cocco bill je napisao/la:
citava planeta funkcionise po tom modelu. vanjski uspjesi dovode do lazne sigurnosti u samog sebe, do jacanja naseg ega koji je lazan kao i ostalo stvoreno od vanjskih uticaja.
onaj ko u duhovnosti trazi natjecateljski motiv je na pogresnom putu. on laze sebe i nije shvatio sustinu problema. ego ga tjera da sanja o novim pobjedama i zavarava da je u tome najbolji. ima dosta primjera i na ovom forumu takmicara koji misle da su dosli do cilja i onda urlaju po forumu: PROBUDITE SE, PROBUDITE SE! nudeci usput literaturu, koja je njima otvorila oci,po najnizeoj ceni.
ispravan put nema takmicenje. nemozes se takmiciti sam sa sobom. svako takmicenje u tvom umu stvara konflikt. konflikt proizvodi strah, u slucaju takmicara to je strah od poraza.strah je blisko vezan sa vanjskim dogadjajim iz proslosti. dok god ne shvatimo da je proslost zabluda, a buducnost iluzija necemo se probuditi.
Možda je to cjepidlačenje, ali meni se čini da je i proglašavanje ega "lažnim" (i neke vrste neprijatelja nama koji volimo misliti da smo vječna duša a ego je nešto vanjsko, nametnuto našem biću skoro kao neki strani entitet) - dakle, takva podjela čovjeka na "ego" i "dušu/duh" mi jetakođer neka vrsta unutarnjeg takmičenja i takmičarskog duha
Mislim da to što smo svi mi u suštini OPS čim se nalazimo u 3D, zapravo drugim riječima znači da svi moramo na ovom svijetu funkcionirati kroz EGO. Ego - to smo mi. To je naša sadašnja osobnost, koja se kod većine sastoji od uspomena iz ove inkarnacije (a ne iz svih prošlih), zatim programa koji u nama funkcioniraju a koji su nam usađeni tokom odgoja, mehanizama samozaštite, našeg ukusa, sklonosti, različitih fizičkih i psiholoških potreba, itd .... To što smo doznali da nismo isključivo ego, odnosno da nismo samo mi sami nego smo i nešto više od toga - to je nešto što nas može zadiviti i ostaviti bez daha, i navesti na to da istražujemo taj nepoznati "viši" dio sebe, ali uvijek ćemo mi biti EGO odnosno uvjetovani i definirani granicama naše svijesti, u smislu da sve što ne ulazi u tu svijest - a to su vječna duša i sve naše prošle inkarnacije - ostaje izvan nas, odnosno van granica našega ega....
Zato mi se čini da proces rasta uključuje i podrazumijeva rast ega (zasigurno ne rast duše koja je van granica naše budne svijesti) - rast i razvoj a ne takmičenje i ratovanje s egom, ili ograđivanje od njega. Ako bolje pogledamo, oni koji najviše napadaju ego su upravo oni koji ga najviše imaju - dokaz je taj što ga napadaju i kritiziraju, jer što je to u njima što napada i osuđuje? To je ego sam. Samo ego može napadati i kritizirati; to sigurno neće učiniti naše Više Ja ....
Zbog toga su sve te spoznaje tipa "Život je iluzija - prošlost i budućnost su linearne zablude našeg vremensko-prostornog kontinuuma" i tome slične, samo polazne teze koje nas mogu navesti na razmišljanje, a ne istine koje osjećamo čitavim našim bićem. Našim bićem mi i te kako osjećamo i prošlost i budućnost - znamo nepogrešivo što je bilo jučer i znamo da nas tek čeka ono što će biti sutra te pred tim strepimo ili se tome radujemo bez obzira što smo racionalno spoznali da je sve to "iluzija" i da se sve "dešava istovremeno"....
Ponekad se desi da primijetimo, kada dovoljno dugo razmišljamo o ovim spoznajama i tzv vječnim istinama, da se nešto kod nas promijenilo, npr da više ne reagiramo na neke stvari kao što smo reagirali prije, ili da nas nešto što nas je prije brinulo sada više ne brine... To je opet promjena ega, koji je narastao i raširio se. Mi ovu promjenu registriramo našom budnom sviješću kao nešto što se uistinu desilo, a ponekad i drugi oko nas to mogu primijetiti, pogotovo ako ta unutarnja promjena utječe na promjenu ponašanja (mada, ponašanje i reagiranje se zaista promijene tek nakon mnogo sitnih unutarnjih promjena ega).
No ego kao ego, čim je primijetio da je napredovao, postat će ponosan na sebe.... i tu je izazov koji stoji iza svake stvarne promjene: ne uzoholiti se i ne osloniti radosno na tu promjenu kao da smo konačno postigli nekakav važan cilj pa se na temelju jedne dobivene bitke opustiti i zaboraviti da "rat" još nije dobiven (odnosno naš duhovni rast i razvoj još su daleko od završetka, a sve skupa se zove "ratom" samo zato što nama tj našem egu teško pada)...
Kada se čovjeku dogodi prva mala promjena nabolje, on tada uvjetno rečeno najviše slavi: pomisli kako je konačno "pobijedio sebe" (tj svoj ego) i dosegao nešto vrijedno, te se osjeti prosvijetljenim i uzvišenim, i tu nastaje ono što je na jednoj temi nazvano "duhovni karijerizam". Nakon svake takve oholosti i uzleta ega - koji predstavljaju duhovno sljepilo - slijedi neminovni novi pad, možda gori od prethodnog, i taj pad ("moral bankrupcy") čovjeka hopefully protrese te se on pomalo ojađeno vrati na početak... Shvati da je pretjerao, da je bio ohol i slijep i to shvaćanje predstavlja još jedan mali rast ega. Jer to je sada ego okrenut prema van, svjestan svoga djelovanja gledano iz objektivne perspektive a ne iz svoje subjektivne unutrašnjosti.
Individualna svijest uistinu raste samo u trenucima poniznosti koja je jedina prava reakcija na svaki naš istinski objektivni uvid. A rast individualne svijesti je zapravo naš vlastiti rast - a mi smo naš ego, naša osobnost ....
Dakle, rast i razvoj se ne odnose na dušu, koja je takva kakva jest i uglavnom van našeg svjesnog racionalnog domašaja, nego na našu osobnost i na naš ego!! Oni su ti koji moraju narasti, a ne duša...
Oni moraju narasti tako da budemo u stanju NAZRIJETI DUŠU, da joj se što više PRIBLIŽIMO - mi ovakvi kakvi jesmo, sa imenom i prezimenom i svime što predstavljamo ovdje i sada na zemlji, mi koji smo samo naša trenutna inkarnacija i kao takvi prolazni ....
Približavanje ega duši je duhovni cilj življenja - a ne zatiranje ega i "pobjeđivanje sebe".... pobjeđivanje sebe jedino u smislu pobjeđivanja nižih impulsa i svladavanja nametnutih štetnih programa, ali to ionako nismo mi... mi smo u svemu tome slabašni ego koji se nalazi i luta posvuda, kamo god nas naša pažnja odvede i u svemu što je zarobi, bili to niži impulsi ili visoki ciljevi i ideali....
U tom smislu sam ja mislila da je OPS na neki način temelj OPD-u, odnosno da bi mogao krenuti prema drugima, čovjek prvo mora biti jak i mora moći hodati prema njima, mora biti svjestan tih drugih, a neće ih biti svjestan ako nije prvo postao svjestan samoga sebe? Također, da bi bio istinski OPD kandidat odnosno nalazio sve više užitka u služenju drugima i u tome da čini dobro čak i kad od toga nema nikakve osobne koristi - a ne više da isključivo zadovoljava svoja čula i ciljeve koji su bitni samo njemu - on mora neminovno iza sebe imati to iskustvo zadovoljavanja svojih čula i osobnih ciljeva? .... To je u skladu sa tezom da smo svi prije postajanja ljudskim bićem bili dio grupne duše odnosno životinje a prije toga da smo prošli kroz fazu minerala.... odnosno, put rasta duše je isti za svako živo biće, što samo dokazuje da se radi o jednako vrijednim djelićima jednog te istog Kreatora. Također se na ovo misli kada se kaže "First things first" , odnosno kod nas ljudi je materijalno polazna točka a duhovno je tek put kojim možemo ići ili ne ići ...
Da je ovo istina govori mi i činjenica da potraga za duhovnim kod mnogih predstavlja bijeg od neuspješnog materijalnog i zato ta potraga završi u stranputici i slijepoj ulici; oni koji nisu najprije sredili svoje životne prilike i zadovoljili svoje materijalne potrebe, za njih je duhovno pomalo opasno i može ih zavesti jer oni nesvjesno u njemu traže "izlaz" i kompenzaciju, a ne nadograđivanje i prirodni nastavak Puta ....
Također smatram da ova koncepcija OPS/OPD nije nova niti je izmišljena odnosno "shvaćena" tek u 20. stoljeću; po mom mišljenju je to gnostički koncept koji je proizišao iz ranijih spisa, kao što se i cijela gnostika temelji na prastarim svetim spisima odnosno na postavkama iznesenim još u Vedama, a kasnije kod Esena i njihovih (uglavnom tajnih) sljedbenika, a provlači se suptilno i u manjoj mjeri i kroz religije ....
Zato mi je smiješno kada se želi napraviti golema razlika između ove podjele ljudi na OPS-OPD i podjela koje su postojale daleko ranije u povijesti a od kojih je podjela na "dobre i zle" tek prvobitna pojednostavljena inačica ove OPS-OPD podjele.
I još: postavka da OPS "nemaju dušu" nije na mjestu već samim tim što znamo da čak i životinje, koje su navodno evoluirale u ljudske OPS-portale za 4D OPS entitete, imaju ono što se zove zajednička grupna duša.... Ako je grupna, ona je na neki način čak i jača od individualne. Zato je individualna, koja je naprednija i diferencira se iz grupne, veoma krhka i lako ju je unišititi odnosno progutati, pogotovo kada tek počne nastajati ...
Duša jest vječna ali individualna duša to nije. Ona tek mora ojačati i zato moramo paziti da nam je ne ukradu i ne unište ("Ne bojte se onih koji vam mogu ubiti tijelo, nego onih koji vam mogu ubiti dušu" - je li ovako nekako bilo?.. dakle, individualnu dušu se i te kako može uništiti i to je ona tzv druga smrt ... ili ona može umrijeti uslijed nedovoljne razvijenosti ili zapuštenosti, tako što će biti asmilirana od strane entiteta jačih od nje same - to je zapravo njezin povratak natrag u svoju "grupnu dušu")....
Ovo su sve samo razmišljanja, koja će se zasigurno još mijenjati i evoluirati...
Prijava
FAQ
Pretraživač
Damn! 
](./images/smilies/eusa_wall.gif "Brick wall")
evo... ako je neko u blizini Novog Grada neka doleti na 
