alf je napisao/la:
…
Ostaje mi nejasno veselje koje osjećaš kad pišeš o snovima. Znam da snovi znaju biti takvi da imaju to što nazivaš "uvidima" ali bar ja, kad su oni u pitanju imam podignute sve antene - te ih ne smatram uvidima. Vrlo sam oprezna glede njih, ako ni zbog čega drugoga zato što pola od njih nisu bili snovi i kad sam mislila da jesu. I danas stoga ne "vjerujem" uvidima u snovima!
Snovi bi po meni trebali dobiti novu definiciju, jer naziv „snovi“ koristim kao skup za različite vrste iskustava koja doživljavam tijekom spavanja. To uključuje glasovne poruke, slike na „ekranima“ putovanja u tijelo i izvan, kontakte s drugim entitetima, različite doživljaje i svašta još. Očito je da svaki od tih događanja u spavanju ima svoje ime i definiciju, pa mi je potpuno nejasno što je uopće san i da li on kao takav postoji, a da ne obuhvaća gore navedeno.
Jako bih rado bila oprezna u svojim „snovima“, ali mislim da nisam. Tada kod mene dominiraju dva suprotna načina ponašanja u novim i nepoznatim situacijama/stanjima: strah ako je nešto što izaziva jezu (vjerojatno ima frekvenciju znatno drugačiju od moje) ili radoznalost uz veselje i/ili oduševljenje što sam nešto novo saznala, naučila, vidjela, doživjela. Moguće da je postoje i situacije između kada sam oprezna, ali nemam sjećanje na njih. Dakle, pamtim samo ekstreme kao i doživljaje koji su se istakli po nečemu neobičnom. I to mi je doista donosilo veliko veselje. Zadnjih nekoliko godina najviše sam i naučila u snu, odnosno, razumjela i doživjela koncepte o kojima sam samo čitala, a i više od toga.
Druga je stvar kako u budnom stanju pristupam sjećanjima iz snova. Jasno mi je da mogu uhvatiti informaciju koju bilo tko na ne-fizičkim razinama šalje, kao da hodam kroz grad pun ljudi i čujem što govore. Nema razlike. Mislim da sam s godinama naučila razlikovati brojne vrste poruka. A kako se to razumijevanje produbljivalo, otkrile su se i abdukcije. Ne vjerujem niti jednoj informaciji koju dobijem u snu – dok je ne analiziram u budnom stanju, dok je ne provjerim na internetu ili u literaturi. No, nažalost, tijekom spavanja – počesto padnem na fore.
Citat:
Tvoj san s planetom - je tvoj. I samim time on za tebe može biti činjenica - ako je tako nazoveš i daš joj tu snagu i život. Ali ne znam, ne mogu govoriti o tome, jer osobno ne donosim zaključke ni o čemu - kod mene je sve otvoreno, ali zaista otvoreno, pa sam stalno u toj budnosti u kojoj se stalno pitam - šta je to moj osjećaj i moje znanje, jel moje?
I tvoj odnos prema tom "snu" s planetom je u ovoj stvarnosti vjerovanje, ma kako god ga drugačije poželjela nazvati. Doduše ovdje bi se mogla razviti dulja priča o vjerovanju i kako ono zaista izgleda i kako se manifestira. Pretpostavljam da bi vjerovanje u nekoj fazi trebalo biti Znanje - ali možemo se vratiti na individulanost - tako da to ostaje zaista u domeni: svako za sebe najbolje zna.
S tezom da ono što mislimo to i privlačimo se ne slažem u potpunosti - ako ni zbog čega drugoga zbog manipulacije s otmicama, implantatima, itd.....Tako da je ponovno tu otvoreno pitanje jesu li naše mislim naše ili su uvjetovane "radom" nečega ili nekoga tko nismo mi.
Ne znam za druge, no, kod mene u sve više slučajeva, misli su moj proizvod uvjetovan postavkama koje su mi umjetno instalirane, tako da ograniče neke potencijalne prirodne sposobnosti, poput koncentracije, zaključivanja i sl. Do promjene obično dolazi u interakciji s drugim ljudima kada se prilagođavam njihovim razinama razumijevanja i tada napuštam(nehotice) svoju liniju razmišljanja i preuzimam podmetnute misli. Zato da bih održala koliko je moguće misli koliko-toliko svojima koristim svašta, od bijelog šuma, svile, glazbe i zvukova s Mi tonovima. Najviše od svega mi pomaže iskrena namjera da pomognem nekome. Ako dobro prosudim da je osoba vrijedna pomoći, to mi uvećava frekvenciju i izbistrava misli. No, ako nije, svašta može biti.
Citat:
Znaš da o strahu puno pišem, pa ga ne smatram poželjnim ni u jednom slučaju, kao što ne smatram sve poznato i sve ono što mi ne izaziva strah - isto tako poželjnim. Radi se o tome da je važno o čemu je riječ - ako je riječ o događaju kojeg sam dobila kao uvid u snu, a kojeg se ne plašim (govorim o sebi i snovima i uvidima - ne o tebi!) i koji mi izgleda kao da ima sve osobine "učenja" za mene, kao i nečega što me dodatno ojačava za dalje, ja svemu tome pristupam gotovo identično kao i nečemu čega bih se eventualno bojala, ali samo zato što o uvidu imam stav koji sam već iznijela. Naime, kad sam riješila pitanje straha, sva događanja bilo je lakše "upoznati" - ali bez obzira na to - ta događanja ne trebaju isključivati oprez. Ne znam jesam li ovo dovoljno jasno objasnila? Uglavnom, ovo je samo moje mišljenje - moje iskustvo i ne znači da možda zbog toga ne propuštam uvide koji su važni za mene. Moguće je da je i tako. Mislim da ipak znam o čemu pričaš, ponekad mi se zna dogoditi da sve lagano primim, mirno, a slučajni promatrač koji bi me čuo da o tome govorim mislio bi da strah još uvijek postoji jer o tome svemu pričam.
Međutim, riječ je o nečemu što mi je teško objasniti. Kad sam tek osvješćivala otmice, to me izluđivalo, taj strah i nevjerica. Onda je kako je vrijeme odmicalo strah tokom dana jenjavao, ali ostajao je taj pred spavanje. Onda je i on nestao. Onda sam živjela samo s onim koji sam znala osjećati tokom događanja - kad sam znala biti probuđena - ali to je gore od straha. To je jeza u punom smislu te riječi. Sad je i to nestalo. Dakle, unutra mene postoji još tisuću pitanja, jer mislim da je micanje straha samo jedan dio priče, ali nužan da bi uopće išao dalje. I nekako mislim da je najteže od svega - prepoznati sve vrste strahova koje imamo, jer sakriveni su ponekad tako duboko da ih je jednostavno nemoguće vidjeti. Na žalost, iz vlastitog iskustva znam da su oni dobro zamaskirani unutar raznih vjerovanja. Dakle, kad i pomislim da sam nešto upoznala - ostajem otvorena za mogućnost da možda i nisam. Ne iz straha, nego iz opreza.
Zato ti i pišem sve ovo, prepoznajem neke stvari s kojima sam se i ja "mučila", pa ako ti išta od ovoga što sam napisala zazvoni kao nešto što možeš iskoristi - eto izvoli! Jer i meni sve što čitam, a što drugi ljudi odluče podijeliti s nekime, ima elemente kad mi za mene "zazvoni". Pa sam zahvalna svima koji pišu.
Slažem se da podjelom iskustava svi dobivamo. Zato sam i prelomila nelagodu oko pisanja o abdukcijama jer sam ih doživljavala kao sramotu, kao osobnu golotinju.
Sada dopuštam sebi biti u krivu, dopuštam biti u strahu – ako se tako osjećam, dopuštam ne razumjeti stvari , jer ću ih razumjeti drugi put, dopuštam osjećati ono što mi se događa, jer imam povjerenja da se proces otkrivanja istine događa, ide svojim tijekom. A ovaj forum kompenzira nedostatak osviještenih ljudi u mojoj okolini, jer bez ljudi sam ništa. Bez ljudi ne mogu dalje.