Mike20 je napisao/la:
Zadnje vrijeme stvarno u snovima ja osjetim nečiji dodir, osjećam određen strah, sreću veselje, tugu, osjećam mirise tako da kad se probudim, sjećam se svega i tada sam zbunjen u prvoj sekundi jer ne znam dal je to bilo stvarno ili ne.
Počeo sam sanjati događaje iz budućnosti, dok sam budan osjećam da proživljavam prošlost, da su se mnoge stvari već dogodile, ne samo poneki deja-vu.
Znači to je to o čemu govori Rudolf
Ovo je poglavlje iz druge Steinerove knjige, "Antropozofija", u kojem (barem kako se meni čini) možeš pronaći neke odgovore...
Citat:
SEDMO PREDAVANJE
Dornach, 8. veljače 1 924.
U pojedinim sam predavanjima već izložio da inicijacijska znanost mora upućivati na izmjenična
stanja spavanja i budnosti. Čovjek ih poznaje u stanju obične svijesti i pomoću njih zaista može naći put
koji ga zbližava s tajnama ljudskog postojanja; jedan od putova. Iz spavanja izvire život, duševni život,
snoviti život; to je život što ga zacijelo, a i s pravom, obična svijest, ako nema mistična ili sebična obilježja,
ne shvaća ozbiljno. Trezveni ljudi s izvjesnim pravom ne shvaćaju ozbiljno život snova jer vide kako
im on pokazuje svakojake slike sjećanja iz običnog života. A ako iskustva običnog života usporedi sa
životom snova, mora se držati običnog života i mora ga svakako smatrati realnošću. Zatim dolazi život
snova sa svojim kombinacijama običnih stvarnih doživljaja te se čovjek u običnoj svijesti ne može snaći
ako se zapita: Što, zapravo, znači život snova za cjelokupno čovjekovo biće?
Promotrimo sada život snova kakvim nam se on nadaje. Možemo razlikovati dvije različite i sasvim
specifične vrste snova. Jedna vrsta dočarava našoj duši slike vanjskih doživljaja. Doživjeli smo nešto
prije više godina ili možda nedavno, prije nekoliko dana. To smo doživjeli na određeni način. San iz
spavanja iščarava slike manje ili više slične vanjskim doživljajima. Slike mogu i ne biti slične doživljajima,
što se najčešće i događa. Ako čovjek ipak vidi da slika sna ima veze s nekim vanjskim doživljajem,
past će mu u oči koliko se taj vanjski doživljaj razlikuje od sna. Slike sna čovjek najčešće ne može
116
povezati s bilo kojim doživljajem u vanjskome svijetu jer ne nalazi medu njima nikakve sličnosti. No, ako
život snova točnije promatra, ako promatra onu vrstu snova koji duši dočaravaju slike izmijenjenih vanjskih
doživljaja, onda se vidi da u ljudskoj duši postoji nešto što zahvaća te slike ali ih ne može tako čvrsto
zadržati, kao što ih čovjek zadržava kada se u budnome stanju potpuno služi svojim tjelesnim organima
i kada u sjećanju nastaju slike sasvim vjerne ili po mogućnosti slične vanjskome životu. U sjećanju imamo
vjerne slike vanjskoga života, manje ili više vjerne slike. Ima ljudi koji sanjaju u svojim sjećanjima,
ali to se smatra nečim nenormalnim. U sjećanju imamo manje ili više vjerne slike života. U slikama
snova imamo izmijenjene slike vanjskoga života. To bi bila jedna vrsta sanjanja.
Druga je vrsta snova za spoznaju života snova mnogo karakterističnija. To je kad čovjek primjerice
sanja da vidi niz bijelih stupova od kojih je jedan oštećen ili možda prljav. Čovjek se probudi i boli
ga zub. Čovjek otkriva da je u tom nizu stupova simbolički izražen niz njegovih zubi. Jedan ga zub
boli; zato je stup oštećen ili možda čak i prljav. Čovjek se možda probudi iz sna u kojem je bila neka
goruća peć i primjećuje da mu srce pojačano lupa. Ili se čovjek u snu muči s nekom žabom koja se
bliži njegovoj ruci; rukom hvata gnjecavu žabu. U snu ga podilazi jeza; budi se, u ruci drži krajičak
pokrivača; uhvatio ga je u vrijeme spavanja. A to može ići i mnogo dalje. Čovjek sanja zmijolike oblike:
budi se s bolovima u crijevima.
Shvaća da ima i druga vrsta snova, snova koji na slikovito-simbolički način oslikavaju čovjekove
unutarnje organe. A kad čovjek jedanput shvati da
117
su neki snovi sa svojim čudnovatim slikama simboli unutarnjih organa, naučit će tumačiti te slike kako
je upravo spomenuto.
Sanjam da se spuštam u nadsvodeni podrum.
Svod je mračan, pun paučine. To je neugodan prizor.
Probudim se s glavoboljom. Ta glavobolja, dakle nutrina lubanje, izražena je u podrumskom svodu.
Vidi se čak kako osebujni oblici podrumskog svoda simbolički odražavaju vijuge mozga. Ako čovjek u
tome smjeru istražuje dalje, vidjet će da mu se u snu svi organi mogu pojaviti na ovakav slikovit način.
Ovdje se čak radi ο tome da san vrlo jasno ukazuje na cjelokupan unutarnji čovjekov život. Ima
ljudi koji sanjajući u snovima nalaze motive za sasvim lijepe slike.
Tko je to proučavao, zna koji je unutarnji organ u takvim slikama naslikan, simboliziran. Ponekad
su to iznimno lijepe slike. A kad čuje koji je zapravo organ simbolički naslikan u takvim lijepim slikama,
silno se uplaši jer dotični organ ne cijeni toliko kao te slike.
Ove se dvije vrste sna mogu vrlo dobro razlikovati samo ako se čovjek udubi u pažljivo promatranje
svijeta snova. Jedna vrsta snova donosi slike vanjskih doživljaja. Druga vrsta snova donosi slikovite prikaze vlastite nutrine.
Do ove točke promatranja svijeta snova donekle je lako doći. Kad ih se upozori na ove dvije vrste snova, većina će se ljudi složiti da njihovi doživljaji
potvrđuju ovu podjelu snova.
A na što upućuje ova podjela snova?
Vidite, ako se udubimo u prvu vrstu snova, ako ih promatramo s obzirom na posebnost slika, vidjet ćemo
da se najrazličitiji vanjski doživljaji mogu očitovati
118
u istom snu, a da se jedan te isti doživljaj kod različitih ljudi može pojaviti u različitim snovima.
Uzmimo da netko sanja kako dolazi do nekog brda. To brdo kao da ima jednu udubinu, neki ulaz.
U tu udubinu još dopire sunce. Čovjek sanja kako ulazi i kako se uskoro zamračuje. Pipajući ide naprijed.
Dolazi do neke prepreke. Osjeća da se unutra nalazi neko malo jezero. U velikoj je opasnosti. San
poprima dramatičan tok.
Takav san može izražavati najrazličitije vanjske doživljaje. Jedna te ista slika, kako sam to sada
pokazao, može se odnositi na doživljenu željezničku nesreću. Ono što je čovjek tom prilikom doživio može
se možda, nakon više godina odraziti u navedenom snu i u slikama može biti sasvim drugačije do samog
doživljaja. To je mogao biti i brodolom. Mogao je doživjeti i nevjeru nekog prijatelja itd.
Ako sliku sna usporedite s doživljajem i sve to prateći pažljivo promatrate, vidjet ćete kako sadržaj slika snova nije
važan; ali je važna dramatika, unutarnji tijek: postoji li neko očekivanje, ide li očekivanje prema opuštanju,vodi li neko očekivanje u krizu.
U život snova prelazi čitav spektar osjećaja.
Proučavamo li kod čovjeka prvu vrstu snova— ali ne kao psihijatri koji trpaju sve u isti kalup
— vidimo da te slike svoje bitne osobine zadobivaju od čovjekovog karaktera, od osobitosti njegovog
Ja. Ako se čovjek razumije u snove, ne da ih umije tumačiti nego da se u njih razumije, često će čovjeka
bolje upoznati na osnovi njegovih snova nego ako ga promatra samo na osnovi njegovoga vanjskog
života. A ako pogledamo sve ono što čovjekovo biće zahvaća u snu, onda to uvijek ponovno upućuje na
doživljaje čovjekovog Ja u vanjskome svijetu.
119
Promatramo li, međutim, onu drugu vrstu sna, možemo reći: Ono što se duši dočarava u slikama
snova, to čovjek doživljava samo u snu. Jer, u budnosti može doživjeti oblik svojih organa samo na
osnovi znanstvene anatomije i fiziologije. No, to nije stvarni doživljaj, to je samo izvanjsko gledanje. Tako
se inače gleda bilje i kamenje. To ne treba dalje razmatrati. Sa sviješću kojom čovjek ide kroz život
svoj unutarnji organizam doživljava vrlo malo ili nimalo. No, snovi druge vrste dočaravaju mu u bici,
iako u izmijenjenim slikama., ali ipak u slikama, njegov cjelokupan organizam.
Promatramo li čovjekov život, vidimo kako njime vlada Ja ovisno ο snazi volje i karaktera. No, zahvaćanje
toga Ja u ljudski život ima iznimno veliku sličnost s doživljajima snova prve vrste. Pokušajte
jednom pažljivo ispitati sanja li netko tako da se vanjski doživljaji naglašeno mijenjaju. Ako netko
ima takve snove, naići ćete u njemu na čovjeka naglašene volje. Sanja li netko svoj život gotovo isto
onakvim kakav on jest, ne mijenja li se on u snu, riječ je ο čovjeku slabe volje.
Vidite, dakle: zahvaćanje ljudskog Ja u život dolazi do izražaja u načinu kojim čovjek oblikuje svoje snove.
Upravo ćemo na osnovi takvih spoznaja snove prve vrste morati dovesti u vezu s čovjekovim Ja. Imajući
na umu spoznaje stečene na temelju prethodnih razmišljanja, kako se Ja i astralno tijelo u snu nalaze izvan
fizičkog i eterskog tijela, neće nas začuditi što duhovna znanost na kraju vodi tome da Ja koje se nalazi
izvan fizičkog i eterskog tijela u snu zahvaća slike života koje inače pomoću fizičkog i eterskog tijela zahvaća
u vanjskoj stvarnosti. San prve vrste je djelovanje čovjekovog Ja izvan fizičkog i eterskog tijela.
120
Što je san druge vrste? Samo se po sebi razumije da to mora biti nešto što je u vezi s onime što se
u vrijeme sna nalazi izvan fizičkog i eterskog tijela.
To ne može biti Ja jer Ja ništa ne zna ο tome što san dočarava kao simboličko prikazivanje organa.
U čovjekovom astralnom tijelu moramo gledati oblikovatelja simboličkih slika unutarnjih organa, kao
što je Ja oblikovatelj slike vanjskih doživljaja. Druga vrsta sna upućuje, dakle, na djelatnost astralnog
tijela i Ja od usnivanja do buđenja. Možemo poći dalje. Kad gledamo što u svojim
snovima radi slabi a što jaki čovjek, vidimo da slabi čovjek sanja gotovo jednako tako kako je stvari doživio,
a da jaki sve stvari mijenja dajući im nove oblike i ucjepljujući im boju svoje naravi. Ako na ispravan
način takve stvari proučavamo do kraja, dobivene rezultate možemo usporediti s načinom čovjekovog
ponašanja u budnome životu. Otkrit ćemo nešto iznimno zanimljivo. Otkrit ćemo istinitost ovoga što
slijedi: Neka vam netko ispriča svoje snove, obratite pozornost na to kako se pojedina slika sna nadovezuje
na drugu, kakve oblike poprimaju ti snovi; a nakon što ste sebi stvorili predodžbu ο vrsti sna, pogledajte
na samog čovjeka. Potaknuti predodžbama koje ste stvorili ο njegovim snovima, moći ćete doći do
prave slike ο čovjekovom ponašanju u životu. Tako se otkrivaju njegove čudnovate tajne. Promatramo
djelatnost nekog čovjeka. Upoznajemo njegovu individualnost.
Kažemo: Čovjekovo djelovanje potječe samo jednim dijelom iz njegovog pravog bića, iz
njegovog Ja. Jer, kad bi to ovisilo ο njegovom Ja,čovjek bi, zapravo, činio ono što sanja. I kad bi to
ovisilo ο Ja, nasilna bi narav bila u životu tako nasilna kao kad sanja. A netko čiji život u snovima ostaje
121
gotovo neizmijenjen u životu bi se posvuda povlačio,pustio bi da život teče svojim tokom, pustio bi da
se stvari događaju, utjecao bi na život što je moguće manje, samo bi toliko utjecao koliko i u snovima.
A odakle još ono drugo što se s čovjekom događa?
Dragi moji prijatelji, lako je reći: To čini Bog,to čine duhovi svijeta. — Čovjek, naime, ne čini sve
sam. Sto inače čini, čini, naime, toliko koliko zapravo sanja. Ono drugo se radi na njemu i pomoću njega.
Čovjek se u životu obično ne školuje u tim stvarima.
Kad bi se školovao, uvidio bi da u životu ima toliko aktivnog udjela koliko ima aktivnog udjela u svojim
snovima. Nasilnog čovjek svijet sprječava da bude nasilan kao u snovima; u slabome čovjeku djeluju
nagoni, i opet je život taj koji dodaje ono što se zbog čovjeka događa, a što on ne bi sanjao.
Zanimljivo je promatrati čovjeka dok obavlja neku djelatnost i zapitati se: Što dolazi od njega,
a što od svijeta? — Od njega dolazi jednako toliko koliko ο toj stvari može sanjati. Svijet kod slabog
čovjeka nešto dodaje dok kod nasilnoga nešto oduzima.
Promatran ovako san postaje izvanredno zanimljivim jer dopušta dubok uvid u čovjekovo biće.
Nešto od onoga što sam ovdje rekao došlo je, doduše iskrivljeno i karikirano, do svijesti psihoanalitičara,
ali oni ne mogu zagledati u živo tkanje ljudske prirode i zato sve iskrivljuju u karikature.
Iz današnjega sasvim izvanjskog promatranja vidite kako je za razumijevanje ovih stvari potrebno
doći do vrlo istančanog razumijevanja duše. Bez te se spoznaje ništa ne može znati ο odnosima života
snova prema vanjskoj stvarnosti. Stoga sam jednom rekao: Psihoanaliza je diletantizam jer ništa
ne zna ο čovjekovom vanjskom životu. No, ona je
122
diletantizam i zato što ništa ne zna ni ο čovjekovom unutarnjem životu. A ta dva diletantizma ne samo
da se zbrajaju nego se multipliciraju jer se nepoznavanjem unutarnjeg života uništava onaj vanjski,
a nepoznavanjem vanjskog uništava sav unutarnji.
Ako se d pomnoži s d, dobiva se diletantizam na kvadrat. Tako je psihoanaliza diletantizam na kvadrat: dxd=d2 .
Udubljivanjem u izmjenična stanja budnosti i sna čovjekovo se biće može sagledati tako daleko
da to sagledavanje zaista vodi do inicijacijske znanosti.
Pogledajte sada još nešto ο čemu sam ovdje govorio. To je činjenica da čovjek duševnim vježbama,
meditacijama može ojačati snage svoje duše te da običnim mišljenjem, manje ili više besadržajnim
apstraktnim mišljenjem napreduje do unutarnje jasnog, slikovitog mišljenja, do imaginacije. Rekao
sam vam da čovjek s imaginacijom napreduje do zahvaćanja čitavoga svog života onako kako je kao
eterski impuls rođenjem i začećem — zapravo prije rođenja i začeća — postavljen u zemaljski život.
San donosi sjećanja na ono što čovjek doživljava na vanjskom planu otkako je u ovom životu stupio na Zemlju.
Imaginacija donosi slike koje, ovisno ο vrsti doživljaja, mogu biti vrlo slične slikama snova; ali one
ne sadrže sjećanja na zemaljski život, nego sjećanja na predzemaljski život.
Smiješno je kad ljudi koji ne poznaju duhovnu znanost kažu da imaginacije mogu biti i snovi. Trebali
bi promisliti što se to u imaginacijama sanja. U tim snovima nema ništa od onoga što je poznato osjetilima
jer njihov sadržaj prikazuje čovjekovo biće prije negoli je uopće imalo osjetila.
Imaginacija uvodi čovjeka u jedan novi svijet.
123
Postoji, međutim, velika sličnost između druge
vrste snova i onoga što se doživljava u imaginaciji,
kada se ta imaginacija, zahvaljujući vježbama, razvije
u duši. Tada se u punoj jasnoći doživljavaju
slike, moglo bi se reći, egzaktno se doživljavaju veličanstvene
slike. Doživljava se čitav jedan svemir,
predivne slike s bogatstvom boja, slike tako moćne
da u svijesti ne ostaje ništa drugo doli tih slika.
Kad bi ih se htjelo naslikati, bio bi to veličanstven
prizor. No, bio bi to samo trenutak koji se ne da
zaržati, kao što se ni munja ne može naslikati nego
tek jedan njezin trenutak; jer sve se to odvija u
vremenu. Ipak ako se zadrži, ma i samo trenutak,
slika je veličanstvena.
124
[... ]
