...i udrio ga tom istom cokoladom po glawi, te utekao s mjesta nesrece.
uskoro je tu dosao nick brawo da izwrsi jednu potencijalno ozbiljnu istragu jer mu je jednom dawno swizac obecao cokoladu preko weze, no nije mu je dao zbog jednog konflikta koju su imali medju sobom jako dawno.
inspektor brawo sada za inat namjerno ukloni neke dokaze da zajebe rjesawanje slucaja, a swe zbog jedne cokolade i nikada ne ispunjenog obecanja. i tih opojnih emulgatora. sta ego uradi, nitko ne moze da poprawi.
na kraju dana, inspektor se uputi ka swom malom domu, s rukama u djepowima one dugacke jakne koja mu je skriwala to izmuceno lice zbog tih pustih istraga kao i neplacenih racuna koji ga cekaju doma na onom frizideru. to je TAJ jebeni "the" frizider i uwijek ti "the! racuni (za naplatu, narawno) da ga podsjete. treba platiti. opet i opet. "jebo sustaw! ocu swoju mini elektranu da mogu pocet razmisljat o metafizici!", kaze on i nastawi hodati onako umoran i zeljan tog tusiranja...
***
uprawo je trebao da skrene u tu mracnu s tek jednom kandelabrom (tamo pri kraju zgrade) oswjetljenu ulicu prema stanu, kad ju ugleda kako swa uplakana i u strahu stoji pored njegowog ulaza. koga pitate? pa ona je bila jedna "malena djewojka". bar je on to TAKO znao goworiti i pricati sa nekom sjetom dok je ispijajao wec drugu kavu sa swojim dobrim prijateljem i kolegom jamesom. sjecao se nje i onih dana kada je je tek upoznao. bolje receno - prwi put widio. plesala je swa zanosna i spremna da onim swojim zenstwenim bokowima te lijepim grudima zawede i izludi swe muskarce u klubu. radila je to jer je znala. i radila je to odlicno.
njega je medjutim nekako cudno pogledala prilikom ulaska u taj nocni klub. kao da je - osjetila. nick kao i uwijek, otisao je do bara i pogledao konobaricu onim istim umornim (ponekad i izgubljenim) pogledom. narawno, slijedio je jedan gusti sok s malo leda.
ispijajuci taj sok(ic) nije ni bio swjestan da je promatran. da ga promatra. te oci crne kao da su tog trenutka pronasle neki melem. jeste, zracio je nick nekom pozitiwnom, a opet tuznom energijom. mozda je to ono sto ju je priwuklo, no...
"sto ti je?!", zabrinuto pita nick gospodjicu daisy dok je skriwala te (uwijek) primamljiwe oci. poneko zawijanje i nakon toga pad nekoliko me(n)talnih kanti za smece, odawalo im je da wjerojatno neki macak (ili wise njih) ganja(ju) neku zenku zbog one stwari. kad priroda zowe, ne pita se nista. wrazje macke, ne gledaju wise ni da je li weljaca u pitanju, iako je bio studeni. hladan i saw mokar. gdje ces gore.
"ne pitaj.", odgowori swa poplasena. krhka, kao i uwijek. "idemo gore na jedan caj od metwice. znam da to najwise wolis. zar ne?". lukawi nick, znao je to dobro. pogledawsi ga njezno, kako je samo njega znala, dala mu je do znanja da pristaje na jedno toplo pice. uspinjuci se stepenicama jer (widi cuda) lift opet ne radi - "pa kojeg wraga ja placam onom domaru mjesecno 50$?", upita se hodajuci tim istim hladnim i starim stepenicama, ali nekako kao da je swu tu hladnocu i starost iz tih skalina izbila ona samom swojom pojawom. dok se onako elegantno i profinjeo uspinjala gore nije mogao odoljeti a da ju ne pogleda. narawno, bio je iza nje. pa dame imaju prednost, zar ne?
otworiwsi wrata od stana, izgled hodnika i tamo u daljini dnewne sobe odawao je (njoj) nedostatak zenske ruke. "moram do wc-a", kaze ona i sjecawsi se wec gdje je to, ode, upali swjetlo te udje. gledao ju je tih par sekundi i osjetio ustwari kako ju nikada nije ni prebolio. cudno je to swe...
dok je kuhao wodu za njezin omiljeni caj, dolje na ulici se na trenutke moglo cuti zawijanje. "wrazje macke", promrmlja onako izgubljeno kao da im malo i zawidi, digne cajnik sa stednjaka i stane sipati wodu u salice.
"oh boze!", pomislio je u sebi dok ju je gledao u onoj njegowoj omiljenoj plawoj kosulji kako tek istusirana i rascepurane kose izlazi iz toaleta. "kako bozanstweno izgleda i kako samo "pogodi" sto ce obuci na sebe?", goworio je potiho a nije bio ni swjestan da je wec napunio njezinu salicu i da se ostatak wruce wode slijewa niz kuhinjske kredence. "jebemu mater!" rece pomalo powisenim tonom dok je uzimao neku krpu koja mu je bila pri ruci da pobrise wodu sa poda.
"pusti, ja cu", uzme krpu iz njegowih ruku te stane brisati pod. nije ni osjetila kako mu je srce zakucalo kada ga je slucajno dodirnila prstima. nije ni znala.
"gdje sa owim?" upita pokazujuci glawom prema krpi. "tamo u wc-u imas kantu za necisto rublje. baci tamo". mora se priznati da je imao srece wise nego pameti jer mu je ostalo wode u cajniku bas za jos jednu salicu te ju je s gustom ulio u drugu. stawio je metwicu sebi i njoj te nadodao smedji secer. iako je nedawno gledao neki dokumentarac na tw-u u weze secera te mu je nacin na koji ga i od cega swe rade zgadio ziwot, owo je bila posebna prigoda za uziwanje. "slatko stworenje zahtjewa slatke dodatke", rekao je to i uputio se sa salicama saw u nekoj cudnoj i (pomalo se cudio tome) romanticnoj euforiji prema dnewnoj sobi.
"widim, oscar peterson je jos na gramofonu?" kaze ona ispijajuci caj dok je prstima prolazila po dawno zaborawljenim trenucima u toj sobi i sada (at last) swa wec smirenija. "da, da. nekako mi je on poslije tih gadosti koje doziwim na poslu swe sto mi treba. sta cu..." rece on i zawali se u onu njemu tako udobnu i dragu fotelju. ah, ta stara fotelja wrijedi zlata. taj arhetip kauca se u owih 20 godina totalno prilagodio konturama njegowog tijela te se ponekad prilikom spawanja osjeca kao da je dio njegowog bica. diwota, a i krhko stworenje je jos tu...
***
pricali su do dugo u noc, dok se (widi wraga) wani prestankom kise nije pojawila swjetlost koju na neki "normalni nacin" nisu odawno widjeli. bio je to mjesec i ta njegowa magicna i newina swjetlost koja je ispunjala na pola izneredjeni stan i u kombinaciji sa oscarom petersonom koji se, uzgred receno, wrtio po n-ti put, stwarala u njemu dawno poznati i tako nedostajali osjecaj. prepustio se i opustio, kao sto je jednom procitao u nekom metafizickom casopisu "nexus". sjeca se da je to buddha rekao i widi wraga, u prawu je bio - djeluje. swe ostalo dolazi samo po sebi. "
penso positiwo" rece da umiri sebe jos wise, digne se sa onog ugodnog kauca na kojem je ona lezala s jastukom ispod glawe i ode da pojaca mrwicu jednu njoj dragu stwar. "
'you go to my head' budi lijepe uspomene..." kaze on i pogleda ju u oci.
"sjecas se?!", malo se usprawi s kauca, izjawi tu recenicu a da nije ni bila swjesna da je njezin mr. ozbiljni, kako ga je nekada znala iz zafrkancije zwati, jos prije par sekundi skuzio da je jastuk na kojem je njezno lezala padao na pod. pribliziswi se njoj u isti mah kada i pad jastuka podu, pogledi im se owaj put sretnu nekako cudno, energicno, njezno, romanticno. osjetio je to, a i ona je kad ga je prihwatila onako iskreno. bio bi lud da je nije pokusao poljubiti. ta, ljubaw ide postepeno, lagano, pomalo.
nije mogao odoljeti mirisima te njezine crne kose koju je citawu noc dodiriwano prstima budeci u sebi dawno zaborawljene trenutke. "lijepo stworenje" kaze potiho u sebi dok ju je gledao kako kasljuca sramezljiwo i plasljiwo, a ona se samo okrenula i nastawila spawati. "malena sanja." kaze i utone u san dok je g. peterson ponawljao njima wec odwec priwlacne klawirske skale u swom poznatom jazz stilu.
a mjesec? mjesec im se samo smijao sto ih (opet) widi zajedno...
THE END
