Citat:
Meni je uvijek bio problem rasuđivati bez upliva emocija. Prema teoriji kognitivne psihologije, takvo rasuđivanje spada pod jednu od kognitivnih distorzija. Prema učenju 4. puta, to je primjer progrešnog rada centara, tj. upliva emocionalnog u intelektualni centar.
Mislim da bi jedno “hladno rasuđivanje” bilo karakteristično za psihopate dok kod ‘normalnih’ (‘vanjskih’) ljudi prilično često dolazi do ‘miješanja’ emocija u različitom stepenu. (Mada se može reći da psihopate više projiciraju svoje deluzije na realnost, nego što ‘rasuđuju’, nastojeći tako da je kreiraju, tako da o nekom zdravom rasuđivanju tu ne može biti govora, nego više o “kalkulisanju bez emocija” prilikom pokušaja ostvarivanja svojih ciljeva ili aplikacije svojih deluzija).
Međutim, zavisi dosta i kakva je tema rasuđivanja. U mnogim slučajevima, moguće je zauzeti čisto naučni pristup pokušavajući doći do zaključka čisto uz pomoć evaluacije činjenica. To je moguće prilično lako sprovesti u slučajevima kad nas rezultat nekog istraživanja lično ne dotiče, bio on ovakav ili onakav.
Kod bavljenja problemima koji se javljaju u svakodnevnom životu kod mnogih od nas emocije prevlađuju, te utiču na kvalitet rasuđivanja, odnosno, dovode do distorzije u rasuđivanju. U takvim slučajevima, emocije utiču i na kvalitet čovjekove percepcije. Tako mi često ne vidimo ono što ne želimo da vidimo ili što je “ružno” (subjektivan pojam) ili što nam narušava nase lične iluzije kao i one iluzije koje dijelimo s drugima. S tim u vezi, može se reći da nam emocije ‘regulišu’ percepciju. One takođe imaju dosta udjela u radu onih ‘odbojnika’ koji se pominju u učenju 4-ti put. S tim u vezi, one imaju i dosta udjela u našem laganju samih sebe.
U Istočnoj gnostici značaj emocija se naglašava jer bez njih nismo nigdje prispjeli. Međutim, ova vrsta emocija o kojoj pričamo bi uglavnom bile tzv. ‘lažne’ emocije koje potiču iz ‘donjeg emocionalnog centra’. S obzirom da se (prema Doktrini) viši intelektualni centar ne može dostići direktno preko nižeg intelektualnog centra, nego samo preko višeg emocionalnog centra, onda nam ostaje da te ‘emocije’ koje nam stižu odozdo “preradimo” tako da ih na neki način iskoristimo kao “vozilo” za dosezanje “višeg emocionalnog centra”, preko kojeg bi onda bili u stanju dosegnuti i viši intelektualni centar. Naravno, ovo je mnogo lakše reći nego izvesti u praksi ali se čini da je to jedini način za povezivanje sa našim gornjim centrima.
Mislim da je dosta toga vezano i s tim kojeg je čovjek tipa (što je pomenuto u donjem izvodu).
Citat:
Prema Mourajevu, ja bi sebe mogao "smirivati" laganjem sebe.
Dakle, to svi mi, manje više, stalno i radimo.
Citat:
Međutim, budući da rasuđujem pod utjecajem emocija, teško da uopće mogu razaznati granicu između samo-smirivanja i zdravog (samokritičkog) rezoniranja.
Mislim da bi “zdravo rezoniranje” u pravom smislu riječi bilo moguće samo uz pomoć višeg intelektualnog centra. Međutim, mi kontakt s njim rijetko kad smo u stanju ostvariti, tako da većinom samo “imitiramo” rezonovanje. Uglavnom nas emocije iz donjeg centra zadrže pod svojom kontrolom, pa onda tražimo kompromis pokušavajući da ih pomirimo sa nekim zaključcima iz nižeg intelektualnog centra, tako da vuk bude sit a ovce na broju. Naravno, tako rijetko kad i stižemo do nekih objektivnih opservacija.
S tim u vezi “zdravo rasuđivanje” nije ni moguće sprovesti iz donjeg intelektualnog centra iz kojeg mi uglavnom rasuđujemo uz pomoć emocija iz donjeg emocionalnog centra (nijedan centar nije potpuno čist). Zdravo rasuđivanje bi čovjeku omogućilo da vidi realnost objektivno, odnosno, da optimizira svoje ponašanje ili dejstvovanje a ukoliko smo imalo pošteni, vidjećemo da nam to rijetko polazi za rukom. Tako mi “rupe” u našem rasuđivanju krpimo našim nagađanjima ili ličnim projekcijama koje su opet u skladu s našim predrasudama, željama ili nastojanjima. Međutim, sve je to “biznis donjih centara”.
Citat:
Drugim riječima, za mene je izuzetno bitan normalan rad intelekta, jer mi
je on jedini alat kojim bi mogao realno sagledavati stvari. (Mislim da je rečeno
u beelzebubu kako je intelekt jedini dio našeg bića koji nije atrofirao i koji se
nalazi skoro u prvotnom stanju).
Opet, kad kažemo ‘intelekt’, to obično podrazumijeva naš donji intelektualni centar čija je sposobnost “normalnog rada” i “realnog sagledavanja stvari”, prilično upitna. Nadalje, on ima i osobinu da nas uvjerava da mi neke stvari vidimo realno, dok nas u stvari laže. Samom svjesnošću o postojanju viših centara i manama donjih centara, čovjek već dolazi do neke tačke gdje se može staviti u ulogu posmatrača a svoje opservacije da ne uzima zdravo za gotovo. A isto tako, ni svoje zaključke. Što se više budemo trudili prilikom tog procesa, utoliko će i naše opservacije postajati objektivnijim.
Citat:
Kako vi povlačite granicu između zdravog rasuđivanja i samo-smirivanja??
Na žalost, kod mnogih od nas pojmovi “zdravo rasuđivanje” i “samo-smirivanje” podrazumjevaju sinonime. Mislim da je razlog za to uglavnom taj što su neki bitni aspekti objektivne realnosti u svojoj suštini neprihvatljivi za tzv. “vanjskog čovjeka”.
[Evo jedan primjer. Zamislimo jedan scenario kao iz nekog filma strave i užasa. Recimo, u našem organizmu se desio neki “kuršlus” koji nam je pokvario naše ‘odbojnike’ ili ‘sistem za samo-smirenje’. Tako se čovjek “naglo probudi” i postane svjestan da se zadesio u ludnici. Oko njega sve ludaci, a što je još gore, tim ludacima se hrane neki entiteti koji su ih zatvorili u tu ludnicu i čuvaju ih tamo. Čovjek uz to shvati i to da to ludilo ljudi s kojima se nalazi u ludnici nije prirodno, nego inducirano od strane čuvara ludnice. (Recimo, nešto slično kao u filmu Let iznad kukavičjeg gnjezda gdje se pacijenti lobotomiziraju kako bi ih se lakše kontrolisalo). Tu bi većina tako naprasno probuđenih pukli, usljed “meteža donjih centara” koji bi nastao tom prilikom ili bi se sami počeli lupati čekićem po glavi ne bi li se ponovo “onesvjestili”. Ukoliko bi čovjek preživjeo inicijalni šok i počeo pričati drugim ludacima o onome šta vidi, ovi bi ga počeli smatrati luđim od sebe, te bi ga zatvorili u jedno posebno odjeljenje koje je predviđeno za teže slučajeve. Ako bi ovaj uspjeo izbjeći ludnicu-u-ludnici i ostao uporan, onda bi ga razapeli. Ukoliko bi i to uspjeo izbjeći, (što znači da je ipak nešto pametniji), on bi kao takav postao opasan po stabilnost situacije u ludnici, te bi ga ‘čuvari’ neutralisali. Naravno, ludnica je prilično dobro zaključana a i čuvari budno motre na ponašanje ‘pacijenata’.
Dakle, s obzirom da bi ljudi oko njega živjeli u ‘svojim’ iluzijama nesposobni da vide objektivnu realnost, dok bi oni istovremeno voljeli te svoje iluzije, bili ponosni na njih, pa ih tako i branili od svakoga ko bi pokušao da im ih naruši, on bi se i sam morao praviti da je lud kao i ostali, kako ne bi postao meta njihovog napada. A ludnica ko ludnica, svašta se u njoj može vidjeti. Tako bi on vjerovatno nekom prilikom naišao i na jednu prostoriju gdje su se okupili neki od ‘naprednijih’ ludaka, te vodili raspravu na temu: “uticaj emocionalnog faktora na proces rasuđivanja”…]
Citat:
Izuzetno me to zanima, jer znam da različito percipiramo. Moja percepcija
je pod velekim utjecajem emocija, ali znam da neki ljudi percipiraju pretežno
kroz intelekt/racio.
Sad se postavlja pitanje, koliko čovjek stvarno želi da percipira/vidi, odnosno, koliko je on u stanju da akomodira objektivne realnosti u svoje biće!? Obično, istinskim razvojem čovjekovog bića, ‘automatski’ se razvija i njegova percepcija a taj proces nije baš brz.
**
U nastavku, par izvoda iz knjige Gnosis I, u vezi sa ovom tematikom:
Citat:
Moramo ponovo da naglasimo da živimo u svijetu poznatom kao Mixtus Orbis, gdje su istinske i imaginativne činjenice i fenomeni savršeno izmješani, odnosno, neraspletivo isprepleteni. Teškoću u njihovom razdvajanju čini to što - ono što je zamišljeno liči na istinsko, na sličan način kao što pozadina ogledala odražava ono što je prezentirano s njegove čelne strane. Kada smo okruženi ogledalima, mi veoma lako gubimo osjećaj za to šta je stvarno istinsko a šta nije.
(...)
Iako je Nestvarno po svom izgledu veoma blizu Stvarnom, kao što je to slučaj sa ogledalima, između njih uvijek postoji razlika, jer tu dolazi do obrtanja slike u odnosu na stvarni objekat – ovo važi za sve što proističe iz nestvarnog a nama daje priliku da mi to primjetimo, odredimo, odnosno, - prepoznamo.
‘A’ uticaji, među kojima mi živimo, po svojoj prirodi su nestvarni, međutim, oni mogu da proizvedu stvarne efekte, odnosno, posljedice. To je upravo ono što se stvarno događa u životu. Tako nas npr. strah od nekog zamišljenog događaja može navesti na to da poduzimamo određene mjere zaštite.
Postoje dva praktična metoda za razvijanje sposobnosti pronicljivosti, koje preporučuje Tradicija. Svaki od njih je pogodan za jedan od dva tipa čovjeka, koji su danas najviše zastupljeni u ovoj našoj današnjoj civilizaciji.
- Negativna metoda – ili metoda isključivanja, preporučuje se za čovjeka br. 3 (intelektualni tip).
- Pozitivna metoda – metoda unutrašnje integracije, preporučuje se za čovjeka br. 2 (emotivni tip).
Čovjek br. 3 ima tendenciju da ne vjeruje. On je više skeptične prirode – i on teži da podvrgava jednoj kritičkoj analizi sve činjenice i probleme s kojima se suočava u svom životu. Centar gravitacije njegovog mentalnog života je u intelektualnoj aktivnosti. Negativna metoda uzima ovo u obzir. Tako, posmatrajući kretanja u unutrašnjem životu, ona poduzima jednu njihovu kritičku i nepristrasnu analizu. Radi se o opservaciji pojavljivanja i gubljenja malih ‘Ja’ ili cijelih grupa sačinjenih od tih malih ‘Ja’, i u njihovom prepoznavanju što kasnije vodi ka shvatanju da se tu radi o jednom ‘Ne-Ja’. Nadalje, određen trud mora da se uloži kako se čovjek ne bi identifikovao s njima.
Tako, malo po malo, on raspoznaje i izbacuje sve ono što ne indicira, odnosno, nema tendenciju trajnog i stabilnog postojanja u strujama njegovog mentalnog života. Kada se ovakve konstatacije stalno ponavljaju na jedan kontrolisan način, posmatrač će primjetiti da određeni elementi imaju trajnu i stabilnu prirodu, te se kao takvi ne mogu podvrgavati principu objektivnog isključivanja: on će se onda naći relativno blizu praga svog istinskog ‘Ja’.
Ova metoda ne traži od čovjeka nikakve ideale i vjerovanja.
Jedina opasnost ove metode je u tome što ona traži od čovjeka jednu potpunu nepristrasnost prilikom tih njegovih posmatranja, iz kojih će on kasnije sam izvlačiti zaključke.
Ukoliko čovjek ne uspije da bude nepristrasan u svemu ovome, onda mu prijeti opasnost da zapadne u iluziju dublje nego što se u njoj prethodno nalazio. Tako će se on naći u situaciji koja je gora od one prijašnje, i ne samo to, uspostavljene veze između njegovih centara mogu popucati i ako njegov magnetni centar nije dovoljno jak da preuzme kontrolu nad njima, onda će čovjek postati nemoralan i opasan, kako za sebe samog, tako i za druge.
**
Druga, pozitivna metoda, odnosi se na čovjeka čiji se centar gravitacije mentalnog života nalazi u njegovom srcu. Taj čovjek ima neki svoj ideal i pokušava da ga ostvari. On će u tom slučaju morati da sastavi, odnosno, pridruži sve elemente u njegovoj Ličnosti koji u sebi sadrže sjemenje tog ideala. Ova metoda je suprotna od prošle po tome što se ovdje ne radi ni o kakvom isključivanju nestabilnih elemenata, nego o sintezi onih elemenata koji imaju određene karakteristike.
Ni ova metoda nije bezopasna. Opasnost se ovdje nalazi u odabiranju pravog ideala. Ukoliko to nije učinjeno sa jednom dubokom iskrenošću prema samom sebi, onda u čovjeku dolazi do podijeljenosti i pucanja unutrašnjih veza, što na kraju može završiti rascjepom u Ličnosti.
Nepristrasnost i iskrenost prema samom sebi su dva ključna pojma u svemu ovome.
Još jedna stvar koja nas često dovodi do zabune je ta što mnogi od nas misle da je teoretsko znanje o svemu ovome sasvim dovoljno, da bi čovjek mogao napredovati. Naravno, tu se radi o jednoj velikoj zabludi.
U realnosti, ezoterički rad zahtijeva jedno neprestano ulaganje napora u analizu i sintezu, kako bi se konsolidovalo svako zrno uspjeha kojeg smo skupili na našem maršu prema Putu, ili na Putu.
Uticaji kojima nas život neprestano izlaže su izmješani i uzurpirani. Mi posjedujemo određene sposobnosti i jednu određenu slobodu djelovanja, kako bi mogli birati između njih. Mi takođe posjedujemo jednu silu koja nam može omogućiti da radimo na tom izboru. Ta sila se zove – pažnja.
Pažnja je jedini kapital kojeg mi posjedujemo. Međutim, mi ga možemo koristiti na ispravan ili pogrešan način. U mnogim slučajevima, moglo bi se reći da je to jedna naša sposobnost koju mi rijetko koristimo, te je tako jednostavno, puštamo da se raspršava. Pažnja nam je veoma bitna, pogotovo za kontrolu negativnih emocija, koje nas oslabljuju i u nama izazivaju gubitak onih sila koje smo uspjeli da skupimo uz pomoć velikog napora. U nekim slučajevima, to može ići toliko daleko da uzrokuje jedan potpuni raspad sistema unutar nas. Jedno budno motrenje će nam pomoći da zaustavimo ovu vrstu emocija u momentu kad se one pojave. Kasnije ćemo biti u stanju da na terenu koji je pročišćen na ovaj način, pustimo pozitivne emocije da slobodno teku i tako nas obogate i omoguće nam da skupimo dodatnu snagu, koja će nam onda omogućiti da nastavimo sa svojim ezoteričkim radom.
**
Citat:
Mi živimo u jednom svijetu kojim upravljaju laži. Laganje i potkradanje su dominantne crte ljudskog karaktera, bez obzira o kojoj nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj grupi ili staležu da govorimo.
Čovjek laže zato što u svijetu koji je upravljan od strane laži, drugačije nije ni moguće. Čak bi se moglo reći da se napretkom naše civilizacije povećava i potreba za laganjem. Istovremeno, mi živimo i u zoni ‘jednog’ lažnog boga, koji nam se kroz istoriju predstavljao pod raznim imenima.
Ipak, tamo negdje duboko u sebi večina ljudi osjeća da nebi trebali lagati. Tu se često radi o jednoj reflekciji tzv. pre-adamične svijesti ili nostalgije za vremenima kada smo živjeli na jednoj višoj ravni postojanja, gdje laži nisu ljudima bile potrebne.
Čovjek, poistovijećen sa svojom Ličnošću, ima tendenciju da misli kako će lažima moći sebi da osigura mnogo povoljniju poziciju u ovom životu. Međutim, često se zaboravlja da laži obavezuju, kad se jednom izuste.
Hipokrizija je najpodmukliji oblik laži. Postoje različiti aspekti ovog problema:
- laganje drugih
- laganje samog sebe
- korisne laži
- beskorisne laži
- hipokrizija
- integralne laži
Integralno laganje je karakteristika onih ljudi koji imaju potrebu da lažu i varaju cijelo vrijeme ili kad god im se za tako nešto ukaze prilika, te na kraju počnu da vjeruju u svoje vlastite laži i tako izgube osjećaj za istinu. Hipokrizija i integralno laganje su dva slučaja koje je najteže liječiti.
Čovjek mora uložiti znatne napore kako bi se riješio potrebe za laganjem a pogotovo navike. Oni kojima to ne pođe za rukom, ne mogu očekivati nikakve znatne rezultate u svom ezoteričkom radu. Istina ne trpi laži u svojoj blizini. Mi moramo biti čistog srca i žedni pravde. Kad čovjek postane ‘unutrašnji čovjek’, onda mu ovo što je ovdje rečeno, neće biti nimalo nepoznato:
[Ne lažite jedan drugoga; svucite staroga čovjeka s djelima njegovijem; i obucite novoga, koji se obnavlja za poznanje, po obličju onoga koji ga je sazdao. (Kol. III 9-10)]
Radi se o jednom putu istinske Ljubavi. Šta je to istinska Ljubav?
[Ljubav dugo trpi, milodušna je; ljubav ne zavidi; ljubav se ne veliča, ne nadima se, ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne srdi se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi; a raduje se istini, sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi. Ljubav nikada ne prestaje, a proroštvo ako će i prestati, jezici ako će umuknuti, razuma ako će nestati. (Kor. XIII 4-8)]
Onaj koji dosegne (istinsku) Ljubav neće više biti u stanju da laže.
~***~
Svi oni koji odlučno stupe na stazu u nadi da će stići do Puta, moraju razumjeti važnost problema laganja. Bitka protiv laganja je duga i iscrpljujuća. To je prvenstveno jedna bitka protiv nas samih, protiv naših spontanih tendencija i protiv mehaničnosti koja nas stalno navodi na laganje.
Beskorisne laži su mnogo manje štetne od laganja samog sebe, te ih je stoga lakše savladati i eliminisati.
Laganje samog sebe je veoma opasno, jer se tu često radi o veoma prefinjenim lažima koje je veoma teško prepoznati. Da bi se uspjelo izaći na kraj s ovom vrstom laganja, potrebna je jedna stalna pažnja u kombinaciji sa prisustvom u samom sebi.
Laganje drugih je mnogo lakše za kontrolisati. Potrebno je samo obratiti malo više pažnje na ono što nam izlazi iz usta. U momentu kada nam se laž nađe na vrh jezika, potrebno je da uložimo samo malo dodatnog truda u obliku pojačane pažnje i tako ćemo je spriječiti da sklizne u konverzaciju.
Preporučuje se da se u bitku za Istinu krene upravo od tačke obračunavanja sa ovom vrstom laganja.
Mi imamo mnogo ličnih stavova, principa i uvjerenja koji nisu ništa drugo do podmukle i vješto zamaskirane laži. Jedna neprestana analiza i preispitivanje, jedini je način na koji se možemo otarasiti ovih naših duboko ukorijenjenih laži.
Jedan od primjera laganja samog sebe je i kada se čovjek nađe u bračnoj vezi koja ne funkcioniše, dok on uporno pokušava da racionalizuje stvar i nalazi bezbroj opravdanja za situaciju u kojoj se nalazi. Svaki pokušaj održavanja takvih veza može da ima veoma ružne konsekvence. U vezi s nekim aspektima ove problematike, bitno je razumjeti koncept “polarnih bića”, o čemu ćemo govoriti kasnije.
Čovjek koji počne s borbom protiv laganja samog sebe mora biti svjestan da bi njene posljedice mogle da podrazumijevaju rušenje nekih ili svih njegovih najviših “životnih vrijednosti ili principa”. Međutim, to se događa i kod nekih koji nikad nisu imali priliku da poduzmu bilo kakvu vrstu ezoteričkog rada, te ih upravo to nagoni da krenu u potragu za vrijednostima koje su mnogo čvršće, stabilnije i trajnije.
Tako se opet vraćamo na onu konstataciju da istinski ezoterički rad može da počne tek onda kada čovjek doživi, odnosno, prođe kroz jedno opšte bankrotstvo i kad odbaci sve svoje dotadašnje bogove i svetinje.
~***~
Objektivni rezultati u ezoteričkom radu mogu se dobiti tek onda kada čovjek prestane da laže samog sebe. To je ujedno i razlog zašto ovoliko naglašavamo važnost izlječenja od ove duboko ukorijenjene čovjekove navike. Zajedno sa napretkom u tom radu na samom sebi, čovjekovi lijepi snovi nestaju jedan za drugim. On će ponekad žaliti za njima, međutim, ono što će istovremeno početi da se sve više pojavljuje, to je – istina i osjećaj slobode.
Tokom ove operacije untrašnjeg pročišćenja, koliko god ona da bila bolna, tragaoc će imati sve jači i jači osjećaj duboke zahvalnosti za svoje oslobođenje od ovog apsurdnog ropstva koje ga je napravilo objektom u odnosu na izmišljena ljudska prava i slobode. Tako, tragaoc ponovo postaje jedan subjekat, što mu po božanskom pravu i pripada. Nakon što dosegne određen stepen svog unutrašnjeg oslobođenja, čovjek će razumjeti punu vrijednost magične moći slobode.
...
Prijava
FAQ
Pretraživač
Buahahaha ](./images/smilies/eusa_wall.gif "Brick wall")
.Samo polako, sigurno i uporno.
.
