Mistik je napisao/la:
Legolase, svaka ti čast i hvala na opširnom odgovoru. Nisam to znao za forum hr. da je sve to tako. Hvala još jednom

Nije problem
Ima tu svakakva smeća i svakakvi ljudi sa raznim interesima
Evo što Mišak kaže na takve stvari.
SLUČAJ ILI NAMJERA
svibanj 30th, 2010
Bok svima!
Često tako čituckam komentare, a na njima svakojaka mišljenja i svakojaki ljudi. Bez obzira slažu li se s onim što komentiraju ili ne, ili ih čak nešto napisano vrlo iritira, većina njih djeluje kao da ih pišu ljudi s kojima bi čovjek bez problema mogao popiti kavu i provesti neko ugodno vrijeme. Uvjeren sam da razumijevanje među ljudima može nadići programe u svima nama, jer oni su ti koji se žele sukobljavati.
No, postoji i poprilična količina nekih kretenskih komentara, od kojih su mnogi vulgarni, pa neke nalijepljenje kobasice teksta…ne mogu se ni sjetiti, ali gomila bullshita. Pa sam si mislio – a dobro, i to su ljudi.
Zato mi je laknulo - i bio sam čak malo ljut na sebe što mi se uopće uzdrmala vjera u pamet ljudi – kad se prije neki dan ustanovilo da je JEDAN JEDINI čovjek skriven iza bukvalno više DESETAKA komentara na svakom blogu, barem u zadnjih pet mjeseci, ali vjerojatno i duže, ali nije bilo potrebe za odlaskom u tako daleku prošlost.
I to upravo iza svih najkretenskijih komentara.
S obzirom da taj debo stavlja komentare u bukvalno svako doba dana, od sedam ujutro navečer, a mnogi su zahtijevali i vrijeme jer nisu bili tek komentari već se trudio tražiti svakojake gluposti koje može nalijepiti, a koje su (po njemu) „razotkrivale“ neke ljude koje bih spomenuo, postoje samo dva odgovora na zagonetku postojanja tog čovjeka: ili ima neki mentalni opsesivni poremećaj ili mu je to posao kojeg radi puno radno vrijeme, jer po cijeli dan zagađuje Internet, pa mi se ne čini da mu ostaje puno vremena za bilo što drugo. Zanimljivo je što ponekad i piše kao da se trudi predstavljati se kao više osoba. Ponekad jako kudi, ponekad se s nečim slaže, pa debatira sam sa sobom i sve tome slično.
I da se razumijemo, to nikako nije Enko, koji je častan i sportski raspoložen borac s uvijek istim nickom, vidio sam da je netko njega nepravedno okrivio za taj silni spam.
Ne očekujem da čitate sve ove nickove, ali koga zanima, informacije radi evo tih silnih nickova pod kojima se taj debo skriva: Groucho; Megaturboreptiloid, šef svih intergalaktičkih gmazova!; Ludi gmaz!; Ivan Grozni; Argh!; Zli Iluminati i Opaki Ljudi- gmazovi; Zla i opaka Elita; Crni ponedjeljak; Ovo je tek početak; Cinik; Frozen Eskimo; Siegfried von Schrink; Štovatelji lika i djela druga Tita; Kolega sa HRT-a; The Big Shooter; The Diary of Evil Telephatic Cannibalistic Reptile from Planet X; Pročitao skoro pa sve komentare,,, žalosno kako ima gnusnih pojedinaca sa iskrivljenim namjerama, a Divno je kako ima dobrih, odlično usmjerenih, konstruktivnih i obazrivih komentara i pojedinaca!!!; o kako je kreši drag hitler! kud će suza nego na oko, kud će guza nego na zahod!; Divljak; Molotovljev; Miklavž; Tomo Šmajser; Shadow On The Wall; Zlikovski; Torquemada; Suptilno tijelo; Gorilla gorilla; Johan von Kroatien; Underground; Tomo Šmajser; Sretni Luka; Osman; Lothar Mozgoželjezni; Jozo Gevera; Asterisk; Krešo, evo nešto baš za tebe, možda ti Mile proda povoljno; bla bla bla bla bla bla bla; Onaj Mutikaša je ipak imao pravo i zaboli me neka stvar što se ovaj članak neće svidjeti neonacistu Mišaku i njegovoj glupavoj sviti! nacisti, viktor schauberger i teorija šuplje zemlje, mišak pa i ti si navijaš za šuplju zemlju, krasno si društvo izabrao, šta ćeš, jadan, nisi ti kriv, svatko prema svojim sklonostima; david icke je sotonist; Ja, freilich ist David Icke ein Nazi, und hier ist der Beweis!; Yes, David Icke is a Neonazi!; Zanimljivo, David Icke je neonacist; NAMĆOR; Silvio; DEŽURNI DEBILČEK; Nibiru, The Cosmic Cat; Divlja horda; Moj prijatelj azbest i ja; Hogar; Tragač; par- nepar, teški kvar; Brrrrrrr! Yes How No!;……
Ovo su samo nickovi u zadnjih pet mjeseci, a ima ih još, ali i ovo je dovoljno za dijagnozu.
Toliko o tome, samo sam htio tu informaciju podijeliti sa vama.
Da krenem na temu iz naslova I kako sam došao do nje.
U zadnje vrijeme imao sam par prilika da pred publikom, držeći neka predavanje, promoviram i testiram svoji novi koncept, za koji mislim da sam ga na ovom mjestu već spominjao: teorija spontanog razvoja događaja.
Onima koji su se tek sada ukrcali na ovaj vlak, strelovito se nameću pitanje: Što je sad to? Kakva je to nova „teorija“? Što uopće znači taj naizgled besmisleni spoj riječi?
Pitanje jest i ovo – jeste li raspoloženi za malo mentalne gimnastike? A da se pritom nitko ne ljuti? Ako niste, nemojte se patiti na ovom mjestu.
Jer istina jest – taj pojam ne znači ništa.
Barem ne sam za sebe. Smislio sam ga kako bih provocirao one koji su me iritirali sa svojim dijagnozama o „teorijama urote“. Kad god bi ih čovjek suočio s nekim podacima, s nekom istinom o zbivanjima oko nas, oni bi se kao revolveraši mašili te etikete, smišljenje upravo u svrhu diskretiranja nekih zaključaka već unaprijed. 9/11, ubojstvo Kennedyja, globalno zatopljenje, itd, itd, Ma, opet te teorije urota, vele oni. Kao da govore s nekog povišenog podija i kao da uopće znaju što se zbiva i što je istina, a sve ovo drugo su samo neki čudnovati sociološki fenomeni.
Naravno, većina nas je neinformirana o većini stvari, to je sasvim jasno. Zato najčešće kao „normalno“ ili „istinito“ uzimamo ono što je dio općeg znanja – zapravo, ono što (naizgled) predstavlja koncenzus. Naravno, u stvarnosti koncenzusa nikad nema, ali se stvari predstavljaju predstavljaju kao da on postoji - još od osnovnoškolskih udžbenika, a dalje da ne pričamo. I zato svi znaju isto, i zato svi misle isto i zato istina o mnogim stvarima dobiva žig „teorije urote“.
Na ovom mjestu vrijedi zastati i razmisliti, pa i pomalo definirati. Naravno da cijeli svijet vrvi od svakojakih urota i urotica, od razine poduzeća pa do razine država pa do razine korporacija, i tu nema ništa sporno ni za koga, ljudi se neprestano nešto dogovaraju, a često na tuđu štetu. Pomoću urote je ubijen Julije Cezar i tome slično. No, kad se danas, na kraju prvog desetljeća 21.stoljeća, kaže „urota“, radi se uvijek o točno određenoj uroti, a to je ona kojoj je, smatra se, cilj nadnacionalna svjetska vlada, globalna kontrola, elektronski novac koji kontrolira nadnacionalna svjetska banka, reducirano i mikročipirano stanovništvo. Postoje indicije da je to urota na kojoj se radi već vrlo dugo, barem stoljećima, ali i tisućljećima, a pripisuje joj se i metafizička strana (metafizička – ako se gledamo iz perspektive današnjeg pogleda na svijet). Veliki događaji i mnoge velike ideje, čini se, stizale su upravo iz krvlju povezane klike. To bi značilo da su mnogi događaji kroz povijest, a pogotovo oni u zadnjih dva – tri stoljeća, a još više pogotovo oni s kraja 19. i početka 20. stoljeća, bili stvoreni da bi se polučio neki cilj, to jest napravio još jedna korak prema svjetskoj diktaturi. To znači da ih je netko iz pozadine aranžirao. No, uobičajeni pogled je da se sve to zbiva spontano, da postoji neka vrst prirodnih ekonomskih ili političkih sila, koje, idući svojim tokom, povremeno dovode do ratova i ekonomskih kriza.
No, vidite, i takav pogled na stvari je samo – teorija.
On nije stvarnost, on je samo NEČIJA stvarnost, on ne predstavlja pravo stanje stvari, već samo predstavljeno stanje stvari. I zato, da ne bi bilo zabune, kad netko počne mahati s etiketom „teorije urote“, u zadnje vrijeme imam i ja za njega spremnu etiketu da mu skrenem pažnju da je i taj njegov stav da se važni događaji zbivaju spontano – tek teorija. Samo njegovo viđenje ili predrasuda. Nipošto nešto što je itko ikada dokazao. A pogotovo ne nešto što je „normalno“ pa samo zato moramo u to vjerovati.
Pa sam tu umotvorinu nazvao – „teorija spontanog razvoja događaja“.
Kako god da bilo - u nju danas vjeruje većina ljudi. No, valja se opet podsjetiti stare misli Michia Kushija, o kojoj sam mozgao mjesecima: Većina je u krivu.
Pa zar je to moguće?
Kad se malo razmisli o tome ispada da ne samo da je moguće nego i logično. Većina ljudi ima stav o raznim stvarima bez dovoljno ili čak iole informacija o njima jer, u nedostatku boljeg stava, oni po automatizmu dijele stav većine. No, oni koji su dublje „zaorali“ u neku temu i potrudili se postati informiranima, vjerojatno će doći s drugačijom pričom od općeprihvaćene. Oni će biti teška manjina, jer bit će ih malo, ali će - za razliku od većine – biti informiraniji. A jedno informirano mišljenje vrijedi više od tisuću neinformiranih „mišljenja“. I zato je većina po definiciji uvijek u krivu.
Vratimo se na trenutak teoriji spontanog razvoja događaja. Primjerice, teza iz udžbenika jest: Napetosti su među velikim imperijalnim silama rasle krajem 19. stoljeća, nastanak Njemačke i Italije i sve to, pa su se sponatno morale razriješiti kroz svjetski rat. Na jednoj razini, da. Na nekoj drugoj – opet se pojavljuje manipulacije britanske elite, kako to dobro dokumentira William Engdahl. Ovo prvo viđenje stvari može se naći vezano uz skoro svaku situaciju koja se događa oko nas. Sve se, eto, zbiva, spontano, nekom svojom unutrašnjom logikom.
Netko mi je na jednom od tih razgovora, nastojeći ukazati na besmislenost „teorija urota“, dobacio još jedan argument: Ockhamova britva!
Taj se princip povezuje s engleskim franjevačkim svećenikom Williamom od Ockhama, a u svom najjednostavnijem obliku govori da količina pretpostavki treba biti što manja. U svakodnevnom jeziku, glasila bi: „Ako imate dvije teorije koje predviđaju isto, izaberite jednostavniju“. Recimo, uzrok za izgoreno stablo može biti udar groma ili je netko mogao upotrijebiti stroj za paljenje gornjih grana drveta, te zatim posaditi travu da prikrije tragove dovoženja stroja do drveta. Prema Ockhamovoj britvi, udar groma je bolje objašnjenje jer zahtijeva manje pretpostavki.
No, možemo li stvari postaviti ovako, a da nas se ne optuži za simplificiranje: Prema Ockhamovoj britvi, teorija urote traži manje pretpostavki za uzroke 9/11 ili za lažne epidemije, od komplicirane teorije spontanog razvoja događaja. Nema li stanovite logike u tome da se neki superbogati ljudi i neke supermoćne obitelji međusobno druže, pa i udružuju oko nekih pothvata, pa i planiraju, pa, na kraju krajeva, i koriste silnu moć koja im je koncentrirana u rukama? Naravno, nema sumnje, međusobno si i skaču za vrat, ali prema van djeluju kao jedinstvena fronta jer ih drži najjača vezivna tkiva – zajednički interes i zajednička ideologija. Nije li to onaj jedini pravi spontani razvoj događaja, to da će se supermoćni ponašati po principu „ruka ruku mije“? A kad se to jednom dogodi – a tako neke stvari odavno stoje – tad zaboravite silnice i ekonomije i povijesti.
Zaboravite čak i stari argument – da se sve to zbiva novca. Pih, novac je odavno skupljen, i odavno je tek sredstvo za stjecanje moći, koja je onaj pravi cilj. Ne pitajte me zašto, normalni čovjek ne može dokučiti tu neutaživu strast prema moći. Svatko od nas ima jednu mjeru bilo čega, koja mu je dovoljna, ali ti dečki ne. Mora da se iza nje krije neki veliki strah, to je jedino objašnjenje.
I što ćemo sad? Sad imamo dvije suprotstavljene kvazi-teorije – „teoriju urote“ i „teoriju spontanog razvoja događaja“. S ovom prvom se slaže manjina, a s ovom drugom većina, pa bi prema Kushijevoj definiciji ispravna bila ova prva. Ali to ipak nije sportski dajmo priliku i drugoj. Neki kažu da se točnost neke teorije može vidjeti u njenoj sposobnosti predviđanja događaja.
Istraživači urote bili su sasvim jasni cijelo vrijeme i načelno su uspješno predviđali događaje, mada nisu uvijek znali, da tako kažem, precizne koordinate. Ali iz perspektive urote unaprijed je bio predvidljiv svaki korak i nije moglo biti zabune oko toga da je Obama negativac, a ne da mu sja sunce iz guzice k’o što su mase mislile na početku (više ne misle, o čemu svjedoči da se 24 posto američkog biračkog tijela smatra pripadnicima pokreta čajanki, a Obamu proglašavaju iraninom), da je globalno zatopljenje globalna muljaža, da će udariti teška kriza koja će biti povod za uvođenje svjetske banke, da će se iskonstruirati događaji koji će se koristiti kao povod za stvaranje svjetke vojske, da epidemije ptičje ni svinjske gripe nisu nikad postojale već su bile izgovor za prisilno uvođenje cijepljenja i slično. Sve su te stvari, svaka u svoje vrijeme, nosile časno ime teorije urote – i sve su se pokazale točnim. Već koju godinu i sam testiram teoriju urote i pratim novine – i mogu reći da svatko tako može postati prorok.
Što je o tim događajima rekla teorija spontanog razvoja događaja? Unaprijed – uglavnom ništa. Ona uvijek analizira – unatrag. Tada nalazi objašnjenja za događaje.
Vjerpjatno je u ograničenju predviđanja ometa to što ne barata točnim pretpostavkama, a ako u računalo ne unesete točne podatke, nećete dobiti niti točan izlazni rezultat, to je bar opće poznata stvar. Bilo je i uspjelih pokušaja predviđanja, nije da nije. Recimo, oni „spontanisti“ koji su slijedili logiku krupnog kapitala mogli su dosta toga predvidjeti. Ali zakazali bi u onom trenutku kad bi pokušali baš sve svesti na logiku krupnog kapitala.
Čak su se i neki istraživači urote, koji nisu dovoljno duboko zahvatili, našli pred zagonetkom ustanovivši da postoji jasna namjera da se svjetska populacija smanji za pet do deset puta. No, nije im baš bilo jasno čemu to, jer nisu imali cijelu sliku, pa su u svojim knjigama razmišljali da se vjerojatno supermoćnici plaše tako velikih masa koje bi se jednog dana mogle pobuniti zbog neravnopravne raspodjele bogatstva i napasti ih. To mi je glup argument, jer milijarda ljudi može biti jednako pogubna za pojedinca kojeg izaberu ako metu kao i šest milijardi. Ili bi autori jednostavno zaključili da je, kad je rieč o toj samozvanoj „eliti“, riječ o „degenericima“, a ne normalnim ljudima. Ti su vjerojatno na boljem tragu, ali još uvijek nespremni odbaciti mnoge naučene obrasce i dopustiti mogućnosti koje se na ovoj razini shvaćanja čine nemogućima.
Dvije teorije koje sam naveo mogli bismo još pojednostaviti pa reći da jedna odgovor nalazi u namjeri, a druga u pukom slučaju.
Slučaj ili namjera, to je vječna dvojba.
Zadnjih stopedesetak godina prevladava uvjerenje da je u korijenu svega slučaj. Naravno, tu prvo pada na pamet darvinistička teorija evolucije, koju njeni zagovornici niti ne smatraju teorijom nego činjenicom.
Što se može gledati i kao pravi psihološki ili društveni fenomen – postojanje priče koja nema nikakvog uporišta u stvarnosti, a neki od najvećih umova našeg doba potpuno vjeruju u nju. Mada se pokazalo da glavni mehanizmi koje ta teorija predlaže – preživljavanje najsposobnijih (to je tautologija jer se najsposobnijima smatra samo one koji prežive) i slučajne mutacije - mogu tek biti zaslužni za varijacije unutar vrste.
Viši paleontolog u Britanskom prirodoslovnom muzeju i autor glavnoga teksta tog muzeja o evoluciji, Colin Patterson, održao je 1981. u Američkom muzeju prirodne povijesti predavanje u koje je uspoređivalo kreacionizam (u širem smislu, ne kreacionističku znanost u užem smislu riječi) s evolucijom i oboje označio kao znanstveno neinteligentne koncepte koji se ponajprije održavaju na načelu vjerovanja.
Patterson je svojoj stručnoj publici postavio pitanje koje odražava njegove osobne dvojbe o mnogočemu što se naučavalo kao sigurno znanje o evoluciji: „Možete li mi reći išta što znate o evoluciji, bilo koju stvar… koja je istinita? Iskušao sam tom pitanje na geološkom osoblju muzeja prirodne povijesti, a jedini odgovor bila je šutnja. Pokušao sam sa sudionicima seminara evolucijske morfologije na Sveučilištu u Chicagu, koji su vrlo prestižna skupina evolucionista, a sve što sam dobio bila je duga šutnja sve dok, na posljetku, jedna osoba nije rekla „Znam samo jedno – o tome se ne bi trebalo učiti u srednjoj školi“.
Patterson ukazuje kako su oboje, evolucija i kreacionizam, oblici pseudoznanja, shvaćanja koja naizgled podrazumijevaju informaciju, ali uistinu ne. Prema Pattersonu, Darwinova teorija prirodnoga odabira je pod paljbom i znanstvenici nisu više sigurni u njezinu opću valjanost. Evolucionisti sve više govore poput kreacionista na način da upućuju na činjenicu, ali ne mogu naći objašnjenje načina.
Patterson nije htio napraviti ništa loše, samo je bio namjerno izazovan, više rasprave radi, ali potcijenio je fanatizam ljudi. Nakon što je netko ilegalno razaslao transkript predavanja, našao se pod teškom vatrom darvinista, a on naposljetku porekao cijelu stvar.
Irving Kristol, istaknuti teoretičar društva, u jednom eseju za The New York Times primijetio je da se zna da Darwinova teorija, koja objašnjava složeni život kao proizvod malih genetičkih mutacija i „preživljavanje najsposobnijih“, vrijedi samo za varijacije unutar bioloških vrsta. Da Darwinova evolucija može postupno transformirati jednu vrst stvorenja u drugu vrstu stvorenja uglavnom je biologijska hipoteza, ne i činjenica. O toj temi bi se moglo pisati nadugo i naširoko, ali ključno je da sam čitajući, recimo, knjigu „Suđenje Darwinu“ američkog profesora prava Phillipa Johnsona, koji inače predaje dokaze i argumente, s iznenađenjeme ustanovio kakvi se sve logički i semantički preokreti rade da se maštovita ideja održi na životu bez ijednog jedincatog dokaza u svoju korist, ali zato s dokazima, poput fosilnog zapisa, koji pokazuje potpuno suprotnu sliku, u kojoj su vrste od samog pojavljivanja u zapisu oblikovane i nigdje nema traga da jedna prelazi u drugu. Naravno, kad su našli pticu s odlikama dinosaura i ptice i nazvali je „arheopteriks“, s obzirom da su cijelo vrijeme tražili nekakve „karike“, naravno da su je odmah proglasili „prelaznim oblikom“ dinosaura i ptica. No, da nisu toliko žudili za „karikama“ i prihvatili činjenicu da uopće ne postoje niti lanici, bila bi to samo još jedna neobična vrsta. Poput čudnovatog kljunaša, sisavca kojeg nitko ne smatra prelaznim oblikom sisavca i ptice, mada ima kljun.
Svatko nalazi ono što traži, jer je na to usmjeren. Tu moram uključiti i sebe jer kad po novinama tražim podatke koji bi pokazivali u kojem se smjeru urota kreće, radim isto kao i ti ljudi: uzimam samo ono što mi odgovara i ugrađujem to u unaprijed stvorenu priču koju želim dokazati. Zato sve to i zovem menatlna gimnastika. Iz te prespektive izraz „teorija urote“ i nije loš, ali samo ako se i suprotan stav, koji je stvoren na isti način, pošteno nazove „teorijom“… može i „..spontanog razvoja događaja“, ili smislite bolji naziv.
Dok sam razmišljao o tim stvarima, odjednom mi se ukazalo da postoji nešto što povezuje teorije urota i teoriju evolucije.
Obje kao da su dio velike bitka između koncepta slučaja i koncepta namjere.
U obje ideja slučaja za sada vodi, ali je u vodstvo došla grubim faulovima i to nad puno kvalitetnijim protivnicima. Jer, kao što su mnogi primijetili, svaki detalj živoga svijeta je tako složen i tako savršen usklopljen da se čini nemoguće poreći inteligenciju ili namjeru koja obično stoji, prema našem svakodnevnom iskustvu, iza svakog dizajna. Zašto bismo poništili svoje svakodnevno iskustvo, i teoriji evolucije dali ekskluzivitet da oduzme svijetu namjeru i takve složene dizajne proglasi rezultatom slučaja? Na što su se mnogi matematičari i statističari već slatko nasmijali.
Možda teorija evolucije ima isti zadatak, kao i teorija spontanog razvoja događaja. Prikriti namjeru koja leži u pozadini, i plasirati slučaj i nasumičnost kao rješenje zagonetke. Možda dečki koji kuhaju stvari smatraju da za njih nije dobro da ljudi znaju da svijet ima svrhu i plan i da ga dizajnirala neka inteligencija i da nije ono što vidimo očima, kao što im nije dobro da ljudi znaju da događaji u svijetu imaju svrhu i plan - jer se ljudima ne bi dopalo što im se kuha.
Na jednom predavanju jedan je slušatelj upitao kako to da onda kvanta fizika pokazuje da se događaji u kvantnom svijetu zbivaju nasumično i da se mogu samo izraziti statistički i ne govori li to da u temelju svijeta ipak slučaj. Ta einstenovska primjedba stoji („ne mogu vjerovati da se Bog kocka sa svijetom“), ali meni se čini da efekt promatrača pokazuje nešto sasvim drugo. Promatranje utječe na ishod nekog događaja, a što je to drugo nego uvođenje svijesti, a posljedično i namjere, u jednadžbu.
Pitanje je samo do kuda se pružaju ti efekti namjere zabilježeni u podrumu naše stvarnosti, na toj čudnoj razini gdje prostor i vrijeme kakve znamo više ne postoje već se sve, mogli bismo pjesnički reći, nalazi u isto vrijeme na istom mjestu.
I da pitanje namjere ili slučaja proširimo do krajnjih granica – mislite li da je sve što vam se u životu dogodilo rezultat slučaja?
Ili možda ipak rezultat namjere i plana („sudbina“), kao što to prikazuje Michael Newton u knjizi „Putovanje duša“, u kojoj je hipnotičkim regresijama od svojih pacijenata saznao kako se grupe duša između života dogovaraju kakvo će im biti slijedeće iskustvo i kako će međusobno raspodijeliti uloge, tko će u novoj inkarnaciji kome biti partner, tko kome dijete, a tko kome djed. To bi značilo da već od rođenja naš životom ne vlada slučaj, nego neka namjera
I na kraju, što če biti: slučaj ili namjera?
Možete odlučiti u skladu s vlastitom intuicijom.
Ili možete baciti novčić - pa neka slučaj presudi!
http://blog.vecernji.hr/misak/2010/05/