Citat:
Konacno, jesu li oni pozitivni ili negativni?
I, kakva je to nocna mora da i medju njima, kao medju nama, ima i jednih i drugih ... dokle ta podjela na dobre i lose ide, do petog denziteta?! Kako cemo razlikovati dobre vanzemaljce od losih kad ni ljude ne znamo tako razlikovati i nerijetko se varamo u procjeni?!
Loše i dobro su naši pojmovi i uglavnom procenu donosimo na osnovu „za mene prijatno/neprijatno“ ili „u skladu sa mojim pogledom na svet/suprotno mom pogledu na svet“ ili „pripada mojoj grupi/ne pripada mojoj grupi“.
Gle, neko je ljubazan prema nama, ili nam učini uslugu i brzo postaje „dobar“.
Gle, promenimo konfesiju (pogled na svet) i ono do juče „loše“ odjednom postane „dobro“ i obrnuto.
Za razliku od ovih subjektivnih procena o „dobrom“ i „lošem“, Zakon polarnosti je univerzalni zakon. Svaka stvar ima dva pola. Hrabrost i strah su ispoljavanje jedne
iste stvari u različitom stepenu, bliže jednom ili drugom polu. Ne možemo strah pretvoriti u hladno, samo u hrabrost. Ako razmotrimo arhetipove – a snovi su jedan od načina za promatranje njihove manifestacije – videćemo da su svi bipolarni, uključujući i onaj vrhovni, Jastvo. Na taj način se pokreće Kreacija.
Pored ovih za nas uočljivih polariteta postoji i polaritet u svesti, koji bismo mogli nazvati
Odnosom prema ukupnoj Kreaciji. Kako kaže Don Elkins „originalna misao je misao o Kreaciji u kojoj njeni delovi služe jedni drugima. Zamislimo šta bi se dogodilo, kada bi drveće
odlučilo da više ne ispušta kiseonik ili oblaci
odlučili da više ne puštaju kišu.“
Za razliku od drveta, kod koga ispuštanje kiseonika predstavlja „program“, čovek svoj specifični, individualni način „služenja kreaciji“ mora da razvije sam. Tokom 3. denziteta mi se na toj skali „odnosa prema Kreaciji“ polako pomeramo u jednom ili drugom pravcu, takozvanom pozitivnom ili takozvanom negativnom, služenju drugima ili služenju sebi. Ili možda tačnije služenju Kreaciji služenjem sebi ili služenjem sebi služenjem Kreaciji. Dva pola iste stvari.
Možemo, naravno, izabrati i da nastavimo da budemo „hrana za Mesec“ – organski život na Zemlji.
Mi – većina nas – trenutno nismo ni pozitivni ni negativni, muvamo se negde na sredini skale, skliznemo malo ovamo, malo onamo, već prema situaciji.
Dosezanje određenog minimalnog stepena na skali na jednom ili drugom polu označava da ta vrsta iskustava više nije potrebna i možemo se kvalifikovati za sticanje iskustava na jednom drugačijem nivou, sa drugačijim „matriksom“, planom igre itd.
Pod tim „služenjem drugima“ mi uglavnom, usled delovanja najviše religioznih programa, podrazumevamo neku vrstu poslušnosti, pa tako služimo svoju naciju, svoju veru, svog šefa, nekog „boga“, koji zahteva žrtve, razaranje i ratove, ili gledamo da ispunimo očekivanja drugih ljudi prema nama. Mi time ne
dajemo, mi smo samo
poslušni u pogledu pisanih i nepisanih zakona našeg plana postojanja i puštamo da nam se
uzima energija svesti, koju onda moramo da nadoknadimo, uzimajući je od drugih.
Zamislite Isusa kako poslušno tapše filistre po ramenu, pa onda zamislite kako mu tokom one scene sa kamenovanjem prilazi neki new ager i kaže: „slušaj, brate, ne razumeš, ne smeš da se suprotstavljaš nasilju, sve je to Božija zabava.“
Mi nemamo sposobnost da od ugljen-dioksida napravimo kiseonik, ne umemo da pustimo kišu. Mi nemamo „program“, moramo se izgraditi, da bismo uopšte mogli da damo.
Polarizacija podrazumeva visok stepen individualizovane svesti.
Citat:
ako je istina da reinkarnaciju organiziraju krvopije iz paralelnog svijeta, da li onda padaju u vodu sve one polu-religijske teorije o vracanju ovamo toboze radi "karme" i napredovanja do "visih nivoa" ... ?!?
Priznajem da sam poprilicno zbunjena ...
Ideja o eventualnoj kontroli naših inkarnacija zaista jeste prilično uznemirujuća.
Ali istovremeno zaista možemo i upitati, zašto? Šta je tu drugačije?
Možda samo to da odjednom nemamo više ideju da je to deo nekog nedokučivog božanskog plana, već samo nekih bića koja nas koriste za svoju sopstvenu dobrobit. Ništa se više ne menja, mi se i dalje inkarniramo, ne znamo šta se događalo ranije itd.
Sa druge strane, ako pretpostavimo da su te inkarnacije deo nekog nedokučivog božanskog plana, možemo biti mirni – Bog valjda zna šta radi.

Mislim sa nama. Ovaj put ću odgledati ovaj film, sledeći put neki drugi…
Međutim, i ako pretpostavimo da su te inkarnacije kontrolisane, možemo se ponašati na isti način i nastaviti da gledamo filmove. U stvari se ništa suštinski ne menja.
U čemu je razlika?
Jedina u tome, što u prvom slučaju smatramo da je to na neki način skockano za naše dobro i tako da nam omogući evoluciju i da ima neki „viši“ smisao. U drugom slučaju nas u stvari identična situacija uznemirava.
Ali možemo napraviti i korak napred i razmisliti o tome da nam i ovo drugo omogućava evoluciju.

I predstavlja pdosticaj za nju.
A i ima neki „viši“ smisao.
U oba slučaja je akcenat na „
omogućava“.
Stvar je u tome da se ovaj napredak u svesti (u smislu odvijenosti celovitosti) ostvaruje i može ostvariti samo tokom inkarnacija, ne između njih. Samo ovde se možemo „probuditi“. I samo mi se možemo probuditi, naša evolucija se ne odvija automatski.
Tako, u oba slučaja možemo reći, 'ok, inkarniraću se i onako ponovo sledeći put', i nastaviti da spavamo uz TV, ili možemo početi da razmišljamo kako da izađemo iz kruga (mada se u smislu kretanju u krugu u oba slučaja ništa suštinski ne menja).
Za nas se tu kako god da okreneš ne menja mnogo. U svakom slučaju moramo
sami da odlučimo da rastemo, da bismo izašli iz kruga.
Tako nas pojava ove vrste negativnosti zaista može podstaći da to vreme (količinski shvaćeno) iskoristimo bolje, iskoristimo za istinsku evoluciju. Za razvoj empatičnosti umesto ignorantnosti, na primer.
Ali to, kako ćemo ovaj podsticaj koristiti, zavisi isključivo od nas.
Da li stvar sa našim inkarnacijama tako stoji ili ne, zaista ne umem da kažem. Informacije su mi u svakom slučaju zanimljive. Mislim da smo trenutno sakupljeni sa najrazličitijih strana Kreacije, pa nam je i iskustvena, pred-inkarnacijska pozadina poprilično drugačija.
Što se naših komšija tiče, prilično sam uverena da su one „pozitivne“ vrste vanzemaljaca, koje se vrzmaju u našem trenutnom vreme-prostoru verovatno čak i brojnije - jedan deo kontakata bi verovatno otpao i na njih - međutim, njihova prisutnost ne isključuje one manje dobronamerne, koji su za nas jednostavno „prisutniji“.
Zbog prirode interakcije, koja im je svojstvena, prosto imamo sa njima neuporedivo više posla.