Dvadeset i jedan


Prijevod: galaksija


Pobijediti strah je početak mudrosti.

Russell



Barbara je zastala, smirivajući Teda sve dok se njegov strah nije povukao. Ona je to viđala i prije, abreakcija ili otpuštanje potisnutih emocija, koje ponekad izbijaju napolje kad žrtva otmica ponovo svjesno proživi neku situaciju u kojoj je bila izložena jednoj velikoj traumi. Kad je Ted doživljavao onaj svoj užasni slučaj otmice kad mu je bilo osam godina, on tada nije bio u stanju da ispolji svoj strah ali sada, uz Barbarinu ohrabrujuću podršku, on se osjećao dovoljno sigurnim da ispusti sve to iz sebe.

Kada se malo smirio, Barbara ga je položila na kauč, blago ga je povela naprijed kroz vrijeme i izvela iz transa. Nakon što se odmorio, Ted je razmislio o onoj priči o Karly Kane-u, koja je sada za njega imala drugačiji značaj. “Mislim da je ta priča bila o tom mom doživljaju,” rekao je Barbari. “Kad sam se sjetio da sam bio u onoj publici, vidjeo sam tamo cijelu jednu grupu malih stvorenja obučenih u plave kombinezone, slično kao onda djeca iz hora koju je Karly čuo kako pjevaju. Jednom prilikom sam pokazao tu priču mojoj rodici i ona mi je rekla kako joj se činilo da je Karly umro. Međutim, ja sam joj rekao da nije, on nije umro, on se vratio natrag. Mada, sada mislim da je ipak bila u pravu.” “Kako se osjećaš sada nakon ovoga što ti je bilo otkriveno prilikom regresije?

“Tu je bilo toliko slika da nisam bio u stanju da ti kažem sve što sam vidjeo. Ponekad me je bilo strah da gledam a na mahove mi je sve to bilo toliko čudno i zbunjujuće da nisam znao šta da mislim.”

“Ako sam te dobro razumjela, vanzemaljci su napravili duplikat tvog tijela, za ne?” pitala je Barbara a Ted je potvrdno klimnuo glavom. “Tako su onda, iz nekog razloga uzeli tvoju dušu i stavili je u ono klonirano tijelo a tvoja majka nikada nije primjetila neku razliku. Ted, zašto te je to toliko užasavalo?”

“Moj racionalni um je pokušavao to da prihvati,” odgovorio je. “To zvuči toliko podmuklo i užasno. Osjećao sam se kao da sam znao da sam bio uništen ali sam takođe dobio i jedan novi život. Proživjeo sam oba osjećaja, užas mog uništenja i radost što opet živim, dvostruka emocija.” “Da li se nakon toga tvoja ličnost promijenila na bilo kakav način?”
“Bio sam bolestan dugo vremena,” rekao je Ted. “Majka se žalila jer sam ponovo dobio neke dječije bolesti koje sam već jednom preležao. A rekla mi je da sam dugo vremena osjećao jake bolove. Govorio sam joj da sam osjećao kao da unutrašnjost moga tijela gori i ona me je stavljala u kadu napunjenu hladnom vodom. Kad sam išao u školu poslije toga, neko vrijeme mi tamo nije dobro išlo. Želio sam da se držim po strani od ostale djece.”

Zastao je, savladan traumom koju su mu nanosila sjećanja. “Tek sada sam shvatio zašto se moja majka ponekad čudno ponašala prema meni,” nastavio je sjetno. “Ponekad se dešavalo da mi se činilo kao da je reagovala s odbojnošću kad bih ju dotakao, kao da ju je to donekle nerviralo. Mislim da je na nekom nivou znala da sam se promijenio.” “To je možda bilo neko potisnuto znanje o tome,” nagađala je Barbara. “Ona nije imala pojma zašto je tako reagovala.” Viđala je takve situacije mnogo puta puta prije u intimnim vezama kod žrtava otmica koji su patili od stresa čiji uzrok je bio nepoznat a Tedova situacija se dobro uklapala s tim modelom. Međutim, samo znanje da su i drugi takođe pretrpjeli slične traume za njega nije predstavljalo nikakvu utjehu.

“Nešto me je podstaklo da se sjetim nečega drugog iz tog istog perioda,” rekao je. “Tog dana je bila neka oluja i kad sam se vratio nazad od bilo gdje da sam bio, nisam bio na putu. Ostavili su me daleko od puta u polju. Nisam znao gdje sam bio i trčao sam. Bože, to je bilo skoro nepodnošljivo. Pokušavao sam da što prije stignem do kuće zato što mi se dogodilo nešto užasno. Stigao sam do zadnjih vrata moje kuće upravo u momentu kada je naletio tornado. Pomjerio je kuću iz temelja a moja majka i brat su bili unutra pokušavajući da otvore vrata i puste me u kuću dok sam ja napolju vrištao.”

“Da li se i ostatak tvoje porodice sjeća toga?” pitala ga je Barbara. “Apsolutno,” klimnuo je glavom. “Tornado je iščupao iz zemlje jedno malo jabukovo drvo i zabio ga je u zadnja vrata upravo gdje sam ja stajao. Grane su probile u kuću kroz prozore i svuda unaokolo a mene nijedna nije dotakla. A moj ujak koji je bio napolju i tražio me dugo vremena, rekao je da kad je tornado stigao u njemu je mogao vidjeti svjetla različitih boja a pojedina mjesta unutar tog ‘lijevka’ su svijetlila. Mislim da sada znamo o čemu se tu radilo.”

U danima koji su slijedili nakon njegovovog povratka u Shreveport, slike njegove smrti i kloniranog tijela su se neprestano ponavljale u Tedovoj glavi. Stalno je nanovo proživljavao bol koju je doživjeo prilikom svog odvajanja od tijela, svoju bespomoćnu radost kada je bio ponovo vraćen u život i šok od saznanja da je bio korišten za nečije eksperimente. Bio je bijesan zbog toga što su ga vanzemaljci prevarili a osjećao se još više prevarenim od strane spiritualnog svijeta kojem je uvijek vjerovao. Metafizička filozofija ga nije pripremila za ovakve stvari, njegovi duhovi vodiči mu nisu nikada pominjali umiješanost vanzemaljaca u njegov život, tako da je Ted živjeo u jedoj potpunoj ignorantnosti u vezi s tim silama oko njega.

Kratko nakon regresije, Ted je pisao Barbari, “Molim se neprestano nakon što sam napustio vašu kuću prošle nedjelje. Te molitve su jedina stvar koja me drži na okupu i pomaže mi da zadržim trezvenost. “Po cijenu svog života ne mogu vjerovati da je ono što sam doživjeo prilikom regresije bilo stvarno. To je morala biti neka iluzija ili imaginacija. To je ono u što stalno pokušavam da ubijedim sebe. Ali negdje duboko unutar mog bića, ja znam istinu. Dovoljno nam je da pogledamo samo ono nakaženje goveda, znakove u žitu, stvarne slike i video snimke NLO-a, svjedoke i regresirane žrtve otmica, da bi znali kakav je užas ušao u ovu našu fizičku dimenziju i da on jeste stvaran, isto kao što smo stvarni i mi. “U mojim molitvama,” nastavio je Ted, “Ja sam otvoreno priznao Bogu da sam izljeven, oblikovan i dizajniran tako da budem ‘Radnik Svjetlosti’, onakav kakvog su oni željeli. Četrdeset godina sam se pripremao da radim ovo što upravo radim, što podrazumijeva fasciniranje i mistificiranje ljudi mojim izvanrednim vidovnjačkim sposobnostima. Uz pomoć vidovnjačkih seansi, odvlačio sam ljude od hristove svijesti u svijet metafizičkih vjerovanja i ufologije. Ja sam ljude mentalno potčinjavao i ostavljao ih široko otvorenima za privlačenje noćnih mora u svoje živote. A sve ovo sam radio u iluziji i zabludi da sam stvarno i istinski pomagao ljudskim bićima da postanu duhovno mudrijim uz pomoć mog tzv. ‘nebeskog dara’.”

Tedov bijes je bio očigledan a isto tako i njegova odlučnost da se bori protiv izvršilaca tih napada. “Tako, sada sam pitao Boga,” pisao je, “da uzme ovu sposobnost koju su oni ugradili u mene i da je koristi protiv njih, za otkrivanje njihovih planova i tajni. Neka nam Bog da snagu i moć da savladamo ovo njihovo zlo. Ta demonstracija njihove sposobnosti kloniranja kojoj sam bio svjedok, bila je demonstracija onog čovjeka s plavom kosom da on može kontrolisati život, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. S tom sposobnošću, vanzemaljci mogu iskorištavati najslabiju tačku ‘homo sapiensa’, naše emocije i ljubav jednog prema drugome. Kada dođu na zemaljsku ravan, oni mogu da nas omamljuju i manipulišu, mogu da nam nude ne samo vječni život, nego i da nam uz pomoć kloniranja dovode iz grobova naše voljene. Postoji li neko bolje oružje da nas sruše na koljena? Mi ćemo im se klanjati kao bogovima i obožavati ih.”

Nakon nekoliko dana, Barbara je primila od Teda još jedno pismo o jednom doživljaju ili viziji koju je on upravo imao. “Toliko sam pun bijesa, srdžbe i razočaranja zbog onoga što su mi ti vazemaljci učinili,” pisao je. “Želim da znam zašto, zbog čega mi je dat život nekog drugog bića. To ide protiv svega u šta sam prije vjerovao. To su bile moje misli i strahovi kratko nakon regresije. U to vrijeme nisu mi bili dati odgovori na ova pitanja. Umjesto toga, bile su mi pokazane neke druge stvari u obliku slika za koje sada mislim da su bile mamci koji su trebali da odvrate moju pažnju. Ti vanzemaljci su pametni, poznaju sve trikove. Danas, kad sam se vraćao natrag s ručka,” nastavljalo je pismo, “Iznenada sam u glavi, jasno kao dan, vidjeo kako se jedan NLO približava Shreveport-u, a bio je toliko velik da bi u njega mogle stati hiljade ljudi. Bio je tako ogroman da je zatamnio nebo dok se kretao iznad grada. Izgledao je potpuno okrugao sa stotinama malih prozora.

“I dok sam tako posmatrao tu letjelicu, iznenada sam unutar sebe dobio jedan osjećaj topline i sigurnosti, kao da sam dobio neku poruku da će se nešto slično stvarno dogoditi i da će to biti sa svrhom naše vlastite zaštite. Međutim, odmah nakon što je letjelica nestala iz moje glave, moja ljutnja i bol su se vratili. Vikao sam na njih dok sam se vozio i rekao sam im da me neće više moći prevariti uz pomoć ovakvih trikova. Nakon onoga što sam doživjeo prilikom regresije, mislim da će im trebati mnogo više od ovakvih slika da bi me uvjerili da su njihove namjere poštene.”

Tedovo vjerovanje u vizije iz spiritualnog svijeta je bilo narušeno i on zasigurno neće više ništa uzimati ‘na povjerenje’, kad se radi o NLO-ima i njihovoj posadi. Ono što je on želio, bila je istina. Sjećanja koje je Ted dosegao uz pomoć regresivne hipnoze naučila su ga nekoliko stvari. Prvo, bilo mu je jasno to da neka od njegovih svjesnih sjećanja mogu biti lažna. To mu je dokazivala ona razlika između priče Karly-a Kane-a i onoga čega se on kasnije sjetio. Tako je odlučio da preispita i neka druga svoja iskustva i da odredi da li u njihovoj pozadini takođe postoje neka iznenađenja.

On je spoznao i to koliko su abdukcije bile po njega traumatične i koliko prestrašeno i nemoćno se osjećao u rukama tih bića. Podvrgavanje daljim regresijama uzelo bi svu njegovu hrabrost i molio se da njegova potreba za istinom bude jača od njegovih strahova. Ted je želio da sa vrati kod Barbare što je moguće prije, međutim, takođe je morao da zadovoljava i svoje životne obaveze, tako da je nekoliko mjeseci bio previše zaposlen da bi mogao opet otići na put. Žudio je za znanjem i svako odgađanje ga je frustriralo. Međutim, činio je sve što je bilo u njegovoj moći kako bi razumjeo sve ono što je do tada saznao, koristeći se osjetilnošću, logikom i intuicijom, koje je razvijao tokom svog dugogodišnjeg bavljenja vidovnjačkim poslom. Takođe je održavao jednu izvanrednu pozornost. Ljutnja za je za Teda bila jedan veoma jak motiv. Riješio je da se odlučno suprostavi svakom njihovom daljem upadu i da zahtijeva odgovore od tih bića koja šetaju kroz njegov život kao da su njegovi vlasnici. Naoružan svojim novim znanjem o njihovim prevarantskim trikovima, Ted se osjećao spremnim da se bori za istinu. Ali, kako se neko može boriti protiv napadača čije područje egzistencije obuhvata i druge dimenzije? Tedov naredni susret s tim bićima je pokazao samo to koliko malo on može učiniti da bi ih zaustavio. Ujutro, petog decembra, nazvao je Barbaru da bi joj rekao šta mu se desilo prethodne noći i bilo je jasno da je bio uzbuđen. “Jutros sam se probudio sa jednim maglovitim sjećanjem da sam sinoć imao posjetioca,” rekao je. “To jeste bilo kao u nekom snu ali mislim da je važno da iznesem moje misli o tome, prije nego što se izgube.”

“Da li si bio budan kad se to desilo?” pitala ga je Barbara. “Mislim da jesam,” odgovorio je Ted. “Sjećam se da mi je bilo rečeno da ležim mirno. Glas je bio ženski. Onda sam postao svjestan toga da neko leži na krevetu pored mene. Ležala je blago povijena na svom stomaku a glava joj je bila u blizini mog lakta.”

“Šta je radila?” “Rekla mi je da uzima uzorak moje krvi i da je bilo potrebno da se to uradi. Nisam osjećao potrebu da pružim otpor i čak se ne sjećam da sam bio uplašen. “Barbara, to je ono što me buni. Činilo mi se kao da sam na nekom nivou znao šta se zbiva i da je sve to bilo u redu. Sjećam se kao kroz maglu da nisam osjetio nikakav bol. Krv je bila uzeta uz pomoć nečega što je ličilo na iglu ali iz nekog razloga, to nije ličilo na one igle koje medicinski tehničari obično koriste u laboratorijama.”

“Pogledaj da li je ostala neka rana,” rekla je Barbara. “Pogledao sam,” odgovorio joj je, “Sve sam pregledao ali ne vidim nikakav ožiljak ili ubodnu ranu. Nisam mogao da nađem fizički dokaz.” “Da li se sjećaš kako je ta žena izgledala?” “Ne, ne sjećam se. Ne mogu da shvatim o čemu se tu radilo. Zar druge žrtve otmica nemaju neke ožiljke nakon što im rade ovakve stvari? “Obično imaju,” složila se Barbara, “ali ne svaki put.” “Pa, dobro, zašto im uopšte trebaju naše tjelesne tečnosti? Možda paze na nas u smislu da osiguraju to da neke bolesti ne bi ometale sprovođenje planova koje su nam namijenili? Hoću da kažem, oni moraju imati neke planove s nama, ako već ulažu toliko truda, tako dugo i u toliko mnogo ljudi! Ili im možda trebaju naše tjelesne tečnosti za opstanak njihove vrste. Ko zna? Mi ne možemo vjerovati bilo čemu što nam kažu.”

Ted je bio razočaran svojom nesposobnošću pružanja otpora prošle noći. Da li je on stvarno znao nešto što ga je navelo da se složi s tom procedurom? Ili je to samo bilo rezultat sposobnosti vanzemaljaca da kontrolišu njegove misli i reakcije? Šta god da je bio razlog tome, on nije volio da ga neko tako iznenadno razoruža i on stvarno nije želio da se predaje bez borbe. To nije bila njegova priroda.

Sedam dana kasnije, jednog kišnog popodneva, Ted je bio kod kuće zajedno sa svojim prijateljem Badom koji mu je bio u posjeti i planirali su da završe pisanje božićnih čestitki. Dvojica prijatelja su pričala neko vrijeme a onda negdje oko četiri popodne, Ted je izvadio čestitke i počeo da ih ispisuje. Bad mu se izvinuo što mora za momenat da ga napusti, izašao je iz kuhinje i otišao u kupatilo. U četiri sata i tridesetpet minuta Bad se vratio nazad u kuhinju i sjeo je za sto pored Teda.

“Kako si uspjeo da adresiraš već toliko čestitki?” pitao ga je iznenađeno, gledajući u veliku hrpu koverti na stolu.

“Kako misliš?” pitao ga je Ted ne podižući pogled. “Tebe nije bilo toliko dugo da sam imao dovoljno vremena da ovo završim a imao sam čak i vremena da napravim pauzu, popušim cigaru i popijem još jednu šoljicu kafe.” “Jesi li ti lud?” nasmijao se Bad. “Samo sam otišao do kupatila a onda sam sjeo na sofu da poslušam jednu pjesmu koja je bila na radiju. Onda sam se odmah vratio ovamo. Sve to nije trajalo ni pet minuta!”

Ted je upitno pogledao svog prijatelja a Badovo lice je bilo vrlo ozbiljno. U stvari, izgledao je blijedo a gestovi su mu bili nekako nekontrolisani. “Nemoj se šaliti samnom,” rekao mu je Ted, polako postajući zabrinut. “Hoću da završim s ovim čestitkama i da malo prilegnem prije večere.” “Ja sam stvarno ozbiljan,” uvjeravao ga je Bad. “Uopšte se ne šalim.” “Kad si izlazio iz kuhinje, sjećaš li se da si rekao kako je već četiri sata i da bi već mogao večerati?” upitao ga je Ted. Bad je potvrdno klimnuo glavom a Ted je pokazao prema satu koji je visio na zidu. Na njemu je sada bilo dvadeset do pet. Bad je skočio sa stolice i odjurio do dnevne sobe i kupatila, provjeravajući sve satove. Onda se tiho vratio nazad i sjeo sav zbunjen. “Šta si radio?” pitao ga je Ted. “Reci mi sve čega se sjećaš.” “Samo sam otišao do kupatila,” odgovorio je Bad, “a onda sam sjeo na krevet da poslušam radio.” “Koju si pjesmu slušao?” “Ne sjećam se.” Ustao je i ponovo počeo da se kreće kroz kuću istim putem kojeg je prethodno napravio kako bi vidjeo može li se još nečega sjetiti. “Dođi ovamo”, viknuo je Tedu, koji je brzo došao za njim. Bad je pokazao na mali stolić. “Da li si ti ostavio makaze ovdje?” pitao je. Ted je unezvijereno piljio u makaze. Dva dana ih je tražio i Bad mu je pomagao u njihovom traženju nešto ranije, istog dana. Obojica su bili sigurni da na stoliću nije bilo ničeg drugog osim pepeljare i saksije sa cvijećem.
“Ne,” rekao je Ted, “Ja ih nisam stavio tamo. A ti? Da li ti to pokušavaš da me prevariš?” “Naravno da ne,” uzvratio je Bad ljutito, potresen onim slučajem izgubljenog vremena i ponovnom pojavom makaza. “Mora da ih jednostavno nismo primjetili ovdje, i to je sve,” Ted je pokušavao da smiri Bada, dok je prećutao ono o izgubljenom vremenu.

Shvatio je šta se moglo dogoditi. Bad je mogao imati jedan susret s njima u drugoj prostoriji, dok je on sjedio u kuhinji, nesvjestan ičega, baveći se se božićnim čestitkama. Međutim, nije bilo načina da se to zasigurno zna jer se Bad nije sjećao ničega neobičnog. Ted se pitao da ukoliko su vanzemaljci bili odgovorni za to, kakva bi onda trebala biti svrha ove njihove posjete. Da li se tu radilo samo o jednoj posjetnici, pitao se, koju su ostavili čisto kao znak da su navraćali? Da li su mu ovim pokazivali kako ne postoji ništa što bi on mogao učiniti, budan ili u snu, ukoliko oni požele da intervenišu?

Kratko nakon Božića, kad je za vrijeme odmora Tedu bio u posjeti njegov prijatelj Carl, desio se jos jedan čudan događaj. Te noći Carl je spavao na sofi u dnevnoj sobi dok je pored njega prigušeno svjetlila noćna lampa. Iz svoje sobe Ted je mogao vidjeti kroz hodnik sve do sofe i kad se probudio oko tri sata ujutro, pogledao je kroz hodnik. Nije bilo nikakve buke niti kretanja, pa nije znao zašto se probudio. Gledajući kroz hodnik, primjetio je jedno sićušno plavičasto svjetlo kako treperi odmah iznad Carla koji je mirno spavao na sofi. Takođe je vidjeo neke sijenke, dvije ili tri njih, kako se jedva primjetno kreću po prostoriji. Međutim, prije nego što je mogao reagovati, obuzeo ga je jedan snažan osjećaj i on se spokojno spustio u krevet. Ted je odjednom osjetio kako zna šta se zbiva u vezi sa plavičastom svjetlošću i ona ga više nije uznemiravala. U stvari, cijela ta situacija mu se činila perfektno normalnom, tako da je odmah utonuo u san.

Sat kasnije, Ted se opet probudio i sjeo na krevet, budan i oprezan. Pogledao je kroz hodnik i tamo nije vidjeo ništa neobično. Međutim, onda se sjetio sna kojeg je upravo imao i postao je uzrujan. Sanjao je kako vidjeo Carla kako leži bez odjeće dok je neko na njegovom tijelu radio nešto uz pomoć nekog uređaja. Ta osoba, ili šta god da je to bilo, uvlačila je u Carla neki uređaj a onda je nešto izvukla iz njega i stavila u jednu malu kesu. To je bilo ono čega se Ted sjećao i to ga je uznemiravalo. Ustao je tiho iz kreveta i na vrhovima prstiju otišao do dnevne sobe. Carl je spavao i Ted tamo nije vidjeo nikakve uznemiravajuće znakove. Nevoljno se vratio u svoj krevet ali ovaj put nije više mogao zaspati. Kad se Carl ujutro probudio, Ted ga je pitao da li se sjeća ičega iz prošle noći.

“Ne,” rekao je Carl, “baš sam lijepo spavao.” “Kako se osjećaš?” pitao ga je Ted.
“Dobro. Zašto?” Ted je slegnuo ramenim i ostavio sve na stranu, ne pominjući ništa u vezi s onim njegovim snom. Sigurno je to bio samo san, rekao je samom sebi. Plava svjetlost, sijenke i rektalna sonda, sve je to moralo biti samo jedna noćna mora.

Nakon nekih sedam dana, jedne večeri u kasnim satima, Ted je dobio telefonski poziv od Carla koji je bio veoma uznemiren. “Žao mi je što te ovako uznemiravam, znam da je kasno,” rekao je Tedu, “ali, upravo sam imao jedan ružan san i on me je jako potresao.”
“Reci mi o tome,” odgovorio mu je Ted. “Šta se desilo?” Na njegovog prijatelja normalno nije ličilo to da se uzbuđuje zbog nekog sna.
“Sve čega se sjećam, to je da sam bio s nekim čudnim ljudima,” odgovorio je Carl, “i oni su me učili kako da koristim neke naglavne slušalice s mikrofonom koje neobično izgledaju.” “Kako su izgledali ti ljudi?” “Ne sjećam se,” rekao je Carl, “a ne znam ni zašto su služile te slušalice.”
“Pa šta te je onda toliko uznemirilo?” pitao je Ted. “Ne znam, ne znam,” ponovio je Carl, dok je bio vidljivo uzbuđen. “Iako me je to me je stvarno uplašilo.” Iz svog vlastitog iskustva, Ted je znao na šta bi mogao ukazivati scenario sa slušalicama ali mu nije to rekao jer Carl nije ništa znao o Tedovoj regresiji. Ted se počeo pitati da li je bezbjedno za njegove prijatelje da ga uopšte posjećuju. Na pamet mu je opet pao onaj Marijin čudni susret s vanzemaljcima u njegovoj kući godinu dana ranije, pa onda ona epizoda sa Badom i njegovim izgubljenim vremenom. Onda, pojava one plavičaste svjetlosti iznad Carla i Tedov uznemiravajući san. Sada se pojavio i ovaj Carlov san sa svim svojim implikacijama.

“Da li oni mene koriste kao mamac?” pitao je Barbaru kad je sljedeći put pričao s njom telefonom. “Ljudima se dešavaju čudne stvari kada dođu kod mene u posjetu.” “Sumnjam,” odgovorila mu je Barbara. “Na osnovu mog cjelokupnog istraživanja, smatram da ne otimaju ljude samo zato što se oni nalaze u tvojoj blizini.” Ted je osjećao da je bila u pravu i smatrao je da otmice počinju dosta ranije u životu, ali mu to nije pomoglo da se osjeća imalo bolje u vezi s onim što se dešavalo njegovim prijateljima. A sama pomisao na stvari koje su mu uradili, toliko ga je plašila da nije više mogao izdržati da živi sam u svojoj pokretnoj kući. Nakon što je ponovo preživjeo sjećanja na svoju smrt i kloniranje njegovog novog tijela, bojao se da bi se vanzemaljci mogli vratiti, kao što su obećali da će činiti s vremena na vrijeme, i da će ga onda podvrgavati novim užasima. Zamolio je svog prijatelja Larry-a, koji je bio crnac, da se preseli kod njega na neko vrijeme, tj. bar do onda kad on uspije da ponovo uspostavi svoj poljuljani osjećaj za realnost. Čak i sa Larry-evim prisustvom u kući, Ted je imao problema prilikom odlaska u krevet. U očajanju, počeo je da se okružuje religijskim simbolima svake noći prije nego što bi išao na spavanje. Pokrio je svoj krevet sa ukupno jedanaest Biblija, spavao je čvrsto držeći u ruci jedan veliki drveni krst, dok je noćnu lampu u uglu sobe držao stalno upaljenom. Ugnježden usred svih tih parafernalija, Ted se bjesomučno molio da zaspe, međutim, san mu je stalno bio isprekidan.

Tako jedne noći, Tedu je postalo toliko vruće nakon što je Larry uključio grijalicu u kući, da je morao skinuti teške pokrivače sa sebe i spavati pokriven samo čaršafom. Jedanaest Biblija je bilo uredno raspoređeno po krevetu, drveni krst je čvrsto stajao u Tedovoj ruci a ventilator je duvao vazduh sa plafona koji ga je ugodno hladio. Napokon je nekako utonuo u san, tako da nije bio svjestan kad se njegova mačka Grandma tiho uvukla u sobu tražeći mjesto na krevetu gdje bi se mogla sklupčati i provesti noć. Grandma je uvijek spavala s Tedom, međutim, nakon što se vratio od Barbare, mačka je bila privremeno napustila ono svoje mjesto u krevetu pored njega. Mora biti da je odlučila da te noći ne zamijera Tedu na njegovom čudnom ponašanju, pa se vratila natrag. Mačka je gledala unaokolo i pomno posmatrala sve one knjige na krevetu ne bivajući u stanju da pronađe neko slobodno mjesto za sebe. Tako je pokušala preskočiti preko cijelog tog nereda i na kraju je aterirala na Tedove grudi. “Aaaahhh!” panično je vrisnuo on, siguran da su se vanzemaljci vratili po njega. Skočio je s kreveta razbacujući Biblije u svim pravcima i zamahujući drvenim krstom kao da se radilo o nekom maču. Čaršav je poletio s kreveta i zakačio se za lopatice ventilatora, te je tako počeo kružiti iznad njega po sobi kao neki duh dok je Grandma skakala naokolo u potrazi za nekim skloništem. U polumraku, Ted nije imao pojma šta se to kreće oko njega, međutim, bespoštedno je tukao po nepoznatom napadaču psujući mu sve po spisku a ono stvorenje je skakalo unaokolo pokušavajući da izbjegne njegove napade.

“Aaaahhh!” vrisnuo je opet a mačka je bolno mjaukala dok se čaršav okretao s plafona neprestano mlateći po Tedovoj unezvijerenoj glavi. Ta velika gungula je napokon probudila i Larry-a, koji se odmah zaletio kroz hodnik ka Tedovoj sobi. Uletio je kroz otvorena vrata i kada je vidjeo čaršav kako avetinjski kruži po polumračnoj sobi, počeo je da viče, “Utvare! Utvare!”

U sobi je zavladao urnebes, Larry je galamio, Ted je vrištao a Grandma je mjaukala, svi iz sveg glasa. Neko je na kraju uspjeo upaliti svjetlo i Ted je napokon mogao vidjeti ko je izvršio napad na njegovo utočište. Grandma je tada iskoristila priliku da pobjegne iz sobe i zbrisala je kroz hodnik, dok ju je Larry zdušno pratio. Ted je požurio za njima, još uvijek čvrsto drzeći krst u ruci, međutim, prošlo je još neko vrijeme dok nisu uspjeli uhvatiti prestravljenu mačku i uvjeriti se da je prošla bez povreda. Situacija se napokon smirila i Ted se na kraju dobro nasmijao samom sebi i svojoj paranoji. On i Larry su počistili nered kojeg su napravili u sobi a onda su pokušali da prespavaju ostatak noći.

“Moja majka mi je uvijek govorila da su bijeli ljudi čudni,” vrtio je Larry glavom dok je išao nazad prema svojoj sobi. “A šta bi tek rekla da je ovo vidjela?!”



nastaviće se...

Dvadeset i dva

Prijevod: vjetar



Tko je mogao znati da nebo, dar nebeski će spasti...?

Marcus Manilius


U rano proljeće 1992. Ted se zaputio u središnji Arkansas preko vikenda posjetiti Karlu Turner i njezinog supruga Caseya. Tokom dugotrajnih istraživanja Tedovih iskustava Turnerovi i on postali su dobri prijatelji tako da je posjet bio i radni i prijateljski. U petak, nakon njegova dolaska, odužili su razgovor dobrano iza ponoći, pa su u subotu ujutro prilično kasno ustali.

"Kako si spavao?" Casey je upitao dok su sjedili u dnevnom boravku ispijajući kavu. "Fino," rekao je Ted, "barem neko vrijeme." "Nemoj mi reći da se nešto dogodilo sinoć", reče Karla tresući glavom zbog Tedovog izraza lica. "Mnogi su ljudi uključujući i otimane prije boravili u toj sobi i nitko nije imao nikakvih problema." "Ne znam je li se to dogodilo ili je bio san", Ted joj je rekao, "ali siguran sam kako sam mislio da sam budan. Ponašao sam se potpuno razbuđeno, u stvari, ustao sam iz kreveta da odem u kupaonicu, a onda točno ponad kuće kroz vjetar začuo šuštanje helikopterskih elisa."

Karla i Casey iznenađeno se pogledaše. "Imali smo prilično iskustva s aktivnostima helikoptera ", kazala je, "dok smo živjeli u Teksasu, a također i ovdje. Moji psi mrze heliće i uvijek laju kad su nam nad glavom, ali ih sinoć nisam čula. Znam da bi to čula, a i psi bi lajali. Jesi li siguran za buku?" " Da, sjeo sam na krevet slušajući lepet lopatica,“ nastavi, "i onda se dogodila najbolesnija stvar. Taj čovjek se samo pojavio spuštajući se ravno kroz strop."

"Čovjek? Kako je izgledao?" Casey je pitao. "Ljudski ili ne?" "Oh, izgledao je ljudski," reče Ted, "i nosio je vojnu uniformu. Spustio se u sobu, a s njim je bio mali kuruzni klinac star između sedam i osam godina. Mislit će te da sam lud", zastao je, "ali taj je dječak ličio na mene. Bio je isti ja u tim godinama, kad su me ono vanzemaljci klonirali." "Što si učinio? Je li se išta dogodilo?" "Ne baš. Vojnik mi je samo govorio. Rekao je da vraćaju nešto što mi je bilo oduzeto. I to je sve čega se sjećam." "I kako se onda jutros osjećaš?" upita Karla. "Zapravo," Ted se nasmiješi, "prilično sam dobro raspoložen. Ne znam o čemu se to sinoć točno radilo, ali nisam bio uplašen. Izgledalo je kao da se vojnik trudi biti ljubazan pokušavajući se iskupiti za nešto." "Što ti misliš što je podrazumijevao pod tim vraćanjem nečeg što ti je bilo oduzeto?" upita Casey. "Ako je taj dječačić trebao biti ti, kako su ti mogli vratiti tebe?" "Tko zna što je on mislio?", rekao je Ted. "To nema nikakvog smisla."

"Nema," Karla se složila "ali da li si svjestan koliko je ovaj scenarij sličan epizodi koju ste ti i Marija vidjeli da se dogodila Ameliji, zar ne? Scenarij virtualne stvarnosti?" "Dovraga, to stoji" rekao je Ted. "Amelijino je iskustvo isto započelo sa zvukom helikoptera, a i ona je rekla da je vidjela kroz strop." "I dvoje aliena se spustilo dolje u sobu, zar ne?" "Je" klimne Ted glavom. "Pitam se je li i oko mene bila sfera plavog svjetla koje nisam mogao vidjeti iznutra. Ta iluzija koju je Amelia vidjela nikad nije imala nikakvog smisla, a nema ga ni ova sad. Ja nisam vidio nikakvo plavo svjetlo, ali opet nije niti Amelia, samo Marija i ja."

No pet dana kasnije kada se već vratio kući u Shreveport Ted je imao još jedno iskustvo koje se činilo povezanim s vojnikovom posjetom i ovaj put postojala je očita veza s otmicom kad je bio osmogodišnjak.

"Sjećaš se što mi je prošli vikend vojnik rekao u tvojoj kući?" Ted je upitao Karlu preko telefona. "Naravno", odgovori ona, "zašto? Jesi li uspio shvatiti što je mislio sa vraćanjem nečega?" "Možda", reče. "Nikad nećeš pogoditi što se dogodilo jutros. Kada se alarm ugasio uspravio sam se u krevetu i vidio kako se nešto smeđe i čupavo miče u naborima popluna. Prepalo me, pa sam skočio, a kada sam ja skočio i čupava stvar je isto skočila. Baka, moja mačka, sjedila je na dijelu kreveta gdje inače spava i intenzivno buljila u tu stvar kad sam se probudio. Ali kad je čupavko poletio i Baka je, te je potjera krenula. Kričao sam i plesao okolo nastojeći se maknuti toj stvari s puta," Ted se smijao, "obzirom da još uvijek nisam znao što je to. Bože, nakon svega kroz što sam prošao moglo je biti bilo što! Do vremena kad je Baka stvorenje stjerala u ćošak već sam se bio popeo na ormarić za knjige i naoružao jastukom spreman napasti sve što mi se približi! "

"Što je zaboga bilo to Tede?" Karla upita također se smijući. "Jesi li uspio otkriti?" "O da," rekao je, "i nećeš vjerovati. Kad sam skupio hrabrosti i krenuo prema kutu sobe gdje je Baka pritisnula tu stvar, ugledao sam prekrasnog nasmrt prestravljenog bebu zečića. Bio je prekriven mačjom slinom tamo gdje ga je Baka ščepala, pa sam ga očistio i uljuljkao u rukama da ga smirim." "Je li bio povrijeđen?" Karla upita. "Je li ga Baka ubila? Sve što su moje mačke ikad dovukle uvijek je već bilo mrtvo i napola pojedeno." "Je, i Baka je isto takva," Ted je odgovorio: "ali na njemu nije bilo ni ogrebotine. Premda je sirotom malom stvorenju srce luđački tuklo. Izgledao je oko šest tjedana star."

"Što misliš kako se zeko zatekao u tvom krevetu?" Karla zapita. "Je li moguće da ga je Baka vani uhvatila i sinoć unijela?" "Palo mi je to na pamet", rekao je Ted, "ali kad sam mačku i psa puštao natrag unutra preko noći, ništa nisam vidio mački ili Luckyu u zubima. Bakine ostale životinjice uvijek su bile mrtve, kao što si rekla." "I ti misliš da bi to moglo imati veze s vojnikom?" "Točno. Zaustavi se na minutu i vrati na Karlyevu zgodbu. Kad je Karly pokupljen i odveden kroz maglu na mjesto gdje je pjevao dječji zbor..." "Nosio je bebu zeca," dovrši Karla. "Ali kad je sve bilo gotovo, a oni ga donijeli nazad na farmu, zec je nestao." "Da, to je ono na što sam mislio", rekao je Ted. "Premda ne želim previše ulaziti u to sa zecom. To sve može biti slučajnost."

"Uz sva uvrnuta iskustva kroz koja si prošao", Karla primijeti, "teško je reći. Obzirom da se pojavio tako brzo nakon onog scenarija s vojnikom i malim dječakom mogao bi to vrlo lako biti izrežirani događaj. Stvarno izgleda poput doživljaja virtualne stvarnosti." "Možda prvi i je bio, ali je zato zec ipak bio stvaran," rekao je Ted. "Pustio sam ga natrag u šumu." "I to nakon što je netko prošao kroz sve te nevolje da ti vrati ono što ti je bilo oduzeto?" Karla je zadirkivala. "Jako smiješno", rekao je Ted. "Šteta što mi ne mogu vratiti i sve ostalo što su mi oduzeli."

Nedugo nakon toga Tedu je iznenada u posjet banula Marija. Kad joj je ispričao o istrazi koju su pokrenule Karla i Barbara u vezi njegovih prošlih iskustava, Marija se ponudila da pomogne. Dogovoreno je da njih dvoje odu u posjet Karli i Caseyu na jedan dulji razgovor. Jedna od najvažnijih stvari koju je Karla trebala raspraviti bila je epizoda s Tedovom prikolicom od prije nekoliko godina kada je Marija imala susret s malim bićima koja su je htjela izvući van. U njihovom razgovoru Marija je događaje iz te noći opisala na isti način kao i Ted kad je prvi puta iznosio priču Karli. Vidjela je kako se zid rastapa a zatim kako kroz njega prolaze neka mala bića i pokušavaju je izvesti vani. "Ali sam ja bila previše tvrdoglava,"završi Marija, "i kad sam svršila s otpiljivanjem, oni su me donijeli ravno nazad unutra."

"Mislila sam da si rekla da nikad nisi ni izašla van, u stvari", komentirala je Karla. "Pa kako si se onda mogla vratiti unutra?" "Ne znam", odgovori Marija zbunjeno. "Mislila sam da nisam izlazila van, ali se sjećam vraćanja unutra. Možda sam zaboravila nešto, davno je to bilo." "Iznenadila bi se koliko toga se ne možemo sjetiti kada su te stvari u pitanju", rekao je Ted. "Ako doista želiš saznati što se odigralo Marija, možda bi hipnoza mogla pomoći. Meni je puno pomogla." "U redu", pristala je. "Ako se zbilo išta preko onoga što se mogu sjetiti, zasigurno bih željela znati o tome. Nisam prepoznala ta bića niti duhovno, ni fizički, ili na bilo koji drugi način i mislim da bi bilo najbolje pokušati saznati što oni stvarno jesu." "Mogli bismo barem površno zaroniti u to iskustvo ", Karla ponudi. "Ne bih te pokušavala voditi nigdje posebno, ali ako ti pomognem pri postizanju stanja transa, možeš se sama vratiti kroz iskustvo i reći nam da li si pronašla nešto čega se do sad nisi sjetila."

Marija nikad prije nije bila pod hipnozom, pa ju je Karla prvo uvela u fazu laganog opuštanja tijela i uma. Kad je postalo očito da je u laganom transu, Karla ju usmjeri natrag u vrijeme noćenja kod Teda. "Marija, kako se osjećaš?" pitala je. "Umorno", Marija je mrmljala "ali sretna što ću posjetiti Teda. Razmijenjujemo stvari, iskustva kroz koja smo prošli, mjesta koja smo posjetili od zadnji put kad smo se vidjeli."

"Fino", rekla je Karla. "U krevetu si i čitaš knjigu. Pomakni se mrvicu u vremenu do točke gdje se nešto novo događa i samo mi sve reci." "Čini se da ne mogu održati pažnju na knjizi," reče Marija. "Čudno se osjećam, ne mogu držati knjigu. Neće ostati u fokusu. Nešto čudno se događa." "Da li ti to izaziva nelagodu?" Karla upita primjetivši zabrinut izraz Marijinog lica. "Da", odgovori ona, "to se ne bi trebao događati. Sve bi trebalo biti radosno, a to više nije tako." Marija zastane i zaškilji kroz zatvorene oči. "To je gotovo kao da se netko provezao s reflektorom," nastavila je. "Bože, to ulazi u prikolicu."

"Kakve je boje svjetlost?" "Iskričava je. Nastavlja se kretati. Zidovi između svjetla i spavaće sobe, oni nestaju!" "Jesi li u krevetu?" "Da, a tu ću i ostati. Netko je u svjetlu. Zidovi potpuno nestaju." "Vidiš li Teda?" upita Karla. "On spava," reče Marija. "Mogu ga vidjeti kako grli svoj jastuk. Više nema zidova u prikolici." "Kako se sada osjećaš?" "Ne sviđa mi se ovo" Marija je ponavljala. "Ne osjećam se dobro u vezi s tim, ali se ne mogu pomaknuti." "Rekla si da je netko u svjetlu. Pogledaj i reci mi sve o toj osobi što možeš vidjeti ", kazala je Karla. Ali mentalne slike koje je Marija ponovo proživljavala sad su zaokupile svu njezinu pozornost. "Ne diraj me," rekla je, očito se obraćajući liku u svjetlu. "Odbij, ne diraj me."

"Je li ta osoba posegnula za tobom?" "Da," kimnula je Marija glavom "a i ovdje je netko." pokazala je na drugu stranu sobe. "Znači tu su dvije osobe prisutne?" "Makni se od mene, bježi," snažno izgovori Marija. "Ne diraj me!" Ruke joj polete naprijed braneći se od uljeza. "Mogu vidjeti oči koje me gledaju. Ne sviđaju mi se." "Kako izgledaju?" "Gotovo poput mačjih, vrlo dominantno." "Koliko su ti blizu?" "Točno tu," Marija pokaže rukom po zraku u blizini lica. "Ne želim da me diraju. Stoj! Tu je još jedan, gledaju me. Žele da spustim ruke, ali ja neću." Karla ju zamoli da opiše bića, ali Marija joj je, osim da su im oči bile žućkaste, malo toga mogla reći. "Možeš li vidjeti išta drugo?" Karla upita. "Nos ili usta?" "Samo oči. Lice gotovo da liči na spljoštenu masku. Izgledaju sluzavo. Jedan pokušava razgovarati sa mnom."

"Što govori?" "On u rukama ima nešto," odgovori Marija: "poput kristalne kugle. Mala je, ispunjena nekim bojama. On ju drži." "Kako ruke izgledaju?" "Gotovo poput štapića, tanki prsti. Daje mi kuglu," Marija nastavi. "Na dodir je bockava poput struje, ali ne bolna. Govori mi da može biti moja, ali nisam baš sigurna da ju želim. Čudna mi je. Oh, dobro, pretpostavljam da ne može naštetiti. Ako ću ju duže gledati mogla bi mi se više svidjeti."

"Što činiš s kuglom?" upita Karla. "Ništa, ali sam jako pospana sada", odgovori ona. "Da li još uvijek imaš kuglu?" "Da. Onaj jedan ukazuje, govori mi da ako ću držati kuglu, on će mi pomoći da letim. Ali ja ne znam da li želim letjeti ili ne. Upravo je ušao još netko i on je drugačiji od ovih ostalih, gotovo kao dijete. Pruža ruku, želi da ju primim", objasni Marija. "Ima oko dvanaest godina, tamnokos je i crnih očiju, poput indijanske djece. Kaže da je izgubio nešto, želi da mu pomognem pronaći to."

Marijina je početna paraliza sada nestala i dok su tri mačkooka bića tiho promatrala, ona je dopustila da je djetinji entitet povede van u šumu.

"Ostali su pratili", rekla je "valjda da vide gdje ćemo. Sad idemo dalje prema nečemu što izgleda kao šator. U nekakvoj vrsti šatora smo čudnog izgleda. Ne osjećam se kao u šatoru. Tu unutra je, uspravljeno uza zid, nešto poput računala i ovo dijete koje je sa mnom prilazi toj kompjuterskoj stvari. On želi pritisnuti gumbe na njoj," nastavila je sa zabrinutim izrazom lica. "Što se događa kad on to uradi?" pitala je Karla. "To čudno zvuči, kao kad mnoštvo pčela zuji, zuji, zuji" odgovori Marija oponašajući buku. "To je u mojoj glavi, izaziva bol. Ono računalo ima raznobojne tipke na sebi, a mogu vidjeti i ekran nalik monitoru, prikazuje linije, slično kao monitor otkucaja srca."

Marija je opisala opremu i napomenula da se dijete igralo s njom, a zatim je vidjela kako su se slike na monitoru počele mijenjati.

"Prikazuje se nešto poput facijalnih kostiju", rekla je, "kao foto negativ lica." "Čijeg lica?" "Ne mogu reći, samo obris kosti lica. Sada se slika kreće," rekla je Marija, "kao da se spušta niz tijelo." "Govoriš li štogod djetetu?" "Pokušavam ga odvratiti od stroja prije nego ga strga" rekla joj je Marija, "ali on se samo nasmiješio i kaže mi da se umirim." "Pogledaj svoje tijelo," sugerirala je Karla, "i reci mi u što si obučena." "Hmm," Marija promrmlja "Ne vidim ništa." "Da li si nosila nešto kada si otišla u krevetu?" "Da, pidžamu." "Gdje ti je onda nestala odjeća?" "Ne znam. Dječak pokreće stroj", kazala je dok joj se pozornost preusmjerila, "izgleda kao da je na ekranu dobio moje tijelo." "Kako je on to mogao učiniti?" Karla upita. "Ne znam," reče Marija, "osim ako nije u pitanju to svjetlo na vrhu ovog šatora. Tu je blijedo svjetlo na vrhu, nalik lampi za kvarcanje, koje me obasjava. "

"Pogledaj čega ima na svakom zidu sobe," predloži Karla. "Što je u svakom od uglova?" "Ovdje je nešto kao statua," poče Marija, "kip žene bez odjeće. Kao da ga je netko upravo oblikovao. Velik je, ali možda ne i visok poput mene. Ženski kip stoji tamo na podu." Marijine sklopljene oči zatrepću dok je proučavala mentalnu sliku. "A kakav je pod?" "Poput nehrđajućeg čelika. Stroj, računalo, je ovdje, a tamo je drugačiji mali stroj, izgleda kao visoki aparat za vodu. Smiješan je i u njemu lagano grglja." "Pričaj mi o vodi", upita Karla. "Ima li što u njoj, neke boje?" "Ne mislim da želim imalo toga", odgovori Marija dubiozno. "Izgleda zamućeno. Moglo bi biti da nije dobra, možda je u njoj neka vrsta gljivica."

"Osvrni se dalje po sobi. Čega još ima?" "Što je ova stvar?" upita Marija iznenađeno. "Kao tepih od medvjeđe kože? Nešto gore na zidu. Ukras?" Tada joj je pozornost odvučena negdje drugdje. "Ovo troje i dalje žele doći u moju blizinu, a ja ne želim da me diraju. Ne poznam ih." " Možeš li ih sada jasnije vidjeti?" "Oni nešto skrivaju. Imaju na sebi, ne pelerine, nego kao sivkaste horske haljine skroz dolje do poda. Ne dozvoljavaju mi da im vidim lica. Kao da imaju maske."

Ponovo je spomenula svoj strah od dodira, a tada je primijetila da je nešto očito uzrujalo dijete za računalom.

"Postoji nešto što on ne može ispravno izvesti," rekla je. "Pokušava razgovarati s tim ljudima, ali ne mogu razumjeti što kaže, on govori jako brzo. Nešto o kugli? Ili o povratku na kuglu? Ima nekakav nastup gnjeva govoreći im "natrag na kuglu", pa se sad oni povlače. On dolazi pod svjetlo gdje sam ja. Želi da popijem nešto te vode, ali ja to ne želim. Daje mi čašu, ali ja to neću piti." "Što je tada učinio?" upita Karla. "Ne pokušava raspravljati sa mnom. On to tretira gotovo kao vic, kao da misli da me može čikati i ja ću nasjesti i piti. Ali ja to ne uradim. Nešto se događa vani", kazala je naglo. "Uzima vodu i odlaže ju i sada izlazimo vidjeti što se događa. Zvuči kao glasanje hrpe žaba, ali ih ja ne vidim. Vani je mrak."

Marijina je memorija nakon toga postala prilično nejasna i maglovita i ona se nije mogla prisjetiti više ničega o komešanju izvan čudnog šatora. Sjetila se samo da ju je dijete dovelo natrag do Tedove prikolice, s ostalim likovima u pratnji, a kad je samu sebe vidjela u dvorištu, kompletno sjećanje je izblijedjelo. Ne mogavši ništa više izvući iz nje Karla izvede Mariju iz transa.

"Ajme meni", reče Marija dok je ustajala i počinjala kružiti "Ni nakraj pameti mi nije bilo da bi moglo biti išta više u tom iskustvu negoli sam se oduvijek sjećala." "U tim iskustvima susreta, to je prilično uobičajeno", rekla je Karla, a Ted kimne glavom. "Ja ti nisam ispričao sve čega sam se sjetio pod hipnozom", kazao je, "ali neki od detalja kojih si se upravo prisjetila su vrlo slični." "Kao što?" Marija upita zaintrigirano. "Poput tvoje nagosti", objasni Ted "i tekućine koju si trebala popiti. I rada na računalu, promatranja skeniranja tvog tijela gore na ekranu, iritantne buke, pa čak i figure gole žene koju si vidjela." "Misliš i ti si također vidio golu ženu?" Marija se smijala.

"Ne", odgovori Ted odmjereno ne želeći uplašiti Mariju detaljima svog sjećanja, "ne, ja sam bio maleni dječak, a goli lik koji sam vidio isto je bio dijete." Shvatio je da je čak i u stanju vrlo laganog transa Marija povratila u sjećanje dovoljno sličnih detalja da posumnja što se još moglo skrivati u njezinom umu. Sa svojim prijevarama i iluzijama, mislio je, vanzemaljci mogu uspješno zakamuflirati svoje stvarne aktivnosti i ostaviti u svijesti otetih vrlo malo toga. Pa čak i pod hipnozom, kad su memorije istražene na površan način, znao je da su sjećanja koja se pojavljuju često djelomična i varljiva.

"To je sve tako čudno," odmahnula je Marija glavom. "Ja jednostavno ne znam što da mislim." "A jesi li znala što da misliš one noći u Floridi kad ste ti i Ted vidjeli Ameliu u onoj sferi plave svjetlosti?" Karla upita. "Ne," reče Marija, "cijela ta stvar je bila zblesirajuća. Znaš, Amelia je doista bila impresionirana tom helikopterskom stvari za koju je rekla da je vidjela iznad moje kuće. Nedugo nakon toga ona i suprug su otišli na aerodrom gdje je vojska demonstrirala neke zrakoplove i helikoptere. Željela je pronaći neki nalik toj napravi jer je bio toliko neobičan. Pregledali su cijeli teren i nisu nigdje vidjeli nešto poput toga. I tako Amelia ode do jednog od vojnika koji je čuvao avione i poče opisivati tu napravu," Marija nastavi, "pitajući gdje bi se mogao nalaziti. Amelia mi je rekla da ju je vojnik vrlo čudno gledao. Rekao joj je da ne zna gdje je dobila tu informaciju, ali da postoji nacrt za takvu letjelicu. Rekao je da će jednog dana biti u upotrebi, ali ne u tako skoroj budućnosti, te je htio znati kako je Amelia saznala za to." "Amelia znači nije vidjela NLO ponad tvoje kuće", komentirala je Karla. "Ne," reče Marija, "to je izgledalo kao vrlo čudni helikopter. Ona nikada nije vidjela NLO, a nisam ni ja one noći kod Teda. Sve što sam vidjela bio je čudan šator."

Ted se nasmijao, ali nije ništa rekao. Iz vlastite regresije je znao sve o vanzemaljskim lažnim predstavljanjima i ako je Mariji bilo potrebno da misli kako je bila u šatoru, on joj nije htio rušiti iluzije. Uostalom, ona je samo pristala pomoći u njegovom istraživanju, a ne poduzimati vlastito. Bio je uvjeren, međutim, da su alienski posjetitelji doista upali u život njegove prijateljice, barem taj jedan put. I jedino se nadao da on nije bio uzrokom toga.



nastaviće se...

Dvadeset tri

Prijevod: kolos


Za sve što zavarava može se reći da opčarava.

Platon



Napokon je bilo pravo vrijeme da Ted još jednom otputuje do Barbare i nastavi s istraživanjima svojih iskustava. Vožnja od Shravenporta koja je trajala šest sati umorila ga je previše da bi se tu večer upuštao u hipnozu. Umjesto toga Barbara i njen suprug poslužili su večeru, svi su nahranili guske u ribnjaku i tada je svo troje razgovaralo i smijalo do vremena kad su pošli na spavanje.

Ujutro odmoran, Ted je bio spreman za rad. Barbara mu je pomogla da se opusti i polako ga uvodila u lagano stanje transa. Kada se njegova koncentracija produbila, sugerirala mu je da krene prema bilo kojem iskustvu koje je važno njegovoj podsvijesti da se prisjeti.

Ubrzo,Ted je započeo mentalno putovanje natrag u djetinjstvo. Početna se scena prikazala u detaljima i polako je počeo govoriti Barbari što vidi.

-„Svijetla,“ reče blago „Vidim puno svjetala i čini mi se da su sva u bakinoj kući.“
-„U kojoj sobi?“
-„Ona su njezinoj spavaonici koja se nalazi otraga. I čini mi se da se oko svjetala miču ljudi.“
-„Jeli tvoja baka svjesna tih svjetala? Zna li da su u sobi?“
-„U jednom trenutku mi se čini da spava a tad je budna i razgovara s nekim tko je tamo.“
-„Gdje si ti dok se to događa?“
-„Ja sam u drugom krevetu i gledam. Ona stoji kod prozora i gleda kroz prozor a i mračno je.“
-„Govori li što ili izražava bilo kakve emocije?“ upita ga Barbara.
-„Mislim da se vraća do mene i stavlja me pod krevet,“ reče Ted zamišljeno
-„Zašto te stavila tamo?“
-„Tad su tamo bila neka svjetla,“ odgovori on, „i buka, nekakva vrtložna vrsta buke. Mi je možemo čuti, ali ne možemo reći odakle dolazi. To je to zbog čega me stavila pod krevet a tad je i ona došla ispod i legla do mene.“
-„Ted,“ upita Barbara, “koliko ti je godina tada?“
-„Jako malo,“ reče on, “oko četiri godine.“
-„Što se sad događa?“
-„Iznad nas se nalaze neka svjetla i vrte se, stvarajući nešto nalik vakuumu, izgleda kao da gledam gore kroz tornado. Svuda oko nas je nekakvo kretanje. Čini mi se da se sve zamračilo.“
U tom trenutku, Ted nije bio sposoban nastaviti dalje sa sjećanjem, pa mu je Barbara sugerirala da se opusti i da ode do bilo kojeg drugog važnog događaja.
-„Pomakni se naprijed kroz vrijeme,“ reče mu ona, “do slijedeće stvari koju možeš vidjeti.“
Uskoro je počeo primati nove slike iz njegovog djetinjstva ali vezane uz njegovu drugu baku i njega u malo starijoj dobi. Ted se trudio da dobije jasnije sjećanje ali nešto - možda neka inducirana blokada ili njegov vlastiti otpor, nije mu dalo da nastavi. Ali tada, kao da su odnekud duboko iz njega počele izvirati informacije u njegov um. Njegovo sjećanje je počelo usred jedne bizarne scene koja nije bila nalik ičemu što je Ted ikada svjesno pamtio.

-„Baka stoji na nečemu,“ opet je započeo nakon poduže pauze. “Izgleda hipnotizirano, ništa ne govori. Skinuli su njezinu spavačicu i imaju nešto nalik maloj bušilici kojom diraju stražnji dio njezine glave. Nešto su joj učinili i sad je malko drugačija.“

Opet je zastao, kao da nešto sluša. “Govore joj da je jako posebna,“ nastavio je, “Obukli su joj bijelu haljinu i učinili da izgleda lijepo ili joj govore kako je prelijepa. Obukli su je i rekli su joj da je prelijepa i da dolazi živjeti i raditi s njima.“
-„Koliko godina ovdje imaš?“ prekinula ga je Barbara
-„Imam deset godina,“ reče on. „Sjećam se ovog, ove sobe i ovih bića oko nje a ja ih promatram. Ona nema kontrolu nad sobom i oni su svuda oko nje. Raspustili su joj kosu i pokazuju joj kako prelijepo izgleda kad živi s njima. Pripremaju je za to. To je sve što sam sada u mogućnosti vidjeti. I ona izgleda prelijepo i mlado također.“

Ted opet zastane duboko zamišljen. “Ipak, osjećam da to nije baš tako,“ prizna on. Oglasio se mentalni alarm, jer dok je izgovarao riječi osjećao se nekako „krivo“ (op. prev. - osjećao se kao da su te riječi nisu njegove)
-„Želimo samo istinu,“ reče Barbara, “prema tome stremimo.“
-„Odjednom sam osjetio kao da je to ono što su mi rekli da vidim ali to zapravo nije to,“ reče Ted.
-„Pročisti svoju viziju,“ reče mu Barbara, produbljujući njegov trans, „i reci mi što se zaista događa.“
-„Ona gunđa zbog boli,“ nastavi on „i uveli su unutra još nekog. Osjećam kao da je muče. Neko ulazi unutra i govori da je moj djed, ali moj djed je umro. Ona se svađa s njim i kaže da on nije njezin suprug i ne mari za to što on govori. Netko je ljut. I to je sve što za sada mogu vidjeti.“

-„Ted,“ upita Barbara „da li je to ona baka s kojom si bio u krevetu onu noć kad si čuo zvukove u sobi?“
-„Da.“
-„Koliko si godina imao kad se to dogodilo?“
-„Deset.“
-„Pomaknimo pažnju na tu noć,“ reče Barbara. “Osjeti krevet, u krevetu si sa svojom bakom. Osjeti to i tvoje sjećanje je perfektno. Osjećaš li da si tamo?“
-„Da,“ odgovori nerazgovijetno, toneći sve dublje u trans.
-„Dok nabrojim do tri,“ nastavi Barbara, “početi ćeš mi govoriti, istinito i jasno, što se dogodilo te noći. Jedan, dva, tri.“
-„Sad mogu čuti njezin glas,“ Ted odgovori. “Ona zahtijeva da nas vrate kući. Žali se na bol u pozadini glave. Govori im da maknu tu stvar od nje.“
-„Kako je to započelo?“
-„Sjećam se da smo spavali,“ objasni on „i netko me uzima iz kreveta. Sljedeća stvar koju znam je da sam sa strane u sobi i netko tko ima kapuljaču na glavi je pored mene. Moja baka je u središtu sobe, uzeli su njezinu haljinu i stavili joj drugu i učinili su nešto s njezinom kosom. Izgleda prelijepo ali prije toga su nešto radili na njezinoj glavi s tom čudnom bušilicom. Postala je jako ljutita i mislim da je udarila jednoga od njih jer su joj nanosili bol.“
„Počinjem vidjeti,“ reče on nakon kraće pauze „ono što je udarila nije bio čovjek. Bio je to jedan od onih tamno smeđih ili sivih ljudi, nešto kao čovjek gušter, jedno od onih gmazovskih bića. Nude joj nešto što bi je podmladilo a ona ljuta odbija sudjelovati. Ona zahtjeva da nas vrate doma. Taj gmazoliki čovjek odlazi van i vraća se natrag s … oh, ovo moju baku veoma jako uzrujava. Oni dovode mog djeda koji je već neko vrijeme mrtav. On izgleda mlado i privlačno i oni govore baki da će mu se pridružiti.“
-„Kako je ona reagirala?“ upita Barbara.
-„Ona im govori da to nije istina, da joj lažu, da je je moj djed preminuo. Oni se svađaju i ona odbija sudjelovati. Čujem je da zaziva Isusa.“
On zastane ponovo osluškujući.
-„Čovjek gmaz ružno govori,“ nastavi on „i govori joj da…“, naglo je zastao.
-„Što joj govori,Ted?“ upita Barbara.
-„Govori joj da su joj stavili nešto u glavu,“ reče nerado „i ako neće sudjelovati, to će je ubiti a samo oni mogu to zaustaviti. Ona i dalje odbija.“
-„Na što su mislili kad su joj rekli da surađuje?“
-„Ne znam!“ izjavi on, ali Barbara mu naloži da programira svoj unutarnji kompjuter na istinu i neka nastavi.
-„Ne mogu to razumjeti,“ započne opet on. „Ali ima neke veze sa bolesnim ljudima.“
-„Jeli tvoja baka imala kakve veze s bolesnim ljudima?“
-„Mogla je učiniti da stvari poput bradavica nestanu. Znala je gdje naći korijenje i biljke u šumi i iskoristiti ih za liječenje ljudi. Govorili su joj nešto o bolesnim ljudima koji će doći do nje ali ona je odbila sudjelovati. Nije bilo pravih razloga za to, rekla je. Zazvala je Isusa dva ili tri puta. Čujem je kako govori, “Ne, ne, ne želim!“ Oni joj govore da će taj netko doći do nje i naučiti je još više ali ona ne želi naučiti ništa od njih.“
-„Zašto bi bilo zlo ako su željeli da ona liječi ljude njihovim znanjem?“
-„Ne znam ali svaki puta kad su joj to govorili ona je rekla ne. A onda joj je taj čovjek gmaz rekao da će umrijeti zato što neće sarađivati s njima.“
Ted je postao jako žalostan a onda se trgao zaustavivši dah.
-„Što je Ted?“ upita Barbara „Čega si upravo postao svjestan?“
„On joj reče da će mi uzeti dušu,“ odgovori Ted,“ i doveli su me u središte sobe gdje je bila i ona. Nešto mi rade. Ne, ona staje između njih. Nekoliko je bića oko mene: baka, ovaj gmazoliki čovjek i moj djed. On stoji ondje nepokretan, kao da je ošamućen. Ona staje između mene i gmazolikog čovjeka, stavlja svoju ruku i zaustavlja ga. Ona mu govori da se ga ne boji i da ga je već srela ranije. Ja se nisam povlačio iz sobe."

-“Sjećaš li se da si mi govorio kako si te noći čuo glas?“ podsjeti ga Barbara.
-„Osjećam kao da je taj glas pripadao čovjeku sa kapuljačom ali nisam siguran.“
-„Umrla je ubrzo nakon toga, zar ne?“
-„Da, umrla je dva dana kasnije od teškog moždanog udara. Tog dana sam došao do nje jer sam se sjetio razgovora u sobi te noći. Pitao sam je o tome a ona me zagrlila i počela plakati. Rekla mi je da zaboravim na to, da je to bio vrag. Tad je pošla do mog oca i rekla mu da je odveze doma, i svi smo pošli. Manje od dva sata nakon što smo došli, baka je doživjela moždani udar i pred nama je umrla.“
Barbara je slušala Teda kako opisuje scenu i kako je proživljavao događaje, njegovo sjećanje je ojačalo. On je prije rekao da je oduvijek osjećao krivnju zbog bakine smrti.
-„Uvijek sam mislio da je umrla zbog nečeg što sam ja uradio“ završi on.
-„Zbog čega si to osjećao?“
-„Pa valjda zbog toga što se te noći desilo. Ona me pokušala zaštiti.“
-„Izvadimo sve van,“ reče Barbara. “Vrati se natrag i pregledaj situaciju.“
-„Ovaj gmazoliki čovjek je govorio o meni, kad smo prvi puta došli tamo. Ima nekakve veze sa mojim bićem i drugom grupom koja me kontaktirala. Nisam siguran koja je to druga grupa. Željeli su moju dušu a baka me je zaštitila. Rekla je, “Isus vam neće dopustiti da ga dirnete ili da ga uzmete.“ Tad su joj rekli da će umrijeti.“
-„Pomakni se do vremena kad su joj stavili haljinu,“ sugerirala mu je Barbara, nadajući se da će Tedovo sjećanje biti jasnije i cjelovitije, sad kad je počeo slamati blokade. “Što je istina? Reci mi istinu o onome što se događa. Makni sve maske, sve velove prijevare.“
Tedova prsa su se počela dizati.
-„Oh, ne!“ šaptao je u strahu, drhteći i boreći se za dah. “Ne želim to više gledati!“
-„Ne moraš to više gledati,“ ohrabrivala ga je Barbara
-„Ne moram gledati,“ šaptao je još preplašenije, “jer znam, već sam vidio.“
Barbara ga je povela u smirenije stanje svijesti, podsjećajući ga na zaštitnu energiju koju je sagradio oko sebe. Napokon je počeo disati smirenije, slušajući njezine nježne riječi.
-„Gmazoliki čovjek je očekivao da imaju seksualni odnos sa njom, “Ted reče nakon što je ponovo mogao govoriti. Njegov je glas bio malo sigurniji ali je imao prizvuk tuge i otpora.
-„Ali ona to nije dozvoljavala. Rekla je da je to činila samo sa suprugom a on je mrtav. Pa su doveli djeda i tad su imali odnos. Ali kad se maknuo sa nje, to nije bio on, to je bio gmazoliki čovjek. I tad je ona intervenirala. Željeli su mene, ne znam ali mislim da je bilo nešto u vezi seksa. Tad je ona skočila ispred i blokirala gmazolikog čovjeka. Svađali su se i tad joj je rekao da će umrijeti zbog toga. I umrla je.“
-„Činilo se kao da nema veze to što je malo starija?“ upita Barbara, potencirajući na seksualnu aktivnost.
-„Oni su joj rekli da je mogu opet učiniti mladom.“
-„Možeš li opisati tu situaciju malo detaljnije? Kako su joj to učinili? Da li je bio samo jedan?“
-„Bilo ih je nekoliko u sobi, kao i onaj sa kapuljačom koji me je držao. Nikad nisam vidio baš čisto njegovo lice ali kad se okrenuo izgledao je bljedoliko.“
-„Da li je ležala na stolu ili je stajala?“
-„Stajala je, ali je bila naslonjena na nešto poput pomičnog stola.“
-„Želiš li vidjeti ostatak?“ upita Barbara oprezno.“Sjeti se, rekao si da je počeo dolaziti prema tebi?“
-„Da, želio me je iz nekog razloga.“
-„Želiš li ići natrag i saznati?“
-„Da,“ uzdahne Ted „idemo natrag.“
Barbara ga vrati natrag u duboku koncentraciju i tad ga zamoli nek pogleda scenu iznova.
-„Što tvoj djed radi u vrijeme odnosa?“ upita ona. “Da li je svjestan?“
-„On je siluje,“ Ted pokušava objasniti, “Ali to zapravo nije on. Kad su ga doveli, primio ju je u naručje i počeo je voditi ljubav s njom. Skinuli su joj haljinu, ona je bila nepokretna i nije govorila. Ali kad su završili i kad se je on okrenuo, mogu ga vidjeti, to nije moj djed, to je čovjekoliki gmaz.“
-“Vrati se na minutu,“ sugerirala je Barbara, “natrag na mjesto kad su joj govorili o bilju.“
-„Govorili su joj to jer je znala puno o bilju. Oni joj govore da i oni imaju neko bilje. Oh,“ zastane Tom „oh, oni žele da uzme malo njihovog. Oni joj govore da mogu razmijeniti informacije i da ona iskuša njihove stvari. Ona uzima nešto što su joj stavili na jezik. I mislim da su to i meni dali. Stavili su nam to u usta. Bilo je nekako prozirno, možda pomalo žućkasto. Sve se sad nekako činilo da je centrirano oko bake.“ Ted je opisivao kako je ponovo proživljavao događaj.

“Odbila je imati seksualni odnos s gmazolikim čovjekom, pa su otišli i požurili natrag s navodnim mojim djedom. Ovaj put se činilo da se moja baka prepustila seksualnom činu. Čini se da se ne odupire. Nakon što je on gotov, sad je drugi na njoj. Tad mene uzimaju i dižu me nad nju kao da bi ja trebao imati seksualni odnos s njom. Ali ne mogu se sjetiti nikakve stimulacije.“
-„Da li ona reagira na tebe?“
-„Izgledala je nekako van kontrole.“
-„Ona stvar koju su ti stavili u usta, da li je djelovala na tebe na neki način?“
-„Mislim da nisam bio seksualno uzbuđen,“ reče Ted, “ali djelovalo je na Grandy kao da su joj dali afrodizijak.“
-„Što se sad događa?“
-„Bilo ih je više koji su imali odnos sa njom,“ nastavi on, “najmanje tri. “Tad onaj koji je izgledao poput mog djeda dolazi do mene i prisiljava me da imam oralni seks s njime.“
-„Dakle on ima penis?“
-„Da, ali ne izgleda kao što ga imaju normalni ljudi. Izgleda više kao pseći, više kao mali pištolj. Umjesto da dobije erekciju, čini se da dolazi van iz futrole kao pištolj. Maknuli su moju baku sa stola,“ reče on „i stavili su mene na njega. Sad je vodoravno. Tada je jedan od njih imao analni odnos samnom. Oni su govorili nešto o drugoj grupi koja ima nešto samnom i čini se da su to ismijavali. Kao da se izrugavaju toj situaciji.“

Tedovo gnušanje je bilo evidentno, ali je bio i zbunjen.“Ne znam o čemu govore, “priznao je, “ali je o meni. To rade zbog toga da bi se osvetili, možda, to je jedini način na koji to mogu objasniti.“

-„Kako se osjećaš dok se ti to događa?“ upita Barbara. “Možeš li razmišljati?“
-„Dozivam baku,“ reče Ted, “ne doživljavam veliku bol, ali sam užasno prestrašen. Moje su ruke stegnute s nečim a i moji gležnjevi. Kad je taj gmaz došao po mene i kad je rekao da će me zadržati tamo, baka je stala među nas. Ona je rekla, “U ime Isusa Krista zahtijevam da staneš.“ Rekla je da će zbog ovoga što su nam učinili gorjeti u paklu zauvijek. On joj reče da pakao ne postoji. Ona je rekla, “Nećete dobiti naše duše,“ zaprijetila mu je i to ga je jako razljutilo. Uzela me bliže k sebi i oni su ostali stajati gdje jesu a ona opet reče, “Prevarili ste me, prevarili ste nas.“ Ljutita je zbog bilja i onog što su nam učinili.“

Nakon kratke pauze Ted je završio sa svojim prisjećanjem.
-„To je sve čega se mogu sjetiti.Dali su nam natrag odjeću i rekli su joj, “Umrijećeš zbog ovoga jer taj dječak pripada nama.“ I tada smo se ponovo našli u spavaćoj sobi.“
-„Kako se sada osjećaš?“
-„Nekako povučeno,“ priznao je, “ljuto. Povrijeđeno. Drago mi je što sam to vidio, ali bilo mi je teško gledati. Prva regresija mi je bila lakša. Nisu željeli da vidim ovo. Stari Volmo, moj prijatelj, gmaz koji me je naučio sve one predivne stvari, kladim se da je on taj kurvin sin koji mi je to radio.“
Ted je protresao glavu, preplavljen dubokom mržnjom.
-„Nije čudno što me je toliko volio. Kladim se da mi je činio i druge stvari kad me je dolazio posjećivati u Atlantu. Sljedeći dan bi se sjetio da je bio tamo i da me odvodio. Činilo se da me voli na neki ekstremni način, na neki ljubazan način. Nisam znao da je bio loš.“

Bilo je vrijeme da završe regresiju i Barbara je naložila Tedu da se vrati u sadašnje vrijeme i mjesto. Tada ga ge vodila lagano izvan iz transa i provjerila da se vratio u normalno stanje svijesti.
Ted je morao razgovarati o tužnim sjećanjima, koja su mu bila još detaljnija nego kad je bio u hipnotiziranom stanju. I želio je govoriti o Volmu, razmišljajući o susretima s njim drugačijim razumijevanjem.

-„Nisi se sjećao njega iz djetinjstva, nakon što se pojavio u Atlanti?“ upita Barbara.
-„Nimalo,“ reče Ted. “Mislio sam da je još samo jedan od duhovnih vodiča, kao Sharon i Raphael. Izgledao je grozno. I ono mjesto gdje smo baka i ja stajali mirisalo je na trulež, po mrtvim životinjama. Mislim da je to miris gmazova.“
-„A što je s operativnim zahvatom koji su obavljali na tvojoj baki?“
-„Što god da su joj stavili u glavu, mislim da je to uzrokovalo moždani udar. Maknuo ju je s puta, kao što joj je prijetio i kasnije je imao slobodan pristup do mene kad god je poželio. Umrla je štiteći me i ja sam nosio to skriveno znanje, tu krivnju četrdeset godina.“

Njegov čitav život, shvatio je Ted, bio je na neki način dirigiran na nekom nivou koji nikako nije mogao shvatiti, od strane sila koje nije mogao ni zamisliti. Nije više znao što da misli ali je znao što osjeća. Stari osjećaj krivnje je napokon polako počeo blijedjeti ali ostatak ljutnje povezan sa strahom je zauzeo to mjesto. Što je još, razmišljao je, bilo izmanipulirano? I zašto?



nastaviće se...

Dvadeset i četiri

Prijevod: galaksija


Ne smijemo posustati u istraživanju
A na kraju svakog našeg istraživanja
Mi ćemo stići tamo gdje smo počeli
I upoznati to mjesto po prvi puta.

Eliot



Nekoliko sedmica kasnije, gledajući odsutno kroz prozor kuće, Ted nije primjećivao ponovno bujanje života oko sebe u obliku proljetnog zelenila i tek procvjetalog cvijeća raznolikih boja u njegovom dvorištu. Umjesto toga, njegov um je bio zaokupljen slikom jednog mirnog groba na njihovom porodičnom groblju, tamo u Alabami. Bila je četrdeseta godišnjica bakine smrti.

Sjećao se kako je dan prije plakala, štiteći ga u svom zagrljaju i kako je šaputala ime đavola. Ted je duboko žalio za njom, a žalio je takođe i zbog sebe kao i onih četrdeset godina osjećanja krivice koja ga je proganjala kao neki neumorni duh.
“Hvala Bogu, pa bar sada znam istinu,” razmišljao je. “Sada se bar mogu osloboditi bola i nesigurnosti. Ja nisam bio kriv za to, nisam ništa pogrešno učinio. To je bio onaj monstrum i ona njegova vanzemaljska iluzija u obliku mog djeda.”

Sjećanje na ono što je bilo učinjeno njemu i njegovoj baki bilo je mučno i povratilo ga je iz njegovih sanjarenja. Ted je pogledao u pravcu onog polja koje se tiho prostiralo iza reda drveća i niskog rastinja i njegove emocije su počele ponovo da nadiru. “Došli ste opet, zar ne,” mrmljao je, “I radili ste svašta meni i mojim susjedima. Pokušali ste me spriječiti da se sjetim toga ali vam to nije uspjelo. Ja ću se opet podvrći hipnozi. Saznaću sve šta ste nam radili i reći ću istinu cijelom svijetu. Jednog dana ću otkriti to kakva ste vi stvarno džubrad. Možda ne mogu to da učinim sada ali svakog dana postajem sve jači, tako da ću vam naplatiti za sve ovo. Možete slobodno računati na to. Hvala Bogu za Barbarinu pomoć. Bez nje sam mogao otići u grob a da se nikad ne oslobodim osjećaja krivice i da nikad ne razriješim ovu misteriju koja me je snašla.”

Razmišljajući o svojoj dragoj prijateljici, Ted je posegao za telefon i nazvao Barbaru. Nekoliko članova njegove grupe je takođe postalo jako zainteresovano za Barbarinu pomoć, nakon što su bili svjedoci problema koje je Ted imao kao i njegovog oporavka nakon regresije. Oni su takođe primjetili i promjenu Tedovog odnosa prema vanzemaljcima, od jednog njihovog prihvatanja u smislu dobroćudnih i nadmoćnih bića koja su došla ovamo da bi pružila pomoć čovječanstvu, prema nesigurnosti i skepticizmu u vezi sa njihovim stvarnim namjerama. Ta promjena je učinila njegove prijatelje zabrinutim u vezi sa istinskom prirodom njihovih vlastitih iskustava, iako im Ted nije saopštio same detalje svojih sjećanja. Rekao im je samo da je ono što je saznao bilo šokantno, bolno i veoma razočaravajuće. Njegovi prijatelji su pokušali da saznaju nešto više od njega ali im to nije pošlo za rukom jer je on insistirao na tome da ne objavljuje te informacije sve dok i drugi ne prođu kroz svoje regresije.

“Ne želim da utičem na ono što bi ste vi mogli vidjeti ili osjećati u vezi s tim,” govorio bi im Ted kada su insistirali na tome da diskutuju o tim njegovim sjećanjima. “A pored toga, samo zato što moja iskustva nisu bila onakva kako sam se ja nadao, ne znači da i vaša iskustva neće biti pozitivne prirode. Trebate jednostavno sami proći kroz to i odrediti njihovo značenje sami za sebe.”

Ted je začuo kako je neko podigao slušalicu a kad se Barbara javila, rekao joj je, “Pozdrav iz svjetske prijestonice vanzemaljaca.”

“Drago mi je da si to ti,” rekla mu je, prepoznavajući odmah njegov glas. “Razmišljala sam jutros o tebi. Da li se nešto dogodilo? Nisi valjda imao još neke dogodovštine, jesi li?” “U stvari, kod mene su se stvari malo smirile u poslednje vrijeme,” rekao joj je Ted, “ali sam dobio telefonski poziv od jedne žene čija porodica živi na selu i oni imaju jednu prilično interesantnu priču. Volio bih kad bi ti jednom popričala s njom.”

“Naravno,” rekla je Barbara. “Možeš li mi reći bar nešto o tome?” Ted je ukratko ispričao kako su vidjeli NLO iznad njihove farme i kako su dva lokalna policajca došla na mjesto događaja, nakon što su zvali pomoć.

“Da li su imali neke nenormalne reakcije kao izgubljeno vrijeme?” pitala je Barbara. “Ne u početku,” odgovorio je, “međutim, kasnije su im se počele dešavati neke prilično čudne stvari. Najgora posljedica je bila ta što se njihov sin koji je tinejđer, uskoro dosta promijenio. Počeo se povlačiti u osamu, podbacivati u školi a sada čak neće ni da prisustvuje časovima. Ispitali su ga da ne koristi neke droge i rezultat je bio negativan, a njegova majka sada ne zna šta da radi. On rijetko kad napušta svoju sobu, ne spava noću a kad spava po danu, zahtijeva da drži pištolj u svom krevetu. Ona ti može reći sve o tome kad budeš razgovarala s njom. Njima je potrebna pomoć i smatraju da šta god da se dogodilo to nije bilo dobro, pogotovo za njihovog sina.”

“Naravno, razgovaraću s njom,” odgovorila je Barbara. “U stvari, željela bih da dokumentiram slučaj te porodice sa svrhu mog istraživanja. Zvuči mi kao nešto vrijedno ispitivanja jer je NLO takođe bio potvrđen i izvana od strane onih policajaca. “Ali znaš šta, Ted, ja sam na tom području našla veoma malo toga što bi bilo pozitivno i ne znam šta bih više mogla reći ljudima, osim da ih lažem u oči a to ne mogu da radim. Pretpostavljam da bi bilo najbolje da im kažemo kako moramo nastaviti sa jednim zajedničkim radom i istraživanjem dostupnih materijala ali trenutno nemamo dovoljno toga na raspolaganju što bi moglo potvrditi njihove sumnje. Međutim, ta vrsta problema koje si opisao su mi prilično poznati. Viđala sam ih cijelo vrijeme prilikom mojih istraživanja, a neki drugi istraživači su mi takođe pomenuli da su se susretali sa sličnim stvarima u njihovom radu.”

“Postoji još jedan razlog zašto sam te nazvao,” rekao je Ted. “ Barbara, da li bi mogli nekako organizovati da dođeš ovamo kod nas i radiš s mojom grupom? Nekoliko članova grupe bi jako voljelo da imaju seansu s tobom a za nas bi bilo lakše kad bi tebe doveli ovdje, nego da pet ili šest ljudi putuje u Oklahomu.”

“Dragi prijatelju, zbog tebe, biće mi drago da dođem tamo,” složila se Barbara i njena posjeta je uskoro bila organizovana. Ted je napravio za svoje prijatelje raspored sastanaka s Barbarom. Svaki od njih je imao poseban razlog zašto je želio da se podvrgne hipnozi, kao što su npr. bili uzbunjujući snovi, izgubljeno vrijeme, misteriozne posjete i komunikacije, tako da je uskoro cijela sedmica Barbarine posjete bila ispunjena zakazanim terminima. Nekoliko puta je Ted mislio da zakaže i par sati za samog sebe ali je sa oklijevanjem zaključio da on za to još uvijek nije spreman. On je još uvijek pokušavao da se oporavi, da izdrži svoja grozna sjećanja i da ponovo uspostavi onu realnost koju su mu oteli. Međutim, njegova zakletva da će nastaviti sa svojim istraživanjem bila je odlučna i znao je da će doći vrijeme kada će biti dovoljno jak da se suoči sa sljedećim otkrovenjem. U međuvremenu je bilo drugih kojima je potrebna pomoć.

Barbara je stigla sljedeće sedmice i Ted ju je toplo dočekao. “Toliko mi je drago što te vidim,” rekao joj je dok su se grlili. “Svakakve misli su mi padale na pamet o stvarima koje smo otkrili i jedva čekam da ih razmotrim s tobom.” Unjeo je njen kofer unutra i uskoro su već bili udubljeni u razgovor. Prema planu, Barbara nije trebala da se susretne s nekim sve do sutra, tako da su prve noći to dvoje prijatelja dugo razgovarali, što je bila i jedna prilika za nju da procijeni Tedov napredak od poslednje regresije.

“Da li si došao do bilo kakve druge posebne informacije?” pitala je. “Nakon one hipnotičke seanse, moja sjećanja su ponekad počinjala sama da izlaze na površinu", odgovorio je Ted. Možda to nisu bila neka nova sjećanja, međutim, bio sam u stanju da sagledam sve stvari koje sam vidjeo i da ih sada sagledam dosta jasnije. To pokušavanje da prihvatim sve to u stanju u kakvom sam bio, bilo je toliko zamorno, tako da nisam mogao potpuno razumjeti sve što se tada zbivalo. Kao npr. onu ženu koja mi je radila neke stvari kad sam bio kloniran, onu sa crvenom kosom i mnogo šminke.”

“Šta u vezi s njom?” pitala je Barbara. “To nije bila žena,” rekao je Ted, “ona je bila vanzemaljac ali su ga maskirali tako da ‘ljudskije’ izgleda. Možda su mislili da će me to malo smiriti a pretpostavljam i da jeste. Ali sada, kada sam shvatio kako su uspjeli da mene prevare, pitam se o mnogim stvarima za koje druge žrtve otmica kažu da su vidjele? Koliko je toga lažno? Ljudi se sjećaju da su vidjeli u NLO-ima one lijepe plavokose ljudske vrste, i hibridizirane polu-ljudske i polu-vanzemaljske bebe i ljude, međutim, pitam se da li se možda i tu radi samo o prerušenim vanzemaljcima i nekim lažnim iluzijama?!” “Ljudi su ponekad u stanju da vide kroz te maske,” Barbara mu je rekla, “ali u većini slučajeva oni ne dovode u pitanje ono što misle da vide.” “Tako je,” Ted je klimnuo glavom, “a to je i razlog zašto sam se vratio unatrag da to sve još jednom podrobno razmotrim. Nešto od toga sada već počinje da ima nekog smisla. Da li se sjećaš mog opisa onog postupka kojeg je sprovela ona žena, kad je stavila moju dušu u ono klonirano tijelo?”

“Naravno,” odgovorila je Barbara. “Mislim da mi je to pokazalo nešto veoma važno,” nastavio je on. “Kada je klonirano tijelo bilo stavljeno na sto, ono je bilo potpuno nepomično. Ona žena je stavila crnu kutiju s mojom dušom na novo tijelo a onda su učinili nešto što je aktiviralo to tijelo, zato što sam vido kako se onda počelo trzati i grčiti, onda su grudi počele da se nadimaju kako je ono počelo disati. To je bio onaj momenat kada sam se našao u mom novom tijelu. “Sjećaš li se da oni nisu odstranili moju dušu iz mog stvarnog tijela sve dok nisam popio onu zelenu tekućinu i očigledno umro,” Ted je nastavio. “Gledajući obe procedure, koliko sam razumjeo, mislim da je duša zaključana u tijelo uz pomoć jednog energetskog polja ili aure koja se formira nakon što tijelo počne da diše. Oni ne mogu uzeti dušu bez usmrćivanja tijela a ona nije zaključana u tijelu sve do njegovog prvog udisaja.

“Znaš šta,” zastao je, “interesuje me kakav to ima značaj kad je abortus u pitanju. Ukoliko sam u pravu i duša se povezuje s tijelom nakon što ono počne disati, onda fetusi možda nemaju dušu sve dok nisu rođeni. A šta u vezi ‘walk-in’-a o kojima je pisala Ruth Montgomery? Oni su navodno slučajevi gdje su se duše zamijenile u jednom tijelu, tako da ga druga duša može naseljavati neko vrijeme. Da li je to isti proces kojeg ‘walk-in’-ovi koriste kad ulaze u neko tijelo? Pitam se da li su oni svjesni da bi tijelo moralo da umre da bi došlo do izmjene.” Razgovor je tako trajao satima sve dok se na kraju nisu morali da odu na spavanje kako bi se dovoljno odmorili za posao koji ih je čekao narednog dana.

Dok je Ted bio na poslu, Barbara se sastala sa Joel-om, čovjekom starim oko trideset i pet godina kojeg su neprestano pratile nemirne noći i ostali simptomi stresa koji su nastupili nakon što je vidjeo NLO, prošle godine. Joel je imao poteškoća kod opuštanja tako da nije mogao ostvariti jedno dovoljno duboko stanje transa, ali se na kraju sjetio nekih detalja, uključujući jedan tipični medicinski pregled na bolničkom krevetu, kao i grupu humanoida koji su bili obučeni u nešto slično odjeći koja se nosila u srednjem vijeku. Njegova sjećanja su bila oskudna, međutim, iako se nije sjećao ničega posebno traumatičnog, Barbara je primjetila da su njegove emocionalne i fizičke reakcije bile prekomijerno jake dok je bio pod hipnozom. “Joel-ov stres je bio očigledno prisutan,” rekla je Tedu kasnije te večeri. “To je jedna od indikacija na koje obraćam pažnju, ta nesrazmjernost između događaja i emocionalne reakcije. Ono čega se Joel sjetio ne bi ga trebalo toliko potresti, tako da tu vjerovatno postoje i neki drugi detalji koji su još uvijek sakriveni od njegovog pamćenja. On reaguje na njih subliminalno iako ih se ne može svjesno sjetiti.”

“Pa, dobro, ako mu se desilo nešto slično kao i meni,” nagađao je Ted, “onda mogu razumjeti njegovo uznemirenje. Koga ćeš vidjeti sutra?” “Jednu ženu po imenu Paige,” rekla je Barbara, provjeravajući spisak.

“Ona će ti se svidjeti,” rekao je Ted. “Paige je jedna stvarno divna osoba, simpatična je i inteligentna. Ona ima neke svoje lične probleme, mada bih se kladio da i to ima veze sa njenim doživljajima sa NLO-ima.” Kad se narednog dana vratio kući s posla, Ted je jedva čekao da čuje šta se desilo sa Barbarom i Paige ali ovaj put Barbara nije bila voljna da diskutuje tu regresiju s Tedom. “Hajde da sačekamo malo prije nego što te upoznam s tim,” predložila mu je. “Zašto?” pitao je Ted. “Paige mi je već rekla da nema ništa protiv toga da i ja saznam sve ono sto sazna i ona.” “Vjeruj mi u vezi s ovim,” odgovorila mu je Barbara. “Za Paige-in doživljaj se može ispostaviti da bi mogao biti nešto slično nečemu što ti i ja još uvijek nismo istražili u tvom slučaju. Radije bih da sačekamo da vidimo čega ćeš se ti još sjetiti, prije nego ti kažem o onome čega se ona sjeća.”

“Da li je ona bila iznenađena ili potištena u vezi s tim?” pitao ju je on znatiželjno. “Da,” Barbara je klimnula glavom, “ona je bila prilično potresena, ali se osjećala bolje kad je to sve prošlo, i nekako olakšano nakon što je to napokon izašlo iz nje. Bože, Ted, neke od ovih stvari koje mi ljudi pričaju jednostavno su nepojmljive. Znajući kako vanzemaljci mogu manipulisati našu percepciju, ne mogu a da se ne pitam koliko je onoga što žrtve otmica vide za vrijeme svojih doživljaja stvarno istinsko. Kako možemo da znamo da sve te stvari jednostavno nisu samo iluzije koje su programirane u našu memoriju?”

“Nešto od toga je očigledno lažno,” složio se Ted, “ali bar u mom slučaju, bilo je nekoliko istinskih događaja čiji su svjedoci bili i drugi ljudi. Kad su mene oteli i klonirali kad mi je bilo osam godina, sjećam se da sam bio vraćen kući u jednoj tamnoj i uskovitlanoj atmosferi i svi moji rođaci su vidjeli nešto za šta su mislili da je tornado. Oni su me tražili jer su vidjeli da se približava oluja i niko me nije mogao pronaći sve dok nije počelo da duva iznad njih. Moj ujak je rekao kako je primjetio svjetla različitih boja u onom lijevku tornada što je najvjerovatnije poticalo od NLO-a,” nastavio je Ted, “Mama i drugi se sjećaju kako sam se bio promijenio. Tokom nekoliko sedmica, žalio sam se kako me je nešo užasno peklo unutar mog tijela i majka me je kupala u hladnoj vodi i omotavala vlažnim peškirima kako bi me smirila. Moje lične osobine su se takođe promijenile, postao sam stvarno tih i povučen, što mi ni u kom slučaju ranije nije priličilo.”

“Tvoja baka je takođe bila svjedok onoga, kroz šta god da ste kasnije zajedno prošli,” naglasila je Barbara, “iako je ona mislila da su ta bića bila đavoli.”
“Da li je možemo kriviti za to?” odgovorio je Ted. “Ja bih volio da sve ovo nije istina ali mi izgleda da sigurno jeste. Ako nije, onda ta stvorenja idu stvarno ekstremno daleko kako bi navela ljude da vjeruju da jeste. A zašto bi oni to radili? Kakve koristi oni mogu imati od ovakvog naturanja, stvarnog ili zamišljenog?”

“To je jedno veliko pitanje,” rekla je Barbara zamišljeno. “Možemo se samo moliti da jednog dana dobijemo odgovor.”

Narednog dana ona se sastala sa Leslie, jednom od Tedovih kolegica s posla. Nakon što su se upoznale, Leslie joj je rekla kako je upoznala Teda kad je on održavao vidovnjačke seanse u gradu gdje je ona živjela. Ona je tada bila jedna od mnogih koji su bili prisutni na njegovoj prezentaciji i u jednom momentu Ted ju je prozvao i rekao joj da ima poruku za nju iz duhovne ravni egzistencije od nekoga ko se zove James, i kako taj želi da je kontaktira.
“Bila sam stvarno uzbuđena,” rekla je Leslie, “zato što je moj sin koji je bio tinejđer, poginuo na motociklu nedugo prije toga a on se zvao James. Nakon par mjeseci otišla sam na jednu vidovnjačku seansu s Tedom i pitala sam ga o James-a. Ted mi je saopštio da mu je James rekao kako je prilično zauzet pomaganjem njegovom novom prijatelju Rodney-u da se ovaj prilagodi spiritualnom svijetu.

‘To mi nije imalo smisla,” nastavila je Leslie, “jer James nije poznavao nikoga po imenu Rodney i tako sam rekla Tedu da je pogriješio, međutim, on je ostao uporan. Insistirao je na tome da mi je ispravno prenjeo James-ovu poruku. Kasnije sam pitala sve James-ove prijatelje da li su poznavali Rodney-a, ali niko od njih mi to nije mogao potvrditi.”
“Tako si mislila da Tedova informacija nije bila ispravna?” pitala ju je Barbara.
“Da,” odgovorila je Leslie, “sve dok nekoliko sedmica kasnije nisam otišla u grad u kupovinu. Tamo sam primjetila jedan bračni par koji mi se činio poznatim a onda sam se sjetila da sam ih viđala u bolnici prije nego što je James umro. Dok je bio u komi, još jedan mladić koji je bio žrtva automobilske nesreće, bio je dovezen na odjeljenje intezivne njege. Taj bračni par je bio tamo s njim, on je bio takođe u komi ali nisam nikad razgovarala s njima.

“Međutim, ovaj put jesam i pitala sam ih za njihovog sina. Rekli su mi kako je on bio u komi tokom nekoliko mjeseci i da je tek nedavno umro. Njegovo ime je bilo Rodney.”
Pogledala je u Barbaru na momenat, prije nego što je nastavila. “Nisam znala kako se on zove kad sam bila u bolnici a obojica, Rodney i James, bili su u komi cijelo vrijeme dok su bili zajedno. Kako je Ted mogao znati ta imena, osim ukoliko James-ov duh nije stvarno na drugoj strani s Rodney-evim?”

“Možda je Ted nakon svega bio u pravu,” primjetila je Barbara i Leslie se složila s tim.
Nakon što je slušala neke Tedove diskusije, nastavila je, njeno interesovanje za NLO-e je počelo da raste. A kad je pomenula jednu svoju epizodu izgubljenog vremena, njena radoznalost se pretvorila u brigu. Kako je rekla Barbari za vrijeme razgovora, jedne noći, prije nekoliko mjeseci, Leslie se se vozila autom I iznenada se izgubila u magli. Sjeca se kako je neko vrijeme nasumice vozila unaokolo sve dok se magla nije podigla i osjetila je kako je tada izgubila neko vrijeme ne sjećajući se kako ga je provela.

Barbara je uvela Leslie u stanje transa a onda ju je povela unatrag sve do one noći koju je ova pomenula. Međutim, nakon jednog dugog i strpljivog istraživanja njene memorije, Leslie se samo nakratko sjetila toga kako je ležala na nekom stolu dok je oko njega stajalo nekoliko sivih silueta. Ta stvorenja su joj bila poznata, međutim, to njeno sjećanje je povuklo i neka druga, u vezi sa prisusvom istih bića prilikom začeća i rođenja svakog od njene djece. Opisujući jedan od takvih svojih porođaja, Leslie je rekla Barbari kako su vanzemaljska bića držala njeno novorođenče u rukama i kao što bi neki posipali bebu s puderom, tako su ovi nekako ‘napuderisali’ novorođenče svjetlošću. Međutim, njena sjećanja su bila previše isprekidana da bi mogla razumjeti stepen umiješanosti tih bića u svom životu.

Samo još jedna osoba je imala zakazano da se sretne s njom, tako da je idućeg popodneva Barbara saslušala još jednog od Tedovih saradnika, mladića po imenu Al. On joj je rekao o nekim svojim mogućim viđenjima NLO-a kojih se sjećao, nekim čudnim snovima koje je imao, kao i nekim drugim događajima koji su mogli ukazivati na kontakte s vanzemaljcima. Za Al-a, njegov najvažniji događaj je bila vizija Isusa kojeg je prvo vidjeo kako visi na krstu. Al se sjećao kako je tada osjećao veliko sažaljenje i ljubav prema Isusu, što je onda naglo prešlo u jedno zaprepaštenje kad je ta figura podigla pogled, sišla s krsta i počela da se kreće prema njemu. Posljednja stvar koje se sjećao je bila kad ga je Isus poljubio, a kad se sve to svršilo, Al se osjećao duboko dirnutim i blagoslovenim tom prilikom.

Međutim, kad mu je Barbara pomogla da se mentalno vrati na tu scenu, Al joj je počeo predstavljati još više detalja, a kako su oni u njegovom umu postajali jasniji, tako je on iznenada počeo i da se trese. Grč je postajao sve jači, sve do tačke kad se pretvorilo u jedno silovito grčenje dok su burne emocije izlazile na površinu. Barbara se trudila da ga smiri, a kad je bio u stanju da nastavi, vizija koju je prije imao je iščezla dok je on sada vidjeo nešto sasvim drugačije.

Umjesto Isusa, slika se pretvorila u jedno groteskno reptilsko stvorenje, koje je seksualno napastvovalo tog užasnutog čovjeka. Bio je toliko užasnut i zaprepašten, da je Barbara morala privesti tu seansu kraju čim je on ispustio dovoljno emocija kako bi ponovo mogao da se vrati sebi.

“Nakon te seanse,” rekla je Barbara Tedu te večeri, “Al je bio potpuno zbunjen i potišten. Sve do tada on je vjerovao kako je to iskustvo bilo spiritualno i pozitivno. On se nije svjesno sjećao njegovog silovanja i prevare koju je ono u sebi skrivalo.”

“Prokleta stvorenja!” rekao je Ted ljutito. “Kako se usuđuju da postupaju s nama na takav način! To je upravo ono što su uradili i s mojom bakom, prevarivši je tako što su doveli onog vanzemaljca prerušenog u njenog mrtvog muža.” On je bio veoma potresen Al-ovim događajem suosjećajući s njim zbog njegove traume, jer je i on sam prošao kroz nešto slično. “Prije nego što si me upoznala s Al-ovom situacijom”, rekao je, “Mislim da nisam mogao da si dopustim da vjerujem u to da su moja lična sjećanja na seksualno nasilje bila stvarna. Mislim da sam pokušavao to negirati samo zato što sam smatrao da je tako nešto jednostavno previše užasno. Žao mi je što je i Al morao da podnese nešto slično, Barbara, ali na neki način mi je lakše kad znam da nisam lud, kad znam da su se slične stvari dešavale i drugima.”

“Vi niste jedini koji su govorili o seksualnom zlostavljanju,” odgovorila je ona. “Poznata su mi najmanje tri slična slučaja, u jednom se to desilo jednoj domaćici, u drugom jednom kancelarijskom službeniku a u trećem, profesoru s jednog fakulteta.”

“Ako to nije toliko neobično,” pitao je Ted, “zašto onda ne čitamo više o tome u knjigama na temu NLO-a?”

“Zato što većina onoga čega se žrtve otmica sjećaju, čak i pod hipnozom, predstavlja samo jednu “paravan memoriju,” odgovorila je ona, “a ne stvarni događaj.”

“Kad sam prvi put bio pod hipnozom,” rekao je Ted, “Nije mi bilo ni nakraj pameti da ću otkriti nešto slično onome što jesam. Očekivao sam da će to biti nešto možda malo misteriozno ali ne i traumatično. Da li si ti već prije znala da vanzemaljci rade takve stvari?”
“Nemam cijelu sliku,” rekla mu je Barbara. “Ted, tokom proteklih godina, radila sam sa stotinama slučajeva ali nikada nisam imala slučaj da se neko tako jasno probije kroz paravan memoriju, kao što si ti, odnosno, nekoga ko je bio u stanju da tako dobro zaobiđe prepreke. Ti si postigao jedan nevjerovatan proboj i ove informacije će biti od neprocjenjivog značaja za neke istraživače.”

“Na šta si tačno mislila pod onom “paravan memorijom” i “preprekama”? pitao je. “Sjećam se da si ih pomenula za vrijeme regresije ali sam bio previše uzbuđen od svega da bih to malo dublje razumjeo.”

“Radeći s toliko mnogo ljudi,” rekla je, “Otkrila sam da je većinu žrtava otmica instalirano jedno lažno pamćenje. Ti programi su instalirani tako da ukoliko se žrtva otmica počne nečega sjećati, da to ne bude toliko uznemiravajuće. Tako se neko može sjetiti da je bio odveden na neku vanzemaljsku letjelicu i tamo bio fizički pregledan. On može osjećati da je bio ispitan ali ne i povrijeđen, kao i da šta god da su mu radili, to je bilo za dobro sviju.

“Žrtva otmica često sebe smatra posebno izabranom i izuzetnom,” objasnila je ona, “i da ona na taj način pruža jedan ogroman doprinos nekim naučnim poduhvatima. Mnogi ljudi smatraju da je njihov kontakt s vanzemaljcima istinski dobroćudne prirode ali su oni programirani do te mjere da ne budu u stanju da vide ništa drugo, bez obzira na to šta se stvarno događalo.”

“Slično kao ono kad sam ja mislio da reptilijanci razmjenjuju neke medicinske informacije s mojom bakom,” primjetio je Ted. “Tačno. Međutim, prilično često otkrijem da se ispod svega toga nalazi neka druga priča. Ali kad uspiješ da probiješ taj paravan, onda možeš da saznaš šta se stvarno desilo. Kad ljudi uspiju da probiju tu zavjesu i vide istinu, oni se obično šokiraju i užasnu isto kao što si i ti. A ponekad istovremeno instaliraju i neke posebne prepreke, koje mogu izgledati kao razne druge stvari. U tvom slučaju, ti si vidjeo čudne boje i ekstremno ružne spodobe koje su te trebale uplašiti. Međutim, kada si shvatio da one nisu stvarne i da su one bile stavljene tamo kako bi te uplašile i spriječile da ideš dalje u istraživanju svoje memorije, onda si postao odlučan u tome da prođeš pored njih. A to ti je i uspjelo,” završila je ona, “I mogu da priznam si to uradio veoma vješto. S većinom drugih ljudi potrebno je raditi mnogo duže vremena.”

“Da li je to razlog zašto te regresije traju toliko dugo?” pitao je Ted. “Pa dobro, obično ne traje dugo to da se stigne do one lažne memorije,” odgovorila mu je Barbara, “ali, da, odatle mi počinjemo da ljuštimo slojeve pomijerajući se prema dole, ispod zavjese, kako bi stigli do onog istinskog materijala.”

“Kod moje regresije,” rekao je Ted, “paravan je predstvaljalo ono sjećanje na neku kulturalnu izmjenu informacija između moje bake i vanzemaljaca. Da smo se zaustavili tamo, onda bih otišao vjerujući kako je vanzemaljcima bila potrebna neka pomoć, iz nekog razloga, a da smo nas dvoje možda igrali neku važnu ulogu u tome da se tim nedužnim vanzemaljcima nekako pomogne.”

“Ali kad sam te navela na to da programiraš svoj um samo za istinu,” prekinula ga je Barbara, “I kada smo počeli da se približavamo tom događaju iz drugih uglova, onda si postao u stanju da pogledaš pored onih implantiranih sugestija na paravanu. Svaki takav pristup ti je omogućio da odljuštiš sljedeći sloj a to je ponekad jedan dug i mukotrpan proces. Ljudi misle da je potrebno samo leći i za par minuta postići trans, pa će se onda neki doživljaj brzo preživjeti a nemaju pojma koliko je teškog rada i vremena tu potrebno.

“Imala sam nekoliko slučajeva,” rekla mu je, “koji su došli kod mene nakon što su radili s drugim hipnoterapeutima, jer im se činilo da nešto nije bilo u redu s onim čega su se sjetli u transu. Nekoliko njih mi je reklo, “Barbara, ukoliko moja otmica nije bila ništa drugo do samo jedan brzi fizički pregled, zašto onda već godina nisam u stanju da spavam bez sedativa? Zašto imam napade panike kad vidim određene slike u literaturi na temu NLO-a?” Oni su mi govorili kako su osjećali da im se dosta toga više dogodilo od onoga čega su uspjeli da se sjete. A naravno, kad radimo zajedno, ukoliko su u stanju da izvrše proboj kroz te iluzije koje su im ostavljene u njihovom umu i vide stvarne događaje tokom otmice, ta sjećanja mogu prvo biti traumatizirajuća. Međutim, nakon određenog vremena mnogi od njih počinju da pokazuju znatan napredak prilikom oporavka od svojih emocionalnih rana.

“To je ono zbog čega se sve to isplati,” uzdahnula je ona, “kad vidim da neko napokon počne normalno da spava nakog godina anksioznosti. Naravno, ja nisam terapeut, nego istraživač koji je proveo mnogo godina skupljajući te informacije. Kada radim regresiju, ja pomažem čovjeku da se vrati natrag i pogleda taj svoj doživljaj, međutim, praktična strana toga je da je taj proces ljekovit po svojoj prirodi. Kad se čovjek sjeti onoga što je bilo potisnuto, onda takođe dolazi i do oslobađanja emocija. Mnogim žrtvama otmica ne posvećuje se dovoljno vremena koje je potrebno za izbacivanje svog tog smeća vezanog za abdukcije, kako bi se započelo s procesom iscjeljenja.”

“Mislim da nema mnogo takvih mijesta gdje ti ljudi mogu dobiti pomoć,” rekao je Ted. “Postoji nekoliko kvalifikovanih hipnoterapeuta,” odgovorila je Barbara, “ali ne mnogo, a sigurno i ne dovoljno. Ljudi se boje da traže pomoć od većine profesionalnih psihologa ili psihijatara jer se boje da ih ovi ne proglase ludima.”

“Da, može se reći da je to tako s njima,” klimnuo je glavom Ted, “ukoliko doktori postave pogrešnu dijagnozu samo zato što im nije poznata realnost otmica. Međutim, ti ljudi nisu ludi ništa više od mene, oni su samo žrtve.”

Narednog jutra, Barbara se spremala za povratak kući i nakon što joj je Ted pomogao da utovari svoje stvari u auto, sjeli su nakratko na terasi ispred njegove kućice, neraspoloženi zato što se moraju rastati. “Prije nego što krenem kući,” rekla je Barbara, “voljela bih da mi kažeš koliki značaj ima sve ovo za tebe lično. Šta ti misliš šta se dešava? Šta si bio u stanju da razumiješ?”

“Ne znam da li će to imati nekog smisla,” odgovorio je, “ili, da je to imalo blizu istine, ali ću ti reći šta osjećam u vezi s tim, ili bar to na šta mi ova situacija ukazuje. Još onda kad sam po noći dobijao poruke i informacije, sjećam se jedne važne lekcije koju sam naučio od vanzemaljaca. Oni su mi objasnili da prostor između fizičke materije nije prazan, nego je on ispunjen pozitivnim i negativnim nabojima. Sada, ako možeš zamisli da ta dva ogromna polja naboja na neki način stvaraju odvojene dimenzije postojanja,” nastavio je Ted, “a onda zamisli da te dimenzije omogućavaju nastanak i razvoj inteligentnim entitetima od kojih svako nosi u sebi pozitivne ili negativne naboje u skladu s tim koja dimenzija ih je stvorila. Meni se čini da smo mi, ljudska bića na neki način, neka vrsta izvora za obe vrste tih stvorenja, i mogu da ih zamislim kako oni zajednički rade u pravcu da nas oblikuju u jednu perfektnu kreaciju, koja će biti sačinjena od oboje, pozitivnih i negativnih aspekata, tako da obe vrste mogu da nas koriste.

Oni ne moraju biti sami po sebi dobri ili zli,” dozvolio je on, “iako se nihovi postupci čine nama takvim. Međutim, oni su najvjerovatnije zajednički povezani kad se radi o njihovoj interakciji s ljudskim bićima. Sjećam se onog incidenta kad su se dva vanzemaljca svađala u vezi samnom. Njihova diskusija u kojoj su pominjali dvije grupe koje su radile na meni, čini se da je povezana s tom idejom.”
“Jedan od njih je bio donekle strog i prijetio ti je, za ne?” pitala ga je Barbara.
“Da,” rekao je Ted, “a onda se pojavio onaj drugi koji me je zaštitio od njega, što je naljutilo onog prvog. To se činilo kao jedan stvarni sukob između njih, međutim, ako su oni predstavljali dvije stvarno suprotne grupe, šta su onda radili tamo zajedno? Oni kao da su dijelili isti objekat. Nedavno sam čitao jedan pasus iz Gnostičkih jevanđelja, gdje je Isus govorio o dobrim anđelima i zlim anđelima kako rade zajedno, Barbara, i mislim da je to upravo ono što se dešava kod vanzemaljaca.”
“Da li onda stvarno misliš da postoje neke vrste duhova ili božanstava?” pitala ga je ona.
“Ne, ne postoje nikakvi bogovi koje bih mogao smatrati prihvatljivim, ali da budem iskren, ne znam u šta više da vjerujem?! Sva tradicionalna i metafizička vjerovanja koje sam nekada imao, prohujala su s vihorom,” nasmiješio se on sjetno. “Sada više nemam nikakvu realnost na koju bih se mogao osloniti.”

“Da, ti je imaš,” rekla mu je Barbara, uzimajući ga za ruku. “Ovo je tvoja realnost. Vjeruj u sebe i svoju vlastitu dobrotu.

Ted, možda oni jesu napravili nas, ko zna? Međutim, bez obzira na to, mi smo se pojavili s nečim čega oni nemaju. A oni to sigurno žele. Mi imamo duše koje nam omogućavaju da osjećamo emocije i to nas čini sposobnim da volimo. Oni nam uzimaju naše emocije zato što oni nemaju svoje vlastite.”

“Oni ne samo da uzeli moje, nego su me razbojnički orobili,” rekao je Ted, “a tom prilikom su me skoro i potpuno uništili. Da li smo mi stvarno toliko bespomoćni? Postoji li išta što možemo učiniti?”

“Ne znam,” odgovorila je Barbara. “A nećemo to znati sve dok ne saznamo sve o tome šta ti vanzemaljci rade i kakve planove sprovode.”

“Ukoliko je ovo stvarno jedna bitka,” rekao je Ted, “onda znanje može biti naše jedino oružje. A nešto nam je sigurno potrebno. Znaš, Barb, ova promjena realnosti je za mene stvarno bila veoma bolna. Prvih nekoliko sedmica nakon one prve regresije s tobom, bilo je najstrašniji period u cijelom mom životu. Molio sam se, plakao, sumnjao u svoju trezvenost, i plašio sam se da su mi učinili nešto što bi me moglo navesti da povrijedim sebe ili nekoga drugog. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da bih povratio povjerenje u samog sebe. Toliko me je plašilo to da se ne vrate i kazne me zbog toga što sam otkrio istinu o onome šta su mi uradili. Sigurno sam se svima iz moje blizine činio kao neki ludak.

“Dragi moj prijatelju,” ubjeđivala ga je Barbara, “niko o tebi nije mislio na takav način. Oni od nas koji te poznaju i znaju s čim si imao posla, potpuno su te razumjeli. Nakon svega, sve ono u šta si prije vjerovao, bilo ti je iznenada oduzeto. To bi za svakoga bilo veoma teško. Nemoj biti previše strog prema samom sebi.”

“Jedna od stvari koja mi je bila od ogromne pomoći,” odgovorio je Ted, “bilo je ono otkrovenje u vezi sa smrću moje bake. Ta situacija me je tištila tokom svih tih proteklih godina, a sada, Barbara, znam zašto. Sada razumijem taj jad koji je ostao u meni kad je ona umrla onako iznenada. Ona je bila najodvažnija i najhrabrija žena koju sam ikada poznavao. Ona me je toliko voljela da se otvoreno suprostavila tim stvarima, kakve god da su one bile. Ona im nije htjela dopustiti da me uzmu. Ja dugujem njoj svoj život. Volio bih kad bih joj se mogao nekako zahvaliti i ukazati joj moju ljubav i poštovanje.”

Barbara je utješno pogledala Teda i rekla, “Ona je sigurno bila jedna veoma hrabra žena i svaki mladi čovjek bi se ponosio kad bi imao takvu baku. Brzo je razotkrila onu prevaru s njenim mrtvim suprugom, a pri svom pokušaju da te spasi, ona se pozvala na jedinu stvar u koju je čvrsto vjerovala a to je bila njena religija. Mora da te je posebno voljela.”

“Dugo vremena sam želio da to silovanje bude nešto što nije stvarno,” odgovorio je Ted. “ Želio sam da se tu radi samo o nekim implantiranim sugestijama, o jednom hologramu ili nekom scenariju virtuelne realnosti. Čak sam mislio da to možda nije bilo neko stvarno fizičko seksualno zlostavljanje, nego da su umjesto toga na neki način zlostavljali samo naše duhove ili duše, a da je to sjećanje nekako slučajno isplivalo napolje pod hipnozom. Želio sam da to bude bilo šta drugo, samo ne ono što je bilo.

“Onda, nakon nekoliko mjeseci torture samog sebe, na kraju sam prihvatio da to ionako više nije bitno,” nastavio je on, “jer je šteta već bila napravljena i ništa se tu više nije moglo promijeniti. Bio sam toliko posramljen, ponižen i izgrižen prezirom i ljutnjom na samog sebe da sam mislio kako ću radije umrijeti nego otkriti bilo kome šta mi se stvarno desilo, pogotovo mojoj porodici. Ali sada se osjećam drugačije. Još uvijek me to boli ali sam sada načisto sa svim tim i sada mislim da znam šta želim uraditi.”

“Šta bi to bilo?” pitala ga je Barbara. “Želim da ljudi saznaju istinu,” odgovorio joj je. “Želim da ljudi saznaju to koliko su stvarno podmukla ta njihova ‘kosmička braća’. Želim da saznaju kako su predivni i veličanstveni vanzemaljci, u stvari, slični demonima i da oni ni u kom slučaju nisu natprirodni, nego su fizičke prirode isto kao imi – s tim što su oni u stanju da se sakrivaju uz pomoć njihove napredne tehnologije. Želim da ljudi prestanu biti toliko naivni kao što sam i ja sam bio, i da počnu postavljati prava pitanja. Mi se ne možemo zadovoljiti s ničim što je manje od same istine, kad se radi o informacijama koje dolaze bilo od strane naše vlade ili od strane samih, takozvanih, vanzemaljaca.

“Barbara, jako mi smeta to kad razmišljam o svim tim nedužnim žrtvama, pogotovo o djeci, koja se svakodnevno suočavaju s tom podmuklom silom. Pogledaj samo svu onu literaturu koju su objavili ljudi koji istinski vjeruju u to da je sve ovo jedna dobra i prekrasna stvar za zemlju i ljudsku rasu. Sada mi je jasno to koliko je tim silama lako da nas prevare. Sve što trebaju da naprave, to je samo da mahnu nečim lijepim ispred nas i mi ćemo to progutati.

“Pretpostavljam da kad bi nam stvarno zatrebala pomoć izvana da rasčistimo ovaj nered na našoj planeti, oni će nas zapljusnuti sa svojom propagandom a mi se nećemo potruditi da ih zapitamo - kako, gdje i kada; mi ćemo samo početi da vičemo, ‘Dolazite ovamo!’ Ukoliko tamo negdje postoje neki dobri vanzemaljci koji bi bili voljni pokušati da nam pomognu, onda mislim da bi me razumjeli kad bih od njih zatražio da mi prvo pokažu neoborive dokaze za svoje dobre namijere, nakon čega bi ih mogao pozvati i kod sebe, na kafu. Sve do tada, neka prosipaju svoje laži u nekoj drugoj galaksiji a ne u ovoj mojoj i bakinoj.” Barbara se nasmijala i zagrcnula a Ted je nastavio.

“Sjećam se moje bake kao jedne snažne žene sa sela koja je veoma vjerovala u istinu i poštenje. Znam da bi mi uvijek zamjerila ukoliko bih rekao neku laž. Siguran sam u to da kad bi ona bila ovdje, podržala bi me u tome da kažem istinu jer tišina ne može zaustaviti ovu podmuklu manipulaciju. Samo će joj omogućiti da se nastavi.”

Otpratio je Barbaru do njenog auta, zahvaljujući joj na utjehi, snazi i podršci koju mu je ona pružala za vrijeme kad je bio u najvećoj krizi.

“Javi mi kad budeš spreman da me ponovo posjetiš u vezi sa daljim radom na regresijama,” rekla mu je. “Da, znam da je ovo do sada bilo samo početak,” odgovorio joj je Ted. “A to nije više stvar samo moje sudbine, kada znam da su i moji prijatelji, kao i mnogi drugi takođe imali slična iskustva. Istina je to da svi mi imamo neke posljedice od ove vanzemaljske agende. A znamo tako malo o tome. Kao da samo pipamo po mraku a ove stvari se jednostavno ne mogu više odigravati kao do sada.”

“Doduše, trebaće nam mnogo hrabrosti,” podsjetila ga je Barbara, “da bi prevazišli naše strahove i probili sve one iluzije koje maskiraju krajnje namjere vanzemaljaca.”

“A trebace jos veca hrabrost da se stane ispred ovog nepovjerljivog svijeta i da mu se otkriju ova saznanja, cije sticanje me je toliko mnogo kostalo,” dodao je Ted.

“Znaš i sama da su me ti vanzemljci, duhovi ili ko zna šta, neprestano tjerali da napišem jednu knjigu koju sam trebao nazvati ‘Radnik Svjetlosti,’ i mislim da je upravo to ono što trebam uraditi. Samo što je neću nazvati tako, da neko ne bi slučajno pomislio kako promovišem neku njihovu dobroćudnost i dobronamjernost. Moraću je nazvati drugačije, tako da njen naslov bude bliži istini, onakvoj kakvom je vidim.”

“Sigurna sam da ćeš smisliti odgovarajući naslov,” rekla je Barbara odlazeći. Ted je sačekao napolju dok mu ona nije još jednom mahnula iz auta dok se udaljavala. Uz Barbarinu pomoć, on je našao bar jedan način kako da sazna više. Bilo je mnogo događaja u njegovoj prošlosti koje je sada želio preispitati i istražiti, kao što su ona njegova veza s Majom, pojava prikaze Tetke Đemime i duha gospođe Flowers, posjete Volma, vizije sveopšteg uništenja, noć s pojavom magle, izgubljeno vrijeme, kao i ona podzemna baza u pustinji u kojoj su ljudi bili smješteni u obore kao goveda. On se sada oporavljao i uskoro će biti spreman za dalje regresije kao i sva ona otkrovenja koje bi one mogle da donesu. S poslednjim pogledom prema onom polju na kojeg se NLO-a bio spustio, Tedova odlučnost se pojačala.

“Ja ću vratiti sebi svoj život,” tiho se zarekao svojim otmičarima. “Kopaću toliko duboko po mojoj prošlosti da će svaka stvar koju ste mi uradili biti otkrivena. Kada javno objavim ovu moju priču i kada kažem svijetu istinu o vašoj vanzemaljskoj agendi, tek onda ću ispuniti svoju ulogu jednog istinskog Radnika Svjetlosti. A kada, radeći zajedno s drugima u otkrivanju istine, pomognem u raskrinkavanju ove anđeoske maskarade, to će nas, na kraju, možda i osloboditi.






Kraj

Ako smem da dodam link na Maskaradu u pdf izvedbi.
http://www.4shared.com/document/yl6dA1U ... ANELA.html

Dobar posao i dobro odradjeno !

Hvala i hvala!

Pozdrav

moj naklon za prijevod

Hvala svim prevoditeljima na trudu oko ovog projekta.

Izvrstan posao.

ljudi, jel itko zna gdje se moze kupiti neka od njenih knjiga u zagrebu?

Ima li kakvih informacija što se dalje događalo sa Tedom Riceom?
Jesu li nastavljene njegove otmice ?
Dali je ponovo sreo Mayu kao što mu je obečano ?
Bilo što drugo o tom čovjeku ?

hvala svima na svemu u svezi ove vrijedne knjige.


uvelike mi pomoglo rasvjetliti i povezati neke stvari. hvala ti alf shto si mi pokazala 'smjer'.

Puno hvala za trud oko prijevoda... ali moram priznati da sam malo razočaran. Očekivao sam nešto više i konkretnije. Ovo mi više liči na neki roman u kojem se opisuje život Teda Ricea, uz tu i tamo, par događaja 'otmica'. Tj. zapravo biilo je samo jedanput - ono što mu se je dogodilo u djetinjstvu! Očekivao sam npr. puno više konkretnijih opisa, zaključaka i činjenica... Sve je ostalo nekako u magli. Sorry na kritici, ali takav dojam imam o toj knjizi.

Što se “više činjenica” tiče, ovdje se može naći još par njih:





…a što se “više ostalog” tiče , na osnovu ovoga gore se valjda može zaključiti - zašto nije bilo više!?


...

P.S. U međuvremenu je umrla i Barbara.

Posto se "Out On A Limb" od Shirley MacLaine pominje u "Anđeoska Maskarada" nasla sam slucajno na Youtube cjeli Film "Out On A Limb" na engleskom ili ako netko treba na njemackom zove se "Zwischenleben" 29x 10minuta.