Citat:
Verovanje Bez Verovanja
Prihvatio sam tu vežbu zato što sam otkrio da je bezopasna. Nekoliko
sedmica sam predano klasifikovao sve sa čime sam se osećao mentalno
indetifikovanim. Nadao sam se da će moj popis biti jednostavan i jasan
ali sam ubrzo sa iznenađenjem otkrio da se pojavio beskrajni spisak
misaonih obrazaca, koji povremeno nisu bili u skladu jedni sa
drugima.
Na primer, jedno od mojih verovanja je bilo da samo ono što se može
dokazati i pokazati može biti nazvano “pouzdanim”. U isto vreme,
jedno od mojih verovanja bilo je da postoji vrhovna istina, božansko
biće koje se nalazi iznad svih iskustava. Bez obzira koliko se trudio,
nisam mogao da razrešim tu oprečnost.
Na polju ne-verovanja sam takođe doživeo iznenađenja.
Najneprijatnije je bilo otkrivanje načina na koji jednostavne sugestije
blokiraju ogromno područje mojih mogućnosti. Kada sam počeo da
istražujem zbog čega ne mogu iskreno prihvatiti Karlosova tvrđenja u
vezi toga kako pomoću snova možemo ući u druge stvarne i potpune
svetove, setio sam se da kad sam bio dete i imao noćne more, moja
majka je ponavljala rečenicu iz dečije priče koja kaže: “Snovi su samo
snovi.”
Kada smo se ponovo sreli, podneo sam mu površan izveštaj o
rezultatima mojih istraživanja. Karlos je rekao da je to dovoljno; već
ima i previše materijala potrebnog da bi se prešlo na drugu fazu
vežbanja. Onda je predložio da odaberem najvažnije od mojih
verovanja, koji služi kao osnova svim ostalima, te da smesta prestanem
sa verovanjem u njega. Potrebno je da to uradim sa svakim od njih,
prema stepenu njihove važnosti.
“Garantujem ti da to nije teško!” dodao je, posmatrajući moje
zbunjeno lice.
“A iznad svega, to neće povrediti tvoju veru. Upamti, to je samo
vežba.”
Pobunio sam se. Odlučnim tonom, rekao sam mu da je osnova mojih
principa ubeđenje o postojanju Boga, i da nisam voljan to da ispitujem
ili da makar analiziram tu stvar.
“To nije istina!” uzviknuo je. “Tvoje najčvršće uverenje je da si
grešnik i radi tog razloga si opravdan! Možeš da činiš greške, da traćiš
svoju energiju na ljutnju, požudu, besmislice i strah; na kraju krajeva,
ti si čovek i Bog ti uvek oprašta!”
“Ne zaluđuj samog sebe. Bolje izaberi svoje verovanje ili će ono
izabrati tebe. U prvom slučaju, ono je izvorno, ono je tvoj saveznik,
ono te potkrepljuje i dopušta ti da rukuješ njime po svojoj volji. U
drugom slučaju, ono je obmana i nije vredno truda.”
Odgovorio sam da vežba koju je predložio – postupanje sa mojom
verom na banalan način, poput čoveka koji presvlači svoju košulju –
nije samo bezbožnička i sebična – već je to praksa koja će me
verovatno dovesti do stanja unutrašnjeg haosa.
Tvrdio je: “Ne mora ti biti sve jasno kako bi ušao u svet čarobnjaka!”
“Naša ideja da istina ide ruku pod ruku sa jasnoćom je zamka, zato što
je duh previše nedostupan kako bi bio shvaćen našim slabim ljudskim
umom. Kao što dobro znaš, suština religije nije jasnoća već verovanje.
Ali verovanje ne vredi ništa u poređenju sa iskustvom!”
“Čarobnjaci su praktični; sa njihove tačke gledišta, ono u šta verujemo
ili smo prestali da verujemo je potpuno nevažno. Priče koje pričamo
sami sebi nisu ni najmanje bitne; ono što je značajno je duh. Kada je u
pitanju moć, sadržaj uma je nešto sporedno. Čarobnjak može biti
ateista ili vernik, budista, musliman ili hrišćanin a da i dalje neguje
besprekornost – koja ga automatski dovodi do moći.”
Njegove reči su me nervirale bez razloga. Kada sam to shvatio
iznenadio sam se otkrivši kolko su duboko usađene katoličke doktrine
koje sam usvojio tokom detinjstva. Sada, kada ih je Karlos stavio pod
znak pitanja, imao sam osećaj kao da mi on razbojnički otima nešto
vrlo vredno.
Primetio je moju nedoumicu i počeo da se smeje. “Nemoj da pobrkaš
stvari”, rekao je. “Religije nisu od pomoći, ali posledice tragičnog
stanja ljudske svesti su uključene u njih. One su prožete dobrim
namerama, ali samo mali broj ljudi je spreman da ih ispuni. Kada bi
njihovi napori imali bilo kakvu stvarnu vrednost, svet bi bio pun
svetaca a ne grešnika!”
“Trenutne ideologije – uključujući i nagualizam – postaju šire
prihvaćene, postaju kulturne mafije, škole za uspavljivanje ljudi. Bez
obzira koliko su prefinjene njihove teorije i bez obzira koliko se trude
da ih dokažu ličnim primerom, oni završavaju tako što usmeravaju
naše akcije putem nekog oblika nagrade i kazne, i čineći tako, oni
iskrivljuju samu suštinu potrage. Ako je oslonac vaše vere zarada,
kakvu valjanost ona ima?”
“Čarobnjaci vole čistoću apstraktnog. Za njih, vrednost puta srca nije
toliko u tome gde nas on vodi već koliko intezivno uživamo u njemu.
Verovanje svakako ima vrednost u običnom životu, ali ono je
beskorisno naspram smrti. Naša jedina nada kada se suočimo sa
neizbežnim je put ratnika.”
“Čarobnjaci svoju sposobnost da rukuju mentalnim vezanostima
nazivaju ‘verovanje bez verovanja’. Oni su usavršili tu umetnost do te
mere da se mogu iskreno indentifikovati sa bilo kojom idejom, živeći
je, voleći je i odbacujući je ako je potrebno i to bez kajanja. I usred te
slobode izbora, oni pitaju čarobnjačka pitanja. Na primer, zašto
smatram sebe za grešnika ako mogu da budem besprekoran?”
Posle malo opiranja, složio sam se sa Karlosom da ne može biti ničega
lošeg ako podvrgnem preispitivanju svoja verovanja.
Otkrio sam da je glavni efekat tehnike ‘verovanja bez verovanja’ u
tome što mi je ona pokazala koliko je moj spisak ideja neverovatno
klimav. Bio je sklon da se raspadne na najmanji udar. Shvatio sam
zašto je don Huan tvrdio da je svet u kome živimo magična tvorevina,
magija ‘prvog prstena moći’.