Da..ne treba na tome insistirati, ja sam s tim zavrsio...u vezi sitnih mucitelja je najvaznije da potvrdite da mozete da se izborite sa njima, to je sve sto treba. Sada, posto nema vise mnogo vremena, treba krenuti dalje, i izolovati se i od takvih.

Procitaj naredni tekst: http://www.ucenjedonhuana.com/sitnimucitelji.html
... pa procitaj ponovo, pa ponovo. Ako si stekla sposobnost posmatrati sopstvenu samovaznost biceti jasno.

evo sta je meni zapalo:

Don Huan je objasnio da je greška koju prosecni ljudi prave u vezi sa suprotstavljanjem sitnim muciteljima u tome što nemaju strategije kojoj bi pribegli; njihovi postupci i osecanja su svevažeci kao i kod sitnih mucitelja. Ratnici, s druge strane, ne samo što imaju dobro smišljenu strategiju vec su i oslobodeni od samovažnosti. Oni su shvatili da je realnost tumacenje koje smo mi dali, i to zadržava njihovu samovažnost. To je znanje bila konacna prednost koju su novi vidovnjaci imali nad priglupim Špancima.

“Moj dobrotvor je razvio strategiju upotrebljavajuci cetiri svojstva ratništva: kontrolu, disciplinu, uzdržavanje i proracunavanje vremena.”

Strategija njegovog dobrotvora je posebno naglašavala da don Huan treba da bude predusretljiv prema bilo kome ko dode da traži još jednu žrtvu. Dogodilo se da je došla ista žena i gledala ga kao i pre nekoliko godina. Ovog puta je cak bio i fizicki jaci nego pre.

Don Huan je objasnio da je strategija njegovog dobrotvora zahtevala da umesto da sebe žali, što je ranije radio, smesta prione na otkrivanje i beleženje covekovih jakih strana i slabosti, njegovih kaprica u ponašanju.

“Novi vidovnjaci su iskoristili sitne mucitelje“, rekao je don Huan gledajuci me nestremice, “ne samo da bi iskorenili samovažnost vec i da bi uspešno izvršili vrlo prefinjen manevar iseljavanja sa ovog sveta. Shvaticeš taj manevar kada nastavimo da raspravljamo o veštini svesti.”

kratak komentar:
Tekst ima malo kontradiktornosti. Prvo kaze da je ratnik oslobodjen od samovaznosti pred suoceljvanje sa sitnim muciteljem, a zatim spominje da taj isti sitni mucitelj sluzi da bi se iskorenila samovaznost. Iz Gurdjijeve perspektive je vrlo lako objasniti "iskorenjivanje", jer se ova rec odnosi na ona zacementirana (samovazna) JA, koja se ispoljavaju kada te neko bocka, podjebava, fizicki muci itd. Bockanje ce aktivirati jedno zacementirano JA, podjebavanje drugo JA, fizicko mucenje trece JA. Sto je sitni mucitelj siri u svojoj paleti mucenja, to ce vise onih zacementiranih JA izvuci u ratniku na videlu. Ako ratnik nema sposobnost samoposmatranja sopstvene samovaznosti, sitni mucitelj nema nikakvog smisla.

Ako ratnik zeli da posmatra ili uoci sopstvenu samovaznost, onda mora da bude objektivan, a ne subjektivan. Kada ratnik pocinje objektivno da posmatra samog sebe? Kod Gurdjijeva je to tek u trecem stanju svesti - samosvest (kada osoba stekne sposobnost podeljene paznje.)

Don Huan je u "drugoj turi" fizicki jaci. Da li fizicka jacina utice na ponasanje osobe ili se manje fizicki spremna osoba moze sa istim intenzitetom ponasati kao i fizicki jaca osoba?

Dakle don Huan je i pored torture (bicevanja, teskog fizickog posla) imao dovoljno energije da obraca paznju (posmatra) svog sitnog mucitelja (i belezi njegove mane i vrline). Postoji jaka veza izmedju kolicine energije i jacine paznje (posmatranja). Ako je osoba energetski iscrpljena, slabija je paznja, a samim tim i posmatranje.

Koliko sam upoznati postoji suocavanje samo sa jednim sitnim muciteljom, a ne sa stotine njih.

Mada nema tu sta da se opterecujes, vecinom su boranije od sitnih mucitelja. A i da pokleknes nije smak sveta, don Huan je ovog svog "opasnog" resio iz drugog puta.

Pa da, ako su puni samovaznost neka se samo daju muciti, to im je veeeeelika pomoc,..

nisu gluposti,...


Ja sam ih imao preko nekoliko i danas sam im jaaaako zahvalan,..
imam neke jos i sad,...ali ih vise nemogu primecivati na jedan poseban drugaciji nacin,..oni me i dalje muce al ja se vise ne mucim,....

Preletio sam poduži post tu na Wave Serija - Kasiopejci
i gle što ima..... ko da don Huan priča.
Ovo je poprilično dobar opis bilo kakvog guranja skupne točke,
aho hoćemo gledati na kratko, onda nepokolebljivom namjerom,
a ako hoćemo na dugačko onda traganjem.

Pozdrav ekipa. Ovo je moje prvo javljanje. Htio bih s vama podijelit neka
svoja razmišljanja vezana uz tehnike unutarnje tišine (zapravo dosadne
filozofsko intelektualne razloge za istu ) i donošenja odluka. Nadam se
da će vam bit barem donekle zanimljiva.

Osobno mišljenje

Već sam pričao o osobnom mišljenju (post 'moć tišine' od 21.11)
(http://tinyurl.com/blrb6o)
i o tome kako je po defaultu - pogrešno. Svako osobno mišljenje
po definiciji ocrtava sveukupnost/istinu iz samo jednog kuta (a kuteva
je bezbroj, tako je i istina bezbroj) a nikad u njenoj sveukupnosti.
To je jedna od temeljnih istina na kojima počivaju principi mnogih
duhovnih učenja (prekidanje unutarnjeg dijaloga je jedna od tehnika
koja odražava ovu činjnicu) Iako intelektualno gledano ovaj koncept
može izgledat zanimljiv ono što mu fali je praktična primjena, drugim
riječima, može li čovjek u praksi funkcionirat bez - osobnog
mišljenja? Ne samo da može nego to radi i bitno bolje. Zvuči pre
suludo? O znam No ajmo mi malo podvrgnut ovu suludu ideju
"mentalnom laboratoriju" i to tamo gdje je najtanja i gdje osobno
mišljenje ima najvažniji utjecaj.

U odlukama. Odluke bez vlastitog osobnog mišljenja? Što bi rekli
ako bi vam ja tvrdio da vam mogu prikazati metodu donošenja
odluka koja je bitno efikasnija i naprednija od načina na koji ih
trenutno donosite? Jeste dobro pročitali ovu izjavu? Mrrrvicu
bahato zvuči, zar ne?

Donijeli bi o tome vlastito osobno mišljenje 'a priori' (odn.
'unaprijed') o toj mojoj izjavi, eto što bi rekli Neko bi mislio da
trkeljam gluposti, netko bi mislio da nema šanse, neko bi možda
mislio da sam sigurno na tragu nečeg pametnog, sva vaša mišljenja
bila bi različita i zanimljiva upravo koliko ste različiti i zanimljivi vi
koji ih donosite i sva bi naravno bila potpuno pogrešna. Jer nitko
od vas ne može znat što se u mojoj glavici kuha, zar ne? Nitko ne
može znat *ni približno* a opet se svi ponašate kao da znate.
U tom grmu leži zec. Ta pogreška i način razmišljanja od nas
naplaćuju pre veliku cijenu. Jedini pravi način donošenja osobnog
mišljenja je osobno mišljenje 'a posteriori' (odnosno 'nakon')
dakle nakon iskustva samog. Što misliš o ovome, Janko?
Neznam, probat ću pa ću vidjet je jedini točan odgovor. To je
ono čuveno "imati otvoren um" sranje kojeg svi koriste a pojma
nemaju što znači.
Ovo su bitne stvari ekipa. Ovakvi načini funkcioniranja našeg
uma grade naš kavez u kojem smo svi mi skupa, niti znamo da
postoji i sretni smo u njemu. Ovo je prvi korak za čovjeka koji
želi sebe pokrenut, a zna kamo.

No neko će sad reć, OK, u čemu je problem? Donijet ću svoje
krivo osobno mišljenje pa kad vidim da sam bio u krivu ću ga
korigirat, ali KU*AC! Ne ide tako. Kad se pozicioniramo
unaprijed u vezi sa nekom stvari mi *definiramo i raspon iskustava
koji od toga događaja možemo izvuć* Drugim riječima ako mislimo
i vjerujemo da ne volimo fantasy filmove i "gospodar prstenova"
trilogija će za nas biti obično sranje iako je film u biti jako dobar,
samo ga treba znat sa prave strane gledat. Ako mislimo za nekog
da je lažljivi i zlobni gad i najveće mudrosti koje nam može reći
za nas će biti nedohvatljive. Primjera je bezbroj i utječu na naš
život na tako brojne i duboke/isprepletene načine da to teško
možemo sebi predočit.


Ostatak u drugom postu "odluke"

Dakle odluke.

Obratite pažnju. Ova stvar je zanimljiva.

Uobičajen način donošenja odluke bi bio; procjeniti
situaciju najbolje što možeš, donijeti osobno mišljenje
i djelovati na osnovu njega.

U ovom "najbolje što možeš" je kvaka. Ponekad "najbolje
što možeš" nije dovoljno dobro a može bit i katastrofalno.
Ljudi ne vide "cijelu sliku" nikad. To je njihova odlika.

Može li se bolje od ovog? Naravno.

1 - procjeniti situaciju najbolje što možeš.
2 - odbacit osobno mišljenje u vezi te situacije.
3 - napraviti listu dobrih i loših strana svakog od potencijalnih
izbora. Dakle ako nešto učinite dobre i loše strane i ako nešto
NE učinite, isto dobre i loše strane.
4 - odvagnete lijevu i desnu stranu ove tablice i djelujete shodno
dakle više prednosti, manje mana. Operacije je gotovo pa
matemetička.

Ajmo dat mali primjer;

Odlučili ste autom otić u grad al niste 100% sigurni da ste nalili
ulje u kočnice ovaj mjesec (a trebali ste). Skoro ste sigurni da
jeste al niste 100%. Zapravo ulja bi još moglo bit dovoljno za
ovaj put a ako zakasnite u grad žena će bit ljuta na vas ko
pas pa ipak odlučujete otić bez provjere.

Po drugoj metodi, proces bi izgledao ovako;

Imate dva izbora;

Izbor br 1. provjerit ulje
s jedne strane je sigurnije a s druge strane možete zakasnit,
uprljat se i naljutit ženu što i nije mala stvar

Izbor br 2 neprovjerit ulje
S jedne strane stić ćete brže ali s druge postoji mala šansa
da možete ozbiljno nastradat. Čak završit i na groblju.

Onda, što bi odlučili? Kad se stvari ovako postave nema
sumnje da je izbor broj jedan jedini pravi. Sad će netko od
vas reći da pametni ljudi nešto slično izvode u glavi svaki put
i da bi odlučili ispravno iovako al imajte dvije stvari na umu;
prvo uzeli smo vrlo pojednostavljen primjer za potrebe
objašnjavanja i drugo hrpa ljudi svaki dan radi totalno blesave
odluke pa i gore od ovog primjera non stop. I to nisu neki tamo
"oni", tu bez sumnje spada povremeno svatko od nas.

Za početak uzeli smo lagani primjer, jer svaki put kad
se opasnost od ozljede ili smrti nalazi u "tablici", ispravni
odgovor je na drugoj strani očito, no to 'očito' nam vrlo
često izmiče ispred nosa svaki dan.

Ajmo dat mali drugi primjer za primjenu ovog pravila.
Samo da vam pokažem kako stvar zajebana i zanimljiva
može bit

Sad ste čuli za ovo i za tvrdnju da je riječ o mogućnosti da
poboljšate i pravilnije donesete bilo koju odluku ikad u
vašem životu, a to nije mala stvar.

Vi naravno možete donijeti osobno mišljenje da sam ja
serator i da otkriva toplu vodu. Zaboravite na pročitano za
koji dan i gotova stvar.

Ako rasčlanimo izbore na tablicu po novoj metodi ona izgleda
ovako;

Izbor 1 - zaboravit pravilo.
S jedne strane nećete gubit dragocjeno vrijeme s druge strane
možete izgubit potencijalne dobre strane, ako ih ima.

Izbor 2 - zapamtit pravilo
S jedne strane možete izgubit dragocjeno vrijeme,
s druge strane možete usavršit metodu koja vam garantira
efikasnije donošenje bilo koje odluke u cijelom razdoblju
vašeg života, od sad pa nadalje (!)

Kad stvar postaviš ovako, samo budala bi odabrala
krivi odgovor. Zar ne?

nemati osobno mišljenje u praksi je (gotovo) nemoguće. ne bi smjeli čak reći niti jednu jedinu riječ jer čim nešto kažemo mi tvrdimo da je nešto tako, a ne nikako drugačije i to je naše mišljenje (Kratil koji je polemizirao s Aristotelom je samo micao prstom iz tog razloga)..
čak iako ne govorimo mi još uvijek mislimo...tako da ni to nije rješenje.
rješenje je naravno - rad na sebi i oslobađanje ega....
a u vezi odluka mislim da bi trebali više ići putem srca, a ne matematičkih za i protiv proračuna...

Osobno mišljenje je okosnica naše osobnosti i nas kao jedinki točno, al kao što nas dijeli i čini jedinstvenim u neku ruku nas i ograničava. Mi istinu uvijek gledamo iz jednog (našeg vlastitog) kuta kroz mrežu vlastitog odraza i samorefleksije, mada je kuteva a tako i izvedenih istina bezbroj, odnosno oni ovise o čovjeku samom a on ne mora bit ograničen iako to najčešće jest. Ova tema nije početnička no pokušao sam objasnit mehanizme i zamke donošenje sudova unaprijed "a priori"i razloga zbog čega su takvi sudovi i mišljenja uvijek pogrešna, makar mi mislili da su apsolutno točna. Za uobičajeno stanje ljudske pozornosti "apsolutno točno" odnosno prava istina jednostavno nije opcija. Nije u horizontu.

Čitava moćna tehnika prekidanja unutarnjeg dijaloga, "unutarnje tišine", temelji se na sličnim načinima razmišljanja. Ne imati osobno mišljenje o ničemu znači ne zatvarati svoj spektar mogućih opcija, ishoda i načina postavljanja prema stvarima. Znači dozvoljavati da je sve moguće i sve prihvatljivo. Znači imati "otvoren um". Otvoren prema nagualu.




Ovdje ti opet "misliš" i uzimaš si za pravo da stvoriš sud o stvarima koje su spominjane (mada ti to pravo nitko nije dao) kao da si u najmanju ruku vrhunski stručnjak na području svijesti, odluka, psihologije i principa na kojima funkcionira ovaj svijet. Nemoj se osijećat prozvanim ni uvrijeđenim, samo ti pokušavam dočarati način funkcioniranja prve pozornosti i ljudskog uma uopće. Ljudi uzimaju za pravo tumačiti i objašnjavati sve što postoji bez obzira koliko glupi i neupućeni bili, a u određenom aspektu svi smo mi i glupi i neupućeni, iako -se ponašamo- kao da to nismo. U tom grmu "leži zec", tu se javlja razlika i raskorak između prave istine (i sveg onog što bi ona mogla biti /nagual) i između njene preslike, malog i uređenog svijeta, koju nosimo u svojim glavama /tonal. Našu presliku smo mi ustrojili najbolje i najefikasnije što smo mogli, a to 'što smo mogli' jednostavno i nije tako puno, jer je naša moć i naše viđenje podložno našim vlastitim ograničenjima. Ako misliš da donošenje odluke matematički nije dobro i da se bez osobnog mišljenja ne može - nemoj. Zašto *misliti* kad možeš *probati* pa znati. Zar ne?

od sopstvene naduvenosti, da ne kažem "samovažnosti", jer je to uskostručni termin /samovažnost je ratnikov neprijatelj, ali neprijatelj dostojan poštovanja, tako da taj izraz koristimo sa posebnim respektom/,
nijesi ni primijetio da se nalaziš na forumu gdje ti to pravo niko neće ni tražiti,
kao što, uostalom, nijesi ni ti kada si banuo ovdje sa kazanom "tek" otkrivene tople vode, nudeći je nekome ko razum smatra "stranom instalacijom" i ko se trudi da se oslobodi robovanja raznim razum-ovanjima.

i... znaš koliko nas je briga što će se žena naljutiti ako zakasnimo.


PS da li termine tonal i nagual koristiš samo pokušavajući da tvoji postovi ne budu ili stvarno znaš nešto o tome

Heej, polako kauboju Kad sam rekao da mu to pravo nije nitko dao nisam ciljao na sebe ili na nekakvu svađalačku raspravu. Ciljao sam na to da nam takvo pravo nije dano općenito, nikome od nas. A mi ga uzimamo. Htio sam podcrtat poantu koju gore iznosim, a ne čovjeka izmaltretirat. Dole sam napisao da to nikako ne shvati kao prozivanje. Možda nisam bio dovoljno precizan. Ako nisam, sory.



Rekao sad da se nadam da će moja razmišljanja nekome možda bit zanimljiva. Za što možda postoji šansa. Ovo je javno mjesto, znaš? Odbacivanje razuma nit je lako nit svi ljudi ovdje mogu priuštit da razmišljaju na takav način. Ne mogu znati profil svih ljudi koji ovo čitaju i ovdje postaju niti mogu predvidjet kad ću nekome postat zamoran i nedovoljno ...dubok ajmo reć. I razum i suhoparna teorija mogu imat svoju ulogu, kao što je ima i praksa. Riječi ne vrijede puno no one su često jedino što imamo. Posebno kad smo ovdje, na forumu.





To pak ovisi o ženi.



Jel možeš iz konteksta i načina na koji sam upotrebljavao te pojmove sam sebi odgovorit na to pitanje?

nema tu polako, nema se vremena...
jedini pravilan način donošenja odluka je ratnički način tako da je i tvoj drugi način, način običnog čovjeka... no da ja tu sad ne bih pametovao, evo malo copy-paste

»Prihvatiti odgovornost za svoje odluke znači da je čovek spreman da umre za njih.«
»Čekaj, čekaj!« rekoh. »Ti ovo iskrećeš.«
Nije me pustio da završim. Hteo sam da mu kažem da sam iskoristio svog oca samo kao primer
nerealističnog načina postupanja, i da niko ko je pri zdravoj pameti ne bi bio voljan da umre za nešto tako idiotsko.
»Nije važno kakva je odluka«, reče. »Ništa ne može biti više ili manje ozbiljno od bilo čega drugog. Zar ne shvataš? U svetu gde je smrt lovac, nema malih i velikih odluka. Postoje samo odluke koje donosimo
suočeni sa svojom neizbežnom smrću.«

»Pogledaj mene«, reče.
»Ja nemam nikakvih sumnji niti kajanja. Sve što činim je moja odluka i moja odgovornost. Najprostije stvari koje činim, to što te izvedem u šetnju po pustinji, na primer, mogu vrlo lako da znače moju smrt. Smrt me vreba. Stoga, nema u meni mesta ni za sumnje ni za kajanja. Ako moram da umrem zato što sam te izveo u šetnju, onda moram da umrem. »Ti, s druge strane, smatraš da si besmrtan, a odluke besmrtnika podložne su žaljenju, sumnji, mogu se opozvati. U svetu, u kome je smrt lovac, prijatelju moj, nema vremena za žaljenje ni sumnje. Ima vremena samo za odluke.«

»Rekao sam ti već toliko puta da je ratnički način života najbolji. Brini se i razmišljaj pre nego što doneseš bilo koju odluku, a kad se već odlučiš, onda pođi svojim putem oslobođen briga i misli; na tom putu čeka te još bezbroj drugih odluka. Tako ratnik postupa.«

i... nemoj da vrijeđaš ... ja sam indijanac...znaš

Ma znam to. (Znam li?:-)) Nisam mislio da se ne žuriš nego da se ne zalijećeš u krive zaključke. Ipak nisam toliko bahat i tupav (barem ne sad trenutno ) da čovjeku odbrusim: "nitko te ništa nije pitao budalo!"



Misliš? Odlomak koji si citirao govori nešto o odlukama no ne govori ništa o načinu njihova donošenja. Ne vidim u ovome ništa kontradiktorno sa onime što sam pisao. Zapravo ja na "moj" način gledam kao na nadopunu ratničkog načina, nikako kao na proširenje ljudskog. Običan čovjek se nikad ne odriče SVOJEG MIŠLJENJA ni inače a kamoli u donošenju odluka. Napravit nešto što ti se ne čini kao pravi izbor a matematičkom logikom gledano jest je više odlika ratnika. Donošenje instinktivnih odluka nijemog znanja u stanju unutarnje tišine jako podsjeća na način koji sam ovdje iznio. Ratnik koji ne komunicira sam sa sobom i ne učvršćuje vlastitu skupnu točku kroz potvrđivanje (i povlađivanje) samom sebi ne donosi vlastito mišljenje o ničemu. On postupa automatski i izravno, zaobilazeći petljaniju koja nam se gnijezdi u glavama jer jednostavno nije potrebna. Njegova pažnja je usmjerena na svijet "van" direktno a ne na njegov zamućeni odraz odraz u nama. Stvar ima smisla, ako ga možeš "uhvatit"




Hvala na lijepom odlomku no s njim sam upoznat vrlo, vrlo dobro (ipak se je ponekad dobro podsjetit, ovakve tekstove treba iznad kreveta lijepit )

vidim da koristiš magijski način komunikacije, nijesam nezaštićen, no ipak nemoj /barem kad sam ja u pitanju/ to više da radiš



pa već ti je rekao extranoize... srce, put srca
a i kastaneda tj don Huan / ubi me ovo kopiranje-zalepljivanje / potvrđuje

Bilo o cemu da se radi, o najobicnijoj svakodnevnoj stvari,
ako pratimo srce,
odluka ce uvek biti ispravan pravac.
Na putu srca nikada nemamo dileme.[/quote]

Potrebno je prepustiti se duhu totalno i odluke će imati tek nazivnu vrijednost.
Najprije bude duh pa onda odluka, kao izvedeno stanje.
A duh u 99% slučajeva dođe neprimjetno pa bi se netko mogao i okladiti da duh nema ništa s tim.

lone_bird
ne osjećam se ja prozvanim (to bi bila samovažnost)
što se prava tiče, svi imaju pravo na sve...osim kršenja tuđe slobode.
ja nisam rekao da ja nemam osobno mišljenje. ta izjava ionako ne bi bila istinita.
mogao bih jedino reći: moje mišljenje je da nemam mišljenje
samo sam rekao da je to u praksi skoro pa nemoguće...
i nije mi jasno kako ćeš ugasiti unutrašnji dijalog pomoću logike...
postoji put srca (ljubavi) i put logike (razuma) i oni se nikad ne susreću....

to bi bio podvig vredan dve Nobelove nagrade + bonus=mesto na onom kauchu kod Opre(neki kazu da je to mesto unosnije od Nobelove,ali to bolje znaju oni koji to gledaju )

Točno, al opreza nikad dosta



Mislim da nisi shvatio poantu, a vidim da nisi jedini. Ne mora bit tvoja/vaša krivnja za to.



Znam, no htio sam vam približiti razloge zbog čega je imati osobno mišljenje o bilo čemu - nepoželjna stvar. Dio o odlukama trebao je potvrdit činjenicu da je ne samo nepoželjno nego i nepotrebno. U skupinu nepoželjnih stvari pored osobnog mišljenja uveo bi i želje, iz vrlo sličnih razloga. Možda moju logiku nije lako pratit, slažem se.




Naravno, ali to pak opet ovisi kako za koga.



Nikako, nisam to rekao. Unutarnji dijalog, kao i sve stvari uostalom, se gasi preko namjere. Logika je tu samo da rasvijetli zbog čega je to potrebno, onome kome je to potrebno i tko je takvom načinu razmišljanja naklonjen.



Lijepo i pjesnički no nije ni potrebno da se susreću. Oni su komplementarni i mogu se ... nadopunjavat u neku ruku.

Ne znam kako ti ovo uspijeva (ne kažem da nije moguće, možda nije za mene, trenutno) no duha mogu povremeno osjetit kao nagovještaj, prisustvo, oazu usred pustinje, šaljivdžiju, možda učitelja, negdje sa strane, daleko pre rijetko da bi na njemu temeljio nešto što mi svakodnevno treba. Znam da je on uvijek tu al nisam ja. Misliš da ga je moguće koristit kao savjetnika? Nikad mi to nije palo na pamet. Fak.

Duh bi se dao opisati kao univerzalno apstraktno znanje svega. Neka inteligencija koja dopire iz kolektivne svijesti u ovu našu "stvarnost" i non stop slaže kombinacije da sve dobro ispadne. Mi smo preglupi za to. Možemo samo biti neki kanali za provođenje duha, nešto malo pokrenuti.
Recimo da smo mi koji smo malo svjesniji svjedoci duhu kao neki feedback, pa ga cimamo za rukav tu i tamo, za ovo ili ono.

Ova naša stvarnost je nešto tako nastrano da se ništa ne može samo tako napraviti van konteksta i ubaciti ko gotovo. Uvijek mora biti nekako zamaskirano u kontekstu.

Najviše vrijedi ona lagana ali čvrsta namjera (zadržavanje) na dugi rok, da se da vremena da se duh izrazi kroz svjetovne kombinacije (strpljenje).
Tako se zbilja dešavaju čuda prerušena u svjetovne stvari.
Sve je prožeto duhom no igra se neka vrsta šaka sa nastranošću naše percepcije.

Dovoljno je svjesno prepustiti se takvim silama, tu i tamo se zapitati jel to pravi put kad smo svjesni duha. Ako tijelo pri tome ostane mirno i spokojno onda je svakako pravi put, onaj "put srca".

Otprilike, što je i najbliže što možeš doći pri pokušaju opisa nečeg takvog kroz trapavo i ograničeno sredstvo jezika i riječi. Ja bi ga još nazvao i esencijom i destilacijom svega dobrog, pozitivnog i kreativnog što postoji uopće. Duh je jedno od Božjih lica, zapravo najbliže /iako ne isto/ onog što većina ljudi smatra za Boga, no nećemo se sad petljati u "njihov" sustav tumačenja, koji je neprecizan i nepotpun, blago rečeno. Ti kažeš da on dopire u ovu našu stvarnost mada bi u biti bilo točnije reći da je obuhvaća. Znači obratno - mi dopiremo u njegovu stvarnost, jer je naša stvarnost izvedena, ograničena i nosi masku a njegova je apsolutna, sveobuhvatna i prava. Kažeš da "slaže kombinacije da sve dobro ispadne" mada ja to tako ne bi rekao. Dobro je relativan pojam i ovisi o subjektu. Duh je kao Bog i i zvan i iznad sustava "dobro/zlo" kojem smo mi tako naklonjeni. On je *začin* a ne "dobri anđel". On se brine da iz uloženih komponenti i sredstava izvuče maksimum. Šaljivčina je i blag je poput djeteta u neku ruku a u njemu se krije sva moć svijeta u drugu. Evo jedan lijepi tekstić yoginskog tumačenja iste stvari koje je i lijepo i prilično precizno IMHO (tribute to Danijel Turina)




Ratnici/naguali koji se s njim susreću u pričama u knjigama CC se susreću u specifičnim situacijama, kad zbijaju psine, šale i predstave. Ako si na putu koji se s njime susreće svaki dan onda ti pomalo zavidim, prijatelju.




Točno. Kao što rekoh, naša stvarnost nosu masku.




Ja kažem "treba iz odluke ukloniti sebe i ono što držimo za naše osobno mišljenje" a vi kažete NE! treba donositi odluke hodajući putem srca i uz put duha! Ista stvar. Mi u biti pričamo i istome, samo gledamo istinu sa različitih strana. U neku ruku. Način o kojem pričem će dovesti efikasnost i ukloniti opsjenu nepotpune slike svijeta u nama, koju koristimo za interakciju sa potpunom slikom svijeta, koja je ono nas. Govorim o tonalu i nagualu, naravno. Ali vam neće dovesti "srce" i "duh" na vaš put. To morate sami. No uklonit će vašu obojanost, necjelovitost viđenja i vašu glupost. A to nije mala stvar.