Ja sam imala napade panike. Posla sam uzimati lijekove i na nagovor jednoga prijatelja ih ostavila. On je rekao da sama sa sobom sve mogu rijesiti jednom vrstom analize,a najpogodnije je da bude neko sa tobom ko te jako dobro poznaje, a da je to jaka,pozitiva licnost.
Ja cu ti ispricati na svom primjeru kako sam dosla do suocenja sa tim sta mi je to radilo panicne napadaje.
Napadaje sam dobijala u jednom marketu (2003god) u jednom zavucenom cosku gdje su ljudi cekali red da na masini izrezu kruh. Red je uvijek bio veliki. Ja sam pomislila kako tu nije ozracen prostor i kako se zato osjecam lose, ali me je onda posla hvatati nesvjestica i sva sam drhtala. Sreca da je moja mama bila sa mnom, ostavila sam sve stvari i posla izlaziti van. Interesantno je to da sam i drugi put tu dobila iste simptome, i otisla sam ljekaru i trazila da mi pregledaju krv. Napravili smo krvni pregled, ali je doktorica posumnjala u napadaje panike i tek tada mi je to doprlo do svijesti, iako sam iz pocetka nijekala da ih nemam od cega imati.
Onda sam sjela sa prijateljem i rekao je da mu pricam (iako je znao) koje su mi upecatljivo stresne situacije bile u zivotu. Posla sam pricati od pocetka.
Postavljao je pitanja za svaku situaciju zasebno, da bi bio siguran da sam sve ispricala. Kada smo dosli do teme bijeg za Svedsku (jer sam iz BiH pobjegla sa obitelji u Hrvatsku(1992), a iz nje za Izrael, pa iz Izraela (2001) u Svedsku) u tom dijelu ispitivanja bilo mi je jako tesko. Znas ono kad ti knedla stane u grlu, pa ne mozes govoriti. Ohrabrio me je da placem koliko me je volja, ali da govorim. Dakle, nakon 2 godine cekanja na azil, u Svedskoj su nam dali negativ, pa smo se nasli u vrlo ruznoj situaciji...ili se vratiti za BiH, gdje nemamo nista ili za Izrael gdje smo imali prijatelje.
Na mene su te 2 godine iscekivanja ostavile neugodne posljedice...npr, svaki put kada bih se ujutru probudila bilo mi je zao sto jos nisam nastavila sa snom, jer sam u snu bila opustena i bez sekiracije. A, kad se probudim, sjetim se kako moramo birati ili, ili, a nigdje nemam doma. Imamo samo 2 djece koje smo na svoju odgovornost odveli iz Izraela prodavsi stan i izmirivsi kredite.
Onda je slijedila asocijacija cekanja u redu u marketu = sa cekanjem na azil....slijedi neizvjesnost a ona momentalno za sobom podstice asocijaciju na strah i kako se nema izlaza.To momentalno podsjeca na onu sliku kada smo napustali Hrvatsku, pa na koju god granicu krenemo, vracali su nas i nisu nam dali proci dalje jer su tada u to vrijeme sve zemlje zatvorile svoje granice zbog velikog priliva izbjeglica. Dakle, tako se desavala ta "lancana reakcija" gdje je okidac bio na onom cekanju u redu.
Napadaji panike mi se vise nikada nisu vratili. Danas zivimo u Izraelu i svjesna sam da je sada svejedno gdje bih bjezala, jer je planeta jedna velika tamnica. Preostaje samo rad na sebi...sretno
