Evo nešto tražim po knjigama i naletio sam na neku vrlo jaku poveznicu, nešto kao poveznica svemira i čovjeka, to je na tragu onoga što sam pričao Toltequ o njegovoj percepcijei sebe kao jajeta sa bilijun samosvjesnih točkica u sebi... mislim da bi korak dalje od te percepcije postao taj čvor, "jezgro svemira".
Ali ako bi se to desilo, završio bi van vremena, u vremenu naguala, i svijet bi nestao, što je jednako umiranju i stava i užas samo po sebi.
Citat je iz Umijeća Sanjanja
Citat:
»Naš je način opažanja način razbojnika«, rekao mi je jedom prigodom.
»Riječ je o vrlo učinkovitom načinu procjenjivanja i razvrstavanja hrane i opasnosti.
Ali to ujedno nije i jedini način na koji smo sposobni opažati. Postoji i drugi oblik s kojim te želim upoznati: čin opažanja jezgre svega, same energije, neposredno.
»Opažanje jezgre svega navest će nas na razumijevanje, razvrstavanje i opisivanje svijeta na posve nov i uzbudljiviji, tananiji način.
« Takva je bila don Juanova tvrdnja. Tananiji je način koji je nagovješćivao bio onaj kojem su ga poučili njegovi prethodnici, način koji odgovara istinama vračeva bez
racionalnog utemeljenja i ikakve neposredne veze s činjenicama našeg svakidašnjeg svijeta, ali ujedno i takvim istinama koje su samoizvjesne za vračeve koji energiju opažaju nepo sredno, te vide jezgru svega.
Za takve je vračeve najvažniji čin vraćanja viđenje jezgre svemira. Don Juanova je pretpostavka bila da su vračevi davnine, prvi koji su vidjeli jezgru svemira, ponajbolje opisali ono što su vidjeli.
Tvrdili su kako jezgra svemira nalikuje zažarenim vlaknima provučenim u beskonačnost u svim zamislivim smjerovima, svijetlećim koncima koji su svjesni samih sebe na načine koji su neshvatljivi ljudskom umu.
Od viđenja jezgre svemira vračevi davnine krenuli su prema viđenju energetske jezgre ljudskih bića.
Don Juan je tvrdio kako su ljudska bića ocrtali kao svijetle oblike što nalikuju
divovskim jajima, te ih i nazvali svijetlećim jajima.
»Kada vračevi vide ljudsko biće«, rekao je don Juan, »oni vide divovski svijetleći oblik koji lebdi, tvoreći pri svojem kretanju duboku brazdu u energiji Zemlje, nalik svijetlećem obliku koji ima glavni korijen što ga zateže.«
.....
Eh da, tu i DH kaže da je i tumaćenje i opisivanje viđenog vrlo varljiva stvar.
Vidovnjaci za života ne saznaju što su vidjeli, nego daju pjesničke opise, pošto u tonalu nema načina da se viđeno prevede na jezik razuma.
Potrebne su generacije vidovnjaka i umreživanje tumaćenja da se izvuće ideja što bi bilo što od viđene suštine.
Jedva su i za skupnu točku povezali sa čim je u vezi i kako, i to je opet kljakavo tumaćenje, čeg su i sami svjesni.
LB ovo možeš smatrati bacanjem rukavice u facu.
Citat:
»Što čini spojna točka?«, upitao sam.
»Navodi nas na opažanje«, odvratio je. »Drevni su vračevi
vidjeli da je u ljudskih bića opažaj spojen na tom mjestu, u toj točci.
Vidjevši da sva živa bića imaju takvu točku svjetlosti,
drevni su vračevi pretpostavili da opažaj općenito uzevši mora
zauzimati mjesto u toj točci na bilo koji prikladan način.«
»Što su drevni vračevi vidjeli što ih je navelo na zaljučak
da opažaj zauzima mjesto u toj spojnoj točci?«, upitao sam.
Odgovorio je da su ponajprije vidjeli kako iz milijuna svemirske svijetleće energije vlakna prolaze kroz cijelu svijetleću loptu, dok samo malen broj prolazi neposredno kroz
spojnu točku, što se može i očekivati jer je malena u odnosu spram cjeline.
Potom, vidjeli su kako dodatni okrugli žar, nešto veći od spojne točke, uvijek okružuje točku, te uvelike pojačava svjetlost vlakana koja prolaze neposredno kroz taj žar.
Naposljetku, vidjeli su dvije stvari. Prvo, da se spojne točke ljudskih bića mogu premjestiti s mjesta na kojem se obično nalaze.
I, drugo, da u trenutku kada je spojna točka na svojem uobičajenom mjestu, opažaj i svijest se doimaju uobičajenima, sudeći prema svakidašnjem ponašanju subjekata koji su bili promatrani.
U trenutku kada se njihova spojna točka i okružujući žarni pojas, međutim, nalaze na drugom mjestu od uobičajenog, njihovo nesvakidašnje ponašanje može poslužiti kao
dokaz da je i njihova svijest drukčija, te da opažaju na neobični način.
Zaključak što su ga donijeli drevni vračevi na temelju svih
takvih zapažanja sastoji se u sljedećem: što je veći odmak spojne točke od uobičajenog mjesta, neuobičajenije je ponašanje, kao i, očigledno, odgovarajuća svjesnost i opažaj.
»Obrati pažnju da, kada govorim o viđenju, također navodim i izraze poput »imati oblik ili lik »nečega« ili »doimati se nalik nečemu««, upozorio me je don Juan.
»Sve što se vidi u tolikoj je mjeri jedinstveno da ne postoji način da se o tome govori izuzevši posredstvom usporedbi s nečime što nam je poznato.«
Rekao je kako je najprikladniji primjer takve poteškoće način na koji vračevi govore o spojnoj točci i žaru što je okružuje.
Opisali su ih kao blistavost, iako ne može biti riječi o blistavosti jer vračevi vide svojim očima. Prisiljeni su, međutim, premostiti takvu različitost tvrdnjom da je spojna točka mrlja svjetlosti, te da se oko nje nalazi kolut svjetla, žar.
Don Juan je k tome nadodao kako smo kao bića toliko vizualni i u tolikoj mjeri vođeni našim razbojničkim opažajima da sve što vidimo mora biti izraženo na način na koji to razbojničko oko uobičajeno vidi.
Nakon viđenja što spojna točka i njegov okružujući žar čine, don Juan ustvrdi da su drevni vračevi unaprijedili objašnjenje te pojave. Pretpostavili su da spojna točka u ljudskih bića posredstvom usredotočenja svojeg žarnog pojasa na svemirska vlakna energije što prolaze neposredno kroz njih, bez posredovanja i izravno skuplja takva vlakna u čvrst opažaj svijeta.
»Kako se ta vlakna o kojima govoriš spajaju u čvrst opažaj svijeta«, upitao sam.
»Nitko to ne može znati sa sigurnošću«, odvratio je, posebno naglasivši svoj odgovor. »Vračevi vide kretanje energije, ali samo viđenje kretanja energije ne može im reći kako ili zašto se energija kreće.«