Vidim da se ovdje govori o tome kako vrijeme i stvarnost ne postoji, kako je sve zapravo opsjena i kako je sve oko nas zapravo projekcija vlastita mozga. Neki kažu da je priviđenje zapravo vanzmaljac nakratko u našoj dimeziji (Icke), kako je ono što se smatra halucinacijama zaravo drugi denzitet/dimenzija i sl.

Po tome sudeći, postoje li uopće psihičke bolesti, da li je psihijatrija kao znanost opavdana? Ako s halucinacije zapravo stvarne, druge dimenzije , ako su priviđenja frekvencijske smetnje, da li uope postoje halucinacije i priviđenja, da li je psihijatrija znanost?

dijagnoze luđaka, opravdanja halucinacija itd. su samo relevantne u materijalističkom svijetonazoru (zapadnjački pristup) koji se temelji na futranjem s raznoraznim lijekovima ili elektro-šok terapijama koje će "bolesnicima" samo odmoći u shvaćanju svojeg stanja.
što se tiče halucinacija, sve to ovisi kako je biće koje osobe ustrojena (tu mislim na neki energetsko kozmički položaj koja osoba zauzima s obziroma na druge realitete koji su sastavni dio njenog postojanja; iako je ona trenutno najviše usredotočena na ovaj svijet pa ne može razumijeti što joj se događa)
dakle ljudi sa vizijama i priviđenjima nisu psihički bolesnici. zapravo, psihijatrija bi kao trebalo značiti liječenje duše , ali ako je tu usredotočenost na dušu samo kao skup kemijskih materijalnih procesa u organizmu, znaš da će se te ljude etiketirati kao lude i defektne.

sad, ima ljudi koji su paranoici i koji nemaju vizije, već sve prilagopđuju svojoj percepciji nekog događaja koji ima stvara paranoju i koji se njima konstantno mota po glavi (tipa ovaj frajer koji je pobio svoju obitelj pod sumnjom da ga truju). tu isto ne smatram nikakvu psihijatriju lijekom, ali takva osoba jest duševni bolesnik, jer sam riječ govori: bolesna duša. da li se tu radi o nekoj traumi iz prošlih života, nekim unutarnjim demonima koji se iz ove realnosti ne mogu percipirati, ne znam. ali takve osobe po meni spadaju u kategoriju duševnih bolesnika.

* "sad, ima ljudi koji su paranoici i koji nemaju vizije, već sve prilagopđuju svojoj percepciji nekog događaja koji ima stvara paranoju i koji se njima konstantno mota po glavi (tipa ovaj frajer koji je pobio svoju obitelj pod sumnjom da ga truju). tu isto ne smatram nikakvu psihijatriju lijekom, ali takva osoba jest duševni bolesnik, jer sam riječ govori: bolesna duša. da li se tu radi o nekoj traumi iz prošlih života, nekim unutarnjim demonima koji se iz ove realnosti ne mogu percipirati, ne znam. ali takve osobe po meni spadaju u kategoriju duševnih bolesnika."

Svaka bolest ima lijek.

Što bi bio za njih?

hmm, ne znam, možda neko osviještenje što su učinili i pokajanje, shvaćanje da ih neke stvare vode u propast. ako ne u ovom, možda u nekom drugom životu. svijest liječi

Dali je psihijatrija znanost?

Navodit ću s vremena na vrijeme najintrigantnije poremećaje:
Da ih se lijepo povezati sa raznim temama ovog foruma koje su totalno različite.
Mnogi će se i prepoznati, ili neće?
Na kraju nije bitno. Recimo da je ovo način "da protresemo grmlje" i možda bolje razvrstamo OPS manipulacije (ili smo ludi? )

Ovo je su čisto medicinske podjele poremećaja.

OVISNI POREMEČAJ OSOBNOSTI
Osobe s tim poremečajem imaju snažnu emocionalnu potrebu za ljubavlju,što obično rezultira pasivnim,poniznim i podložnim ponašanjem.
Ovisni poremečaj osobnosti obično se razvija u mlađoj odrasloj dobi i bolesnik ima mnoge od sljedečih znakova i simptoma:
*osjeća izrazitu potrebu za brigom druge osobe
*osječa se nesposoban za samostalan život
*treba stalnu potvrdu opd drugih
*teško donosi odluke bez značajne pomoći drugih
*ne izražava neslaganje sa drugima bojeći se neodobravanja
*ne može započeti nikakav projekt ili raditi na svoj način
*spreman je na velike žrtve kako bi dobio ljubav i potporu ostalih,čak se dobrovoljno nuditi za izvršavanjem neugodnih zadataka
*kad je sam osječa se bespomočno
*mahnito traži drugu osobu nakon prekida veze
*kada se treba pobrinuti za sebe,javljaju se strahovi

GRANIČNI POREMEĆAJ OSOBNOSTI prema DSM IV:

1. Ocajnicki pokusaji da se izbjegne stvarno ili zamisljeno napustanje od drugih ljudi

2. Nestabilni i intenzivni interpersonalni odnosi, koji se za borderlinera izmjenjuju izmedju ekstremnog idealiziranja drugih ljudi (obicno kad oni ispunjavaju njihova ocekivanja) i ekstremne devaluacije (obicno kad se borderliner razocara u nekom). ----> To je taj crno-bijeli nacin razmisljanja koji borderlineri imaju, nema sredine nego su sve ekstremi. Netko je ili super, zakon, divna osoba ili gad, losa osoba itd.

3. Poremecaj identiteta: nestabilan self-image ili osjecaj sebe

4. Impulzivnost u najmanje dva podrucja koja su potencijalno autodestruktivna (npr. ovisnos o shoppingu, seksu, drogama, rizična vožnja automobilom, napadi prežderavanja)

5. Ponavaljajuca suicidalna ponasanja popracena odgovarajucim gestama ili prijetnjama, te samoozlijedjujuce ponasanje (rezanje itd.)

6. Afektivne promjene raspolozenja (--> obicno iz super dobrog raspolozenja u totalnu depresiju - opet ekstremi) i osjetljivost na vanjske situacije (npr. intenzivne, periodicki nastupajuce depresije, strah, cije faze najcesce traju par sati ili rjedje par dana)

7. Kronican osjecaj unutarnje praznine

8. Neprikladan, intenzivan bijes ili teskoce savladavanja bijesa (npr. izljevi bijesa, konstantan bijes itd.)

9. Prolazna paranoja za koju je trigger najcesce stres ili teski simptomi disocijacije (osjecaja nestvarnosti)

Moraju biti zadovoljena najmanje 5 od 9 simptoma da bi se smatralo da netko ima BPD. (Borderline disorder)

Manija i manično-depresivna psihoza (bipolarni poremećaj)

Definicija manije
Manija je endogena psihoza, rjeđe se javlja samostalno, češće je udružena s depresijom u jedan krug, kao manično-depresivna psihoza, pa se tada naziva cirkulatorna (bipolarna psihoza). Manija počinje u mlađoj dobi, a za nju su karakteristični poremećaji mišljenja, afekta i motorike. Misli naviru bujicom, a raspoloženje je bez razloga podignuto pa bolesnik zrači vedrinom, srećom ili samopouzdanjem. Vremenom se takav bolesnik iscrpljuje.

Definicija manično-depresivne psihoze (bipolarnog poremećaja)
Manično-depresivna psihoza (bipolarna psihoza) endogena je duševna bolest u kojoj se izmjenjuju razdoblja manije i depresije. Spada u teške endogene psihoze. Smjenjivanje faza je neodređeno pa dolazi do kraćih maničnih i dugih depresivnih razdoblja, ili obrnuto. Ne oštećuje bolesnikovu ličnost, a između napada bolesnik izgleda zdrav. Nešto je češća kod debljih osoba. Klinička slika ovisi o fazi u kojoj se bolest nalazi, maničnoj ili depresivnoj.

Svijet bi bio jako dosadno mjesto kad bi svačije raspoloženje bilo uvijek isto, ni veselo ni tužno. Naše je raspoloženje rijetko potpuno stabilno - male stvari mogu nas uveseliti, ili iznervirati i rastužiti. Neke su osobe svjesne pravilnih uzoraka kod promjena svog raspoloženja. Za neke, proljeće je razdoblje poboljšanog raspoloženja kako se vrijeme počinje popravljati, a zima je razdoblje slabijeg raspoloženja kako noći postaju sve duže, a dani sve kraći. Neke žene mogu primijetiti promjene u svom raspoloženju ovisno o različitim fazama menstrualnog ciklusa. Kod ovih raspoloženja, nije problem u ponavljajući obrascima raspoloženja, već je problem u stupnju povišenog ili sniženog osnovnog raspoloženja i kasnije posljedice odluka ili postupaka koji mogu biti učinjeni u vrlo viskom raspoloženu (manija) ili pogoršanom raspoloženju (depresija).

Koji su simptomi?
Važno je razlučiti tri elementa ovog poremećaja:
-depresivni simptomi
-manični simptomi
-ciklusi ova dva raspoloženja.

Simptomi manije mogu uključivati:
-ushićenost
-razdražljivost
-izmjenjivanje stadija ushićenosti i razdražljivosti - i nazad i to vrlo brzo
-hiperaktivnost
-slaba koncentracija i lako rušenje koncentracije
-slabije i nikakvo spavanje
-prejedanje
-povećanje seksualne želje
-brzo preskakanje s teme na temu tijekom konverzacije - otežavajući osobi koja ga sluša da ga prati
-brzo govorenje, što otežava razumijevanje riječi koje izgovara
-grandiozne ideje

Osim toga postoje i ciklusi u kojima se mogu ponavljati. To se može prezentirati u nekoliko različitih oblika:

-miješani obrazac. Moguće je da osoba pati od brojnih maničnih simptoma, a da u isto vrijeme pati i od teških depresivnih misli. Ovo je pogotovo često ako osoba osjeća i zna što joj se događa i kroz što prolazi.

-ciklički obrazac. Simptomi manije mogu biti praćeni simptomima depresije prema gotovo pravilnom uzorku. Ove izmjene raspoloženja mogu se događati u periodu od jednog dana pa do jednog mjeseca. Rjeđi slučaj je da neki ljudi iskuse samo razdoblja depresije ili manije, ali unutar pravilnih ponavljajućih uzoraka.

Uočite da smo mnogi u potrazi za nekim od ovih "poremećaja"!

Kvantitativni poremećaji svijesti

Somnolencija
Somnolencija je najblaži kvantitativni poremećaj svijesti. Čovjek u stanju somnolencije djeluje pospano, apatično, inertno. Percepcija podražaja je moguća, ali samo ako se radi o intenzivnijem podražaju. Teško mogu vezati pažnju za neki predmet ili pojavu. Nesigurno je orijentiran u prostoru i vremenu.

Sopor
Soporozni bolesnik teže reagira na vanjske podražaje. S njim je vrlo teško ili gotovo nemoguće uspostaviti verbalni kontakt. Tijekom sopora poremećen je tijek svijesti pa nastupa amnezija, ili se bolesnik tek fragmentarno sjeća perioda sopora.

Koma
Koma je najteži kvantitativni poremećaj svijesti. Pacijenti, u najtežem stupnju kome, ne reagiraju na nikakve podražaje. Ugašeni su miotatički refleksi i refleks zjenica na svjetlo.
Kontinuitet tijeka svijesti je potpuno prekinut.


Kvalitativni poremećaji svijesti

Konfuzno-oneiroidno stanje
Naziv oneiroidno dolazi od grčke riječi oneiros, što znači san, jer ovo stanje ima dosta zajedničkog sa snom.
Stanje je karakterizirano nesigurnom orijentacijom pacijenta. Bolesnik djeluje smeteno i zbunjeno, teže prepoznaje osobe i predmete oko sebe, često zaluta, ima izražen osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti. Takvi odnosi mogu biti podloga za nastanak fluidnih, nesistematiziranih i prolaznih ideja odnosa. Pacijenti su naglašeno sugestibilni, afekt im je labilan. Oslabljena je kritička moć.
Konfuzno-oneiroidno stanje je kvalitativni poremećaji svijesti koji najčešće u podlozi ima organsku patološku promjenu, no ponekad se takvo stanje može javiti kao odgovor na stresnu situaciju.

Delirij
Delirij je osnovni sindrom akutnog moždanog sindroma, odnosno poremećaja koji se javlja u sklopu nekog organskog poremećaja.
Delirantni sindrom se sastoji od nekoliko osnovnih simptoma: prostoro-vremenska, kao i auto- (prema sebi) i alopsihička (prema drugima) dezorijentiranost, zatim čulne obmane tipa iluzija i halucinacija koje su najčešće neprijatnog sadržaja, strah koji se javlja kao reakcija na neugodne i zastrašujuće obmane, psihomotorna uzbuđenost koja je posljedica intoksiciranosti ili reakcije na neugodne iluzije i halucinacije.
Pažnja i shvaćanje bolesnika su potpuno oštećeni. Za cijeli period delirantnog stanja postoji amnezija.

Sumračno stanje
Sumračno stanje je oblik poremećaja svijesti kod kojeg je održana svjesnost o okolini i predmetima, ali se gubi svijest o vlastitom ja. Unutarnje psihičke funkcije su većinom uredne, stoga bolesnik nije upadljiv okolini. Dapače, on je sposoban obavljati neke radnje, sklapati poznanstva.
Međutim, bolesnik ne može "vidjeti" sebe, ne zna što radi, niti zašto to radi. Svijest je jako sužena, a duševni život se odvija na nižim slojevima ličnosti. Ovo stanje najčešće brzo nastupa, ali isto tako naglo i nestaje. Najčešći uzrok je epilepsija.

Somnabulizam
Somnabulizam ili mjesečarstvo je karakterizirano gubljenjem kontrole nad motoričkom aktivnosti. Takav gubitak kontrole događa se kad je svijest promijenjena stanjem sna, a motorička aktivnost se vrača u stanje "aktivnosti", prije no što se svijest ponovno "aktivira".
Mjesečarstvo može biti manifestacija epileptičkih oštećenja, ali može se javiti i kao konverzivni sindrom neuroza.

Fuga
Ovaj pojam je dobio naziv od latinske riječi fuga, što znači bijeg. Radi se o poremećaju svijesti koji je, kako mu i ime kaže, karakteriziran time da bolesnik bez vidljivog povoda-"odluta". Fuga se javlja kod epileptičara i kod konverzivnih neuroza.

Hipnotičko stanje
To je stanje karakterizirano suženjem svijesti koje je izazvano od strane osobe koja se služi različitim hipnotičkim metodama. Hipnotičko djelovanje može imati različiti efekt, pa se tako i hipnoze razlikuju po stupnju dubine "hipnotičkog sna".
Hipnoza se može koristiti kao jedan od načina otkrivanja skrivenih intrapshičkih konflikata.

SHIZOFRENIJA

Malo je bolesti oko koje postoje tolike kontroverze kao što je shizofrenija. Čak se ne možemo dogovoriti niti oko njenog naziva, pa je danas neki nazivaju shizofrenija, dok drugi ustrajavaju na nazivu šizofrenija. Naziv dolazi od grčke složenice: "shizo" - cijepam + "fren" - duša, razum).

Objašnjavanje šizofrenije može početi s definicijama što sve ona nije:
-podvojena ili višestruka osobnost
-uzrokovana ponašanjem roditelja ili načinom kako je netko odgajan
-neizlječiva
-garancija da će se oboljela osoba ponašati nasilno
-garancija da će oboljela osoba boraviti u bolnici do kraja života.

Ova bolest predstavlja jako teško stanje i za oboljeloga, ali i za njegovu obitelj - međutim nada postoji. Kod oko 1 osoba koje razviju sliku shizofrenije dolazi do potpunog oporavka. U posljednjih nekoliko godina napravljen je napredak u liječenju ove bolesti - stoga, oboljeli od shizofrenije mogu većim djelom nastaviti s normalnim načinom života, što uključuje i održavanje uspostavljenih društvenih i socijalnih kontakata u obitelji, i među prijateljima.

Koji su simptomi shizofrenije?
Simptomi kod shizofrenije mogu se podijeliti na pozitivne i negativne.
Pozitivni simptomi se češće javljaju u akutnim fazama ili u početnim fazama bolesti. Negativni simptomi se češće javljaju kod dugoročnog tijeka bolesti.

Pozitivni simptomi uključuju:
-halucinacije: javljaju se kad bolesnik nešto vidi, čuje, osjeća, ili miriše, a da za to ne postoji stvarni izvor podražaja. Iskustvo osjeta i doživljaja nastaje u samim osobama.

Lažna uvjerenja, obmane: često postoje dokazi koji ukazuju da se radi o obmanama, no osoba bez obzira na bilo koje logično objašnjenje i dalje vjeruje čvrsto u njih. Druge osobo doživljavaju bolesnikove obmane kao nevjerojatne za koje očito ne postoji utemeljenje u stvarnosti.

Osobe će često izvlačiti zaključke iz svojih obmana, koje će ga odvesti do drugih obmana. "Često postoje ljudi ili organizacije koje ih proganjaju i pokušavaju uhvatiti (paranoidne obmane, obmane proganjanja)".

Problemi u razmišljanju: tijek misli može postati brz dezorganizirani tijek koji premeće po mozgu, a može biti povezan i sa iznenadnim pražnjenjem uma od svih misli (blokada). Također mogu postojati i obmane u vezi samih misli: bolesnici misle da sve što razmišljaju svi oko njih jednostavno mogu ćuti, da su zamijenjeni s nekim drugim i sl.

Raspoloženje: može se brzo izmjenjivati i često je neprilagođeno situaciji.


Ostali simptomi:
Zbog svih gore spomenutih promjena nije iznenađujuće da bolesnici često postaju ekstremno preokupirani nečim, lagano se ometaju i dekoncentriraju, ili pak postaju povučeni. Različiti ljudi će iskusiti različite obrasce ponašanja - s različitim stupnjem ozbiljnosti simptoma.

Gotovo uvijek postoji nemogućnost bolesnika u shvaćanju svoje bolesti.

Kada jednom prođe akutna faza bolesti, bolesnik može stupiti u kroničnu fazu u kojoj prevladavaju tzv. negativni simptomi. Oni mogu uključivati manjak motivacije, povlačenje, izbjegavanje drugih ljudi. Često, simptomi iz akutne faze mogu ostati i duže, kroz kroničnu fazu, međutim u kroničnoj fazi nisu tako teški i jako izraženi.

Obmane i halucinacije se mogu nastaviti, ali bolesna osoba će biti u mogućnosti odvojiti takve pojave od drugih uvjerenja i svakodnevnih društvenih interakcija. Bolesnika je potrebno kontinuirano uvjeravati da su njegovi simptomi zaista plod bolesti.

Ove činjenice mogu deprimirati svakoga čiji je prijatelj ili bliski član obitelji šizofreničar. Međutim, treba napomenuti dvije važne činjenice:
-postoje različiti stupnjevi težine bolesti - neće svaka osoba s dijagnosticiranom šizofrenijom iskazivati potpunu kliničku sliku bolesti
-ova bolest se može liječiti - psihološkim tretmanima i lijekovima koji, posebno ili zajedno, mogu znatno poboljšati sliku bolesti i njen konačni ishod.

Kako je čest ovaj poremećaj?
Otprilike 1% ljudi će razviti sliku šizofrenije tijekom svog života. Izgleda da postoji genetska predispozicija za razvijanje bolesti. Među ljudima čiji je roditelj bolestan, ili brat ili sestra, njih 10-15% će razviti poremećaj. Kod djece čija oba roditelja imaju šizofreniju, njih 40% će razviti bolest. Stopa rizika ostaje nepromijenjena, bilo da su djecu odgajali roditelji, bilo da su djeca bila posvojena u drugu obitelj.

Muškarci su u najvećem riziku za razvijanje šizofrenije između 15 i 35 godine života, s najvećim rizikom u dvadesetim godinama. Žene imaju najveći rizik također u dvadesetim godinama života - dok je rizik kod žena manji u tim godinama nego što je to slučaj među muškarcima, nakon 20-tih godina rizik ne opada kao muškaraca, nego čak on postaje veći kod žena.

Što se događa s osobama kod kojih se razvije shizofrenija?
20-25% osoba više nikad neće razviti akutni relaps, 20-25% će imati više od jedne akutne faze, ali će biti stabilni tijekom terapije lijekovima. 40-50% će razviti dugotrajne kronične faze. Među mlađim bolesnicima na početku akutne faze postoji izraženi rizik od pokušaja samoubojstva.

DEPRESIJA

Vrste depresije:

Depresivna bolest (‘Velika’ depresija, Unipolarna depresija, Klinicka depresija)

Kod osoba s depresijom dolazi do kontinuiranog neraspolozenja, tuge, praznine i besmisla. Simptomi se dele na fizičke probleme kao sto je promena apetita (gubitak ili povecanje telesne tezine), smetnje tokom spavanja (nemogucnost spavanja – insomnia, isprekidan san, otezano padanje u san ili prevelika potreba za spavanjem), spavanje ne daje osecaj odmora pa se pacijent cesto puta oseca losije ujutro nego uvece, nedostatak energije, osecaj slabosti, iscrpljenosti i umora, uznemirenost, anksioznost, psihosomatske smetnje kao sto je glavobolja, stomacni problemi ili bolovi bez konkretnog fizickog uzroka. Dolazi do promena u ponasanju kao sto je povlačenje iz društevnih, ili poslovnih aktivnosti, otezano donesenje odluka, izbegavanje obaveza, smanjenje fizickih aktivnosti, nedovoljna briga o sebi (nepravilna ishrana, smanjena licna higijena). Ceste su i povecane upotrebe alkohola ili raznih lekova kao i samoinicijativno uzimanje droga. Nastaju promene u razmisljanju, smanjena koncentracija, blagi gubitak memorije, usporene misli, samokriticnost, osecaj krivice, misli o samoubistvu ili pokusaj istog a u ekstremnim slucajevima moze doci do pojave halucinacija (najcesce auditornih) i u tom slucaju govorimo o psihoticnoj depresiji. Prisutno je osecanje tuge, beznadja, besmisla, praznine (potpuni nedostatak osecanja), gubitak interesa za seksualne aktivnosti, osecaj straha ili nadolazece velike katastrofe, gubitak samopostovanja i nedostatak interesa za aktivnosti koje su nekad pricinjavale zadovoljstvo. Da bi se donela dijagnoza depresije potrebno je da vecina simptoma traje u periodu od najmanje dve nedelje.

Biopolarni poremecaj (Manicna depresija)

Biopolarni poremecaj je karakterizovan cestim i naglim promenama raspolozenja koja idu od jednog do drugog ekstrema (od intenzivne i jake depresije i ocajanja do manicnog raspolozenja i euforije za koju ne postoji realan razlog). Kod pacijenata se obicno smenjuju periodi depresije i manije, mada su moguci slucajevi u kojima su prisutne samo manicne epizode. Razlikuje se vise vrsta kao sto je biopolar I (za dijagnozu je potrebno da postoji barem jedna manicna epizoda u trajanju od najmanje nedelju dana), zatim biopolar II (u ovom slucaju dolazi do vise od jedne epizode intenzivne depresije i nesto blaze manije, znaci depresija je primarna), zatim biopolarni poremecaj sa naglim promenama raspolozenja (za dijagnozu je potrebno barem cetiri intenzivne promene raspolozenja u periodu od godinu dana) i na kraju ciklotimija (karakteristicno po brzim promenama raspolozenja koja po svojoj prirodi ipak nemaju dovoljan intenzitet da bi usli u gore navedenu grupu). Lecenje obicno zavisi od intenziteta kao i vrste biopolarnog poremecaja. S obzirom da se najcesce radi o hronicnom poremecaju, jako je bitno da se kontinuirano uzima terapija koja se najcesce sastoji od antidepresiva (koji pomazu pri depresivnim epizodama), litijuma (kao stabilizatora raspolozenja) a u novije vreme koriste se i antikonvulzanti i valproati (cija je primarna upotreba u svojstvu antiepileptika ali zbog sirokog dejstva na centralni nervni sistem prepisuju se i u slucaju manije) i na kraju anksiolitici koji dovode do privremenog smirenja i cesto se prepisuju u fazama manije.

Distimija

Distimija je blaga forma hronične depresije koja čini da osoba živi život u kome prilično dobro funkcioniše, ali joj nedostaje osećaj lične vrednosti. Najčešće započinje u kasnom detinjstvu i adolescenciji, ali se može pojaviti i kasnije. Mnogo je cesca kod zena nego kod muskaraca. Neki od primarnih simptoma su neraspoloženje, tuga, nelagoda, i gubitak interesa za svakodnevne aktivnosti uz nedostatak samopostovanja, probleme u donošenju odluka i osjećaj besmisla. Depresivno raspoloženje prisutno je veći deo dana i veći broj dana nego što nije prisutno, što se vidi bilo kao subjektivni doživljaj ili primeceno od strane drugih ljudi, u trajanju od najmanje 2 godine. Ljudi sa distimijom su obično nervozni, samokritični, preokupirani događajima iz prošlosti, razočaranjima ili ličnim neuspesima. Tokom vremena se obicno povuku iz društvenog života i vecim delom izoluju. Pretpostavlja se da je razlog tome njihova nesposobnosti da uživaju ili pružaju zadovoljstva prilikom socijalnih kontakata. Depresivni poremecaj obicno karakterizuju epizode intenzivne depresije, dok je distimija više hroničan i dugotrajan poremecaj bez naglih padova. Osobe koje imaju distimiju cesto puta svoje simptome prihvataju kao normalni deo zivota I vlastite licnosti, i nesvesni problema retko se obracaju za pomoc, ili barem ne sve dok mogu barem delimicno funkcionisati.

Ciklotimija

Kod ciklotimije dolazi do brzih i naglih promena raspolozenja koja se smenjuju s depresivnim raspolozenjem u nesto duzem periodu. Promene raspolozenja su blage i sam porast raspolozenja za pacijenta je obicno ugodan, tako da se retko trazi strucna pomoc pa se iz tog razloga sama dijagnoza ciklotimije donosi nesto redje. Naizmenicni periodi porasta raspolozenja i depresije mogu da traju i do par meseci. Cesto puta ljudi s ovim poremecajem imaju u porodici osobu s bipolarnim poremecajem, a isto tako kod osoba s ciklotimijom postoje vece sanse za oboljevanje od istog.

Postporodjajna depresija

Postporodjajna depresija se obicno javlja u prvih 12 meseci nakon porodjaja i to najcesce u prvih nekoliko nedelja ili meseci. Ovaj oblik depresije moze varirati od blage pa do intenzivne depresije koja traje neko duze vreme. Najcesce se javlja posle prvog porodjaja. Jedna od osam zena ima problem postporodjajne depresije. Tacni razlozi postporodjajne depresije nisu sasvim poznati ali se na osnovu klinickih ispitivanja smatra da do ove vrste depresije najcesce dolazi zbog porasta hormona tokom trudnoce i samog porodjaja (a zatim naglog smanjena istih), otezanog ili dugotrajnog porodjaja, fizickog premora zbog nedostatka sna i neredovnog spavanja, nedostatka emotivne ili prakticne podrske, promene u odnosu s partnerom, genetska predispozicija. Zene koje pate od postporodjajne depresije osecaju se bezvredno, imaju nedostatak samopouzdanja (narocito kao nove majke), osecaj krivice, negativne misli, ekstreman strah za bebu (ili potpunu nezainteresiranost, sto samo pojacava osecaj krivice), lako i bez konkretnog razloga zaplacu, smanjen libido, probleme sa spavanjem i osecaj da nisu u stanju zadovoljiti ocekivanja.

Sezonska depresija

Sezonska depresija (sezonski afektivni poremećaj) javlja se obično u isto doba godine, najcesce u zimskom periodu. Dolazi do osecaja hronicne iscrpljenosti, povecana potreba za hranom (i to najcesce za slatkisima), konstantna pospanost i zelja za spavanjem, nedostatak volje i motivacije, kao i osecaj tuge bez konkretnog razloga. Neki od mogucih razloga u pojavi ove vrste depresije mogao bi biti i hormon epifize melatonin na ciju proizvodnju deluje sunce. Verovatno iz tog razloga, sezonska depresija cesca je u severnim delovima planete. Cesce se pojavljuje kod zena i to u periodu od 30 do 40 godina. Najcesce se leci svetlosnom terapijom koja pokazuje poboljsanje kod nekih 80% pacijenata.

Atipicna depresija

Osobe s atipicnom depresijom imaju snaznu reakciju na negativne ili pozitivne vanjske okolnosti. Dolazi do osecaja duboke depresije ili do ponovnog javljanja nade i zadovoljstva u zavisnoti od situacije u kojoj se nalaze. Drugim recima, kod ove vrste depresije veliku ulogu na emocije i generalno zadovoljstvo pacijenta igraju vanjske okolnosti. Ova vrsta depresije obicno se i javlja prvi put nakon nekog negativnog dogadjaja kao sto je npr. raskid veze, gubitak posla, porodicni problemi i tome slicno. Neki od klasicnih simptoma ukljucuju povecani apetit, povecana potreba za spavanjem, osecaj tezine u telu. Osobe sklone ovoj vrsti depresije obicno imaju ekstremnu senzitivnost u medjuljudskim odnosima pa se njihovo raspolozenje najcesce menja u zavisnosti od raspolozenja drugih ljudi kao i potencijalnim problemima u odnosima.

ANKSIOZNOST
Preplašenost, tjeskoba ili zabrinutost nisu rijetki. Idu pod ruku ili prema depresiji.

Anksioznost (strah, zabrinutost, tjeskoba) bolno je stanje bespomoćnosti i nezaštićenosti. To je stanje napetosti, zabrinutosti, očekivanja da će se nešto strašno dogoditi. Anksiozna osoba nije svjesna otkuda dolazi to nelagodno stanje i napetost. Anksiozna reakcija pokušaj je da se anksioznost i napetost oslobode putem tijela. Zbog toga je anksioznost praćena simptomima opterećenja voljne muskulature, povećanom aktivnošću autonomnog živčanog sustava, povećanom manifestacijom pojedinih organa ili pojedinih sustava u tijelu.

Prema intenzitetu, možemo razlikovati sljedeće oblike anksioznosti:

1. kronična anksiozna reakcija - to je nelagodno stanje, difuzno i generalizirano, manje ili više kontinuirano, može trajati dugo vremena;

2. anksiozni atak akutna je epizoda nelagodnog stanja napetosti, koja najjače pogađa unutarnje organe, osobito kardiovaskularni, respiratorni i gastrointestinalni sustav;

3. panična reakcija izrazito je teški anksiozni atak; mnogi autori shvaćaju anksioznost i strah kao sinonim. Drugi, opet, ukazuju na razliku među njima po tome što su za strah karakteristični realna opasnost i specifični objekt, dok je anksioznost difuzna i nerealistična.

Simptomi anksioznosti

Opći fenomeni

Anksioznost se očituje osjećajen neugode, unutrašnje afektivne napetosti ili iščekivanjem prijeteće pogibelji. Praćena je povečanim tonusom muskulature što se očituje kroz facijalnu ekspresiju i stav tijela tjeskobne osobe te teškoćama u opuštanju. Karakterističan je stav tjeskobe osobe koja sjedi na rubu stolca spremna da skoći i reagira na najmanji šum. Uz napetost muskulature prisutan je tremor ekstremiteta, zjenice su proširene, kapci su rašireni ("u strahu su velike oči"), osoba stalno vlaži usne zbog njihove suhoće, krši ruke, trlja lice, gricka nokte, čupa kosu.

Psihološki fenomeni

Anksioznost ili tjeskoba je veoma neugodno subjektivno proživljavanje u kojemu čovjek nije svjestan ni izvora ni objekta svog straha, ona predstavlja anticipaciju nesnosnog stanja preplavljenosti vanjskim i unutarnjim silama. Osjećaj anksioznosti, usporedo s tjelesnim smetnjama, obuzima čovjeka u cjelini. Karakteriziran je slobodno lebdećim strahom, strahom koji preplavljuje osobu, kao da ga potpuno obuzima i da strah lebdi u njemu, a pri tome ne zna odakle strah dolazi i zbog čega se javio. Strašljivo isčekivanje je vrlo kompleksno subjektivno doživljavanje tjeskobe, koje je teško precizno opisati. Osobe koje doživljavaju takav oblik straha opisuju ga kao osjećaj obuzetosti nekom strepnjom da će se dogoditi nešto loše, neka neugoda, nesreća, bilo njima, ili njihovim bližnjima. Strepnja koja se zlosutno nadvija nad njih, ne mogu je se osloboditi niti je odagnati, a izrazito je mučna i neugodna i potpuno ih paralizira. Osjećajem općeg ili difuznog straha koji se također javlja, najbolje se može opisati kao "potpuna preokupiranost strahom" Tjeskobne osobe opisuju to stanje kao osjećaj potpune paraliziranosti, bespomoćnosti, obeshrabrenosti, osjećajem da ne vladaju situacijom nego da se život "događa mimo njih".


Tjelesni fenomeni

Somatizirana anksioznost je oblik anksioznog reagiranja koji se očituje nizom tjelesnih simptoma u raznim sustavima u organizmu, čija pojava, u pravilu, znatno ublažava doživljavanje anksioznosti ili ih potpuno otklanja.

Takav tip manifestacija anksioznosti nerazdvojni je pratilac anksioznog načina reagiranja, jer je poznato da su intenzivna doživljavanja anksioznosti uvijek praćena i tjelesnim fiziološko-biokemijskim promjenama u organizmu. Tjelesna izražavanja anksioznosti mogu biti općenita ili ograničena na pojedine organe i sustave: kardiovaskularni, respiratorni, gastrointestinalni, urogenitalni, na koži, na osjetilima itd. U nastavku su navedeni najčešći oblici tjelesnog očitovanja anksioznosti.

Kardiovaskularni sustav: Najčešća očitovanja u kardiovaskularnom sistemu u vezi su s radom srca. To su palpitacije, tahikardija i prekordijalni bolovi. Uz to susreću se i vazokonstriktivne ili kongestivne krize koje mogu biti općenite ili lokalizirane na licu, prstima, udovima i sl.
Respiratorni sustav: U tom se sustavu najčešće javlja dispneja, koja može biti različita po obliku i intenzitetu, počev od lakih blokada respiracije, preko astmatiformnih nastupa, do burnih kriza bronhijalne astme. Nastupi kašlja, štucanja, zijevanja, disforične i afonične krize ostala su somatska očitovanja anksioznosti koja se viđaju u dišnome sustavu.
Gastrointestinalni sustav: U tom su sustavu najčešći simptomi i znaci mučnina, povraćanje, gastrični i intestinalni grčevi praćeni bolovima, tenezmima, dijarejom; zatim ptijalizam ili suhoća ustiju, paroksizmi gladi ili žeđi itd.
Urinarni sustav: Najčešća somatska očitovanja anksioznosti u urinarnom sustavu su polaksiurija, poliurija, vezikalni tenezmi, strangurije.
Neuromuskularni sustav: Krize drhtanja, koje predstavlja najznačajniju manifestaciju anksioznosti u spomenutome sustavu, mogu biti veoma izražene i mogu zahvaćati cijelo tijelo. Uz to, susreću se i fascikularni i fibrilarni trzaji mišića i bolne pseudoreumatične krize.
Senzorium i senzibilitet: U skupinu senzitivnih i senzoričnih poremećaja koji prate anksioznost ubrjaju se hiperestezije, parestezije, krize svraba, sijevajući bolovi, zujanje u ušima, poremećaji vida, nastupi vrtoglavice koji su prema mišljenju mnogih autora najvažniji simptomi anksioznosti.

Prevladavanje anksoznosti

Anksioznost se može prevladati provođenjem pozitivnih misli, osjećaja i ponašanja na nekoliko razina. Duboka anksioznost zahtjeva rad na svim razinama. U slučaju povremene anksioznosti, osoba se može usredotočiti na samo nekoliko razina.

Tjelesna razina

Na tjelesnoj razini se prevladavaju psihičke tegobe uzrokovane tjelesnim naprezanjem, premorom, te pogrešnom prehranom.
· Duboko disanje
· Tehnike opuštanja: opuštanje mišića, meditacija.
· Redovito vježbanje, npr. aerobik, šetnje, bicikl.
· Izostavljanje iz prehrane stimulansa i sastojaka koji opterećuju organizam, kao što je pretrejerano uzimanje kofeina, šećera, nikotina, soli i alkohola.

Emotivna razina

Zdravo stajalište prema vlastitim osjećajima smanjuje anksioznost.
· Ne zanemarivati svoje osjećaje.
· Naučiti se prepoznavati svoje osjećaje.
· Izraziti svoje osjećaje. Ne povrijediti sebe da bi se poštedjeli osjećaji drugog.
· Ne susprezati srditost po svaku cijenu.

Mentalna razina

Način na koji sebi tumačite okolnosti određuje vaše osjećaje i ponašanje u tim okolnostima. Anksioznost se često može prevladati pozitivnijim razlaganjem okolnosti.
· Ne upuštajte se u beskrajne labirinte misli "što će biti ako bude" u kojima prevladavaju najgori mogući rezultati prije nego što se uopće suočite s okolnostima.
· Ne procjenjute niti rasuđujte na nakritičniji mogući način.
· Ne koristite ideal savršenstva kao mjeru koliko ste sami dobri u nečemu.
· Ako ne možete promijeniti okolnosti ne znači da ne možete ni s čim pridonijeti.
· Ne brinite se previše što drugi govore ili misle o vama

Literatura:
Medicinski fakultet/psihijatrija

dr. med. Vesna Vučičević

NESANICA

Nesanica je nedovoljno spavanje. Dijeli se prema vrsti poremećaja spavanja i trajanju.
Nesanica često ide pod ruku sa drugim poremećajima.

Nesanica se dijeli na :
- teškoće uspavljivanja (nesanica na početku spavanja)
- učestalo i stalno buđenje (teškoće održavanja spavanja)
- trajnu pospanost unatoč odgovarajućoj duljini spavanja (neodmarajuće spavanje)

Trajanje je također vrlo važno.

Prolazna nesanica - nesanica koja traje od jedne do nekoliko noći (u okviru jedne epizode)
Prolazna nesanica je obično posljedica stresa ili promjena radnog ili okolinskog rasporeda, npr. promjena vremenskih zona prilikom putovanja.

Kratkotrajna nesanica traje od nekoliko dana do 3 tjedna. Poremećaji takva trajanja obično su uzrokovani produljenim stresom, kao što je oporavak od kirurškog zahvata ili kratkotrajne bolesti, nakon teškog ispita, smrti bliske osobe, početka rada na novom ili odgovornijem radnom mjestu itd.

Dugotrajna nesanica traje mjesecima ili godinama i obično je odraz psihijatrijskih ili dugotrajnih zdravstvenih poremećaja, lijekova ili osnovnih poremećaja spavanja. Dugotrajna nesanica može biti trajna ili s izmjenama epizoda nesanice i urednog spavanja.

Nekoliko noći slabog spavanja, obično uzrokovane stresom ili uzbuđenjem, uobičajena je i česta pojava i ne ostavlja trajnih posljedica na čovjeka. Dugotrajna nesanica, međutim, ima znatne štetne posljedice u obliku nemogućnosti obavljanja dnevnih obveza, poremećaja raspoloženja, poremećaja odnosa u obitelji i povećanja rizika od dnevnih ozljeda uzrokovanih smanjenom pozornošću i oprezom zbog pospanosti.

Vrste nesanice po uzroku:

Psihofiziološka nesanica
Dugotrajna nesanica ovog tipa je poremećaj ponašanja pri kojem su bolesnici zaokupljeni očekivanjem da ne mogu zaspati. Poremećaj spavanja obično počinje kao posljedica emocionalnog stresa te se nastavlja dugo nakon što stresno razdoblje završi. Osobe koje pate od ovog poremećaja previše su zaokupljene trajnim nastojanjem da zaspu i ova nesanica je, prema tome, uvjetovan ili naučen odgovor. Osobe s ovim poremećajem lakše zaspu u vrijeme kada se ne trude zaspati i izvan kuće. Kod ovih je bolesnika izražena teškoća usnivanja, a često i noćna buđenja. U liječenju je obično korisno vježbanje opuštanja u osoba kod kojih je izražena jaka tjelesna napetost. U početku liječenja mogu se uzimati lijekovi za potpomaganje usnivanja, ali samo kratkotrajno.
Pozornost se mora posvetiti i izvanjskim učincima i higijeni spavanja te izbjegavanju štetnih, podražujućih podražaja prije spavanja.

"Vanjska" nesanica
Vanjski čimbenici mogu uzrokovati nesanicu. Prilagodbeni poremećaji spavanja koji se još nazivaju privremena nesanica uzrokovana okolinom, mogu se pojaviti nakon promjene okoline u kojoj spavamo (npr. pri spavanju u hotelu ili bolničkom krevetu) te prije ili poslije važnog događaja u životu, kao što su promjena zanimanja, gubitak voljene osobe, bolest ili stres zbog rokova na poslu ili ispita, nekog važnog događaja koji iščekujemo (vjenčanje, prva vožnja avionom, putovanje,…). Poremećaj se može iskazati kao otežano uspavljivanje, često buđenje ili buđenje rano ujutro. Oporavak je obično vrlo brz i nastupa nakon 2-3 tjedna.
Neodgovarajuća higijena spavanja odnosi se na neodgovarajući način ponašanja prije spavanja i/ili okolinu koja je nepovoljna za spavanje. Npr. neki bolesnici pokušavaju spavati ispred televizora koji ostavljaju upaljenog cijelu noć ili pokušavaju zaspati neposredno nakon dolaska s posla u ponoć. Buka i/ili svjetlost može utjecati na nemogućnost uspavljivanja, a isto tako i partner s kojim se spava ako za vrijeme spavanja povremeno ima trzaje noge ili tijela ili ako glasno hrče.
Satovi kojima svijetle kazaljke ili brojke mogu razbuditi bolesnika i povećati nervozu jer bolesnik gleda kako prolazi vrijeme, kasno je, a on/ona ne može zaspati. Različiti lijekovi, obilna jela, naporno vježbanje ili tuširanje u vrućoj vodi neposredno prije spavanja mogu omesti usnivanje.
Osobe s ovim poremećajem spavanja trebaju razviti opuštajuće rituale prije spavanja te pripremiti i očuvati ugodnu okolinu za spavanje. Isto tako bi i vrijeme buđenja trebalo biti jednako. Trebalo bi izbjegavati neredovito odlaženje na spavanje, a vrijeme u krevetu ograničiti na vrijeme za koje se spava.

Visinska nesanica
Boravak na velikim visinama uobičajeno je povezan s poremećajima spavanja. Čest je poremećaj tzv. periodično disanje za koje je odgovorna smanjena koncentracija kisika na velikim visinama. Česta buđenja i loša kvaliteta spavanja tipični su za visinsku nesanicu koja je obično najteža prvih nekoliko dana, ali takvo stanje može i potrajati. Određenim vrstama lijekova moguće je spriječiti pojavu visinske nesanice

Medicinsko - psihijatrijski poremećaji spavanja


Psihijatrijski poremećaji i smetnje spavanja

Anksiozni poremećaji, afektivne bolesti, opsesivno kompulzivni poremećaji i kronični alkoholizam bolesti su koje su povezane s lošim snom.
Depresija može biti povezana s poteškoćama usnivanja, nesposobnosti održavanja spavanja i/ili ranim jutarnjim buđenjem. U nekih depresivnih bolesnika pojavljuje se i prekomjerna sklonost ka spavanju, pogotovo u studenata i onih koji pate od sezonske (jesen/zima) depresije. Poremećaj spavanja je važan znak bolesti i može nastupiti kao znak početka napadaja bolesti te se vratiti u normalu na početku poboljšanja.
Poremećaj sna kod kroničnih alkoholičara povezan je sa smanjenom dnevnom budnošću. Spavanje kroničnih alkoholičara često ostaje poremećeno godinama nakon prestanka uzimanja alkohola.

Neurološke bolesti i smetnje spavanja

Neurološke bolesti mogu uzrokovati smetnje spavanja indirektno zbog bolova ili zbog oštećenja dijelova mozga koji upravljaju spavanjem.
Spavanje može ometati demencija, epilepsija i druge neurološke bolesti vezane uz abnormalne pokrete (hemibalizam, Huntingtonova koreja, Parkinsonova bolest.Gilles de la Tourette sindrom).
Sindromi glavobolja mogu pokazati pogoršanje spavanja, a mehanizam koji povezuje spavanje i glavobolje je nepoznat.
Fatalna obiteljska nesanica rijedak je nasljedni poremećaj izazvan obostranom degeneracijom određenih dijelova mozga. Nesanica je istaknuti rani simptom. Napredovanjem bolesti javljaju se brojni drugi poremećaji koji dovode do smrti.

Poremećaji spavanja povezani s drugim medicinskim poremećajima:

- dugotrajna bol
- utjecaj različitih lijekova kao što su npr. steroidi
- astma - ima najistaknutiju vezu s poremećajima spavanja. Astmatični simptomi su izrazito jaki noću i ometaju spavanje. I niz lijekova koji se koriste u liječenju astme može uzrokovati poremećaj spavanja (teofilin, adrenergici, glukokortikoidi). Inhalacija steroida koji ne ometaju spavanje mogu biti korisna zamjena kad je poremećaj spavanja težeg stupnja (npr. beklometazonom).
- smanjena količina kisika u srcu
- povremeno noćno otežano disanje kao posljedica zatajivanja srca, a čiji je uzrok zastoj tekućine u plućima, važan je uzrok nedovoljnog spavanja
- dugotrajna plućna bolest uzrokuje poremećaj spavanja zbog poremećaja u izmjeni plinova, a tome pridonosi ležeći položaj.



Poremećaji spavanja mogu izazvati abnormalno seksualno ponašanje

08.04.2002. Do sada su neki poremećaji vezani uz spavanje bili jako dobro poznati i opisani. U tu skupinu "poznatijih" poremećaja spadaju hodanje u snu, ili nasilno ponašanje tijekom spavanja. Noviji izvještaji s područja poremećaja spavanja navode i učestale nesvjesne epizode agresivnog seksualnog ponašanja.

U studiji provedenoj na 11 bolesnika s "atipičnim seksualnim ponašanjem tijekom spavanja", istraživači sa Stanford University, California, SAD su našli da ispadi bolesnika - koji su se kretali od dosadnog glasanja, pa sve do seksualnog nasrtanja na partnera u krevetu- bili povezani s nekoliko vrsta poremećaja spavanja, i u mnogim slučajevima s psihijatrijskom problematikom.

U svim promatranim slučajevima, liječnici su našli neki oblik poremećaja spavanja, a većina bolesnika je imala pozitivnu povijest bolesti za probleme vezane uz poremećaj spavanja, uključujući hodanje u snu ili noćne tremore. Dva bolesnika koji su tijekom spavanja samo govorili nisu imali pozitivnu anamnezu poremećaja spavanja.

Kod drugih 9 bolesnika, seksualni poremećaji tijekom spavanja su opisani kao nasilna masturbacija pa sve do nasilnog nasrtanja na partnera, tijekom sna. Bolesnici se nakon takvih epizoda nisu ničeg sjećali, a ako bi bili tijekom napada probuđeni od strane partnera, budili bi se konfuzni i dezorijentirani.

Jedan 29-godišnjak je napastovao svoju partnericu u točnim intervalima noći između točno određenih sati, i to najmanje tijekom 6 godina. Ovaj pacijent je imao pozitivnu obiteljsku anamnezu duševnih bolesti, iako sam nije nikad okarakteriziran kao duševni bolesnik. Ta osoba je, međutim, bila liječena zbog poremećaja spavanj

Sedam drugih bolesnika imalo je neku psihijatrijsku dijagnozu uključujući tešku depresiju, opsesivno-kompulzivna stanja ili tjeskobu. U nekim slučajevima postojali su podaci o seksualnom zlostavljanju. Jedan pacijent s dugom anamnezom poremećaja spavanja bio je jako pogođen kada je njegov otac otkrio bolesnikove homoseksualne sklonosti, a zbog svojih "strogih religioznih uvjerenja" apstinirao je od seksualnih aktivnosti koje su mu se činile neprikladne, navode istraživači.

Abnormalno seksualno ponašanje tijekom spavanja je nestalo nakon što je izliječen poremećaj spavanja ili psihijatrijsko stanje koje je tome prethodilo, navode istraživači. Uz to, još je nejasno i nepoznato kako je čest ovaj problem, zaključuju na kraju.

Danas se vozim doma s posla i naravno kolona.Ništ novo.I I vidim neki kulak(bogataš) s najnovijim BMW-om,naravno, se gura i trubi i trubi ....mislim ništa što nisam već vidio.Čak bi mogao reći nešt svakodnevno.
Ono što me začudilo da sam u tom trenutku osjetio temperaturu negdje oko pupka kako šiklja prema glavi i u tom sam trenutku osjetio bijes!!!
Nije da nikad nisam osjetio bijes(mada zaista rijetko)nego nikad nisam osjetio otkud ta energija koja pokreće bijes.
Kako se već duže vremena bavim energijom,pokušao sam da je preusmjerim kroz srce i kroz ruke van.Preplavio me protok energije.Možda sam trebao propustiti kruz tjeme?Vidjet ću sljedeći put.
Evo što sam našao o bijesu.

Ono što bih dodao je i prepoznavanje kad ta zaista snažna energija počinje teći,i presmjeravanje u djelove kojima treba energija.
Možda griješim,ipak sam prvi put postao svjestan te BIJESNE energije

edit:zaboravio staviti link
http://www.krnetic.com/bijes.html

Meni pomaže ovo "NE ŽELI NIŠTA", to nekako pobriše sve strano i moje u meni.
Pitanje je koliko se čisto može ne željeti ništa.
A imamo kulake u sebi oko sebe..... i mislim da će biti sve gore.
Netko pojačava OKP prisilne misli i smetnje jako.

...prepoznavanje kad ta zaista snažna energija počinje teći,i presmjeravanje u djelove kojima treba energija.
...


Mozda bi, ipak trebalo tu energiju omeksati, podici joj vibraciju, pa tek je tada preusmeriti. Negde. Ali nisam sigurna da li u delove kojima nedostaje energija, ili samo pokrenuti proces transformacije, pa je tako oplemenjenu pustiti samo da prodje. E sad, kuda, ne znam. Mozda trebamo imati poverenja u samu prirodu i ne truditi se bas svaki korak da kontrolisemo, jer to sto mi u tom momentu uradimo, mozda nije ono najbolje sto bi se moglo.

Bas bih volela kada bi nam neko ovu zackoljicu razjasnio.

E pa kad ne želiš ništa, dođu "vanjske sile" kolektivne prirode i otjeraju ili makar blokiraju "željnog"... višak ode kamo treba, nove sile dođu kamo treba.

To je to.

Želiš li reći da je pred 2000 ili 3000 godina bilo lakše?Ili pred 100 godina?
Moje je mišljenje da je sve lakše vidjeti istinu ili ako netko želi,stvarno stanje.


Moja je greška što želim sudjelovati u svemu.