JEDNA ZVIJEZDA NA VIDIKU Tvoje noge u blatu, glava u tami. O čovječe, kako jadan je položaj tvoj, Sumnje što plaše, jadi što izjedaju, I pamet i volja za borbu ti nedostaju. Izgubljena je nada u srcu, vrijednost u radu Nema zvijezde na vidiku.
Tvoji bogovi lutke svećenika postaju. “Istina? Sve je relativno!“ znanost uviđa. Sputan sa svojim životinjskim bratom, Ljubav te muči, dok ljubavna nada umire, I vjera u ljubav vene. Životnosti ni najmanje Tamna zvijezda opažena.
Tvoja gmižuća strvina je drhtala i puzala, Da sebi nađe odbačenu duplju u panju, Tvoja bol je beskorisna bila; prestravljen Besciljnom slučajnošću u svojoj agoniji Kročiš, dok su prazna nebesa nadnijeta Nad uzaludno zelenom poljanom!
Sve duše vječno postoje, I svaka je osebujna, krajnja, Savršena, i koprenu svaka sebi tvori Da u umu i tijelu slavi S nekom dvojnom maskom njihov vječni Nezasitni pir.
Neke pijanice, ludujući za snom, Očajavaju što on mora mrijeti, zamijenivši Sebe za svoje vlastite sjene. Jedna zvijezda probuditi ih može K sopstvenosti; zvijezde duše što spokojno Blistaju, na života mirnom jezeru. Ono što je započelo, nikad prestati neće, Jer sve stvari istraju zbog toga što jesu.
Čini što ti volja, jer svaki muškarac I svaka žena je zvijezda. Pan nije mrtav: on živi, Pan! Kidaj okove! Čovjeku ja dođoh, broj Čovjeka je moj broj, Lava svjetlost; Zvijer sam, čiji Zakon je Ljubav. Ljubav pod Voljom, njegovo kraljevsko pravo – Ugledaj unutra, a ne iznad, Jednu Zvijezdu na vidiku!
A.C.
HIMNA PANU
Ja podrhtavam ljubavlju i uzlijećem radosno IO PAN, IO PAN PAN. O Pan, Pan, putniče preko mora, pojavi se sa snijegom ugažena grebena, Silene, ti koji predvodiš ples bogovima.
Ajax, Sofoklo
Uzdrhti gipkim sladostrašćem svjetla, O mužu! Moj mužu! Dođi u naletu iz noći Pana! Io Pan! Io Pan! Io Pan Pan! Dođi preko mora Sa Sicilije i iz Arkadije!
Lutajući kao Bakhus, sa paunima i panterama, I nimfama i satirima kao pratnjom svojom, Na mliječno-bijelom magarcu, dođi preko mora K meni, k meni, Dođi sa Apolonom u svadbenom ruhu (Pastirica i zmija).
Dođi sa Artemidom, svileno-obuvenom, I kupaj svoja bijela bedra, predivni Bože, Pri šumskoj mjesečeni, na mramornoj gori, Za namreškane zore na jantarnom vrelu!
Uroni purpur strasne molitve U grimizno svetište, skerletnu zamku Duše koja nagoni tužne oči Da gledaju tvoje raskalašenosti, koja plače po Divljim gajevima, čvornato deblo Živog drveta koje je duh i duša, I tijelo i um - dođi preko mora (Io Pan! Io Pan!)
Đavle, ili Bože, k meni, k meni, Moj mužu! Moj mužu! Dođi s trubama prodornog zvuka Preko brda! Dođi uz potmulo glasanje bubnja Sa izvora! Dođi sa flautom i dođi s frulom!
Nisam li zrela, Ja koja čekam i previjam se i rvem Sa zrakom koji nema grana da prihvati Moje tijelo umorno od praznih zagrljaja, Snažno poput lava i okretno poput zmije?
Dođi, o dođi! Omamljena sam prokletom pustom strašću. Probodi mačem bolni okov, Sve-proždirući, sve-stvaraoče, Daj mi znak bodljikavog bedra! Otvorenog Oka znak I riječ pomame i tajne, O Pan! Io Pan! Io Pan! Io Pan Pan! Pan! Pan! Pan!
Čovjek sam. Čini po svojoj volji kao što veliki Bog može. Io Pan! Io Pan! Io Pan! Io Pan Pan! Budna sam U zagrljaju zmije.
Orao napada kljunom i kandžom; Bogovi se povlače; Velike Zvijeri dolaze, Io Pan! Iscrpljena sam Do smrti na rogu Jednoroga.
Ja sam Pan! Io Pan! Io Pan Pan! Pan! Ja sam tvoj parnjak; ja sam tvoj čovjek; Koza tvog stada; ja sam zlato; ja sam Bog; Meso tvoje kosti, tvojeg štapa cvijet.
Čeličnim papcima jurim po stijenama, Odlučno kroz suncostaj do ravnodnevnice. I bijesnim i otimam; i rušim i kidam Bez prestanka, svijet bez kraja, Lutka, djevojka, menada, čovjek, U moći Pana. Io Pan! Io Pan Pan! Pan! Io Pan! A.C.
PJESMA MOGA JA
Pobjedio sam! - Našo sam te napokon, Moj željkovani hljebe! Nađoh te, kad sam najdublje prekopao, Ko njivu samog sebe; Pa, svjestan snazi, što se ko val propela Mog bića sa tamnog dna, Ko perce s luka, ja ću u svjet baciti Pjev nov o svome Ja.
Oh, slava Meni! - Ja sam bio nekada Bus na dnu luga hladna, I golem plod na grani sagilarije, I zvijer zla i jadna; Dažd ljut me bio, močvara me gušila, I davio me prah; Na svakoj stazi, ko dva lava, čekahu Na mene glad i strah. Ja više ne znam, što sam negda trpio; Al na dnu puti moje Strah, bol i bijes ja sam dugo osjećo I ljute vodih boje U sebi, dok sam zvjerku svlado iskonsku, Sjen mračnu moga Ja, I kroz sto sam se klanaca proturao Na sunce, koje sja.
Pobjedio sam! - Ja sam uvjek živio U travi, zvjerki, liti; A besmrtan ko Bog i ko materija I odsad ja ću biti, Jer, malen kozmos u tom veljem svemiru, Što pod vrh njegov dođoh, U sebi nosim sve zemaljske stihije, Kroz koje rastuć prođoh. Ja više nisam samo dio nečega, Počela nekih splet, No šaka praha, koja nosi, čarobna, U sebi čitav svjet: U meni svi su povjetarci proljetni I jesenje oluje, I vjetri, koji kroz trščake sumorne U mjesečini uje; U meni sva je mekost gline, kremena Tvrdoća, mrzlost leda; I slanost soli, trpkost žuči, pelina Gorčina, sladost meda; Znam lavlju gordost, i svu zlobu lisičju, I podlost hladnih guja, Strah zečeva, i srdžbu divljih jastreba, I slatki bol slavuja. Ja znadem sve. U meni sve se skupilo, Jer ja sam kaplja, žeta Svemira ovog iz ploda najzrelijeg, Iz jezgre cjelog svjeta.
Pobjedio sam! - spoznao sam napokon I otkud sam, i tko sam, I kamo idem, i znam, kakvo bogatstvo U biću svome nosam. I ja se više svoga blata ne sramim; Znam, čemu, i od česa Taj mutni talog, iz kog se je vinuo Cvjet čarni do nebesa. Da, ja sam potpun! - mrak i svjetlo; led I plamen; zvijer, čovjek, I anđeo, - a što sam danas, malo je, Jer mjenjat ću se dovjek, Pa i sam ne znam, u što će me stvoriti Sni vedri, čas sjajni, Toliko kad me u visinu dignuše Dni hladni, mračni, vajni.
I slava Meni! - Nema više stradanja, Da za stup crn me vežu; Sad nema više konopa i kolana, Da s tjelom i duh stežu, Ja više nisam samo broj u čoporu, Što vođ ga nekud vodi; I nisam više kamen među kamenjem I jedna kap u vodi: Ja jesam Ja: os svemu, što se okreće I vrti oko mene; Sva dobra jesu - traci moje svjetlosti, Sva zla su - moje sjene. I ja već mogu da sam živim. - Čopori Vi sivi, jata, stada, I rojevi, i družine i gomile, Sve vas ja mrzim sada! Ja ne ću jarma, što se pravo ne vidi, Al teži je od sviju! I ukraj puta neću vrela prljavog Iz kojeg svi piju! U meni samom čisti vrutak izvire, Što gasi moju žeđu, Ko svilna buba sam iz sebe izvlačim Za sne mi tanku pređu.
I našo sam te, našo sam te napokon, Moj hljebe željkovani! Ja sada znadem, čime će me hraniti Svi moji novi dani. Pa u čas, kad se opet kupi gomila Da zakon sebi da, Visoko bacam, ko s tetive strelicu, Pjev nov o mome Ja.
Vladimir Nazor
VELIKI PAN
Il srušen hram je ležao pred nama, Il svaljen grad je čuvo svečan muk, Il - u hladnim njemim dvorcima - Bogova mrtvih čekao nas puk.
Svud kost i ljuska, nigdje krv i meso. I samo kao bljed i mutan san Život se davni javljao i treso U svjest nam svjetlo, koje nije dan.
Al možda mi gledat nijesmo znali. Što tražimo, baš tu je, gdje je prag U zemlju našu, i gdje pletu vali Jadranskom moru modrih svila sag.
Vodama ovim jeknula je davno Vjest lažna, Velji da umro je Pan, I da već nasta veče zlo i tavno U kom će grčki da se gasi dan.
A, eto! Boštva i heroji pali; I porušen je grad, i dvor, i hram; No, život buja i na kršu; vali Modre se; s neba teče sunčev plam;
I žamori se Zemlje, Mora, Neba U jednu pjesmu slažu, i sad, svi; I čovjek živi uz koru hljeba, Što mu ga daju ovi škrti tli.
Umire Zeus; ubija ga čama Muzejska; ali, u sva tkiva tkan, Svud diše, a bez tamjana i hrama, Boštvo seljaka i pastira, Pan.
O kapetane, sve zastave digni! I sve sirene nek ti zviždnu! - Javi, Da živ je Pan. I, vjest tu dajuć, stigni Daleko tamo, gdje se Kvarner plavi.
I glas nek tvoj u jekama se množi Gorom i ravni, onkraj rjeka svih: I reci: "Naši izdaše nas bozi, A mnogo bilo idola je tih;
Al onaj, što put je i duša Svega, Sveđ živi. Raste kroz vjekove, sam. Snaga je ljudska mlaz, što vri iz njega. I zemlja naša nek je njegov hram!"
Vladimir Nazor
PANOV ZOV
Tlo peče. Titra zrak. Plam sunčev pali. Srh žestok ide kroz Minosov grad. Vi mrzli Bjelci sa sjevera, da li Slutite, što se ovdje zbiva sad?
"Sir Evans. Dedal. Kraljev prjesto..." Mante Trica se. Lugom trka, glomot, krik. Zar ne čujete klicat Koribante, Dok strastven diže glas Pasifin bik?
Pan zove. - Bjes me hvata. Žeđa. Grč. Držte me! Poć ću u faune kritske, Arjadna ljepa ne dođe l mi, s idske Visine noseć čistih voda vrč.
Pred šipragom je uvjek mojih grjeha Čekao fratar na slom bjesa mog, Al i pod cvjećem mističnih mi ljeha Virio vazda satirov je rog.
Grešniku starom pomozite. Stante! Vežte me! Nisam od sunca ja pjan. Odmetnut ću se sad u Koribante... Tlo peče. Titra zrak. - To zove Pan.
Vladimir Nazor
KIKLADE
Ne, lađa naša ne ljulja se - To je Kiklada ples, dok s njih se vonja potok Razljeva morem, i svaki je otok Pjenama paše uvjek bjelje boje.
Trenutak svet je, a u svečan dan. Podne je julsko. - Skinte mrenu, ljudi, S očiju. Gledte Razgaljenih grudi Na onom vrhu sjedi Velji Pan;
I svira. - Stoji krkočenje, šum... Na palubu! Na palubu! - Oh, eto, On u nas lije žitko zlatno ljeto I cvjećem sadi našoj lađi drum.
Mirišu alge. Galen kriči. Kora Leda se topi oko srca mog. Brod hita. Neka! - Tamo, iznad mora, Na drugom vrhu drugi čeka bog.
Vladimir Nazor
MISTIČKI BRAK
Pa što zato, ako nikad te ne sretoh U životu ovom? - Nisu zalud bile Ni suze, što tvoje oči su ih lile, Ni dvor; što ga nitma svojih sanja pletoh.
Mi se davno znamo. - Proljeće mi svako Otkri, kakvi bjehu tvoji mladi dani; A na svakoj ljetnoj i jesenjoj grani I nešto sam tvoje svojom rukom tako.
Ja već dugo znadem miris tvojih vlasi, Lupu tvojih nogu, tvoga glasa zvuk. Radost tvoju zreli šumore mi klasi, Sjetu tvoju priča jesenji mi muk.
Udaljeni, mi smo ipak uvjek skupa, Jer ko talas dušu zapljuskuješ moju. Al si kao voda čarobna, za koju Ne mogla se jošte naći zlatna kupa.
I ja moram dalje gradit samog sebe, Sad u tami Dana, sad u svjetlu Noći, Pa kroz tvoja vrata - kroz tri smrti - doći U kraj, gdje ću jednom ugledati tebe.
I onda će sve, što sapinje i koči, Iz nas pasti; i sav dignuti se mrak. Motreći se dugo, rajit ćemo oči. I tad će se vršit naš mistički brak.
Vladimir Nazor
SIC TRANSEAT (TAKO PROLAZI) ...........
Najzad sam podigao svoje oči, i gledao; i gle! Ljubičasti plamenovi postadoše poput vitica dima, Poput izmaglice pri zalazu sunca nad močvarnim poljima.
A u sredini mjesečevog ribnjaka od srebra, Bio je Ljiljan bijeli i zlatan. U tom Ljiljanu sav je med, U tom Ljiljanu koji cvijeta u ponoć. U tom Ljiljanu su svi mirisi; U tom Ljiljanu je sva muzika. A on me je obuhvatio.
Tako učenici koji bdiju nađoše mrtvo tijelo kako kleči ispred oltara. Amen!
Aleister Crowley
GAVAN
Moj sto je uzak i moj kruh je crn. Al ja se hranim bolje nego kraljevi, Za koje škriplju plugovi i valjevi; - Hljeb duha moga nije zemska strn.
Moj dvor je tjesan, moj je ležaj tvrd. Al ja vam spavam slađe nego bogovi, Što ispod glave od cvjeća im stogovi; - Lik sanja mojih nije nikad grd.
Ja nemam ništa i ja imam - sve, Pa čak na zlatnu stablu bjela gavrana. Do mene nema na svjetu gavana Ni gorda kralja, da se sa mnom pre.
I sve, što imam, mog je polja rod. Uz crn je kruh i uz tvrd ležaj nastao. I ono, čim sam jačao i rastao Još draže mi je no mog truda plod.
Moj dvor je malen, al moj ponos velik. Na četir vjetra zastave mi lepeću. Kad vihor dune, stjegovi ne trepeću, Jer vjera moja tvrđa je no čelik.
Vladimir Nazor
TRENUTAK
Najkrupnije zlato duše svoje Na zrnca ću takva raskovati, Da će ko pjesak propadati Kroza prste male ruke tvoje.
Ep svoj dugi ja ću rasparčati U sonete lake i malene, Što će, kao mjehurići pjene, Pod rukom ti šušnut i nestati.
Jer, da je sve taština, sad znadem. Jedino, što jest, to je trenutak, Koji bježi. - Njemu ću da dadem
Blago svoje. - A kad prođe, sve će Riznice mi biti kao vrutak, Iz kog voda netragom proteče.
Vladimir Nazor
KULA SANJA
Dvore dižem. Al ne gradim, da me Od studeni i od kiše brane. Svjet će drugi da im na prag pane. To, što zidam, ne će biti za me.
Ovila je grana bršljanova Dom mog oca. Pa u mrzle dane, Kad života počnu zepsti grane, Bez svoga sam ognjišta i krova.
Nemam dvora ni kućice. - Ali, Imam nešto, što još uvjek stoji Nalik na hram sav od bjelokosti.
Vjera moja u njem tamjan pali. I vjencima zadnjih mi radosti Kulu krunim bjelih sanja svojih.
Vladimir Nazor
ČITAOCU
-------------- Ti, koji nad mojom knjigom prignuv čelo Pustinjom tih strofa tražiš kakvo vrelo, Znaj, od mene ti si možda pjesnik veći.
Ti si možda pjesnik, koji nikada nije Piso, sliko, kleso. Al jer usne šute, Duša nije manje bogata, i pute Zna i i ona k vrhu, gdje se raj naš vije.
Jednaki smo. Sve, što, plodno, pada u te, Klije ko u meni: plane, teče, vrije I ko neko more tajanstveno bije Naše duše ljudske i najcrnje kute.
Istina, o tome ja znam pričat, sada Ljepše, sada gore; al, najljepša pjesma Nije uvjek ona, što na papir pada.
Svak u sebi izvor svojih sanja ima, I ti sni su pređa istog povjesma: tvoji - skriti, moji - igra vjetrovima.
Svoju sanju, ti je nosiš na dnu duše Netaknutu, čistu, a sam ne znaš toga. Kad je sebi pjevaš, smisla pjeva tvoga Rime ne sakate, i fraze ne guše.
Ne pjevaš je rječima no djelom, a moga Sna se svi sokovi na papiru suše Ko herbarskoj biljci; maštanja kroz tmuše Pline kula, djelo truda pjesničkoga.
Ja sveđ tražim ritme kroka sada hitra, A sad troma; pa bih htio, riječ svaka Da po njima pleše i po taktu titra.
A ti ritam davaš svom životu, i čin Stih je tvoj; spram toga igrarija laka Rabota je moja, što ne rađa ničim. ----------------- Jest! nutrinja tvoja čeka, da glas pane U nju, pa da snažno zatreperi sama Ritmima neznanih vlastitih pjesama. ----------------- Štioče, ti k meni priđi pa me sretni, Al mi viknut nemoj taštu rječ: Pjesniče! No mi ruku stisni, te mi šani: Druže!
Vladimir Nazor
GOSPA SVIJU SANJA
Gospi Sviju Sanja hram sam digo i ja Na vrhuncu svojih želja i čeznuća; Moja vjera živa, moja molba vruća Kleče pred oltarom, što vonja i sija.
Orgulje sveđ bruje. Još dok umiruća Nada u njim cvili, snažan ko stihija, Vjesnik nove sreće, što u meni klija Kroz sve cjevi grmi psalam uskrsnuća.
Na oltaru boštvo veljih modrih oči Gleda, gdje se s krova od safira toči Krv sunčana. Zlatno cvjeće na nj se truni.
Ekstaza! - A netom nota umiranja Orguljama jekne, Gospa Sviju Sanja Jednim novim vjencem moju vjeru kruni.
Vladimir Nazor
ZVIJEZDA MORA
Slutnja te ljudska nije dugo znala. A ti si, pređom od zvijezda vita, Već u prvi dan čovječanstvu sjala. Na nebu, još u praskozorje mita.
Bol naš je luto mrakom divljih žala, Trag da ti nađe i da za te pita; A ti si davno nad zipkom nam stala, Sva sjajna, rosom i zrakama mita.
O Zvjezdo mora, našeg duha oči I sad te vide samo kad u noći Života svi smo tamom obaviti;
Dok sveđer ista, sa neba daleka, Nad nama bdiš i sjaš - jer odvijeka Bila si, jesi i vječno ćeš biti!
Vladimir Nazor
ZVJEZDANA SVIJETLOST
Vidi! Živio sam mnogo godina, I proputovao svaku zemlju Koja je pod upravom sunca, I oplovio sam mora od pola do pola.
Sada podižem svoj glas I izjavljujem da je sve Sujeta na zemlji Izuzev ljubavi prave žene, A ta prava žena je Lejla.
I izjavljujem da je sve sujeta na nebu (jer ja sam često putovao, i često pravio izlete, u svako nebo) Izuzev ljubavi Naše Gospe Babalon.
I izjavljujem da je Iznad neba i zemlje Ljubav Naše Gospe Nuit.
I uvidjevši da sam star I sasvim u godinama, I da moje prirodne snage slabe, Uzdižem se na svoje prijestolje I prizivam kraj.
Jer ja sam Vječna mladost i beskonačna snaga. A na kraju je ona Koja je bila Lejla, I Babalon, i Nuit, Ona koja je...
Aleister Crowley
SVIJEST
Jer tu je, ona bijaše i bit će I prije zipke i poslje groba. Smrti Njoj nema. Os je, što se oko nje vrti Sve, što sad gradi moje zemsko biće.
S postanja svjeta, od zrna u kamenu Do žile u biljci i niti u mozgu mome, Zar mučila se mnogo u hodu svome, Da utrne i padne u vječnu sjenu?
Što mi je dano, oduzet mi ne će. Ta iskrica svijetla, kojom kreće Moj kratki korak kroza stvari drobne,
Raspalit će se, kad ću onkraj praga U Vječnost; - njom će moja ljudska snaga I prostore rasvjetlit prekogrobne.
Vladimir Nazor
KAPLJA
U mojoj krvi ima jedna kap Čarobne moći. - Huji, sja i gori. Kroz sve mi žile zna da zažubori Ko vode mlaz niz bučni gorski slap.
Kad sav sam mraka pun, njen sjaj i sjev U meni blista ko u duge luk. A kad sam njem ko grob, gdje vlada muk, Glas njen je šum, pa zvuk, pa rječ, pa pjev.
Ja ne znam, otkud meni kaplja ta. Ko djete nisam iz majke je sao. Zemaljski sok je meni nije dao. A znam, da u njoj snaga mi je sva.
I osjećam, da sav moj mali svjet: Dan cvjećem tkan i puna zvjezda noć: Dar jesu, što ga njena stvara moć. I već zbog nje da ne ću nikad mrjet.
Vladimir Nazor
KAPI ROSE
Zaista, ljubav je smrt; A smrt je budući život. Čovjek se ne vraća ponovo; Rijeka ne teče uzbrdo, Starog života više nema; Tu je novi život koji nije njegov.
Ipak, to je život Njegove istinske suštine; To je više On Nego sve što on zove On.
U tišini kapi rose Je svaka težnja njegove duše, I njegovog uma, I njegovog tijela; To je Kvintesencija i Eliksir njegovog bića.
U tome su siline Koje su načinile njega, I njegovog oca; I oca njegovog oca Prije njega.
To je rosa besmrtnosti. Neka to napreduje slobodno, Onako kako Ono hoće; Ti nisi njegov gospodar, Nego njegov Nosilac.
Aleister Crowley
STARAC
Starac! - Jest, al onaj, koji vječno luta Po zemljama, noseć žetve mnogih ljeta: Zna sve zavijutke i najužeg puta, Zna, gdje trnje raste i gdje smilje cvjeta.
Dugačka mu brada provlači se svuda Kao pramen magle granjem gorskih šuma, Trag mu nogu ide po sredini druma, Ali, nitko ne zna, tko je prošo tuda.
Takav starac da sam! - Pa, sred jada i muka Kad se čovjek bori s Tminama i Mrazom, Nek prosiplje moja nevidljiva ruka Svjetlost i toplinu buntovnika stazom!
Vladimir Nazor
GOLEMI PAN!
Povorka aveti ide i zemljom našom tumara, I sinje padaju magle, zastiru čovječji dan; Iz srči hrastove ali sila još izbija stara, Još vrela ključaju, jošte duga nam oblake šara, Još žive golemi Pan!
Već davno sedmera vrata pukoše, i nasta veče, I crni strahotni bik je mučeći banuo van, Al ovom tužnom arenom dugo nas goniti neće: Za tvrde rogove njega već drži golemi Pan.
I bit će kratka im borba žestoka, očajna, ljuta; Sve svoje napet će žile kozonogi, sedam će puta Riknuti mrkonja, te se povalit skrhana vrata; I Pan će baciti frulu, latit se lire od zlata.
Ko rijeka buknut će pjesma iz onih širokih grudi. I pjesma ona će gromka jeknuti zemljicom:
„Ljudi u meni živete, a ja u vašim žilama brekćem; Kad srce bolno vam pišti, u vama satirski drekćem; Opijam dahom vas svojim, što vonja puti i vinom, Dražim vas svirepom silom, dragam vas tajnom milinom. U meni vi ste, a ja sam u vama; nema tih sila, Koja će iščupat klice iz moga plodnoga krila!
Kalupim, gradim i motam; drobim i pregršti pune Atoma živijeh bacam na sjajne sunčeve strune. Titrajte, pjevajte, sjajte na harfi Helija boga!
A kada žice te puknu sred dana dalekoga, I ja se trznem, al zahman Vedar, sve motreći sjenu što k njemu šulja se bljeda, Bijelim ogrnut plaštem na tronu blistavog leda, Zadnji će umrijeti Adam!
Povorka aveti ide i zemljom našom tumara, I sinje padaju magle, zastiru čovječji dan; Iz srči hrastove ali sila još izbija stara, Još žive golemi Pan!
Vladimir Nazor
Proročanstva Zoroastera (Zarutustre) kazuju sljedeće:
"I kada PRIZIVAJUĆI ČESTO, budeš ugledao, Taj Oganj bezoblični; kada je sva Zemlja razorena, Kada zvijezde ne postoje više, i lune nema, Kada svo Vrijeme sruči se nazad u vječnost, Dok je Univerzum od potresa preuzet; Kad Luči nema, i munje sjevaju, Kad Svijet se iscrpio: Kad ponovno tamni Kaos zavlada U mozgu razdraženom: Tada, O tada ne prizivaj pred svoj pogled tu vidljivu Sliku Prirode: kobno je ime njeno! Neprimjereno je tvome tijelu da gleda Tu živu svjetlost Pakla, Nejasni i mrtvi plam, Dok tijelo kroz talionik prošlo nije, Dok pročišćeno, zlatno nije! Jer sa granica prostranstva tamnog, Sa mjesta sumrakom prikrivenog, Iza dveri materije, iza praga tamnog, Pred licem stvari koje se U prebivalištu noći nalaze, Iskaču u vidno polje Demoni psoglavi, nemajući smrtnu oznaku Istine, već oskrvnjujući Luč božansku, Za svete misterije izgubljeni. Kad sva ta rulja prognana bude Od osvetničke lavice Koja nebo razdire i otvara, Gledaj taj bezobličan i Sveti Plam Koji imena nema; Plamen koji bukti i sijeva, izvija se i puzi Zmijoliko u odjeći kraljevskoj, Uvijajući se oko tog nestalnog sjaja globusovog Do neba nad dubinama zvjezdanim Iza Zamki Vremena - tada oblikuj u vlastitom umu, prosvjetljenom, usredotočenom, Lava Luči, ili dijete koje stoji Na moćnim ramenima bojnog konja Božjeg Ili krilato, ili odapinjući strijele svjetlosti, ili obuveno u sandale plamene. Tada ruke svoje uzdigni! Usredišti u srcu svome jednu skerletnu misao Briljantnom svjetlošću odozgo razbistrenu! U ništavilo povuci Sav život, smrt, mržnju, ljubav: Svo jastvo usredotočeno u jednoj težnji- Osluhnuti Ognja Glas!
_________________ TELEMAAGAPE
|