoti mozemo pratiti i dramu unutarnjeg corpusa Crkve bosanske: Isusovo predavanje saptom duha u ruke Ocu... Consumatum est. Svrseno je!.., sto se tice njegove/njihove uloge u ovom svijetu, (pre)brzo umiranje na krizu na opce cudjenje farizeja i Pilata te iznenadni nestanak corpusa, tijela iz grobnice.
I da.., kako ti velis ostali su samo prazni izvanjski artefakti, bas kao sto su u grobnici ostali prazni mrtvacki pokrovi… Isto se desilo i sa Katarima u Francuskoj.
Mozda cete uociti neke slicnosti npr. sa indijanskim «dualisticko» gnostickim sistemima drevnih Tolteka? Ili neke druge skupine koja je jednostavno disapirnula sa scene?
Pitanja za razmisljanje prije nego sto se vratimo u zavrzlamu suhoparnih povjesnicarskih fakti.
--------------------------------------------------------------------------------
--------------------------------------------------------------------------------
mislim da bi se trebala raditi razlika izmedju unutarnjeg jezgra Crkve Bosanske koju su cinili posveceni u misterij i "savrseni" te sireg vjernickog kruga. Sagledajmo to sto se desilo na "znanstveni " nacin. Povjesnicari grijese prvenstveno u tome sto ne krecu od onoga sto predstavlja samu esenciju njihova nauka. Oni uvijek grade svoje teorije na njima shvatljim i poznatim modelima, no nikad se nisu sjetili da pitaju nekog gnostika. A gdje bi ga i nasli da ga pitaju?
Bit onoga o cemu su naucavali eseni, rani krscani i gnostici je "narod bozji" ujedinjen u onome što su nazivali "Krist" unutar koga moze slobodno fluktuirati Duh. Ako nema tog "zivog tijela" nema niti Crkve. Ecclesie.
Ako su pripadnici svecenstva Crkve Bosanke htjeli biti dosljedni sami sebi i svojem nauku koji ne priznaje nikakve ovozemaljske institucija i udruge cije su aspiracije usmjerene unutar ovog svijeta, trebali su jednostavno priznati sami sebi da su obavili svoju ulogu u datom vremenu i prostoru i da treba nestati. Otići. Njihova uloga je bila zavrsena. Izgubili su svoj "narod bozji". On je usljed dugogodisnjih pokusaja da se opire "zlu" i da zadrzi svoje pozicije kao naroda na mapi tadasnje evrope, jednostavno prestao biti "narod bozji". To je jedan od temeljnih zakona ove prirode. I Oni su to dobro znali.
Narod koji je cinio vanjski dio Crkve Bosanske jednostavno nije bio u stanju prihvatiti, po logici ovog svijeta, ekstreman zahtjev Isusova nauka: ostaviti sve i poci za njim. Postati Savrsen. Biti po kvaliteti, vibraciji svoje egzistencije u ovom svijetu, ali ne vise i od njega, da ne ulazim u daljnja objasnjenja jer bi tada iskoracili iz okvira oviog topica. Bio je previse vezan za ovozemaljske stvari kao sto su zemlja, nasljedje, drzavotvornost, obrana nacionalnog identiteta i integriteta. Sve ono sto "ne moze u Kraljevstvo Bozje", ali i sve ono cime su manipulirale upravo oficijalne religije duboko ukorijenjene u ovom svijetu. Katolicanstvo i Islam. I sto onda preostaje sirotom obicnom covjeku, vjerniku i stovatelju Crkve Bosanske koji nije u stanju ispuniti visoke konzekvence "savrsenog" ?? Ako nisi u stanju pobjediti i nadvladati samog sebe (nikako izvanjskog protivnika), kada si suocen sa zlom, od dva zla odabrati manje. Zato su i konvertirali na Islam jer su ga ocjenili manjim zlom od Katolicke crkve.
Upravo to su ih i naucavali sukladno gnostickom nauku, sukladno onome sto je naucavao i Pavao. Gnostici u doba rane crkve nisu odobravali mucenistvo i fanatizam jedne od sekti u ranom krscanstvu. Smatrali su da nema smisla zaludu gubiti zivot po arenama sirom rimskog carstva zbog vlastitog fanatizma ako u sebi nisi dovrsio proces onoga sto te cini "Savrsenim". Slijepi fanatizam je kategorija iskljucivo ega i njegove zasljepljenosti, samim sobom, svojim osobnim bogom, sotonskim principom u nama samima, naucavali su, a Mudrost, Sophia, je kategorija Duse. Mudost iz koje proizlazi beskonfliknost prema ovom svijetu. Jedno ne-djelovanje prema ovom svijetu i njegovim hijerarhijama koje omogucuje nekome posvecenom u misterij da se u njemu neometano razvija Dusevni princip do onoga trenutka kada po ovom svijetu postaje Savrseni: kada je poput Isusa nadvladao ovaj svijet i sve njegove zakone.
Mislim da u tom svijetlu trebamo sagledati sve motive koji su se motali po glavama i srcima ljudi onog vremena. Jedni su, sukladno stanju svojeg bica ostali. A oni drugi, koji vise nisu bili podlozni utjecaju ove priode, Savrseni, su jednostavno nestali. Obavili su svoju funkciju i otišli.
No pravo pitanje upravo to:
Kud su nestali Savrseni ??
Kud je nestalo i otislo jezgro Crkve Bosanske? Jer za razliku od sudbine Parfea, Savrsenih u Katara koji su pohvatani i pogubljeni i kojih je tek jedan manji dio nakon nakon pada Montségura, zadnjeg katarskog uporista u Franscuskoj, uspio izmaci smaknucu i od kojih je jedan manji dio svoje utociste pronasao upravo u Bosni, oni su izbjegli takvu sudbinu.
:confused:
Mozda s vremenom iz mraka kakve stare pomorske skrinje.., negdje u Dubrovniku ili Boki Kotorskoj (Katarskoj) svjetlo dana ugleda i neka tekica kakvog revnog kapetana koji je ipak bilježio tajanstvene destinacije svojih tajanstvenih putnika, usprkos diskretnom zahtjevu podmognutim pokojom vrecicom zlatnih dukata, da zaborave da su ih ikad i vidjeli.
--------------------------------------------------------------------------------
|