Pred neko vrijeme je izasla knjiga od Chopre - Treci Isus
http://www.dvostrukaduga.hr/index.php?o ... &Itemid=28
Prenosim vam prijepis predavanja od Kezele-a koje je odrzao u sklopu promocije te knjige. Meni osobno jako interesantno predavanje.
Isus je vjerojatno najspominjanije ime u povijesti čovječanstva. Milijuni ljudi ga zazivaju u molitvama, a isto toliko, ako ne i više, u psovkama. Teško je uopće i pomisliti da se o njemu može reći nešto što se još nije čulo ili napisati nešto o čemu se još nije čitalo. Međutim, nadam se da će se to ipak dogoditi, kako večeras, tako i sutra odnosno kasnije, kad budete čitali ovu knjigu.
Deepak Chopra se izgleda prihvatio složene zadaće da o svakom od velikih učitelja nešto kaže, objasni ili barem iznese svoje mišljenje. Moram priznati da sam isprva, kad sam čuo za te dvije njegove knjige “Isus” i “Treći Isus” bio pomalo skeptičan, baš kao i, vjerujem neki među vama. Na posljetku, Chopra je Indijac, američki guru – što on zna o Isusu?
Kako sam kaže, u djetinjstvu je živio među irskim kršćanima, kojima i posvećuje ovu knjigu, a njegov mu “duhovni status” (ako tako nešto postoji) ipak daje određeni autoritet po duhovnim pitanjima. A zasigurno ćemo se složiti da je Isus – duhovno pitanje.
Isusuvo je učenje (odnosno ono što se predstavlja kao njegovo učenje) imalo najveći utjecaj na trenutnu civilizaciju, a i dan danas, dvije tisuće godina nakon povijesnog razdoblja u kojem je živio, u njegovo se ime donose odluke koje snažno utječu na svijest pa i na postupke cijeloga svijeta.
Nema spora o tome da se radi o iznimno značajnoj temi, o nevjerojatnom učitelju i božanski nadahnutom čovjeku, za kojeg mnogi tvrde da je bio, doslovce, božji sin. Naravno, njegovo učenje potvrđuje da je tako nešto istinito i za svakoga od nas.
Ipak, Isus je bio nešto posebno.
Prije petnaestak godina, kad sam pisao jednu od svojih prvih knjiga – Stvaranje sreće – uvelike sam se oslanjao na rečenice iz Novog zavjeta. Praktično svako poglavlje počinje nekim navodom, nekim Isusovim riječima. To, naravno, nije slučajno. Iako sam pisao o stvarima koje se ne uklapaju u službenu doktrinu kršćanstva, potvrde za učenja koja sam iznosio uopće nije bilo teško naći i u nekom od službenih evanđelja Novog Zavjeta.
Mogao sam jednako tako upotrijebiti i budističke pouke, zen priče, narodne mudrosti, posebice one iz tradicionalnih kultura, ili svete spise bilo koje druge religije. Bez obzira na razlike u praksi, tradicionalnoj, religioznoj, životnoj – svako znanje koje govori o svijesti, o istinskoj duhovnoj vrijednosti, jednostavno MORA imati korijen na istom mjestu i stoga biti istovjetno u svojim temeljima.
Istinsko znanje je, dakle, univerzalno. Razni proroci, mudraci, pa i “spasitelji” dolaze u raznim povijesnim razdobljima, u različitim kulturama, donoseći istu poruku zaogrnutu u različito ruho. Tako mora biti. Vrlo je vjerojatno da tadašnjeg Isusa danas ne bi nitko razumio. Ukoliko bi se pojavio sada, njegova poruka morala bi biti drugačije obrađena, drugačije prenesena. Ako bi želio da ga ljudi čuju, vjerojatno bi govorio na drugačiji način. Ali, to onda više ne bi bio Isus. Imao bi neko drugo ime – nosio bi drugačije tijelo i osobnost. Izgledao bi drugačije. A ipak, njegove riječi bi – ako je to doista ON – u svojoj biti bile iste.
Tako sam razmišljao pišući “Stvaranje sreće”, a sada, u svjetlu ove Choprine knjige, mogu reći da sam zapravo slušao trećeg Isusa – univerzalnog, kozmičkog učitelja, čije riječi vrijede jednako za sve ljude, neovisno od rase, nacije, ili povijesnog razdoblja kojem pripadaju. Zbog toga ću i u ovom predavanju na nekim mjestima uz Isusove riječi upotrijebiti riječi Patanđalija, majstora joge po svemu sudeći jednako starog kao i Isus sam.
Prvi Isus je onaj povijesni. O njemu znamo relativno malo. Njegove godine mladosti su izgubljenje i predmet su mnogih špekulacija. Ne znamo zapravo što je radio i kakav je bio. U svojoj prethodnoj knjizi, ”Isus”, Chopra daje neku svoju viziju Isusovog života. Osnovna zamisao mu je da je Isus bio čovjek poput nas, sa svojim dilemama, sumnjama i nadama. Čovjek uronjen u prilično nemirno vrijeme Rimske vladavine nad Judejom; čovjek kojeg je zahvatio političko socijalni vrtlog usred kojeg je nastala mitska priča o božjem sinu, spasavanju svijeta i obećanju ponovnog povratka.
Taj mit (povijesno upitan na mnogim mjestima) marketinški i ideološki obrađen, predstavlja drugog Isusa. Taj drugi Isus je osnova institucije, odnosno institucija (u množini) koje do današnjeg dana pokušavaju održati status zastupnika Isusovog učenja. Naravno, kao i svaka institucija i te su institucije griješile, preoblikovale učenja, izostavljale ono što im nije odgovaralo, ubacivale ono što im jest odgovaralo; tumačile, razvijale različite teologije, ali se istodobno itekako uplitale u život ljudi.
Drugi Isus je zapravo vrlo sumnjiva i po svemu sudeći mračna figura. U njegovo ime istrebljivani su čitavi narodi, a ustanove poput katoličke crkve na svojoj povijesti nose mrlje ubojstva i genocida prema kojima Hitlerova djela izgledaju kao puki nestašluci. A ipak, usprkos svemu tome, a zahvaljujući dvama tisućljećima igre moći, vlasti i stjecanja materijalnog bogatstva, institucije zasnovane na drugom Isusu još i danas drmaju našim svijetom.
Ne radi se samo o tajanstvenim igrama moćnika – radi se o mnogobrojnim simbolima koji su ušli u naš život, a koji uopće ne pripadaju Isusu, a u njegovo ime se zagovaraju. Kršćanski blagdani i njihovi simboli su najbolji primjer za to. Tijekom Božića (koji je vrlo upitan što se tiče Isusovog povijesnog rođenja) imamo kićenje jela, dakle zimzelenog drveća koje je od pradavnih vremena bilo simbolom novoga života i u kombinaciji sa zimskim solsticijem predstavljalo idealno vrijeme proslave novog rođenja prirode. Odatle podešavanje Božića u to vrijeme. Sada smo uoči Uskrsa – ponovo sasvim dobro podešenog s drevnim paganskim proslavama prvog punog mjeseca nakon proljetnog ekvinocija, proljeća i ponovo, uskrsnuća cijele prirode.
Ako mislite da to nije tako, kad uskoro budete bojali pisanice i bavili se uskršnjim zečićima zapitajte se kakve veze imaju jaja i zečevi s Isusom i njegovim uskrsnućem i sve će vam biti jasno.
Naravno da nemaju nikakve veze (jaja su simbol začeća novog života, zečevi simbol plodnosti zbog njihovog poznatog seksualnog apetita i brzog razmnožavanja). Ali, eto, ti ukradeni simboli jednog starijeg vremena također su dio drugog Isusa i njegove pojavnosti među nama.
Prvog Isusa, onog povijesnog, vjerojatno nikada nećemo u potpunosti upoznati. Drugim Isusom, onim teološkim ali i institucionalnim, razapetim milijun puta i usitnjenim na milijune različitih komadića, osobno se uopće ne želim baviti. Međutim, treći Isus, onaj univerzalni, kozmički – onaj koji pripada svim ljudima, e taj mi je vrlo zanimljiv, budući da doista predstavlja jednog od najvećih učitelja koje je čovječanstvo imalo.
Knjiga koju predstavljam je sastavljena od tumačenja pojedinih Isusovih riječi, uzetih iz službenih evanđelja, ali ponešto i iz gnostičkih, recimo evanđelja po Tomi. Nije moguće obuhvatiti sve njene poante, pa ću se za većeras zadržati na onima koje su mene osobno privukle i zainteresirale. Takav pristup je nužno djelomičan i neće vam prenijeti neku zaokruženu cjelinu. Ipak, vjerujem da će vam ponuditi dovoljno materijala za razmišljanje te vas nadahnuti da u tom smjeru krenete i sami.
Okretanje drugog obraza - stanje, a ne postupak
Počet ću s problemom primjene Isusovog učenja. Naime, iako je s nama dvije tisuće godina, ljudi se još uvijek bore s činjenicom da ono nije primjenjivo. Govorimo o ljubavi prema bližnjem kao prema sebi samom, a to nikako ne uspijevamo. Govorimo o neuzvraćanju nasilja zlotvorima, a kako da to provedemo? Kako da ne uzvratimo kad smo napadnuti? Kako da istrpimo nepravdu kad joj svjedočimo i još više kad je nanesena upravo nama?
“Okreni drugi obraz…” kaže Isus. Na stranu neka objašnjenja o kojima sam svojevremeno pisao, a koja ukazuju na društveno buntovništvo iza ovog naputka, očigledno je da ga u praksi ne možemo provesti. To jest, nitko ga ne provodi, posebice predstavnici religije koji blagosiljaju oružje i odlazak vojnika u rat.
Ili je cijela ta priča besmislena ili je naše shvaćanje tog naputka djelomično. Vjerojatnije je ovo drugo objašnjenje. Jer, na mnogim mjestima u Novom zavjetu Isus postupa prilično ratobrono. Viče na farizeje, ruši stolove u hramu, opire se predstavnicima vlasti – ako nikako drugačije onda riječima. Prema Mateju 10:34. Isus čak kaže: “Nemojte misliti da sam došao donijeti na zemlju mir. Nisam došao donijeti mir, nego mač.”
O čemu se tu radi? Gdje promašujemo poantu i zašto upadamo u prividne kontradikcije?
Jedan od boljih odgovora na to pitanje je razumijevanje različitih stanja svijesti u kojima se ljudi nalaze. Svaki dobar učitelj poznaje svoje učenike. On zna na kojem su stupnju razumijevanja, odnosno razvoja, i prema tome prilagođava svoje izjave i poduke. Sasvim je moguće da je u jednom trenutku Isus postupao na jedan način, a u drugom trenutku na drugi, zbunjujući tako sve razumske analitičare koji očekuju konzistetnost u svakom trenutku.
Ako si jagnje, kako u drugom trenutku možeš pokazati zube i biti vuk?
Možeš, ako promijeniš stanje u kojem se nalaziš, ako promijeniš stanje svijesti. A duhovno naučavanje uvijek je vezano uz svijest i njene promjene, njen razvoj.
Govoreći o krotkosti, o neuzvraćanju i okretanju drugog obraza, Isus jako podsjeća na ideal ahimse ili nenasilja koji dolazi iz indijske tradicije. I Ghandija, suvremeno utjelovljenje ahimse, često su pogrešno shvaćali, a sljedbenici imali teškoća slijediti. I on se zapravo bunio protiv nepravde, donio je društvenu promjenu, a zagovarao je ahimsu. Istodobno, i on sam je imao dilema u njenoj primjeni.
Pravo rješenje zagonetke primjene ideala nenasilja, odnosno ahimse, nalazi se u shvaćanju da ahimsa nije postupak, već stanje.
Budući da radim na pripremi obuhvatnog studija jednog od najznačajnihij spisa iz joge, Patanjalijevih joga sutri, poslužit ću se, meni mnogo jasnijim opisom ahimse iz 2. knjige, 35. sutre koja glasi:
ahimsa pratišthajam
tat samnidhau vairatjagah
U prijevodu: “Unutarnja utvrđenost u nenasilju uklanja svaku vanjsku opasnost.”
Ako pažljivo proučite što ova sutra kažem uvidjet ćete da je ona vrlo jasna: vanjske opasnosti nestaju kad ste doista utvrđeni u nenasilju.
Koliko puta ste u duhovnim napucima čuli da žanjemo ono što smo posijali? I zašto onda, kad se pojavi opasnost, ne shvaćamo da je došlo vrijeme žetve?
Jer nam se žetva ne sviđa, naravno. No, ipak, sve što nam se događa posljedica je, izravna ili neizravna, naših riječi i postupaka, a oni su posljedica našeg stanja svijesti. Sviđalo nam se to ili ne. Zbog toga je jedini način za sprečavanje opasnosti – jedini način za provedbu takvog ekstremnog naputka o “okretanju drugog obraza”, da nenasilje bude duboko dijelom nas. Ahimsa nije postupak, kao što kaže Patanjali, već stanje. “Okretanje drugog obraza” također nije postupak (jer ni Isus nije uvijek okrenuo drugi obraz), već unutarnje stanje.
Tek shvaćeni na taj način mnogobrojni zbunjujući napuci trećeg Isusa postaju primjenjivi.
Kraljevstvo nebesko u nama
I kad smo već kod stanja svijesti, očigledno je da i sam cilj o kojem govori Isus nije neko mjesto ili vrijeme (kao što bi htjeli ustvrditi zagovornici drugog Isusa, oni koji govore o raju ili paklu, o kraju vremena, apokalipsi, i drugim vrlo materijaliziranim teološkim predodžbama). Zapravo, Isus je, prema evanđeljima doslovno i rekao da se kraljevstvo Božje nalazi u nama.
A gdje točno? Zasigurno nije mislio na neki dio tijela, već na ono što mi jesmo – na našu svijest. Svatko od nas nosi to kraljevstvo u sebi. To bi se moglo shvatiti na dva načina.
Prvi je da je svatko od nas sposoban za ljubav, poštovanje, nenasilje i druge pozitivne osjećaje i postupke, pa kao takvi možemo stvoriti bolji svijet. On je zasnovan na nama, a ne na nekim vanjskim uvjetima.
Drugi način tumačenja je konkretniji, a on ponovo ukazuje na određeno stanje svijesti. Uz sve što mi jesmo, uz sve naše misli, osjećaje i druge funkcije svjesnosti, postoji i onaj dio nas koji se naziva “kraljevstvo nebesko”. Koji je to dio?
Prije nego pokušam na to odgovoriti koristeći Isusovo učenje, dozvolite mi da vam pročitam drugu i treću sutru prve knjige Patanjalijevih joga sutri. One govore o jogi – Patanjalijevom ekvivalentu kraljevstva nebeskog.
1:2-3
joga šćita vrti nirodah
tada društah svarupe vasthanam
Joga je nepomična svjesnost.
Ona omogućava doživljaj istinske stvarnosti.
Ponajprije, stanje joge se izravno određuje kao nepomično. To znači da nema nikakvih aktivnosti, nikakvih funkcija svjesnosti. A ipak ostaje svjesnost. Ponekad to zovemo i čista svijest ili svijest po sebi.
Treća sutra kaže da upravo doživljaj tog stanja omogućava svitanje “istinske stvarnosti”. Prema Isusovom naučavanju, jedino je Božje kraljevstvo istinsko, a sve drugo je lažno, prividno. Dakle, koliko god bili različiti u kulturi, i Patanjali i Isus govore o istoj stvari: o nečemu što se nalazi u nama i što samo po sebi predstavlja zrno božanskog.
Ne radi se o mjestu ili vremenu (dakle, otpadaju sve priče o čekanju nekog određenog trenutka Isusovog povratka, o zasmrtnom životu ili životu u nekoj drugoj dimenziji, kao i priče o nekom svetom mjestu u ovom svemiru koje je važnije od nekog drugog mjesta) – radi se o nečemu za što je Isus jasno rekao: nalazi se u nama.
Ako se ono nalazi u svakom čovjeku, ponovo gdje je to? To mora biti nešto što imamo svi, nešto što nam je zajedničko.
Razmislite: da li postoji nešto što posjedujemo svi? Da li postoji nešto što znamo ili osjećamo svi?
Ne, takve stvari ne postoje. Naši osjećaji se razlikuju. Naša iskustva se razlikuju. Znanje, mišljenje, svjetonazor… Čak i među nama ovdje, koji mislimo slično, nema na toj razini stvari koje su jednake. Razlikujemo se. Ljudi iz drugih kultura – australski Aboriđini, Indijanci, Eskimi, kao i svi drugi narodi od različitih crkvi istrebljeni i neimenovani… kako li se tek oni u tom smislu razlikuju od nas!
Vjera ne može biti kraljevstvo nebesko, jer vjera je različita. A ipak, čak i oni koji ne vjeruju, nose kraljevstvo u sebi. Što je, dakle to, o čemu Isus govori?
Može biti jedino osnova naše svijesti – svijest koja je nepomična, koja se ne kreće, a ipak je svijest. To može biti jedino ono stanje svijesti koje Patanjali naziva jogom. Jer, jedino je takvo stanje svijesti isto i jednako za sve.
Put do kraljevstva nebeskog
Ako smo ga tako locirali – na mjestu koje je jednako za sve ljude – sada se pitamo kako do njega doći?
Patanjali u petoj sutri prve knjige kaže da duh vrtloži svoje priče na različite načine te da to smeta doživljaju joge, dakle kraljevstva nebeskog. Dakle, “vrtloženje duha” je uzrok nedolaska do cilja.
A što kaže Isus?
“Blago siromašnima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko.”
Kako trebamo shvatiti ovo “siromašnima duhom”? Zar je želio reći da samo glupi mogu do kraljevstva nebeskog? Ili bismo ovo “siromaštvo” duha trebali prevesti kao duh koji se ne vrtloži, koji je miran, kao što to predlaže Patanjali?
Koliko puta su razni predstavnici institucija maltretirali i tlačili narod u ime ove Isusove izjave! Navodno je bolje ostati neuk, ne znati ništa, biti stado, jer – tako su vam otvorena vrata kraljevstva!
Kako okrutno! I kako pogrešno.
Put do kraljevstva nebeskog vodi kroz smirivanje nepotrebnih vrtloženja uma (smirivanje nepotrebnih misli koje bi se, u konačnici, moglo nazvati “siromaštvom”).
U svezi toga, moram vam ispričati jednu anegdotu iz mog vlastitog života. Kad sam prvi put iskusio stanje čiste svijesti, odnosno naučio tehniku tihe meditacije koja mi je to omogućila, osjećao sam se prilično neobično. Stalno sam se smiješio i nekako mi je sve bilo u redu. Nisam se živcirao zbog ničega, niti sam imao potrebu ulaziti u burne rasprave s prijateljima – rasprave koje su mi prije toga bile specijalnost i koje sam jako volio. Sada su mi se činile isprazne i nepotrebne. Kad su me pitali što mi je, rekao sam, doslovno: “Sada, kad sam naučio meditaciju, osjećam se malo gluplji nego ranije, ali mnogo, mnogo sretniji!”
Nema nikakve sumnje da je iskustvo “kraljevstva nebeskog” o kojem govori Isus, odnosno iskustvo joge o kojem govori Patanjali, u meni stvorilo neku vrstu mira koje se, ako pogriješite i svedete stvari na osnovne elemente, može nazvati “siromaštvom duha”. Misli koje su me prethodno salijetale i opterećivale, sada više nisu bile ovdje.
Blago meni, doista, jer tada sam bio siromašan duhom. I blago meni jer sam to prepoznao i takav ostao do dana današnjega!
U svijetu, ali ne od njega
Predstavnici drugog Isusa često obećavaju raj, bilo negdje drugdje, bilo na zemlji. Pod “rajem” podrazumijevaju, baš kao i njihovi sljedbenici, mjesto gdje će njima osobno biti vrlo lijepo i ugodno; mjesto na kojem će uživati u svim blagodatima ovoga i onoga svijeta.
Ali, vidite, ni sam Isus nije bio pošteđen muka, a na mnogim mjestima je isticao potrebu preobrazbe koja nije lagana. Već sam spomenuo njegovu izjavu da nije došao donijeti mir, već mač, a ima i drugih koje ukazuju da je predodžba o osobnoj ugodi lažna.
Primjerice, jedna njegova rečenica učenicima u kojoj kaže “budite u svijetu, ali ne od njega”.
Prije svega time je uklonio svaku potrebu za povlačenjem iz svijeta. Povlačenje u smislu asketizma, samotnjaštva i slično, nije ideal. Štoviše, može predstavljati bijeg od svjetovnih problema koji nisu ugodni, u unutarnji svijet koji je prividno ugodniji i mirniji. Dakle, Isus ne zagovara pasivnost. Budite od svijeta, kaže...
U biti, istinski duhovni ljudi uvijek su bili revolucionari. Donosili su promjene u život ljudi. Nema spavanja, govorili su, lupali u bubnjeve, trubili u trube…
Slijediti ih, znači izići iz zone ugode u koju smo uljuljkani. Promijenite se, kažu ljudi koji su “u svijetu, ali ne od njega” i kraljevstvo će nebesko biti među vama…
Znači, jedan je postupak doći do kraljevstva nebeskog koje je u nama, a drugi dovesti kraljevstvo nebesko da bude među nama…
Duhovni put zapravo nikad nije bio vezan uz zonu ugode, uz utvrđene vrijednosti. I sam Isus je donio mnoštvo promjena u živote ljudi – promjena oko koje i dan danas ima kontroverzi. Kao židov udario je temelje novog duhovnog puta i nagrizao tradiciju iz koje je potekao.
Imajte to na umu kad danas-sutra budete slušali ili čitali o novim odnosima, novim načinima života i novim učenjima. Gotovo da bi se moglo izreći pravilo: ako vas neko učenje ostavlja točno tamo gdje ste i ne unosi nikakve promjene u vaš život, to zapravo i nije učenje.
A opet, nekako se u svim podučavanjima provlači zamisao da će nam biti bolje nego sada. I bit će, ali ne na način na koji mi to sada zamišljamo.
Budite u ovome svijetu, rekao je Isus, ali ne od njega. Što to zapravo znači? Što znači to da “nismo od ovoga svijeta”?
Pozvat ću u pomoć dragog mi Patanjalija. U četrnaestoj sutri prve knjige (a ima ih još sličnih koje o tome govore) on kaže:
sa tu dirghakalana
irantar jasat
karasevito drdhabhumih
Budi joga, stalno, ponovo i ponovo,
svakoga trenutka, neprekidno, dok misliš, govoriš, radiš ili spavaš
dok se duh i dalje vrtloži,
nedodirnut, budi joga.
Ako su vrtlozi duha ono što isprva smeta doživljaju kraljevstva nebeskog, očigledno je da se ono može živjeti i uz njih. Ali ne odmah, već nešto kasnije, kad se naviknemo na njega.
Isusovo “biti u svijetu” je ekvivalent vrtloženjima ne samo duha već i aktivnosti, svega oko nas. A ono “ne od njega” je ekvivalent jogi koja predstavlja apsolutno, nepomično – ono što zasigurno ne pripada tim vrtlozima.
Kao i Patanjali, Isus govori o jednom novom stanju svijesti u kojem se kraljevstvo nebesko koje je u nama NE POVLAČI PRED SVIJETOM. Štoviše, omogućeno nam je da budemo u svijetu, ali da je naš korijen negdje drugdje – i da tako zapravo nismo od ovoga svijeta.
Mnogo toga bi se moglo reći o tom stanju, nadam se da ćete imati prigodu to i čuti.
Ali, da se vratim na zonu ugode. Vidite, onaj tko je u ovome svijetu, ali nije od njega, zapravo ne razmišlja na način na koji danas razmišlja većina ljudi. Takav je čovjek vođen kozmičkim impulsima a oni su uvijek povezanil s iskustvom blaženstva – trajnog i nepomućenog unutarnjeg blaženstva.
Međutim, za razliku od uobičajene predodžbe, to ne znači da u ljudskim okvirima nema tuge ili neugode. Osobna iskustva nisu toliko važna – ona božanska jesu.
I kad se stoga neke Isusove riječi (o nagradi koja nas čeka, o ugodi) čine kontradiktornim drugima (ne donosim mir, već mač) to je zato što on govori o dva različita vida iste stvarnosti. U božanskoj svjesnosti, dakle višem stanju svijesti od ovog u kojem se danas nalazi većina ljudi, takve suprotnosti sasvim lako mogu živjeti zajedno. U tom stanju, osobnost nema prvenstvo, pa sasvim lako može izgledati kao da se nalazi na mukma. Djelatnost nije “od ovoga svijeta” iako se odvija “u njemu”. Patanjali bi rekao da čovjek ne prijanja za materijalni svijet i da je stoga slobodan. Ta sloboda stvara neopisivo blaženstvo koje je po svojoj naravi nebesko, bez obzira na vanjske okolnosti.
A čak i te vanjske okolnosti se tada tome prilagođavaju.
Kraljevstvo među nama
Koje su posljedice oživljavanja kraljevstva nebeskog? Ne radi se o apstraktnim pojmovima niti se, kao što je rečeno, uopće ne radi o obećanju. Radi se cilju – o nečemu što se može postići, iako smo, na žalost, u velikoj mjeri zbog prevelikog naglaska na drugog, institucionaliziranog Isusa, još daleko od toga.
Chopra je dobro sažeo zapanjujuću ponudu trećeg Isusa. Evo kako ona izgleda:
1. Priroda će biti vraćena u savršeno stanje. Raj će se vratiti na zemlju.
2. Rat i sukobi će nestati. Ljudska će bića živjeti u zajednici utemeljenoj na Božjoj milosti, bez potrebe za zakonima i kaznom.
3. Ljudi će se jedni prema drugima odnositi kao duše prema dušama neovisno o bogatstvu i društvenom položaju.
4. Pojedinci će biti motivirani ljubavlju i osjećajima vrijednosti.
5. Umjesto srdžbe, straha i sumnje, ljudi će izravno osjećati da su voljeni, sigurni i blagosljovljeni.
6. Neće biti loših postupaka prema drugim ljudima. Ponašanje će biti miroljubivo i puno ljubavi ne samo prema najbližima, već i prema svima drugima.
7. I samo će ljudsko tijelo biti promijenjeno.
8. Bog se neće više držati podalje od ljudskih pitanja, bit će prisutan među nama.
Ove tvrdnje izgledaju toliko uzvišene, koliko i nemoguće. Ali, svi veliki učitelji, kao i treći Isus, tvrde da su one moguće. Ono što je još zanimljivije, tvrde da takvo stanje nije posljedica evolucije, već da se radi o prirodnom stanju čovjeka, prirode i društva pod uvjetom održanja određenog stanja svijesti.
Sve što mi trebamo učiniti je pobrinuti se za kraljevstvo nebesko, a Bog će se pobrinuti za sve ostalo.
Mogao bih vam sada citirati i Isusa i Patanjalija, iznijeti mjesta na kojima su rekli upravo to, ali vrijeme je da završimo.
Vratit ću se na početak knjige, na jednu anegdotu, rečenicu koja me nasmijala. Malo ću ju parafrazirati i promijeniti, a vi to shvatite kao šalu, ali šalu s naznakama istine… U biti, pročitavši to, shvatio sam da sam “pravi” Isusov sljedbenik!
Navodno ima jedna stara rock pjesma iz vremena djece cvijeća, čiji jedan stih glasi: “Isus je hodao po vodi, ali zapravo je trebao surfati!”
Tko zna, danas bi, uz sve te nove tehnologije, možda bio pošteđen napora svladavanja gravitacije pukim hodanjem po površini vode, a nagrađen dodatnim užitkom surfanja. Što, srećom, za nas, koji ga predano slijedimo, danas uopće nije problem!
Želim vam uspješno surfanje (ili hodanje, kako vam drago) po valovima svijesti koji će vas dovesti do mjesta gdje se nalazi Isus, treći Isus, zajedno s mnogim drugima koji su tamo, smiješe se i… rade svoj posao! Vidimo se…
Prijava
FAQ
Pretraživač
