„Namjera je temelj svakog djela.“ „Nema djela bez namjere.“
Djelo je aktivnost poduzeta radi postizanja nekog cilja.
Djelovanje je sila koja ima utjecaj na neki objekt koja namjerava promijeniti stanje nekog objekta s nekim ciljem.
Djelovanje ne može biti bez namjere, sve u ezistenciji sadrži svoju namjeru bez obzira je li nam poznata ili nije.
Ali, što je namjera? Po meni, namjera je impuls koji se pojavi u polju potencijalne energije pretvarajući je u kinetičku energiju. Na taj način daje gorivo za djelovanje. Djelovanje preuzima dostupnu kinetičku energiju i transformira je u svoj rezultat. Namjera dovodi sve potrebne informacije da bi se djelovanje moglo održati. Namjera u sebi sadrži istovremeno stopljene: potrebu za nečim, cilj i način djelovanja kako bi se zadovoljila potreba kao i rezultat djelovanja.
Namjera slijedi osnovne prirodne zakone koji vrijede u promatranom mjehuru egzistencije. Postoji beskonačno mnogo namjera, poredane su po hijerarhiji i horizontalno (jednake vrijednosti). Najjača namjera ograničava djelovanje svih slabijih namjera. Da bi se neka namjera nametnula dominantnoj treba biti lukavija od nje i izaći izvan promatranog mjehura/svemira/područja postojanja i djelovati izvana. Tada je iznad dominantne namjere i njoj je nadređena.
Kad je namjera izašla izvan svog uobičajenog „područja“, ona je pod djelovanjem namjera drugih vrsta, oblika i intenziteta, viših hijerarhija.
Transcendiranje svih namjera se ostvaruje kroz pojam poznat u Vedama kao „rishi devata chandas“, kroz ujedinjenu svijest. Rishi označava onoga tko promatra, ima namjeru djelovanja, subjekt. Devata označava djelovanje, promatranje, proces. Chandas označava rezultat djelovanja, stanje ili objekt na kojeg se djeluje.
Ujedinjenja svijest je Svijest koja je svjesna sama sebe. Istovremeno je i subjekt i objekt koja sama sebe promatra. Vrhunska namjera jest spoznaja samog sebe.
Povratkom iz područja transcedentnog prenosi se i dio/tračak namjere koja je iznad namjere koju smo htjeli nadvladati (kao kad pero umočiš u tintu, pišeš dok ima tinte). Tada se može djelovati s namjerom postizanja nama željenog cilja. Onaj tko može učvrstiti svoju namjeru da je trajno u „području“ izvan ovog, može kontinuirano nadvladavati dominantnu/e namjeru/e koje nameću tzv. prirodni i slični zakoni, odnosno, matriks.
Ako su rishi, devata i chandas razdvojeni postoje mnogobrojne namjere koje potiču na raznovrsna djelovanja i kreacije. Kad su skupa u stanju jedinstva, samhite, samo je jedna namjera.
Post sam počela pisati kako bih dokazala da u Ljubavi nema namjere, jer je ona područje samhite, jedinstva svijesti. No, na kraju zaključujem da, ako je Ljubav stanje samhite, jedinstva svijesti, ipak ima namjeru, samo jednu. A ako je Ljubav nižeg ranga od jedinstva svijesti, samhite, tada je pod djelovanjem više od jedne namjere, ovisno o udaljenosti od jedinstva svijesti.
Prema tome, ispada da, ako je udaljenost Ljubavi od jedinstva svijesti 0, tada je namjera = 1.
?
Nije teško izvući pogrešan zaključak ako čovjeku nisu poznate sve činjenice, a meni naravno nisu. Stoga je ovo otvoreno za preispitivanje.
