bila je zima 1941...mlad, vidno mršav, regrut čvrsto je pritiskao kundak svoje puške uz bubuljičavo lice i kroz nišan pratio obrise neke sjenke koja se hitro kretala između neotesanih klada razbacanih po rustikalnom dvorištu, između dvije, od bombi, razorene zgrade. gusta magla koja se spustila nad ovaj dio varšavskog pakla, mu je ometala metu koja se žurno kretala prema jednoj od zgrada.
dojam akutne nelagode koja se manifestirala pojačanim znojenjem, anaturalnim meškoljenjem i nesvjesnim diranjem genitalija, pojačavao se svaki put kada je pomislio da mu se meta ukazala jasno u magli i kada je trebalo samo da povuče oroz i tako prvi put učini ono što su mu njegovi drugovi iz voda stalno prebacivali da mora učiniti.
nije bilo lako, ali ovaj put je čvrsto odlučio. nema povratka. učiniće to.ubiće tu poljsku gnjidu!
prilika je na trenutak nestala u sjeni razrušene pravoslavne trafo stanice, da bi se ponovo prikazala nakon kratkog zvižduka, ovaj put potpuno osvijetljena svjećom na ulazu u zgradu koju je neko upalio u dubini same zgrade.
sada je trenutak! prst mu se zgrčio na obaraču, znoj mu se slivao niz rošavo čelo, sad još...
˝STANI! ne pucaj!˝ začuo je glas.
ruka mu je ostala paralizovana na obaraču, dok je gromki glas nastavljao:
˝taj čovek, taj poljak, on je predodređen da bude budući papa, njega ne smiješ ubiti˝, zapovjedio je glas, ˝proročanstvo mora da se ispuni!˝
˝dobro˝, prozbori rošavi vojnik, nakon što se povratio od prvog šoka, ˝poštediću mu život, ali samo ako ću ja biti papa poslije njega.˝
i bi tako...
