Mimi, meni je jasno da ti to svakako znas bolje od mene.Prvi put sam na ovom forumu pa ne stigoh sve procitati.Samo ova tema ima devet stranica.Sofija je dosta toga sjajno napisala, a kako nemam puno mogucnosti citati na svom jeziku, mogu radi toga samo biti zahvalan.
Netko to moze shvatiti a netko ne i to je sve.
Istina inace izbija iz cela, iz cetvrte komore, zar ne?Pozdrav.

ett, dobrodošao!

Samo peri - tu ima svačega!!! Ako što treba - samo pitaj!

Kratak i jasan čovjek.

Ma ne znam ti ja moj ett ništa, a kamoli bolje od tebe. Iz koje komore istina izbija, isto nemam pojma, naravno ono što sam samo pročitala pa kao 'znam' ne uračunavam.

Ja samo pišem kad mi dođe i što mi dođe i to je sve. Ako netko vidi u mojem pisanju konflikte, to su njegovi konflikti.
Kad bi moglo drugačije, bilo bi drugačije.

Put nije za savršene, zar ne?

Mimi,slazem se da put nije savrsen i ne mislim da je tvoje pisanje konfliktno.
Mislim samo da odnos ka napadima, nerazumijevanju i slicnom mora biti neutralan.Gnoza je snaga a onima koji to ne osjecaju ne mogu puno pomoci teorija, knjige,objasnjenja itd.

Ma nisam mislila na tebe kad sam rekla 'konfliktno' nego na sudionike foruma koje se lako da prepoznati koji su. No njihove su reakcije razumljive.
Stvar je u tome da kad si ti možda i neutralan, drugi te ne vide neutralnim, nego te vide u skladu sa svojiim stanjem svijesti.


Pa ja cijelo vrijeme upravo i govorim na ovome forumu da od teorije, objašnjenja i isčitanih brda knjiga nema nikakve koristi ako te istinski ne dodirne snaga Gnoze. A prije svega naglašavam da se Gnoza ne prenosi riječima ni ovim našim piskaranjem. Ona se prenosi 'od srca k srcu' i bez našeg znanja.
To što mi ponekad zabrazdimo i krenemo u objašnjavanja to je uglavnom odraz našeg ega.

Ipak mislim da na ovom forumu vrijedi ponekad nešto napisati, jer ovdje postoje dodirnuti ljudi, iako još možda nisu toga svjesni. Uostalom ne vjerujem da bi se uopće inače ovdje pojavljivali (i to u isto vrijeme) ljudi poput Sofije, tebe, Suomea i drugih...koji možda i ne pišu, ali znam da čitaju.

Još jedan link na par stranica o Bogumilima iz jednog časopisa koji izlazi u Švedskoj:

BOSANSKE MEDIJEVALNE TEME
Bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne prošlosti, jer tek njegovim slomom svršit će na našem području sa Srednjim vijekom samostalan život narodne supstance. Od Jajca do Udbine, od pada Beograda do Mohača počinje za nas fatalna atomizacija, koja će svršiti sa palanačkim, provincijalnim mentalitetom malih gradova na turskoj granici u XVIII stoljeću. Svijest o velikim razdobljima prošlosti nestat će u sveopćoj slabosti pamćenja...
Detaljnije - Läs mer (pdf file 209 kB)


BOGUMILSKI MRAMOROVI
Nema ni jedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klečala sklopljenih ruku u molitvi pred smrću, i nema ni jedne u proskinezi pred veličanstvom bizantijskih ili rimskih bogova i božanskih namjesnika...
Detaljnije (pdf file 179 kB)

Našla sam i ovaj zanimljiv članak o katarima:

"POBIJTE ih sve. Bog će prepoznati svoju djecu."

Tog je ljetnog dana 1209. stanovništvo Beziersa, u južnoj Francuskoj, bilo masakrirano. Opat Arnold-Amalrik, koji je bio imenovan za papinog izaslanika na čelu katoličkih križara, nije imao milosti. Kad su ga njegovi ljudi pitali kako će razlikovati katolike od heretika, on im je navodno dao zloglasan odgovor koji smo citirali na početku. Katolički su ga povjesničari ublažili na sljedeći način: "Ne brinite se. Mislim da će ih se vrlo malo obratiti." Bez obzira na to kako je točno glasio njegov odgovor, uslijedio je pokolj u kojem je najmanje 20 000 muškaraca, žena i djece ubijeno od ruku nekih 300 000 križara, koje su vodili prelati Katoličke crkve.
Što je dovelo do tog masakra? Bio je to tek početak albigenškog križarskog rata koji je papa Inocent III pokrenuo protiv takozvanih heretika u pokrajini Languedoc, u unutrašnjosti južne Francuske. Prije nego što je završio, oko 20 godina kasnije, možda je i milijun ljudi — katara, valdenza, pa čak i mnogo katolika — izgubilo život.

Religiozni razdor u srednjovjekovnoj Europi
Nagli razvoj trgovine u 11. stoljeću n. e. doveo je do velikih promjena u socijalnoj i ekonomskoj strukturi srednjovjekovne Evrope. Nicali su gradovi kako bi primili sve veći broj zanatlija i trgovaca. To je dalo prostora razvoju novih ideja. Religiozni otpad pustio je korijenje u Languedocu, gdje se, kao nigdje drugdje u Evropi, razvijala nevjerojatno tolerantna i napredna civilizacija. Grad Toulouse u Languedocu bio je treća najbogatija metropola u Evropi. Bio je to svijet u kojem su cvjetali trubaduri, a neki od njihovih stihova doticali su se političkih i religioznih tema.
Opisujući religiozne prilike u 11. i 12. stoljeću, u Revue d'histoire et de philosophie religieuses stoji: "U 12. se stoljeću, kao i u onom prije njega, i dalje dovodilo u pitanje moral svećenstva, izobilje u kojem su živjeli, njihovu potkupljivost i njihov nemoral, no prije svega kritiziralo se njihovo bogatstvo i moć, njihove tajne sporazume sa svjetovnim vlastima te njihovo dodvoravanje."

Putujući propovjednici
Čak je i papa Inocent III shvatio da raširena korupcija unutar crkve snosi krivicu za rastući broj otpadničkih putujućih propovjednika u Evropi, osobito u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji. Oni su većinom bili ili katari ili valdenzi. Korio je svećenike jer nisu poučavali narod, govoreći: "Djeca su željna kruha koji im vi ne želite podijeliti." No umjesto da je promicao biblijsko obrazovanje među ljudima, Inocent je tvrdio da su "božanska Pisma toliko duboka da jednostavni i nepismeni ljudi, pa čak i oni mudri i učeni nisu dovoljno sposobni da bi ih razumjeli". Čitanje Biblije bilo je zabranjeno svima osim kleru, a oni su je mogli čitati samo na latinskom.
Kako bi spriječio propovijedanje putujućih otpadnika, papa je odobrio osnivanje reda redovnika propovjednika, ili dominikanaca. Za razliku od bogatog katoličkog klera, ti su redovnici trebali biti putujući propovjednici čiji je zadatak braniti katolička ortodoksna učenja od "heretika" u južnoj Francuskoj. Pored toga, papa je slao i papinske izaslanike kako bi razgovarali s katarima i pokušali ih vratiti u katoličko stado. Budući da ta nastojanja nisu bila uspješna, a jednog od njegovih izaslanika navodno su ubili heretici, Inocent III je 1209. naredio da počne albigenški križarski rat. Albi je bio jedan od gradova u kojima su katari bili posebno brojni, pa su crkveni kroničari na katare ukazivali kao na albigenze (francuski, albigeois) te koristili taj izraz kako bi označili sve "heretike" u tom području, uključujući i valdenze.

Tko su bili katari?
Riječ "katar" dolazi od grčke riječi katharós, što znači "čist". Od 11. do 14. stoljeća katarizam se naročito proširio u Lombardiji, sjeverna Italija, i Languedocu. Ratarska su vjerovanja bila mješavina istočnjačkog dualizma i gnosticizma, koje su možda donijeli strani trgovci i misionari. The Encyclopedia of Religion definira katarski dualizam kao vjerovanje u "dva principa: jedan dobar, koji vlada svime što je duhovno, i drugi zao, koji je odgovoran za materijalni svijet, uključujući i ljudsko tijelo". Katari su vjerovali da je Sotona stvorio materijalni svijet, koji je neopozivo osuđen na uništenje. Nadali su se da će se spasiti od zlog, materijalnog svijeta.
Katari su se podijelili na dvije klase, na savršene i na vjernike. Savršeni su bili postavljani obredom duhovnog krštenja, nazvanim consolamentum. Obred se izvršavao polaganjem ruku, nakon jednogodišnjeg iskušavanja. Smatralo se da se tim obredom kandidata oslobodilo Sotonine vlasti, očistilo od svih grijeha i da je dobio sveti duh. Otuda je nastao naziv "savršeni", koji se odnosio na relativno malu elitu koja je bila poput svećenika u odnosu na vjernike.
Savršeni su se zavjetovali na uzdržljivost, krepost i siromaštvo. Ako je osoba koja je pripadala savršenima bila u braku, morala je napustiti svog partnera, jer su katari vjerovali da je spolni odnos izvorni grijeh.
Vjernici su bili osobe koje su prihvatile katarska učenja iako nisu izabrale asketski način života. Kleknuvši u čast savršenog prilikom obreda nazvanog melioramentum, vjernik je molio za oprost i blagoslov. Da bi mogli voditi normalan život, vjernici su sa savršenima sklopili convenenzu, ili sporazum, kojim su si osigurali obavljanje duhovnog krštenja na samrtnoj postelji, ili consolamentum.

Stav prema Bibliji
Iako su katari često citirali Bibliju, uglavnom su je smatrali izvorom alegorija i priča. Smatrali su da veći dio Hebrejskih pisama potječe od Đavla. Koristili su se dijelovima Grčkih pisama, kao što su citati koji tijelo dovode u suprotnost s duhom, kako bi poduprli svoju dualističku filozofiju. U Gospodinovoj molitvi molili su se za "kruh naš supersupstancijalni" (što znači "duhovni kruh") umjesto "kruh naš svagdanji" jer je materijalan kruh u njihovim očima bio nužno zlo.
Mnoga katarska učenja direktno su proturječila Bibliji. Na primjer, vjerovali su u besmrtnost duše i reinkarnaciju. (Usporedi Propovjednik 9:5, 10; Ezekijel 18:4, 20.) Osim toga, svoja su vjerovanja temeljili na apokrifnim tekstovima. Ipak, utoliko što su preveli dijelove Pisama na narodni jezik, katari su u određenoj mjeri učinili Bibliju poznatijom knjigom u srednjem vijeku.

Nisu bili kršćani
Savršeni su sebe smatrali zakonitim nasljednicima apostola i stoga su se nazivali "kršćanima", naglašavajući to dodavanjem riječi "pravi" ili "dobri". Međutim, mnoga katarska vjerovanja zapravo su bila strana kršćanstvu. Premda su katari priznavali Isusa kao Sina Božjeg, nisu priznavali njegov dolazak u tijelu i otkupnu žrtvu. Budući da su krivo tumačili biblijsku osudu tijela i svijeta, smatrali su da sva materija potječe od zla. Stoga su tvrdili da je Isus mogao imati samo duhovno tijelo i da je samo naizgled imao fizičko tijelo dok je bio na Zemlji. Poput otpadnika iz prvog stoljeća, i katari su bili oni "koji ne priznaju Isusa Krista da je došao u tijelu" (2. Ivanova 7).
M. D. Lambert piše u svojoj knjizi Medieval Heresy (Hereza u srednjem vijeku) da je katarizam "zamijenio kršćanski moral prisilnim asketizmom, (...) odbacio otkupninu odbijajući priznati spašavajuću moć [Kristove smrti]". On smatra da su "savršeni zapravo slični asketskim učiteljima s istoka, budističkim svećenicima i fakirima iz Kine ili Indije, stručnjacima za orfičke misterije ili učiteljima gnosticizma". Prema katarskom vjerovanju spasenje ne ovisi o otkupnoj žrtvi Isusa Krista, nego
o consolamentumu, ili krštenju svetim duhom. Onima koji su tako očišćeni, smrt će donijeti oslobođenje od materije.

Bezbožan križarski rat
Obične je ljude, iscrpljene iznuđivačkim zahtjevima klera i njihovom raširenom dekadencijom, privukao način života katara. Savršeni su Katoličku crkvu i njenu hijerarhiju poistovjetili sa 'sinagogom sotoninom' i s 'majkom bludnica' iz Otkrivenja 3:9 i 17:5 (St). Katarizam je u južnoj Francuskoj napredovao i istisnuo crkvu. Papa Inocent III reagirao je tako da je pokrenuo i financirao takozvani albigenški križarski rat, prvi križarski rat koji se vodio unutar kršćanstva, protiv ljudi koji su tvrdili da su kršćani.
Papa je preko pisama i svojih izaslanika dodijavao katoličkim kraljevima, grofovima, vojvodama i vitezovima u Evropi. Obećao je oprost i bogatstvo Languedoca svima koji će se boriti kako bi se "svim raspoloživim sredstvima" iskorijenila hereza. Oni se nisu oglušili na njegov poziv. Šarolika vojska križara iz sjeverne Francuske, Flandrije i Njemačke, koju su predvodili katolički prelati i redovnici, krenula je dolinom Rhone prema jugu.
Uništenje Beziersa označilo je početak osvajačkog rata u kojem je nestao Languedoc u orgiji vatre i krvi. Albi, Carcassonne, Castres, Foix, Narbonne, Termes i Toulouse, svi ti gradovi pali su u ruke krvoločnim križarima. U katarskim uporištima kao što su bili Casses, Minerve i Lavaur stotine savršenih bile su spaljene na lomači. Prema redovničkom kroničaru Pierreu des Vaux-de-Cernayu, križari su 'savršene spaljivali žive, osjećajući pritom radost'. Godine 1229, nakon 20 godina borbi i pustošenja, Languedoc je došao pod vlast francuske krune. No pokolj još nije završio.

Inkvizicija zadaje smrtni udarac
Godine 1231. papa Grgur IX osnovao je papinsku inkviziciju kako bi pružio podršku oružanoj borbi. U početku se sustav inkvizicije temeljio na optužbama i pritiscima, a kasnije na sustavnom mučenju. Njezin je cilj bio iskorijeniti ono što se nije uspjelo uništiti mačem. Suci inkvizicije — uglavnom dominikanski i franjevački redovnici — bili su odgovorni samo papi. Smrt na lomači bila je službena kazna za herezu. Inkvizitori su bili toliko fanatični i brutalni da su izbile pobune u Albi i Toulouseu, kao i u drugim mjestima. U Avignonetu su svi članovi inkvizicijskog suda bili masakrirani.
Godine 1244. predajom planinske tvrđave Montsegur, posljednjeg utočišta brojnih savršenih, najavljen je smrtni udarac katarizmu. Oko 200 muškaraca i žena umrlo je na masovnim lomačama. Tijekom godina inkvizicija je pronalazila preostale katare. Posljednji katar navodno je 1330. spaljen na lomači u Languedocu. U knjizi Medieval Heresy stoji: "Pad katarizma bio je najvažniji uspjeh inkvizicije."
Daleko od toga da su katari bili pravi kršćani. No, je li njihova kritika Katoličke crkve opravdala njihovo okrutno istrebljenje od strane takozvanih kršćana? Njihovi katolički progonitelji i ubojice sramotili su Boga i Krista te su pogrešno prikazivali pravo kršćanstvo dok su mučili i ubijali desetke tisuća otpadnika.

Prelijepi Zgošćanski stećak


Kakanjska okolica, pa i sama periferija današnjeg grada, bogata je srednjovjekovnim stećcima, a najpoznatiji od njih je onaj čije je ime - Zgošćanski. On se, bez sumnje, ubraja u najznačajnije spomenike ovdašnjeg kraja, ali i Bosne, što zorno ilustruje podatak da je sedamdesetih godina proteklog stoljeća Televizija Sarajevo jedan detalj sa njega koristila za špicu pred najgledaniju informativno-političku emisiju - Dnevnik.

Gdje je nađen Zgošćanski stećak?

U neposrednoj blizini grada, tu nešto dalje iznad grada na lokalitetu Crkvine, blizu šimića. Povjesničar ćiro Truhelka, koji ga je 1914. godine prenio u Botanički vrt Zemaljskog muzeja u Sarajevu, opisujući Crkvinu - "jedno dva kilometra više današnjeg rudokopa Zgošća kod Kakanj-Doboja" - u Glasniku ovog muzeja piše i ovo: "Crkvina predstavlja ruševine starohrišćanske crkve, koje još nisu pretražene, ali svakako idu u doba kao i susjedne bazilike u Arnautovićima, Brezi i Dabravinama. Spomenik (Zgošćanski stećak, op.a.) bogato je ukrašen obilnim ornamentima i skulpturama, najljepši do sada obrađeni komad ove vrste u Bosni, a sudeći po bogatstvu izrade, to je grob kojega osobitog odličnog velmože, ako nije ban. Na pročelju spomenika, koji ima oblik ogromnog sarkofaga, prikazan je na strmoj strani grad sa kapijama, do njih dvije visoke kule, a na uglovima po dvije manje kule. Pred gradom sjedi 'ban' na prijestolju, a do njega lijevo i desno stoje dva 'dvornika'. Na jednoj kuli sjedi na otvorenom balkonu gospođa i gleda napolje. Ispod ove kompozicije drže dva konjušara dva odsedlana konja spremna da ih gospoda uzjašu. Desna strana prikazuje u dva reda dva prizora: u gornjem četiri mačem i kopljem okružena i oklopljena viteza jašu jedan za drugim na lijevo; u donjem redu prikazan je lov u šumi. U dnu stećka uriješena je čitava strana sa šest polja sa velikim zvijezdama konstruisanih od kružnica."

Zbog svoje originalnosti Zgošćanski stećak je bio inspiracija mnogim arheolozima, muzeolozima, povjesničarima i drugim ekspertima te su pomno analizirali njegove motive. Dimitrije Sergejevski 1943. godine u Glasniku Hrvatskog državnog muzeja u Sarajevu, u članku po nazivom "Nekoliko neizdatih antičkih reliefa", objašnjavajući lovačke prizore, kaže da na sredini stećka "kraj jednog stabla lovac navaljuje lovačkim kopljem na krupnog vepra", uočavajući istovremeno u trećem (donjem) redu ratnika s kopljem, pa Sergejevski cio taj čin naziva "Turnirom na stećku".

Neosporno je da Zgošćanski stećak, koga neki arheolozi nazivaju i "Stećkom Kulina bana" iz Donje Zgošće, datira iz srednjeg vijeka i to njegove druge polovine kada je Bosna bila najmoćnija.

Ko je bio sahranjen ispod Stećka?

Odgovor daje historičar Đorđe Stratimirović u Glasniku Zemaljskog muzeja BiH (XXXVIII iz 1926. godine) tvrdeći da je to grob Stefana II koji je umro 1353. godine, pa konstatuje: "Možemo znati i koga predstavljaju ona četiri lica što su i vajana na pročelju stećka. Muž i dvije žene su išetali ispred grada, jesu ban Stefan sa ženom i kćerkom, udatom za ugarskog kralja Lauša; a muž što gleda sa kule, to je sinovac i nasljednik Banov, Tvrtko."

U Crkvini Zgošćanski stećak je bio izuzetno zanimljiv kasnijim generacijama stanovništva, koje su mu na razne načine pokušavale "prići". Sredinom dvadesetih godina proteklog stoljeća na Stećku su uočene dvije pločice na kojima je nekada bio natpis koji je otklesan. U narodu je ostala priča da je u tursko doba "bilo neke parbe oko tog groblja između pravoslavnih i katolika", pa da su onda "natpisi poništeni 1891. godine". Tada su se na jednoj od tih pločica mogla raspoznati još dva posljednja slova…

Kad se danas posmatra Stećak, vidi se da je on gotovo preko sredine nepravilno "napukao". Ustvari, on je, kako tvrde hroničari, "razlomljen na dvije pole", jer je zvečao, pa su krajem 19. stoljeća "muhamedanci iz Vareša mislili da u njemu ima 'para' i razbili su ga gvozdenim klinovima".

Zanimljivi su i ostali osnovni podaci o Stećku, koji je težak gotovo 14 tona. Isklesao ga je nepoznati Dalmatinac u romanskom stilu i to od smeđeg vapnenca iz okoline gdje i nađen (lokalitet "Ispod kamena", odnosno zapadna strana brda Križ na lijevoj strani potoka Bijela voda)

Tekst Drvo Života je sada kompletiran i može se naći ovdje:


http://www.galaksija.com/metafizika/drvo_zivota.htm


Pozdrav!

Upravo sam ga procitao,
sjajno, sto vise citam Lauru K. J. sve me vise fascinira,

btw. ima li negdje na netu za skinuty Secret history of the world ili se samo moze kupiti,

bas me je zaintrigirala i moram procitati cijelu knjigu

ne znam ima li na netu ali na sajmu knjiga u beogradu u oktobru bice sledece knjige i to na srpskom:
The secret history of the world, Laura Knight-Jadczyk
The big secret, David Icke

bice naravcno i drugih knjiga iz ove oblasti

izdavac: Britanski kraljevski institut za gluhe osobe

Tekst iz davne 2003 prenesen sa jednog foruma.Autor je nick "PORTO".

BOGUMILI ili BOGOMILI, su pripadnici ‘heretičkog’ pokreta koji se javio sredinom X st. za vladanja bug. cara Petra (927-969) u Makedoniji koja je esnicarskih fakti.tada bila pod bug. vlascu. Prvi podatak o pojavi hereze nalazi se u poslanici patrijarha Teofilakta caru Petru, u kojoj mu on razjašnjava da je ta hereza "pavlićanstvo pomijesano s manihejstvom". Vise podataka nalazi se u apologetickom traktatu prezbitera Kozme, poznatom pod naslovom 'Beseda na jeres', koji je nastao oko 972. Kozma optuzuje popa Bogumila da je poceo siriti novu, krivu nauku "po zemlji bugarskoj",

Pojava bogumila u Makedoniji i Bugarskoj pada u vrijeme teskog biz. pritiska na tu zemlju nakon smrti Simeona, a za vladanja Petrova.

No mjesati bogumile i nase bosanske krstjane...:confused:

Sve ima svoje nasljeđe, pa je isto takvo i ono koje baštinili bosanski krstjani. Postoje akti katarskog sabora iz Saint-Felix-de-Caramana kao nedvosmisleni dokaz otkuda dolazi tradicija i inicijacija krstjanskih gnostika u Hrvatskoj i Bosni. Albignezi i francuski katari odlazili su u Bosnu na svoje naukovanje pa je čak i Vatikan smatrao da se tamo nalazi ‘prutupapa’. Nakon što je pao Montésgure kao zadnje uporište katara i njihovih ‘Savršenih’ u Langadocu, mnogi od njih su svoje utočište pronašli i u Bosni. I Bosna je još stoljećima pronosila Svijetlo i nukleus duhovnosti i Duha u mraku srednjeg vijeka katoličke Evrope. Mješati u ovu cijelu priču bugarske Bogumile jednako je pogrešno kao i uspoređivati esene i zelote. No očevidna pogreška austrougarskih romantičara poput Ive Pilara utoliko je u stvari manja, ako se uzme u obzir gnostički kontekst unutar kojeg se eventualno mogu tražiti razlike između bugarskih Bogumila, koji su se razvili u nešto drugačiji, stroži oblik dualizma imamo li u vidu ideološki karatkter pokreta koji je u cjelini bio upravljen protiv bizantskih tlacitelja, protiv domace vlastele i hijerarhije vlastite kršćanske crkve, koja je po prikazu apologetickog traktata prezbitera Kozme ‘Besedi na jeres’ bila do krajnosti iskvarena. za razliku od katarskog oblika čiju je liniju učenja vrlo jedostavno pratiti. A sa time nemaju nikave veze arheološki artefatki i stečci koji su samo popratna manifestacija jedne kulture.

Morat cemo svi do prve knjižnice i knjige u ruke, pa makar do literature iz crkvenih izvora, ako ne već zarad argumentirane rasprave na ovu temu, a ono bar zbog opće kulture…

Bogumilstvo tj. Patarenska hereza kako su je nazivali, imala je svoje uporište u kako u Slavoniji tako i u Dalmaciji pogotovo u gradovima otkuda je progonima potisnuta u Bosnu krajem 12 st. Povjesni izvori koji spominju heretičke pokrete ukazuju na gradove Split, Trogir i Zadar. Toma Arhiđakon tako svjedoči da su se građani Zadra odbacili učenje Katoličke vjere i dopustili sebi da budu zaraženi heretičkom kugom.
Iz tog kuta možemo gledati i na razaranje Zadra 1202. g. od strane križarske vojske potaknute od strane Venecije kada su građani isticali križeve po zidinama ne zato da bi istaknuli da su kršćani nego da nisu heretici koji su držali štovanje križa zastupljeno u katoličkom svijetu idolatrijom i zlom.
Povijesni zapisi sačuvali su imena dva dalmatinska heretika, braće Aristudija i Mateja Zorobabela koji su širili gnostička učenja prije svega u Zadru. Oni su vjerojatno istjerani iz grada i naselili se u Splitu gdje su postali vođe heretičkog pokreta držeći dobre veze sa Bosnom gdje je bogumilstvo postalo oficijelna religija za vrijeme vladavine bana Kulina. Crkva je brzo reagirala pa su heretici istjerani iz grada, a ista sudbina je uskoro zadesila i Trogir. Pismo napisano 11.10. 1200, od strane Pape Innocenta III kralju Emeriku u kojem zaključuje da su protjerani Dalmatinski heretici našli svoje utočište u Bosni i da su toplo primljeni od strane Bana Kulina koji je dao kako sebe tako i zemlju njihovoj pokvarenosti.

Na to se nadovezuje kronoloski najstarija vijest o pojavi krstjana u Bosni koja potječe od dukljanskog kneza Vukana koji izmedu 22. veljače 1199. i 21. veljače 1200. godine javlja papi Inocentu III da se u Bosni pojavilo krivovjerje uz koje su pristali bosanski ban Kulin, njegova obitelj i vise od 10.000 kršćana. U to vrijeme, kako se iz ovog i ostalih tekstova vidi, red "crkve bosanske" pokazuje sve značajke starinom vec posvećenog i dobro uredenog reda koji uziva dobar glas u narodu i povjerenje vladara i velikasa bosanskih. Jasno je da do toga nije doslo preko noci, te da je tomu prethodio duzi period nastajanja, sirenja i dokazivanja kroz "ilegalu", odnosno u okviru tajnih bratstava.
Aristudije (Aristodes) je vjerojatno ista osoba koja se proklinje pod imenom Rastudije od Bosne, od strane sinoda Sv. Save “ ..proklestvo na Rastudija od Bosne …i svih ..kršćanskih muškaraca i žena koji hule svete ikone i sveti križ…”

Vjerojatan je i slučaj da je taj isti Aristodes iz Zadra postao i prvi glavar, djed bosanskih Krstjana nakon što je protjeran iz Splita.

--------------------------------------------------------------------------------
Da nastavimo malo uranjanje kroz mrak srednjevljekovlja i pokušamo potaknuti daljnja pitanja otkud sad odjednom gnostičko manihejska učenja na ovim prostorima? I otkud vuku svoje korjene? Sama građa o tome je golema i ja ću s vremenom navesti zanimljive reference.

Latinski polemičari i hereziolozi gotovo su jedinstveni u stavu da prve katarske zajednice na talijanskom tlu osnivaju gnostički propovjednici iz Bugarske i Hrvatske (Slavonije). Na ovo Slavonsko nasljeđe vežu se pripadnici katarskih crkava iz Bangola, Firence, Spoleta, Verone i Vicenze. Pisac (nepoznati) rasprave “ De heresi chatarorum in Lomabrdia” piše tako da su između 1210. i 1214. g. katari iz Mantove i Vicenze poslali svoje izabrane predstavnike (biskupe) u Slavoniju da tamo prime posvećenje Slavonskog reda “Ordo Slavoniae” Pisac raspravlja o razlikama Bugarskog I Slavonskog (umjerenijeg) dualizma.
U lipnju 1223. Kardinal Konrad iz Uracha piše francuskim prelatima da Albigezi (katari prozvani tako po gradu Albi) priznaju svojim ‘papom’, nekog hereziaha koji stanuje na negdje na prostoru Hrvatske, Dalmacije i Ugarske. Talijanski dominikanac Anselmo, iz pijemontskog gradića Alessandrije daje nam oko 1270 g. mnogo preciznih podataka o postanku Katarske slavonske crkve. Pa piše da su “ neki iz Slavonije, tj. zemlje koja se zove Bosna išli zbog trgovačkih poslova u Carigrad gdje su se upoznali sa krivovjernom naukom. Po povratku je propovjedaju te kad su brojčano ojačali osnovali su svoju crkvu, čiji se biskup zove biskup Slavonie” Usporedbom povijesnih dokumenata događaj o kojem govori lombardski inkvizitor dogodio se između 1147 i 1167. g. prema izvještajima ova bosansko-slavonska crkva brojila je oko 10 000 krstjana. Od toga nije naveden broj ‘savršenih’ ili ‘parfea’ kako su ih nazivali francuskikatari koji su činili unutarnje jezgro zajednice. Prema procjeni dominikanca Rainera Sacconija, koji je i sam pripadao katarskoj zajednici broj ‘savršenih’ bugarske, dragovičke, carogradske i filadelfijske i slavonske crkve nije sredinom 13 st. prelazio 500. No pod pojmom Slavonije mislilo se na zemlje koje naseljavaju Hrvati, znači i Bosnu tako da npr. papa Grgur IX ohrabruje bana Kolomana i njegove križare da pođu “versus partes Sclavoniae” dok se pritom mislilo na Bosnu.

--------------------------------------------------------------------------------
Treći opći lateranski sabor osuđuje godine 1179. “ sve krivovjerce, katare i patarene”, a šest godina kasnije dalmatinski biskupi osuđuju na sinodi u Splitu “ sve krivovjerne sekte i njihove sudionike..” dok papa Urban III upozorava splitskog nadbiskupa Petra da ne dozvoli na svom teritoriju stvaranje “ zborova (conventicula) koji se nazivaju bratstvima (fraternitates).

6. Svibnja 1198. Hrv. ban Andrija vraća zadarskim benediktincima njihov nekadašnji posjed u Suhovaru ‘koji su preoteli pseudo-kršćani” Pet godnian kasnije Bosanski redovnici obećavaju papinom legatu ‘da neće u svoju sredinu više primati nikoga tko pripada manihejskom krivovjerju’ zanimljivo je da je jedan od potpisnika i Matej Zorobabel, brat Aristudija spomenutog u predprošlom postu. Rodom iz Apulije, odrasli u Zadru kao vrsni umjetnici i odlični poznavaoci latinske i hrv. knjige često su zalazili u Bosnu. 1200 g. privedeni su splitskom nadbiskupu zbog krivovjerja…daljnju priču znamo…

No kako je gnostičko krstjanstvo dobilo svoje posvečenje, svoj “consolamentum” za djelovanje na našim prostorima?

U svibnju 1167 g. sastaju se u dvorcu Saint-Felix-de-Caraman, kod Touluse predstvnici južno-francuskih albigneza i talijanskih katara. Skupu je predjedavao vođa carigradskih gnostika “papa” Niquinta. Tom prilikom Niquinta daje francuskim i talijasnkim katarima “consolamentum” svoje carigradske “ Eccleasiae Graecorum”. U aktima tzv. katarskog sabora spominje se po prvi put i crkva hrvatskih gnostika. Niquinta savjetuje francuskim i talijanskim katarima da se organiziraju po uzoru na bizantsku, dragovičku, bugarsku melničku i dalmatinsku crkvu.

Znači po aktima katarskog sabora razaznaje se da je već 1167 g. postojala Katarska crkva u Hrvatskoj: “Ecclesia Dalmatiae” .

Od 1214. g. nalazimo zbog represivnih djelovanja na “Ecclesiu Sclavoniae” te konačno na “Ecclesia Bosniae” kad su potpuno potisnuti u Bosnu. Dakle gnostičko nasljeđe koje se ukorijenilo na našim prostorima i održalo oko 300 g. pod nazivom “Crkve bosanskih krstjana”vuče svoje korijene direktno iz Carigrada iz katarske “Eccleasiae Graecorum”

Katari odnosno gnostici nisu bili neki "narod" pa da se sele pred najezdama ovih ili onih. Oni su uvijek bili "negdje", rasireni diljem starog svijeta, samo sto je dramaticnost pisanih izvora o sirenju i suzbijanju "hereza" bila utoliko veca koliko su rasle ambicije pojedinog novonamjestenog biskupa ili ako govorimo o predkrscanskom dobu, nekog drugog predstavnika oficijelne religije. Gnostici su bili vrlo rasireni unutar sloja trgovaca ili obrtnika sto je podrazumjevalo materijalnu neovisnost, obrazovanost i prije svega mobilnost. Putovali su koristeci morske i kopnene puteve. Primjer toga je npr. Boka Kotorska, odnosno Boka Katarska koju su koristili za putovanja kako nebi kompromitirali svoje odlicne veze sa Dubrovnikom. Gradovi na nasoj obali su u ono vrijeme bili jos uvijek pod Bizantskom upravom, pod Carigradom gdje se izmedju ostalog nalazilo i sjediste Eclessie iliti Crkve, tako da je RKC koristila izlike da umanjuje utjecaj Bizanta u gradovima protjerivanjem bogatih i utjecajnih gradjana - gnostika u unutrasnjost kontinenta.

--------------------------------------------------------------------------------
A sto se tice Legenda o Gralu, potrazi za njim, o sir Parsifalu, vitezu Galahadu i Kralju Ribara mozda je najpoznatija po Wolfram von Eschenbachovom „Parzivalu” (1210 . g.) sto je inspiriralo i Richarda Wagnera. No malo tko zna da je o «Zlatnom kalezu», Svetom gralu, Sangreal, sto znaci «sveta krv», o njemu je prvi pisao Chretien de Troyes u « Le Conte du Graal»
U svome djelu iz 1200 g. “Joseph d'Arimathie (Roman de l'estoire du Graal)”, francuski trubadur Robert de Boron explicitno kaze da je Gral kalez koju je koristo Krist na posljednjoj veceri, a kasnije je Josip od Arimateje koristio taj isti kalez da skupi Isusovu krv nakon raspeca. No u evandeljima se tome ne pridaje nikakva paznja, niti kalez ne pojavljuje kasnije u Bibliji. U jednoj od legendi, Marija Magdalena je zajedno sa Josipom od Arimateje doplovila do Francuske i donijela Sveti Gral. Kasnije je navodno Josip Arimateje navratio i do obala Britanije, do Glastonburya i tamo donio Gral, gdje se cuvao sve do Arthurovih dana. Tu su u pricu uskocili i sir Lancelot i Sir Galahad koji su pronasli i Josipov grob.

Sveti Gral zaista ima veze sa Katarima i nasim dobrim Krstjanima. Oni zaista jesu bili cuvari Grala, ali zasigurno ne u kontekstu kakvog znamo kroz legende o Gralu i o „tajnom katarskom blagu koje su iznjeli iz Montésgurea, u noci prije njegova pada”. Sveti Gral je simbol i oznacava nesto sasvim drugo od nekakvog predmeta, nekakve zlatne posude. Njegova simbolika uistinu ima vazno znacenje unutar gnostickih sistema, ali pravo znacenje i misterij „Svetog grala” trebalo bi traziti upravo u misteriju posvecenja, „consolamentumu”, koji su poznavali Katari. Nikako u nekakvoj „biblijskoj arheologiji”. I upravo to i povezuje vremena Isusa, Marije Magdalene i Josipa iz Arimateje, esene, manihejce, aleksandrijske, grcke i ostale gnostike sa 12 stoljecem i izvjestajem sa katarskog sabora.

Isto je i sa ostalom simbolikom sa stecaka (krizevi, drvo zivota, itd...). No to nije tema ovog topica.

--------------------------------------------------------------------------------
no to samo znaci da je ideja manihejstva, preko zoroasterizma i njegovog dualizma, ("dvopocelnistva" kako ga nalazimo kod pojedinih autora koji su izucavali gnostike na ovim nasim podrucjima) vrlo lagano naisla na plodno tlo. naime, to se nalazi u nasoj "krvi". a kako se veli, krv nije voda!!!

upravo oko te krvi, na tzv. krvnoj dusi, te informacijama pohranjenim kako u njoj tako i na morfogenetskom polju naseg naroda, odnosno kolektivno nesvjesnom, temelji se znatan dio patarenskog nauka. samo primjera radi, ciscenje te krvi bio je jedan od preduvjeta postanjanja "parfeima", savrsenim. to je podrazumjevalo dokidanje svih veza sa ovim svijetom i ovom prirodom, a nuzan preduvjet za to je i..ne jedenje mesa. vegetarijanstvo. kao sto se zna, nasi bosanski krstjani, odnosno barem ono jezgro koje je cinilo Crkvu bosansku nije jelo meso.

i sam hrvatski grb, sahovnica, simbolozira zoroastrijsko dualisticko vjerovanje, na ravnotezu relativnosti "dobra" i "zla" koje odreduju ovaj svijet. no tu se sad kod vecine autora javlja jedna greska: naime oni pretpostavljaju da je dualizam bilo vjerovanje gnostika, dakle nasih patarena. no to nije istina.
oni su samo dualizmom objasnjavali ovaj svijet. no tezili su necem sasvim drugom: nadvladavanju ovog svijeta i njegovih relativnih vrijednosti, njegovih polariteta. Tezili su Kraljevstvu Bozjem, apsolutnom dobru, polju Statike u smislu nepromjenjivih i vjecnih kvaliteta. Tezili su, i uspjevali u svojim teznajma, Besmrtnosti Duse. I upravo u tome lezi kvaka za pracenje odakle je doslo to ucenje. Ono nikako ne potjece iz perzije, makar su perzijski Kaldejski magovi, od kojih je jedan bio i onaj mudrac, Gaspar ako se ne varam, utjecali i na elemente primitivne zidovske te suptilnije esenske gnoze.

No kako cemo pratiti to ucenje? Ono se razvilo prije svega unutar sistema starog egipta i hermeticke misli. Tzv. egipatska pra-gnoza. Upravo je Mojsije bio veliki (po)svecenik egipatskih misterija, preko primitivne zidovske te suptilnije esenske gnoze. Nakon razlaza gnosticke i ortodoksne judeokrscanske struje unutar ranog krscanstva te kasnije prevage kulta Isustva na Nicejskom saboru, nastavila se razvijati u Alexandriji, pa je i poznamo pod tim imenom. Aleksandrija je odrzavala svoje bliske veze sa Grckom i njenim gnostickim misterijskim skolama predstavnik kojih je bio i Pavao. Ta podjela unutar ranog krscanstva bila je jedan od razloga zasto su ortodoksni krscani i spalili alexandrijsku biblioteku. A direktna povezanost nasih i francuskih katara sa “ Eccleasiae Graecorum”ocituje se iz navedenih akti katarskog sabora o kojima sam pisao. Oni predstavljaju jednu umjereniju verziju gnosticizma kakva je krasila nase i francuske katare, za razliku od strogog bugarskog "bogumilstva" koji je svoje korjene vukao iz manihejstva.

--------------------------------------------------------------------------------
sto se tice veze egipat-->eseni-->aleksandrija-->grcka-->crkva bosanska samo primjera radi, u egipatskim misterijama, besmrtnik se nazivao "Djed". U cemu svjedoci i tzv. "Djed pillar" o cemu mozete procitati i na internetu. Da ne duljim. Pripadnici unutarnjeg kruga Crkve bosanske, oni koji su se smatrali sasvrsenima («parefi» kod franscuskih katara), besmrtnima, dakle oni koji su za zivota nadvladali ovu prirodu i razvili duhovnu dusu, nazivali su se upravo «Djed»

Kod Egipcana, «Djed» je obredni simbol i kao takav koristio se u misterijama oko Ozirisa i njegovog uskrsnuca. Upravo Djed kao sredstvo se smatrao neophodnim pri transformaciji ljudskog mesa u spiritualnu formu za koju se smatralo da sadrzi besmrtnost.
Upravo se "Djed", stup koji je povezan na jedan specifican nacin i cija je funkcija da se u njima i po njima desi to nadvladavanje ove prirode.

Kada se npr. nalazi unutar piramide, kombinirajuci se i preklapajuci se sa kolosalnom figurom Ozirisa u Khufuovoj piramidi, predstavlja "obogotvorenog" Kralja-Svecenika, Krist u Isusu, slican koncept kao sto je bio i Mesija, predstavlja mjesto, predstavlja nas same gdje ce se doticni, dale spasitelj, Krist u nama i roditi kako predskazuje i prvo poglavlje Egipatske knjige mrtvih:

"I am He of the Djed pillar,
the son of He of the Djed pillar.
I was conceived in Djedu,
I was born in Djedu."

Sin covjecji, duhovna Dusa u nama da proslavi sina Bozjeg, besmrtnu Monadu, Mikroskomos.

Funkcija Djeda je u prijevodu i "da izdrzi", "da ustraje", "da bude stabilan", " da nadvlada", "endura" kako su ga nazivali Katari. Proces nadvladavanja ove prirode koji se desava paralelno sa transfiguracijom osobnosti. Zato se gnostici medjusobno i pozdravljaju na nacin da si zazele da izdrze "do dobroga kraja" po ovoj prirodi. Ili da "umru prije smrti" kako stoji u svetom Hadis Kudsi unutar Islama, termin kojim se koriste islamski gnostici-Sufiji.

Da ne ulazim u detalje njegove simbolike, ali upravo o tome naucava i krscanski misterij i Sveti Pavao u svom nauku o uskrsnucu i transfiguraciji osobnosti, o preobrazaju smrtnog tijela u besmrtno, o tome da «meso i krv ne mogu nasljediti Kraljevstvo Bozje..."

Dok je opet "Hiža", Djedova kuca, mjesto od kud je on stolovao rijec perzijskog, odnosno iranskog porijekla.

Zanimljivo, zar ne?

moje misljenje, barem kada je rijec o tzv. ortodoksnim religijama kao sto je i katolicanstvo koje se i razvilo iz gnosticizma, a putem se i izgubilo od svojih izvora razvijajuci kult isustva, da ono samo imitira izvorne obicaje i rituale bez ikakve istinske osloboditeljske uloge, u smislu spasenja u svemu tome.

ono kroz stoljeca svoje aspiracije gradi u ovome svijetu, samo se vjesto sluzeci i manipulirajuci zarad svojih ciljeva, cijelom pricom i dogadjajima oko Isusa. Kao i cijeli ovaj svijet, cijela ova priroda ono samo imitira, glumi Istinu, namecuci se kao posrednik izmedju covjeka i Boga. Takva je i funkcija njezinih rituala, obreda, pehara, tijara, kipova, idola, ikona i zlatnog sjaja i unutrasnjosti crkava koji bi ljudima trebali docarati Kraljevstvo Bozje. Kao kompenzacija za ono sto im NE MOGU pruziti u Duhu. Za ono sto se moze vidjeti iskljucivo u Duhu. Ocima Duhovne Duse.

Rimska crkva, svojevremeno samo jedna sekta unutar krscanstva, odrekla se Krista, kao svog spasitelja, Mesije i postpisala ugovor rimskim carom Konstantinom, proglasila ga Mesijom ustanovivsi tako svoj kult kao oficijelnu religiju carstva, te se nakon toga krvavo obracunavala sa svim neistomisljenicima. Zato su se kroz povijest tako nemilosrdno obracunavali sa katarima i nasim patarenima, zatiruci ih ognjem i macem gdje god su stigli, uklanjajuci na taj nacin svjedoke svoje prevare i svoje sramote. Dobre i bogobojazne krstjane koji nisu odbacili kamen ugaoni Krista, zarad gradnji crkava i sinagoga unutar ovog svijeta.

Kao sto Isus rece, mi smo Hram Duha! Kraljevstvo bozuje je u nama i medju nama. O tome su naucavali i drevni egipcani, o tome su naucavali i katari.

moje misljenje, barem kada je rijec o tzv. ortodoksnim religijama kao sto je i katolicanstvo koje se i razvilo iz gnosticizma, a putem se i izgubilo od svojih izvora razvijajuci kult isustva, da ono samo imitira izvorne obicaje i rituale bez ikakve istinske osloboditeljske uloge, u smislu spasenja u svemu tome.

ono kroz stoljeca svoje aspiracije gradi u ovome svijetu, samo se vjesto sluzeci i manipulirajuci zarad svojih ciljeva, cijelom pricom i dogadjajima oko Isusa. Kao i cijeli ovaj svijet, cijela ova priroda ono samo imitira, glumi Istinu, namecuci se kao posrednik izmedju covjeka i Boga. Takva je i funkcija njezinih rituala, obreda, pehara, tijara, kipova, idola, ikona i zlatnog sjaja i unutrasnjosti crkava koji bi ljudima trebali docarati Kraljevstvo Bozje. Kao kompenzacija za ono sto im NE MOGU pruziti u Duhu. Za ono sto se moze vidjeti iskljucivo u Duhu. Ocima Duhovne Duse.

Rimska crkva, svojevremeno samo jedna sekta unutar krscanstva, odrekla se Krista, kao svog spasitelja, Mesije i postpisala ugovor rimskim carom Konstantinom, proglasila ga Mesijom ustanovivsi tako svoj kult kao oficijelnu religiju carstva, te se nakon toga krvavo obracunavala sa svim neistomisljenicima. Zato su se kroz povijest tako nemilosrdno obracunavali sa katarima i nasim patarenima, zatiruci ih ognjem i macem gdje god su stigli, uklanjajuci na taj nacin svjedoke svoje prevare i svoje sramote. Dobre i bogobojazne krstjane koji nisu odbacili kamen ugaoni Krista, zarad gradnji crkava i sinagoga unutar ovog svijeta.

Kao sto Isus rece, mi smo Hram Duha! Kraljevstvo bozuje je u nama i medju nama. O tome su naucavali i drevni egipcani, o tome su naucavali i katari.

"Manihejski dualizam" se najcesce sasvim krivo interpetira, a pogotovu u kontekstu gnostickog krscanstva Crkve Bosanske. Dotaknut cemo se kasnije tih predrasuda o "dualizmu", ako se preopiska razvije u tom smjeru. Upravo te predrasude o dualizmu, same temeljne postavke "dobra" i "zla" te uzroke nastajanja ovog potonjeg, (a od kojeg je radi obracuna sa gnostickom strujom krscanstva koji se proteze jos od rane crkve cemu mozemo zahvaliti i cijelu patrologiju) zamagljuju uzroke vrlo jednostavnog konvertiranja na Islam, koji je u sebe, makar je cvrsta Monoteisticka religija, ostavio inkorporirane elemente dualizma sasvim prihvatljive obicnom puku koji je cinio izvansji krug Crkve Bosanske. Fragmenti su to razgovora izmedju Allaha i Iblisa koji se ponavljaju u sedam sura i ajeta Kur'ana i u kojima se opisuje kako se Iblis, Satanael kako su ga nazivali bosanski krstjani, odbija pokloniti Ademu, sto njemu i svim ostalim Andjelima naredjuje Allah. Iblis se cudi zasto bi se poklonio Ademu kad je on, Iblis, nacinjen od vatre.., a Adem, od kala zemlje, materije koja je dana njemu Iblisu na upravljanje.

No Allah je u Adema udahnuo svoj Duh, svoju Bozansku esensciju, dok Iblis i andjeli predstavljaju samo jednu od njegovih emanacija. To je ono sto sto Iblis previdja i gdje pada na testu jer odbijajuci se pokloniti Ademu, odbija se pokloniti i Bozanskom u njemu. I upravo ta iskra Bozanskog Duha, nukleus, zametak Duhovne Duse u covjeku, zrno goruscice kao sjeme Kraljevstva Bozjeg u covjeku je ono ocemu je naucavao Isus, a naucavaju i gnostici sto predstavlja i nukleus njihovog nauka u soterioloskom smislu. Ta bozanska iskra duha je i zalog za spasenje, koje se postize ponovnim budjenjem/rodjenjem Bozanskog u covjeku, duhovne Duse. Uskrsava ona, a ne tijelo u svojoj dualnosti ove materijalne prirode. "Meso i krv ne mogu basnititi Kraljevstva Bozjeg..." , pojasnjava Pavao.

U svome neznanju znanstvenici tumace njihovo vjerovanje kao neku sinktericku sintezu iranskog dualizma te soteriološkog učenja i kršćanskog nauka o spasenju. No nauk o Spasenju je nauk o spasenju i on nije izmisljotina neke konfesije, on nije dogma. On je kao takav oduvjek prisutan bez obzira na to sto su se pojedine krscanske denominacije upustile u manipulaciju nekim od osnovnih postavkama, uskrsnuce mrtvih npr.

Rimska crkva naucava da se uskrsava materijalnim tijelom.
Gnostici da se uskrsava dusevnim u tijelom, ali dok je tijela, u tijelu, za zivota tijela u kojem se u jednom procesu razvija Dusevno tijelo dostatno za ponovno bastinjenje Kraljevtsva Bozjeg.

Ista stvar je u tumacenju ovog svijeta kojeg su gnostici objasnjavali dualizmom i otuda "dualizam" izvjestajima crkvene inkvizicije. No oni su se sasvim "radikalno" drzali nauka koji je zapisan i u sv. Pismu u kojem se decidirano tvrdi da "Kraljevstvo Bozje NIJE od ovoga svijeta..." To su za njih bile, a i dan danas jesu neke elementarne postavke, da ne nabrajam ostale, oko kojih nema govora o priblizavanju sa Rimskom ili Pravoslavnom crkvom.

Iz toga je jasno zasto su, sto se tiče liturgijskog prakticiranja, bosanski krstjani, kao njima slični i ostali suvjernici u Bizantu, Makedoniji, Bugarskoj i na Zapadu, u Italiji i južnoj Francuskoj, odbacivali sakramente, pokore, krizme i bolesnicka pomazanja, zasto ne koriste specifična kultna mjesta za molitve (crkve, kapele), odriču se tradicionalnih kršćanskih simbola (križ, svete slike, ikone), ne vjeruju u zagovor svetaca, stran im je marijanski kult. Posebni animozitet gajili su prema primatu rimskog Prvosvećenika (Pape). Za sebe su vjerovali da su jedini i pravi nasljednici Petrove apostolske stolice (katedre).

Iz tih osnovnih postavki, svedenih na Isusove rijeci "caru carevo, a Bogu bozje", proizlazi i njihov stav prema svjetovnoj vlasti. Bosanski krstjani su joj izričito osporavali pravo na izricanje smrtne presude. Specificnost Crkve bosanske u odnosu na sve druge etablirane i hijerarhijski ustrojene crkvene institucije iz toga doba, a i prije i kasnije, je to da ta Crkva nije bila feudalno kontaminirana. Nije bila u političkoj simbiozi s vladajućim političkim establišmentom iako često od njega tolerirana a koji put i otvoreno štićena. Nije bila niti feudalni zemljoposjednik, nije ubirala ili dobivala ikakve daće, namete, desetine, glavarine ili druge materijalne privilegije.

Vrlo jednostavno, drzali su se osnovnih krscanskih nacela.

I sad imamo jedan paradoks:

Ako su bosanski krstjani i Crkva Bosanska prezirala ovozemaljske stvari, i ako su bili toliko fanaticni u svojim uvjerenjima i pod prijetnjom fizicke smrti, zasto su se dali prekonvertirati na Islam po jednoj od teorija koja kaze da su htjeli zadrzati zemlju, na koju kao cafiri nebi imali pravo?

Pa upravo u toj razlici izmedju rimskog i gnostickog nauka o spasenju i uskrsnucu. RKC je manipulirala tim naukom tjerajuci ljude da se zadovolje svojim teskim zivotom i feudalnim jarmom jer ce ih zbog muka i trpljenja snaci nagrada na »onaj dan», naplacivala je dazdbine i bogatila se u zemlji i posjedima. Crkva Bosanska povodila se za tim da Kraljevstvo nije od ovoga svijeta.

Krstjanin crkve bosanske bio je ucen da ne trosi zivot uzalud jer u njemu nema niceg bozanskog osim iskre duha..njegovo cijelo tijelo i sve sto posjedujeje u vlasti ove prirode. To je bio jedan od zamjerki koji su rani krscani upucivali gnosticima jer su izbjegavali sulude i beskorisne fanaticke zrtve i mucenistvo. Gnostici su znali da je smrt fizickog tijela, a da se prije toga u njemu nije razvila Duhovna dusa, a po njoj i partcipacija u K.B…sasvim beskorisna u soterioloskom smislu.

A razvoj te i takve duse traje i to je jedan proces. Po gnostickoj filozofiji, ne postoji mogucnost individualnog spasenja. Mikrkosmosi involiraju u matreriju u zivotnim valovima, grupno prolaze individualna iskustva cineci zivotom po Dusi tzv. tijelo Kristovo, Ecclesiu. Crkvu i u takvim zivotnim valovima i napustaju materijalnu manifestaciju. Taj sveobuhvatni proces traje u ciklusima, u valovima na odredjenim prostorima pod datim okolnostima. Pazljivi promatrac uocit ce odredjene zakonitosti u tom ritmu. Od prvih pisanih izvjestaja o izabranim «bozjim narodima» pa naovamo. Stoga.., rad koji su oni obavljali na ovim nasim prostorima trajao je u jednom odredjenom vremenskom razdoblju i imao svoje etape.
Jedna od tih etapa nalagala je i izlazak iz ilegale te otvoeno naucavanje.
Jedna od tih etapa nalagala je i «radikalizaciju» prema ucjenama i pritiscima iz RKC.
Jedna od tih etapa nalagala je i nevjerojatnu fanaticnost kojom su katari i krstjani branili svoj prostor od zatiranja od strane RKC, inkvizcije i krizarskih vojni.
Jedna od tih etapa nalagala je i to da su samo nestali preko noci, jer kako stoji u evandjelju u ovom svijetu, ali sve manje od njega... i onda...puf ! otisli, da je Bosna saptom pala i da je jedan dio tog zadrtog i nepokolebljivog korpusa neobjasnjivo prihvatio…Islam?

To je jedan ritam koji je opisan i primjerom Isusovog zivota u Bibliji, jedan primjer kako je svaka njegovo djelo i akcija u Novom Zavjetu bila potkrepljena citatom proroka iz Starog Zavjeta.

Kroz dramu na Golgoti mozemo pratiti i dramu unutarnjeg corpusa Crkve bosanske: Isusovo predavanje saptom duha u ruke Ocu... Consumatum est. Svrseno je!.., sto se tice njegove/njihove uloge u ovom svijetu, (pre)brzo umiranje na krizu na opce cudjenje farizeja i Pilata te iznenadni nestanak corpusa, tijela iz grobnice.

I da.., kako ti velis ostali su samo prazni izvanjski artefakti, bas kao sto su u grobnici ostali prazni mrtvacki pokrovi… Isto se desilo i sa Katarima u Francuskoj.

Mozda cete uociti neke slicnosti npr. sa indijanskim «dualisticko» gnostickim sistemima drevnih Tolteka? Ili neke druge skupine koja je jednostavno disapirnula sa scene?
Pitanja za razmisljanje prije nego sto se vratimo u zavrzlamu suhoparnih povjesnicarskih fakti.

--------------------------------------------------------------------------------

--------------------------------------------------------------------------------
mislim da bi se trebala raditi razlika izmedju unutarnjeg jezgra Crkve Bosanske koju su cinili posveceni u misterij i "savrseni" te sireg vjernickog kruga. Sagledajmo to sto se desilo na "znanstveni " nacin. Povjesnicari grijese prvenstveno u tome sto ne krecu od onoga sto predstavlja samu esenciju njihova nauka. Oni uvijek grade svoje teorije na njima shvatljim i poznatim modelima, no nikad se nisu sjetili da pitaju nekog gnostika. A gdje bi ga i nasli da ga pitaju?

Bit onoga o cemu su naucavali eseni, rani krscani i gnostici je "narod bozji" ujedinjen u onome što su nazivali "Krist" unutar koga moze slobodno fluktuirati Duh. Ako nema tog "zivog tijela" nema niti Crkve. Ecclesie.

Ako su pripadnici svecenstva Crkve Bosanke htjeli biti dosljedni sami sebi i svojem nauku koji ne priznaje nikakve ovozemaljske institucija i udruge cije su aspiracije usmjerene unutar ovog svijeta, trebali su jednostavno priznati sami sebi da su obavili svoju ulogu u datom vremenu i prostoru i da treba nestati. Otići. Njihova uloga je bila zavrsena. Izgubili su svoj "narod bozji". On je usljed dugogodisnjih pokusaja da se opire "zlu" i da zadrzi svoje pozicije kao naroda na mapi tadasnje evrope, jednostavno prestao biti "narod bozji". To je jedan od temeljnih zakona ove prirode. I Oni su to dobro znali.

Narod koji je cinio vanjski dio Crkve Bosanske jednostavno nije bio u stanju prihvatiti, po logici ovog svijeta, ekstreman zahtjev Isusova nauka: ostaviti sve i poci za njim. Postati Savrsen. Biti po kvaliteti, vibraciji svoje egzistencije u ovom svijetu, ali ne vise i od njega, da ne ulazim u daljnja objasnjenja jer bi tada iskoracili iz okvira oviog topica. Bio je previse vezan za ovozemaljske stvari kao sto su zemlja, nasljedje, drzavotvornost, obrana nacionalnog identiteta i integriteta. Sve ono sto "ne moze u Kraljevstvo Bozje", ali i sve ono cime su manipulirale upravo oficijalne religije duboko ukorijenjene u ovom svijetu. Katolicanstvo i Islam. I sto onda preostaje sirotom obicnom covjeku, vjerniku i stovatelju Crkve Bosanske koji nije u stanju ispuniti visoke konzekvence "savrsenog" ?? Ako nisi u stanju pobjediti i nadvladati samog sebe (nikako izvanjskog protivnika), kada si suocen sa zlom, od dva zla odabrati manje. Zato su i konvertirali na Islam jer su ga ocjenili manjim zlom od Katolicke crkve.

Upravo to su ih i naucavali sukladno gnostickom nauku, sukladno onome sto je naucavao i Pavao. Gnostici u doba rane crkve nisu odobravali mucenistvo i fanatizam jedne od sekti u ranom krscanstvu. Smatrali su da nema smisla zaludu gubiti zivot po arenama sirom rimskog carstva zbog vlastitog fanatizma ako u sebi nisi dovrsio proces onoga sto te cini "Savrsenim". Slijepi fanatizam je kategorija iskljucivo ega i njegove zasljepljenosti, samim sobom, svojim osobnim bogom, sotonskim principom u nama samima, naucavali su, a Mudrost, Sophia, je kategorija Duse. Mudost iz koje proizlazi beskonfliknost prema ovom svijetu. Jedno ne-djelovanje prema ovom svijetu i njegovim hijerarhijama koje omogucuje nekome posvecenom u misterij da se u njemu neometano razvija Dusevni princip do onoga trenutka kada po ovom svijetu postaje Savrseni: kada je poput Isusa nadvladao ovaj svijet i sve njegove zakone.

Mislim da u tom svijetlu trebamo sagledati sve motive koji su se motali po glavama i srcima ljudi onog vremena. Jedni su, sukladno stanju svojeg bica ostali. A oni drugi, koji vise nisu bili podlozni utjecaju ove priode, Savrseni, su jednostavno nestali. Obavili su svoju funkciju i otišli.

No pravo pitanje upravo to:

Kud su nestali Savrseni ??

Kud je nestalo i otislo jezgro Crkve Bosanske? Jer za razliku od sudbine Parfea, Savrsenih u Katara koji su pohvatani i pogubljeni i kojih je tek jedan manji dio nakon nakon pada Montségura, zadnjeg katarskog uporista u Franscuskoj, uspio izmaci smaknucu i od kojih je jedan manji dio svoje utociste pronasao upravo u Bosni, oni su izbjegli takvu sudbinu.

:confused:

Mozda s vremenom iz mraka kakve stare pomorske skrinje.., negdje u Dubrovniku ili Boki Kotorskoj (Katarskoj) svjetlo dana ugleda i neka tekica kakvog revnog kapetana koji je ipak bilježio tajanstvene destinacije svojih tajanstvenih putnika, usprkos diskretnom zahtjevu podmognutim pokojom vrecicom zlatnih dukata, da zaborave da su ih ikad i vidjeli.

--------------------------------------------------------------------------------

Zna li tko da li su se te dvije knjige ikad pojavile na srpskom?

Koliko znam, za sada je izašla samo "Biggest Secret" na hrvatskom, a uskoro bi trebala "Infinite Love", koja je btw, osim što je najnovija ujedno i daleko najbolja Ickeova knjiga!

Ne znam što izdavač (Teledisk) čeka jer je trebala izaći još krajem prošle godine (tako je barem pisalo u Nexusu).

Što se Laurine knjige tiče (Secret History, na engleskom), samo je pitanje dana kad ćete ju moći skinuti u pdf-u.

P.S: Eto i taj dan je došao!

ko su to smece od iluminata$

Činilo mi se zgodno pa odlučih podijeliti s vama

Četiri nivoa svijesti

NIVO 1- kaotični/antisocijalni

Najniži nivo, na kojem se nalazi otprilike 20% ljudske populacije.
Karakteristike:
- odsutnost duhovnosti, odsutnost morala, bezosjećajnost
- o postojanju Boga i duhovnog svijeta ne razmišljaju, niti ih to zanima
- odnosi sa drugim ljudima se zasnivaju isključivo na vlastitim, sebičnim, interesima, temelje se na manipulaciji a to su često sposobni vrlo efikasno prikrivati
- kaotični su, pošto ih odsutstvo morala vodi putem grube impulzivnosti
- često upadaju u neprilike, postaju kriminalci, seksualni manijaci, silovatelji, ubojice. Put za činjenje nedjela im je otvoren pošto ih nedostatak morala i savjesti ne sprječava u njihovim deliktima
- dio ljudi na ovom nivou duhovnog razvoja uspije postići samodisciplinu ali je stavljaju u službu ostvarivanja vlastitih ambicija.
- u ostvarivanju svojih ambicija su beskrupulozni, sve će učiniti za ostvarenje svojih ciljeva
- to im vrlo često omogućuje uspinjanje do pozicija moći i osobnog prestiža tako da mnogi postanu i slavne ličnosti
- ljudi sa prvog nivoa ponekad mogu spoznati kaotičnost svog bića, što za njih predstavlja bolno iskustvo koje mogu nastojati jednostavno odbaciti, međutim ako u tome ne uspiju može doći i do samoubojstva.Ponekad ih takvo iskustvo može dovesti na put duhovnog razvoja do nivoa 2, što se može vidjeti u činjenici da notorni kriminalci koji u zatvoru dođu u doticaj s nekom religijom nerijetko postanu fanatični vjernici.

NIVO 2-formalno institucionalni

Ovo je drugi nivo duhovnog razvoja.
Nazvan je institucionalnim pošto su ljudi na ovom nivou snažno vezani za instituciju koja ih nadgleda- takva institucija može biti npr.vojska, no kod većine ljudi je riječ o formalnoj religiji .
- ljudi na ovom nivou se čvrsto vezuju uz svoju vjersku instituciju što im osigurava odsutnost kaotičnog života sličnog ljudima na nivou 1.
- većina njihovih moralnih vrijednosti nastaje pod jakim utjecajem njihove religije
- ljudi na ovom nivou zavise o vjerskoj instituciji koja ih na neki način štiti i nadgleda, a izrazito su privrženi formi religije (rituali, ceremonije, redovite molitve, vjerski obredi, čitanje "svetih" knjiga itd.)
- redovito vjeruju da će Bog kazniti one ljude koji ne poštuju zapovijedi i rituale koje nalaže njihova religija ("Božji zakoni")
- uvjereni su da će jedino vjernici, pripadnici njihove religije dospjeti u raj, dok je za ostale određeno čistilište ili pakao
- ljudi sa nivoa 2 su izrazito osjetljivi na promjenu forme religije, jer to je upravo ta forma od koje oni zavise na putu oslobođenja od kaosa.Zato mnogi pokušaji reforme religije neizbježno rezultiraju raskolom.Kao posljedica takvih pojava, mnoge religije se nisu stoljećima mijenjale te su ostale na nižim razinama civilizacijskog razvitka.
- vizija Boga ljudi nivoa 2 je prilično djetinjasta: oni redovito zamišljaju Boga kao nekoga tamo visoko gore koji veliku moć, i koji ima mogućnost kažnjavati ljude za njihova nedjela.

To je vizija Boga kao Gospodara i policajca, kojemu ljudi nivoa 2 iskazuju pokornost i kojega se često boje.Pri tom imaju vrlo malo razumijevanja za onu polovinu Boga koja živi u nama, odnosno za ono božansko u ljudskom duhu.Takav Bog-tiranin je ljudima sa nivoa 2 upravo i potreban za njihov duhovni razvoj- takav strah od Boga ih odbija od grešništva i nemorala, a njihova religija im daje upute o tome što je dobro a što loše
- Bog je po njima redovito muškog roda, teško im ga je zamisliti kao univerzalno ili, ne daj Bože, žensko biće.

NIVO 3-skeptični/individualni

- ljudi na se ovom nivou odvajaju od formalne religije koju promatraju sa svog kritičkog i razumskog stajališta
- imaju vlastiti moralni sustav na kojeg religija nema značajniji utjecaj
- bezuvjetno vjeruju u moć razuma, vjeruju samo u ono što mogu zaista spoznati i dokazati, stoga uglavnom ne vjeruju ni u postojanje Boga
- često smatraju da je vjerovanje u Boga nazadna pojava prošlih vremena te da su ljudi koji vjeruju u Boga intelektualno inferiorniji u odnosu na njih
- vjeruju u znanstveno tumačenje života i svijeta, no ne razmišljaju o mogućnosti postojanja ljudima nespoznatljivog dijela univerzuma

NIVO 4- razumsko gnostički

Ljudi na ovom nivou imaju neke značajke ljudi sa nivoa 3 (odmak od formalne religije, njeno kritičko razmatranje, izgrađeni moralni sustav)
Ono što ih razlikuje od ljudi nivoa 3 je slijedeće:
- vjeruju u moć razuma i objektivne spoznaje, ali nipošto bezuvjetno
- ljudi sa nivoa 4 su otvorenih nazora, ništa a priori ne odbacuju, sve pojave ma kako nevjerojatno izgledale analiziraju iz više aspekata, bez predrasuda, i na temelju toga donose zaključak o njima
- njihova mogućnost otvorenog i razumskog razmišljanja ih dovodi do spoznaja neshvatljivih za ljude sa nivoa 3, a tiču se mogućnosti spoznaje duhovnog svijeta i Boga.Često se dešava da se ljudi sa nivoa 3 čude “kako tako obrazovan i pametan čovjek može vjerovati u takve gluposti”.
- ljudi sa nivoa 4 su svjesni svih ograničenja ljudske spoznaje putem osjetila.Ipak znanstvene spoznaje najčešće ne odbacuju nego ih integriraju sa svojim duhovnim spoznajama te tako dobiju sliku svijeta koja tvori jednu smislenu i povezanu cjelinu
- vizija Boga ljudi sa nivoa 4 nije niti malo slična onoj ljudi sa nivoa 2: Bog za njih nije nekakvo zasebno biće i Gospodar kojemu se treba pokoravati: Bog je apstraktno biće, sveprožimajući duh Svemira, red i smisao postojanja čiji se dio nalazi i u nama samima.
- iako ljudi sa nivoa 4 nisu vezani uz vjerske institucije, ipak mogu postati poklonici određene formalne religije za koju misle da se nalaze najbliže Vječnoj istini.

Iz knjige Scott S. Peck: “Put kojim rijetko putujemo"

Preuzeto odavde.

Ova tema je malo zapostavljena, a čini mi se suštinskom za orjentaciju u problematici kojoj je forum posvećen, pa sam je odlučila malo oživjeti.

Dakle, svijet u kojem živimo pa tako i čovjek kao biće ovoga svijeta je rezultat dvojnosti: u sebi sadrži plus i minus, muško i žensko, dobro i zlo, ljubav i mržnju, ... i te suprotnosti poput jin i jang prelaze jedna u drugu. U njihovoj izmjeni i polarnosti se stvara pokretačka energija koja pomaže samoodržanju ovoga iluzornog svijeta, za kojeg smo uvjereni da je stvaran.

Taj implant dijalektičnosti posjeduju sva živa bića na Zemlji i šire, a kad bi ga utrnula to bi značilo njihovu trenutnu smrt, ili preciznije, matrix bi ostao bez jedne od baterija. Naime, Demijurg (ili kako god ga nazivali i štogod pod time podrazumijevali) nas je stvorio da služimo njegovim ciljevima, a ne našem istinskom smislu. Tu ne govorim o stvorenjima koja se ovdje nazivaju "organskim portalima", "ljudima u crnom", jer ona upravo i služe svojoj svrsi. Služe svome tvorcu i ne posjeduju prasjećanje jer se niti nemaju čega sjetiti. Svi koji ovo upravo čitaju, s velikom vjerojatnošću uz izvjestan napor mogu probuditi prasjećanje. To je kao kada u snu znate da spavate i da ste prije no što ste utonuli u san bili budni.

Gnostičke tradicije govore o svijetu kao bojnom polju između dobra i zla, ali prvenstveno u samom čovjeku. Pri tome su se služile alegorijama uglavnom uništenim ili iskrivljenim ali čiji arhetip možemo dozvati buđenjem prasjećanja. Tako se, naprimjer, Bhagavad Gita može čitati kao povijesni roman, sveta religijska knjiga ali i kao opis unutarnje borbe u čovjeku. Krishna (unutarnji božanski princip) se obraća Arjuni (našoj novoj osobnosti) da nadvlada neprijatelje među kojima su i njegovi krvni rođaci (naše krvne nagone i vezanosti za prolazno).
Kada bismo i mi, poput Arjune, probali osjetiti da li duboko u svojoj nutrini percipiramo svoga osobnog Krishnu (unutarnji božanski princip) i prestali biti orjentirani prema sebi (OPS), svojim nagonima, strastima i sebičnim interesima, već se okrenuli prema drugome (OPD) u nama - principu koji nam može pomoći da se probudimo iz noćne more ovoga svijeta, načina na koji funkcionira i svjetskog poretka koji je sve samo ne novi.

Znači kada bi naša OPS postala OPD (orjentiranost prema drugom, božanskom principu u nama), tada bismo stvarno mogli biti neutralni i izgubiti polaritet koji napaja Matrix.

Tko ne posjeduje prasjećanje, taj će istu priču iz Bhagavad Gite shvatiti kao huškanje na bratoubilački rat.
Dakle, istu priču svatko razumijeva iz nivoa svoga stanja svijesti i ne može biti drugačije jer ono što nazivamo "ja" zapravo i jest materijalizacija, odnosno energetska manifestacija, svijesti.

Kakva svijest - takav i svijet.
Ne sviđa nam se? Pa budimo mi ta promjena u svijetu.
Reptoidi, sivi... - Stvarni su odnosno nestvarni koliko je stvaran i ovaj svijet.
A da li je stvaran?
I što je htio David Icke reći, nakon "Najveće tajne", odabravši za naslov svoje do sada posljednje knjige - "Beskrajna ljubav je jedina istina - sve ostalo je opsjena"?

Zamiljivo pisanje Sofija,sta te nagnalo na takvo razmisljanje,ima tu nesto.

Na takvo me razmišljanje nagoni moj unutarnji temeljni princip!
Ponekad se čudim zašto i drugi to tako ne vide jer mi stvar izgleda prilično trivijalna, ali taj isti princip kaže da stvarnost svatko percipira kroz prizmu svojih osjetila koja su, zapravo, kanal opsjene.
Tako je to i Platon govorio, nema tu ništa novo!
Zašto je to tako, zašto "ovu jedinu materijalnu stvarnost" ne prepoznajemo kao iluziju? Vjerojatno zbog toga što je i ovo biće koje volimo nazivati "ja" dio te iluzije, a iluzija se iluzijom ne može raskrinkati. Smrt opsjene je, uvjereni smo, i naša smrt. Ili je to samo program Matrixa koji ima tako savršenu samo-zaštitu?
Ako nam naša osjetila (vid, sluh, dodir, miris, okus, misli, osjećaji...) ne omogućuju percepciju istinske stvarnosti, da li možda postoje neka nova osjetila, koja još nismo razvili, a pomoću kojih ćemo to moći?
Vjerujemo u postojanje novih, čistih izvora neiscrpne energije, vjerujemo u postojenje mnoštva vidljivih i nevidljivih svjetova i civilizacija i vjerujemo da se neizlječive bolesti mogu liječiti jednostavnim i jeftinim sredstvima. Netko će možda reći da to ne vjerujemo nego znamo! Sve dok to ne realiziramo, moći ćemo samo ustvrditi da to ne znamo mi, već da to zna taj temeljni gnostički princip u nama, a mi to samo naslućujemo.
Isti taj gnostički princip u nama zna da ovo nije nikakav božanski svijet, ali i da postoji takav svijet ali ga mi nismo dostojni zbog temeljne vibracije kojom vibrira svaka stanica našeg organizma.
Znači, uvidom, promjenom orjentacije prema tom drugom božanskom principu u nama, te promjenom naše temeljne rezonancije će se i svijet oko nas promijeniti.
Lako za reći a teško za izvesti... ali ako obratimo pažnju na taj naš gnostički princip...

Moj prilog forumu. Molim vas gramaticke greske i greske u padezima zanemarite posto imam problema s jezikom

Vozilo

Osnovni cilj naseg zemnog zivota je spoznaja. Osnovno nesto koje trebamo spoznati je ko smo mi, tacnija ko sam ja?
Kada sam dosao na ovaj svet, od beskrajne sposobnosti, usao sam u jedno vozilo koje ima jedna vrata i pet prozora i ogranicio sam svoje sposobnosti na mogucnosti ovih pet prozora. Niz vrata sam usao i na kraju iz nje cu izaci, kad napustim ovo zemno telo. Celi zivot cu biti u tom vozilu i sve cu da posmatram preko prozora. Najblize nesto koje moze doci do mene je da pridje, je do nekog prozora. Neke stvari mogu videti niz vise prozora, neke niz jedan, a neke uopste nemogu videti, zato sto prozori imaju filtre niz koje moze proci samo jedan mali deo spektra onoga koje je ispred prozora. Sa vozilom setam po celom svetu, a u stvari nikuda ne idem, sedim samo unutra i nikud ne izlazim iz njega. Svakodnevno ga lickam I stavljam gorivo. Cesto imam problema s gorivom zato sto soferi iz drugih vozila nagovaraju me da sipam vise oktansko gorivo, pa posle toga imam problema sa “sobom” ili tacnije sa vozilom, pa idem kod automehanicara koji mehaniku poznaju do najsitnijih detalja, ali nemaju rezervnih delova a i pojma nemaju od hemije pa oslanjaju se na one koji prodaju gorivo, a njima posao cveta od prodavanja loseg goriva. Tako umesto da vozilo bude bolje posle posete automehanicara, iduci od jednog do drugog “specijaliste”, pocinjem da spoznajem da vozilo pocinje da lupa, da trosi vise ulja, sve slabije ide i posle svake nove posete kod specijaliste ili strucnjaka, ono je u gorem stanju, a ja ne smem da izadjem zato sto jos dok sam bio beba vozilo, naglasili su mi da samo kada umrem mogu da izadjem iz njega. Ne smem cak ni prozor da otvorim zato sto losi plinovi (duhovi) mogu da udju I da me uduse. Pre spavanja, jos kao dete pricali su mi price o tome da su neka deca izasli iz vozila I nikada vise nisu mogli da se vrate, a oni koji su se vratili, nikada vise nisu bili isti o od tada nidada nisu mogli da se snadju u ovom realnom svetu vozila.
Moje vozilo neko drugi vozi. Iako ima komande u njemu, preko radioprijemnika stalno mi govore da ja treba samo da sedim i nista ne prepravljam, oni ce mi reci gde treba da idem, posto oni bolje od mene znaju sta je bolje za mene, samo da budem pasivan pa tako cu u zivotu najsigurnije proci iduci prema nihovim uputstvima. Oni mi kazuju u sta da verujem i najveci zlocin je ne verovati njima ili nedaj boze da proverim dali je to istina ili ne. Ubedjuju me da verujem u nihov ljubomorni Bog koji se osvecuje za najmanju sitnicu. Taj, njihov Bog je i svog prvog sina isterao iz doma svog I nikada mu nije oprostio i nikome iz njegovog pokoljenja samo zato sto je jeo od jedne jabuke koja je bila omiljena ocu. On svoji izbrani narod masakrira svakih nekoliko godina. Koja je to finta? Ako to radi svom odabranom narodu, sta li radi onim ostalim koji nisu u njegovoj milosti? Stalno pokusavaju da me prestrase do kostiju od njihovog Boga koji ja sve vise pocinjem zamisljati kao krvolocnog vuka sa dva ocnjaka.
Ovo se desava sa svakim, ali bukvalno sa svakim koji dolazi na ovu planetu ludnicu. Ovde ludost poistovecuju sa srecom pa tako novu godinu slave kako najludju noc. Samo ludime je dozvoljeno da budu srecni, to mozemo videti u svakom filmu i zato ih strpaju u ludnicu i urade od njih biljke.
Da bi svet doziveo direktno, covek bi morao da izadje iz vozila. Najcesce prvi izlazak je spontan ili nehotice. Kod najveceg broja ljudi, osim kod onih koji to rade organizirano ili namerno, pojavi se strah, UZASAN STRAH!
Od cega?
Od nepoznatog.
Taj strah nije slucajan. Stalno preko zvucnika u vozilu nama pustaju uzasne scene onih koji su istrazivali nepoznato. Da postoje sekte koje te mogu izneti iz vozila i onda ostajes u direktnom dodiru sa neprijateljskom okolinom koja je opasna po tebe od raznih virusa, bakterija, duhova I zle sile koje ti mogu ubiti telo, a posto si ti telo, onda umires jednom za svakda. Oni ti govore da treba samo da njima sluzis preko njihovih svestenika koji ti ne mogu pomoci puno, osim da zamole nihovog gospodara (tvog oca). Reci ce ti da mozes mozda svog Oca odobrovoljiti ako mu das darova, naime on puno voli da dobija materijalne darove, a narocilto pare. Ako imas puno para i ako trazis oprostaj zato sto si taj novac stekao pljackajuci od siromasnih ljudi, reci ce ti da ce ti biti oprosteno ako sagradis crkvu ili hram, ducan za svestenike.
Jednog dana, a najveci broj jediniki nikada, ako shvatis da je sve ovo besmisleno I da ti u vozilu skapavas, mozda probas da otvoris jedan prozor. Onda ces osetitit istinski vazduh i otkako savladas prvi strah od toga da nije otrovan, pocinjes da spoznajes da je prirodni vazduh puno prijatnji za disanje od onog koji ti pustaju preko ventirlacije u vozilu i u koji stavljaju razne opijate i neprijatne mirise. Najveci broj jedinki zatvaraju odmah prozor i tresu se od straha u vozilu. Uzasan strah od kazne zato sto su se usudili da urade nesto koje je kaznjivo zakonom (niko ne sme da prakticira religiju po svome, nego samo oficijalne religije, tako je u zakoniku, tako ili nesto slicno).
Ako se usudis da progovoris sa drugim vozilima za tvoj “zlocin”, oni ce se ponasati kao da su udareni ili ce pobeci od tebe zato sto si ti “zabegana ovca”. Ljudi se stalno potsmevaju ovcama koliko su glupe zato sto prate svog ovna (vodju) I u provaliji, a pripadaju partiji, religiji i kozna jos kojecemu, koje je potpuno isto sa ovcama.
Drugice te prijaviti vlastima i tvoje vozilo ce biti parkirano u jednoj ustanovi nazvanoj Dusevna Bolnica. Tamo ce ti dati specijalna goriva koja ce onemoguciti tvoje vozilo da ide brze od 10 kilometara na sat, blokirace ti sisteme za upravljanje I drazace te tamo dok se ne “popravis” i dok ne stanes pokorna ovca.
Treci, na sto jedno vozilo osmehnuce se i reci ce ti da i oni su nekada otvorili prozor ali posle tog su imali puno problema i sada paze sta rade, a preporucuju da ti ti pazis.
Cetvrti na hiljadu jedno vozilo reci ce ti da i oni ponekad voze otvorenim prozorom ali ne pricaju o tome. Neki od njih cak su i izasli iz vozila, zamisli napustili su vozilo sasvim na kratko ali zasli su i nisu mrtvi. Neverovatno, cudo nad cudima.
Peti, jedno na sto hiljada ili na milion vozila reci ce ti da oni stalno izlaze iz vozila i da oni nisu vozilo u kome se krecu, vec da je to dom u kome zive. Oni su besmrtne duse koje su stalno u kontaktru s prirodom koja nas opkruzuje i oni su stalno srecni. Zamisli neko je stalno srecan, dali je uopste moguce i kako je moguce to?
Sesti najredji reci ce ti da je vozilo iluzija, nema duha, nema duse, sve Jeste Priroda. Reci ce ti da i ti ne postojis i nemozes postojati kako nesto koje je izvan prirode.
Kako je ovo moguce?
Da pocnemo ispocetka
Kako smo se zaglavili u ovo?
Kako da se toliko poistovetimo svozilom da zaboravljamo cak i ono osnovno da upravljamo vozilom?
Mi ne upravljamo ni nasim vozilom a hocemo da upravljamo drugim vozilima. Ceo zivot u borbi za dominaciju.
Zelimo da idemo na planinu i idemo na planinu ali ostajemo u vozilu. Nasladjujemo se lepotama i okolinom, ali nemamo hraborsti da budemo jedno s tom prirodom, da se stopimo s njom makar samo na trenutak.
Zelimo da idemo na more i idemo tamo, ali ostajemo u vozilu. Nasladjujemo se lepotama mora i ulazimo s vozilom, ali ne izlazimo iz njega pa uopste ne dodirujemo vodu.
Osecamo se usamljenim, vidimo druga vozila i ponekad neko vozilo je prijatno za nase oci. Nastojimo da vozimo i budemo u blizini drugog vozila, ali najcesce ne vidimo onog ko je u vozilu, pa cak i ne trudimo se da vidimo ko je unutra, vec odusevljavamo se karoserijom. Pokusavamo da se zakacimo lancima za drugo vozilo. Tako, ponekad i na nekom putu lakse je zajedno voziti, ali nekada to moze biti problem, zato sto drugo vozilo na neku raskrsnicu u zivotu, bi htelo da ide drugim putem i onda zato sto smo vezani, imamo problema i vucemo svako na svoju stranu pokusavajuci nas put da postane zajednicki put. Tako vukuci svako na svoju stranu, lanac moze popustiti i onda idemo sa ranije bliskim vozilom razlicitim putevima, a mozemo i osecati to vozilo kako neprijateljsko. Kao nikada da se nismo poznavali. STOP!
Tacno, nikada se nismo upoznali, vec uvek dopirne tacke bile su karoserija I periferija.
Uvek smo trgovali s tim koliko dajemo i koliko primamo. Zelimo biti obozavani, a nikada se nepokazujemo, ne skidamo prozore I maske s lica, a kamoli da izadjemo kroz vrata. Kada bi izasli, shvatili bi da nema potrebe da dobijemo nista, zato sto sve imamo, mi smo obozavano i onaj koji obozava, da ja i oblaci ne samo sto smo jedno, sta vise ne mozemo biti nesto izdvojeno.
U toku zivota mi stalno se oslanjamo na ono sto primecujemo preko prozora i ono koje obradi mozak vozila, a on stalno preko sistema obrazovanja, kulture religije i nauke, usmerava nas da se oslonimo na ono koje sagledavamo kroz prozore i ono koje nam se namece zdravo za gotovo preko tih sistema. Sve te informacije skladira i stalno se oslanja na “stecena” i naucena saznanja koristeci samo jedan segment mozga, onaj koji stalno sudi.
Zato ako izadjemo iz vozila mi ne mozemo da se oslonimo na zapazanja prozora i saznanja mozga, zato sto I prozori i mozak ostaju u vozilu.
Svaki od nas, duboko u sebi je svesan, potpuno svesan za to da mi nismo vozilo u kojem jesmo, a najcesce I nismo ni vozac tog vozila. Ja nisam far, karoserija, zmigavac, upravljac, prozori, misli, ime. Ja sam neimenovano, ono koje je bilo i bice pre i posle vozila.
E ovo mentalno “znaju” sve vise ljudi, ali koliko njih zive ovo. Ako ne zive tako, onda kakve koristi imaju od toj znanja kada evo i moj kompjuter “zna”, zato sto je upisano u njemu, ali to ne pravi njega srecnijim. Ni srecnijim ni tuznijim, on sudi samo ono koje mu je nametrnuto da obradi.
Najveci procenat ljudi bas tako zivi, kao kompjuteri. Ne kao ovaj moj zato sto on ima stalno nova saznanja i nove informacije, nove viruse sa kojima borbu vodim da ih iskorenim. Neki ljudi smatraju da sa zavrsavanjem obrazovanja i profesionalne orjentacije da je zavrsilo njihovo obraz-ovo i oni postaju bez-obrazni, bez-licni, bez-zivotni i tako “zive” do kraja njihovog sna koji se uvek zavrsava smrcu.
Isus kazuje: “Kada skinete vasu odecu i izgazite, onda cete uci u carstvo nebesko”. Nasa odeca su nasi identiteti ili poistovecenja kako s vozilom tako i s karoserijom koju se trudimo da imitiramo.
Zovem vas na magicko misticno putovanje u ono sto je najdalje od vas.
Zaboravite na masku vozila, ona vam ne treba, zato sto ni prozor nazvan oci ostaje u vozilu.
Zaboravite na vase ime, to je samo marka vaseg vozila. Samo opustite se, skinite vasu masku i sledite sebe, budite u miru sa SEMIROM i s BOGOM, zato sto samo u miru mozete uci u EDEN.
Zaboravite sve koncepte i prestave.
Zaboravi na ono sta mislis da si, da bi nasao sebe ko stvarno JESI. Kada nadjes sebe onda zivi to i BUDI ONO STO JESI !