Nedjeljno knjigojavljanje
GUBLJENJE LJUDSKOG OBLIČJA
Citat:
Pošto je svima pomogla da se smjeste u
različitim dijelovima Meksika, nekoliko mjeseci
kasnije la Gorda se nastanila u Arizoni. Tada
smo počeli razmrsivati najčudniji i najponorniji
dio našeg naukovanja. U početku je naš odnos
bio pomalo nategnut. Bilo mi je vrlo teško
svladati osjećaje o našem razlazu u Alameda
parku. Iako je la Gorda znala sve podatke o
ostalima, nikada mi ništa nije govorila. Osjećala
je da bi mi znanje o njihovu djelovanju bilo
suvišno.
Na prvi pogled činilo se da su odnosi između
mene i la Gorde dobri. Ipak, nisam se mogao
oteti gorkom dojmu da se uortačila s ostalima
protiv mene. Nisam se javno izjašnjavao, ali je
to stalno bilo prisutno. Pomagao sam joj i činio
za nju sve kao da se ništa nije dogodilo, no to
se zbivalo pod okriljem bezgrešnosti. Bila je to
moja dužnost; ispunio bih je, pa makar me to
koštalo života. Namjerno sam se ustezao od
toga da je uvodim i upoznajem s gradskim
životom; tek je počela učiti engleski.
Napredovala je upravo fantastično.
Tri mjeseca su prošla gotovo nezapaženo. No
jednoga dana, boraveći u Los Angelesu,
probudio sam se u ranim jutarnjim satima, uz
neizdrživ pritisak u glavi. Nije to bila glavobolja;
osjetio sam neku veliku težinu u ušima.
Osjetio sam je i na kapcima i na nepcu. Bio
sam svjestan groznice, no samo mi je glava bila
vruća. Mlitavo sam pokušao sjesti. Mozgom mi
je prostrujala pomisao da je to, možda, kap.
Prva reakcija bila je da pozovem pomoć, ali
nekako sam se smirio i pokušao se osloboditi
straha. Nakon nekoliko trenutaka pritisak u
glavi je počeo jenjavati, ali se pojačao u vratu.
Hvatao sam dah, krkljao i kašljao neko vrijeme;
tada se pritisak polako premjestio na grudi,
zatim na trbuh, pa prepone, noge i potom
stopala, a onda je napustio moje tijelo.
Što god da mi se dogodilo, trajalo je oko dva
sata. Za ta dva iscrpljujuća sata izgledalo je kao
da se nešto u mojemu tijelu zaista kreće prema
dolje i izlazi van. Zamislio sam se smotan poput
tepiha. Na pamet mi je pala i slika kuglice koja
putuje šupljinama moga tijela. Odbacio sam tu
predodžbu u korist one prve, jer je osjećaj bio
vrlo sličan namatanju. Baš poput tepiha, koji,
što se više namata, postaje sve teži, a time i
bolniji prema kraju. Na dva mjesta bol je bila
nepodnošljiva: na koljenima i stopalima, poseb-
no desne noge, koja je bila vruća još trideset i
pet minuta pošto je iščezla sva bol i pritisak.
Kad je saslušala moj izvještaj, la Gorda je
rekla da sam ovaj put zasigurno izgubio ljudsko
obličje i odbacio sve svoje oklope, ili barem
većinu njih. Bila je u pravu. Ne znajući kako i
ne shvaćajući čak ni što se dogodilo, našao sam
se u vrlo neobičnom stanju. Osjećao sam se
izdvojen, nepristran. Ono što mi je la Gorda
učinila više nije bilo važno. Nije se radilo o
tome da sam joj oprostio sramotno ponašanje
prema meni; odjednom, kao da nikada nije ni
bilo nikakve izdaje. U meni više nije bilo ni
otvorene ni skrivene mržnje prema la Gordi, ni
prema bilo kome drugom. Ono što sam osjećao
nije bila neka ravnodušnost ili nehaj; nije to
bila ni otuđenost ili želja da budem sam. Bio je
to više otuđen osjećaj rezerviranosti,
sposobnost trenutnog uronjavanja s isključenjem svih
drugih misli. Nisu me više dirale djelatnosti
drugih ljudi, jer od njih nisam više ništa
očekivao. Čudesni mir je postao glavna snaga
mog života. Osjećao sam da sam se nekako
privikao na jedan od zakona o životu ratnika —
na odvojenost. La Gorda je rekla da je to bilo
više nego privikavanje; bilo je to utjelovljenje.
Don Juan i ja smo dugo razgovarali o
mogućnosti da mi se to dogodi jednoga dana.
Rekao je da odvojenost ne znači istovremeno i
mudrost, ali da predstavlja napredak, jer ratniku
omogućuje da trenutno procijeni situacije,
nanovo razmisli o stanju. No za ispravno i
dosljedno korištenje tog posebnog stanja ratnik
se treba nepopustljivo boriti cijeli život.
Očajavao sam, razmišljajući hoću li ikada
doživjeti takav osjećaj. Koliko sam mogao
odrediti, nije bilo načina da se tako nešto
improvizira. Bilo mi je beskorisno razmišljati o
njegovim blagodatima, ili smišljati mogućnosti
njegova dolaska. Tokom dugogodišnjeg poznanstva
s don Juanom nesumnjivo sam doživio
postepeno slabljenje osobnih veza sa svijetom,
ali sve se to dogodilo na intelektualnom planu;
u svakodnevnom životu nisam se promijenio
sve do trenutka kad sam izgubio ljudsko obličje.
Umovao sam s la Gordom da se pojam
gubljenja ljudskog obličja odnosi na tjelesno
stanje koje muči učenika pri dosizanju
određenog praga tokom treninga. Ako je tako, krajnji
rezultat gubljenja ljudskog obličja za la Gordu i
mene, ma kako to čudno izgledalo, nije bio
samo traženi i željeni osjećaj odvojenosti već i
ispunjenje varavog zadatka sjećanja. I u tom
slučaju intelekt je opet igrao minimalnu ulogu.
Jedne smo noći la Gorda i ja razgovarali o
nekom filmu. Gledala je neki pornografski film,
pa sam s radoznalošću želio čuti njen opis.
Uopće joj se nije svidio. Držala je da se radi
o slabom doživljaju, jer ratnik mora provesti
strogi život u potpunom celibatu, poput naguala
Juana Matusa.....