cordelia,
ne mogu da ne priznam da mi je još uvijek ponekad teško odrediti granicu između realnih pojava i mašte, kao razliku između poruka i sinkroniciteta i pukih koincidencija.
Kad se događaji dešavaju u snu ili noću, teško je odrediti je li to bio ružan san koji je proizvod uma, ili neki objektivni upad bića iz drugih dimenzija, ili naš neuspio izlet u astral gdje smo nabasali na neki entitet koji se pokušava zakačiti, ili ga možda češće mi privučemo svojim strahom, gnjevom, ljutnjom, i ostalim negativnim emocijama. Meni osobno, kriterij za razlikovanje takvih događaja je intenzitet doživljaja, jesam li jasno vidjela boje, doživjela prisutnost, emociju.
Dok je moja baka umirala, probudio me njezin glas. Dozivala me, kao da me želi pozdraviti i pitati me jesam li upamtila što mi je rekla kad smo se zadnji put srele, i kad se ona oprostila od mene. To nije bio neugodan doživljaj. Moja baka je mene voljela, pa mi se čini da susret s njenom dušom ne bi mogao biti strašan.
Nekoliko puta mi se dogodilo sam se prenula iz sna, nakon što sam osjetila sličan pritisak u prsima. Nisam mogla doći do daha, ali ne kao da me netko guši rukama, nego kao kad zaroniš perduboko pa se boriš za dah dok izranjaš iz vode. Vidjela sam crvenu svjetlost u sobi, kao kugla je lebdjela. U polusnu sam je otjerala, jer sam osjetila da nije dobra za mene. Drugi put je to bila bijela magličasta forma, nalik lignji. U oba slučaja su fluorescentne naljepnice koje imam po zidu bile jako sjajne i pune svjetla, a po svemu su trebale biti prazne. Potražila sam objašnjenje i ono ukazuje da su to neki entiteti koje ne znam je li dobro spominjati, a pripadaju carstvu kralja tame, i prisutni su na terenu na kojem je kuća. Nemaju veze sa mnom i mojim strahovima ili karmom, oni su vezani za zemljište. (I gradovi i narodi i građevine imaju karmu, tj. mogu biti energetski programirani i uprljani od strane svojih bivših vlasnika, stanara, posjetitelja) To se može riješiti, ali bi trebao netko stručan, iskusan, tko je iniciran u ta znanja, a nikako ne petljati se ako se nema potrebno znanje. Ono što može svatko učiniti je upaliti svijeću.
.....
Davno sam pročitala da se sinkronicitet češće javlja što više pažnje na njega obraćamo, te da poruke koje dobijamo budu jasnije i određenije, što više imamo u njih povjerenja.
Je li ovaj slučaj s bankomatom bio sinkronicitet koji je trebao da te zadrži, da izgubiš vrijeme zbog nekog razloga, ili je bio odraz tvog stanja, pretpostavljam brige, panike, straha, zabrinutosti, pa si ti sama izazvala zastoj u radu banokomata?
Meni se događalo da crkavaju naprave. Stalno se kvario auto, vešmašina, mikser, televizor, kompjuter, nova novcata perilica suđa, slavine, brojilo za struju, vodomjer, fen, bojler, gume na autu, bicikl, biljke nisu uspijevale, (možda sam nešto zaboravila nabrojati). Kvarilo se sve što se moglo pokvariti, i sve u isto vrijeme. Sve su to bili noviji strojevi, kvalitetni, stvari koje se ne bi trebale kvariti. Događalo se to baš kad sam bila u besparici, nisam imala novaca niti da plaćam popravke, niti da kupujem novo. Kad bih i pozvala majstora, ni jedan popravak nije "išao od ruke". Mučili se s e s tim mojim strojevima i na kraju bi rekli: napravili smo što smo mogli, nismo sigurni je li to to, ne možemo otkriti uzrok kvara, pa bi se kvarovi ponavljali. Počela sam se plašiti dodirivati stvari, jer sve čega bih se dotakla, pokvarilo bi se. Prvo mi se činilo da su to slučajnosti, koincidencije. U tu priču o slučajnostima nije se uklapala količina strojeva koja se istovremeno kvari. Čak su i odnosi s ljudima, koji su uvijek bili jako dobri i prisni, počeli da se hlade i da se kvare. Izgledalo mi je da je kao totalni kolaps cijelog mog sustava, što je u stvari i bio...Pomišljala sam da je nešto "izvana" što me ometa. Prvo sam maknula sve moguće vanjske uzroke koji su mi mogli pasti na pamet. Neki strojevi i problemi su se "smirili", ali ne svi. Zatim sam radila na sebi, i došla do arhetipova, programa, potisnutih emocija, bokada u čakrama, auri, nezdravih spona, lomova na liniji hare, i traumatičnih događaja koje je trebalo riješiti u svojoj podsvijesti, nešto od toga i u prošlim životima. Radila sam uporno oko dvije-tri godine na tim problemima. KAd sam to riješila, same od sebe posložile su se sve stvari, riješili problemi. Gledajući "svakodnevnom" logikom, niti je bilo objektivnih razloga da ti problemi nastanu, niti je bilo objektivnih razloga da nestanu. Odjednom su proradili strojevi. Naročito je bilo zanimljivo kako se sam od sebe "popravio" televizor, za kojeg su majstori rekli da je gotov, a to se ne može popraviti, i ne isplati se, da ga držim dok ne crkne do kraja, pa nek ga bacim.
Koliko god me opterećivalo to s kvarovima, sada mi je drago da se to događalo. Da nije bilo toga, ne bih krenula kopati po uzrocima...
Pozdrav
