...nastavak...dojmilo me se...
"...Dalje se mora znati da, kad govorimo o »dobromu«, to ime i ta riječ ne označuje i u sebi
ne uključuje ništa drugo, i to ni manje ni više, nego samu i čistu dobrotu; tada se ipak misli
dobro ukoliko je sebe-dajuća (rađajuća) dobrota. Kad govorimo o »dobromu«, pri tomu se
razumije da mu je dobrost data, ulivena i urođena od nerođene dobrote. Stoga evanđelje
kaže:
»Kao što Otac ima život u sebi, tako je on i Sinu dao da ima život u sebi samomu«
(Iv 5,26).On kaže: »u sebi samomu«, ne »
od sebe samoga«, jer mu ga je Otac dao.
Sve što sam sada rekao o dobromu i dobroti jednako je istinito za istinitoga i istinu, za
pravednika i pravednost, za mudraca i I mudrost, za Sina Božjega i Boga Oca; za sve ono
što je od Boga rođeno i što nema oca na zemlji, a što se ne rađa ništa od svega onoga što
je stvoreno, što nije Bog, u čemu nema nikakve slike nego jedino čisti Bog sam. Jer tako
govori Sveti Ivan u svomu evanđelju, da je
»svim tima data moć da postanu sinovima Božjim
koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od
Boga i jedino iz Boga« (Iv 1,12 sl).Pod »krvi« on podrazumijeva sve što kod čovjeka nije podložno čovjekovoj volji. Pod
»voljom tjelesnom« on podrazumijeva sve što je doduše podložno njegovoj volji, li ipak uz
opiranje i sukobljavanje, i što je sklono požudi tijela i što pripada zajedno duši i tijelu te se
nalazi istinski samo u duši; i uslijed toga
ove duševne moći bivaju umorne, slabe i stare.
Pod »voljom muževljom« podrazumijeva Sveti Ivan najviše duševne moći, čija narav i
djelovanje jesu nepomiješane s tijelom i koje stoje u čistoći duše, odvojene od vremena i
prostora i od svega što ima bilo kakav pogled na vrijeme i prostor ili njihov okus, koje ni sa
čim nemaju ništa zajedničko, u kojima je čovjek prema Bogu oblikovan, u kojima je čovjek
Božjega roda i svojte. Pa ipak, budući da one nisu sam Bog, te su u duši i s dušom
stvorene, one se moraju osloboditi svoga lika i preoblikovati se u Boga te biti rođene u
Bogu i iz Boga, da bi jedino Bog bio (njihov) otac; jer tako one i jesu djeca Božja i Božji
jedinorođeni Sin. Jer ja sam sin svega onoga što mene prema sebi i u sebi kao jednaka
oblikuje i rađa. Ukoliko jedan takav čovjek, sin Božji, dobar kao dijete dobrote, pravedan
kao sin pravednosti, jest jedino
njezin (tj. pravednosti) sin, (utoliko)
ona jest
nerođenorađajuća, a njezin rođeni sin ima isti jedan bitak koji ima i pravednost, i on ulazi u
posjed svega onoga što je vlastito pravednosti i istini.
Iz svega ovog nauka, koji stoji napisan u svetom evanđelju i sa sigurnošću se spoznaje
u naravnom svjetlu razumom obdarene duše, čovjek nalazi pravu utjehu za sve trpljenje.
Sveti Augustin govori: Za Boga ništa nije daleko ni dugo. Ako hoćeš da ti ništa ne bude
daleko ni dugo, prilagodi se Bogu, jer tu je tisuću godina kao dan današnji.
Isto tako ja kažem: U Bogu nema ni tuge, ni boli, ni nevolje. Ako hoćeš biti slobodan od
svake nevolje i boli, zaustavi se i vrati se u čistoći samo k Bogu. Zasigurno, sva bol dolazi
samo otuda što se ne vraćaš jedino u Boga i k Bogu. Kad bi ti tu stajao, oblikovan i rođen
isključivo u pravednosti, doista ni
tebe isto tako ne bi ništa moglo dovesti u patnju, kao što
ni Boga pravednost (ne dovodi u patnju).
Salomon govori:
»Pravednika ne žalosti ništa od svega što mu se može dogoditi« (Izr 12,21).On ne kaže: »pravedna čovjeka« niti »pravedna anđela«, ni ovo ili ono. On kaže:
“pravednika”. Što na bilo koji način pripada pravedniku, osobito ono što njegovu
pravednost čini
njegovom pa da
on jest pravedan, jest sin i ima oca na zemlji, to jest
stvorenje, i napravljeno je i stvoreno, jer mu je otac stvorenje, napravljeno ili stvoreno. Ali
ono čisto pravedno, pošto ono nema napravljenog ili stvorenog oca, pa je njegov otac
jedino pravednost, stoga u njega ne mogu upasti trpljenje i nevolja, kao ni u Boga.
Pravednost mu ne može prirediti patnju, jer pravednost nije ništa nego radost, užitak i
naslada; i dalje: kad bi pravednost pravedniku stvarala bol, ona bi takvu bol stvarala sebi
samoj. Ništa od njega različito i nepravedno niti bilo što napravljeno ili stvoreno ne bi
moglo pravednika baciti u patnju, jer sve što je stvoreno leži daleko ispod njega, isto tako
daleko kao ispod Boga, pa na pravednika ne ostavlja nikakav dojam ni utjecaj, niti se
porađa u njega, kojemu je jedino Bog otac. Stoga se čovjek treba veoma truditi da se
oslobodi svoga lika i lika svih stvorenja i ne pozna nikakva oca osim jedino Boga; tada ga
ništa ne može baciti u patnju ili ožalostiti, ni Bog ni stvorenje, ni stvoreno ni nestvoreno, i
cijeli je njegov bitak, život, spoznaja, znanje i ljubav od Boga i Bog (sam).
I (nešto)
drugo se mora znati, što isto tako čovjeka tješi u svakoj njegovoj nevolji. To je
da pravedan i dobar čovjek nalazi sigurno neusporedivo pa i neizrecivo više radosti u djelu
pravednosti nego što on ili čak najviši anđeo ima naslade i radosti u svom naravnom bitku
ili životu. Stoga su sveci i dali veselo svoj život za pravednost.
Sad ja kažem: Ako se dobromu i pravednomu čovjeku dogodi neka izvanjska šteta, a on
ostane uravnotežen i nepokrenut, u miru svoga srca, onda je istina što sam kazao da
pravednika ne rastužuje ništa što mu se dogodi. Ako naprotiv njega izvanjska šteta
rastužuje, zaista je samo pravo što je Bog pripustio da se dogodi šteta tomu čovjeku, koji
je htio biti i utvarao sebi da jest pravednik, dok su ga pak tako neznatne stvari mogle
ožalostiti. A ako je takvo Božje pravo, on se zaista ne treba zbog toga žalostiti, nego se
treba tomu radovati više nego svomu vlastitom životu, kojem se ipak svaki čovjek više
raduje i koji mu je vredniji nego cijeli svijet; jer što bi čovjeku vrijedio cio ovaj svijet ako on
ne bi živio?
Treća riječ, koju možemo i trebamo znati, jest to da je samo Bog prema naravnoj istini
jedino vrelo i izvor svega dobrobitka, bitne istine i utjehe, a sve što nije Bog, ima od sama
sebe naravnu gorkost i neutjehu i bol, pa ništa ne pridodaje dobroti koja od Boga potječe i
koja Bog jest, nego ona (gorkost) smanjuje i prekriva i krije slast, nasladu i utjehu koju Bog
daje.
Sad ja dalje kažem da svaka patnja dolazi iz ljubavi prema onomu što mi je šteta
oduzela. Pa ako mi je zbog štete na izvanjskim stvarima žao, to je zbiljski znak da ja ljubim
izvanjske stvari te da prema tomu po istini ljubim bol i neutjehu. Kakvo čudo, dakle, da
onda dospijem u bol ako bol i neutjehu ljubim i tražim? Moje srce i moja ljubav dosuđuju
stvorenju dobrobitak koji je Bogu vlastit. Obraćam se k stvorenju od kojeg po naravi dolazi
neutjeha, a okrećem se od Boga od kojega potječe svaka utjeha. Kako se onda mogu
čuditi kad dospijem u bol i budem tužan? Zaista, Bogu je i svemu svijetu stvarno
nemoguće da zbiljsku utjehu nađe onaj čovjek koji utjehu traži kod stvorenja. Ali tko bi u
stvorenju ljubio jedino Boga, i jedino u stvorenju Boga, taj bi svuda nalazio istinsku, pravu i
jednaku utjehu. Neka ovo bude dosta od prvog dijela ove knjige. ..."
Majstor Eckhart - Knjiga BoŽanske Utjehe 