Eto, nakon dugo premišljanja, odlučih se "pojaviti", da se bolje
izrazim. No, odmah na početku, želim vam Dobro večer iz Pule jer je trenutno
02:51 ujutro ili kasno navečer.
Moje je ime Ivana, 27 mi je godina i večinu svoga života živim u Puli. Ako
slučajem ne znate gdje je to, Pula je primorski grad od 60-ak tisuća
stanovnika koji se nalazi na samom Jugu poluotoka koji se zove Istra, a Istra se
nalazi u Hrvatskoj.
Samo da naglasim, biće sam koje vjeruje samo u ono što osobno vidi, čuje
ili osjeti.
Niti sama ne znam odakle bih počela svoju priču, da budem najiskrenija.
Recimo da sam ja samo netko tko je shvatio neke stvari jer sam se sama uvjerila
da one postoje. Stoga, u njih ja vjerujem. To je moja istina.
U ovih 27 godina dogodilo mi se mnogo toga. Vizije, prediktivni snovi,
vantjelesna iskustva, otmica, viđenja Nlo-a i komunikacija s
njima...
Nadam se da vam nije odveć čudno što se javljam u ovo doba, no ovo sam
jednostavno morala učiniti. Rada sam sa vama, ovdje, na ovome portalu. Divan
posao činite, nemjerljivo vrijedan, svjesni ste činjenice što se dogadja i
koliko ljudi ne mare za sebe, za druge, za sve, osim za novac najviše.
Vladavina meterije.
Dugo sam se borila protiv večine neobićnih "stvari" koje su mi se
tokom godina događjale, no i ja se mijenjam i moje je razumijevanje toga sada
mnogo bistrije. Osjećam i neku dozu strahopoštovanja prema tome, no to više
nije nalik onu veliku nemiru koji me obuzimao godinama.
Neznam kako čete možda protumaćiti ovo moje javljanje vama, no osjećam da
je to potrebno. I ispravno. No, ne želim vas udaviti sa svime u ovih
posljednjih 27 godina, već ću se vratiti samo u prošlost za neka tri mjeseca.
Naime, "nešto" se dogodilo.
Bilo je to negdje početkom
lipnja, taman kada je noć padala, a mjesec se
pojavio na nebu u obliku polumjeseca. Noć je bila doista vedra i ugodna i prve
su se zvijezde već lagano pojavile na nebu.
U društvu najbolje prijateljice i dva mala psa, šetala sam obalom u jednom
turističkom naselju u Puli.
Oko 20:30 sati, sjele smo uz more i uz neobavezan razgovor promatrale obzor.
Predivan prizor kasna zalaska sunca, moram priznati.
No, nekoliko trenutaka kasnije, ugledala sam nešto na nebu, na velikoj
udaljenosti kako pada sa neba ka moru i iznad samoga mora. Izgledalo je kao da
nešto gori i propada kroz našu atmosferu. Pribojala sam se da nije možda
kakav meteorit, a to je doista bilo "glomazno"! No, nakon desetak
sekundi i na nekoj visini od možda kilometra iznad mora, ono je samo isčezlo!
Uzbudjeno sam pokazala prijateljici u kojem smjeru da gleda. Vidjela je isto.
Nakon dvije minute, ponovilo se isto, samo što se taj
"komad
nečega" razlomio u dva dijela. I nestao. Ubrzo nakon, "pao je još
jedan.
U čudu smo nas dvije gledale jedna u drugu, a psi su bili iznimno mirni.
Prošlo je nekih desetak minuta, i u razgovoru o nedavnom dogadjaju,
pogledala sam u mjesec. Tada se dogodilo nešto nevjerojatno!
Sa stražnje strane mjeseca pojavilo se nešto ogromno!, prešlo na svijetlu
stranu i zastalo na nekih 30- ak sekundi! Upozorih kolegicu da pogleda isto, te
me je ona poslušala.
Dok je taj objekt stajao na svjetlosti polumjeseca, bio je tamne boje, no
nakon tih 30- ak sekundi, nastavio je svoj put preko sredine mjeseca i što se
više približavao tamnijem rubu, reflektirao je svjetlost. To je bilo doista
OGROMNO. Nakon nekoliko trenutaka, ponovno je zašao na stražnju stranu
mjeseca.
Moram reći samo nešto, a to je da već dosta dugo vjerujem da nešto postoji
na našem satelitu, a i šire. U trenu sam bila
sretna što je to doista tako.
No, zabavno tek slijedi.
Nakon nepune dvije- tri minute, pojavilo se opet na svijetloj strani mjeseca,
kretalo se sada po samom donjem rubu mjeseca i kada je došlo do polovine
mjeseca, jednostavno se otisnulo s njega u smjeru nas, planete Zemlje.
Nakon točno 10 minuta, bilo je iznad naših glava na nekoj visini od oko 11
kilometara. Mijenjalo je veličinu, no konstantno je bilo u obliku kugle,
neonske boje. Interesantno nam je bilo jer nije se čuo nikakav zvuk.
U momentu sam se osjetila blesavo i ljuto,htjedoh vidjeti izbliza, te sam
ustala i pokušala "im" pokazati svoje mišljenje ružnim gestama
ruku. Tada sam zastala i zamislila kako nas vide i kako nam pridaju pažnju
spuštanjem. Otvorila sam oči i počela mahati i skakutati na mjestu kao dijete
koje maše avionu u preletu.
I, tada je "to" zastalo, vratilo se unatrag i krenulo se spuštati
iznad naših glava.
Spustilo se na visinu od nekih 200 m, skrenulo i zastalo
iznad hotela Brioni koji je bio 30-ak m udaljen od nas.
Pohitala sam uzbrdo, osjetila nekakav strah, to nas je promatralo. Tren potom,
pomjerio se nekih 50 m kako sam se i ja kretala i izgledalo je kao da opet
mijenja oblik, kao da se uvlači u sebe!
Kolegica i psi dotrčali su zanmom i zajedno smo to promatrale gotovo minutu
kada su se neka dva dečka pojavila iz hotela. Jedan je ugledao isto. Tada se to
samo lagano ugasilo i nestalo!
Ostadoh u čudu i lagano uplašena. Kolegica je bila bezrječna, a životinje
mirne.
Tren nakon, osjetih nešto čudno. Pred očima mi se prikazala satelitska
snimka sjeverne Amerike, potom broj 7, zatim slika velike prostorije sve
obasjane jakim bijelim svjetlom sa 4 bića u sredini.Jedan od njih je bio
čovjek u bijelu kombinezonu sa nečim plavim na ovratniku, srednjih tridesetih
godina, smedjom kratkom kosom i
trodnevnom bradom, dok su oko njega stajala tri
mala bića, metar visine, no u tamnoj magli, pa im nisam razaznala lica. Nakon
toga, vidjeh tri velika i dva mala znaka meni potpuno nepoznata. Tada sam
vidjela broj 1 i osjetila da bi se valjda nešto trebalo desiti za jedan mjesec
ili jednu godinu. Osjetila sam neku vrstu odbijanja prema mojim psima,
životinjama uopće. Malo neugodno. Osjetila sam pitanje ;" Zašto zoveš,
kada se bojiš?!!¨" Tada je stalo.
Krenuli smo putom kroz šumu na parking koji je udaljen nekih 200 m u želji
da odemo autom kući. No, tada sam osjetila nešto drugačije.
Telepatski sam primila misao da odem na drugi dio naselja, isto uz more, da
sjednem na odredjenu klupu pod uličnu lampu i čekam.
Hodale smo do tamo nekih 500 m, kroz šumu, uz more, ja sam šutjela a
prijateljici nije bilo jasno zašto smo skrenuli s puta, no odlučila me
pratiti.
Došli smo do mjesta, sjele na
klupu. Bilo je to najbolje mjesto sa pogledom.
Samo sam rekla ; čakaj i gledaj.
Nakon dvije minute,ponovno smo vidjele da ono "goruče" pada sa neba,
na istom mjestu kao i prije. Palo ih je još tri komada.
Prošlo je desatak minuta, a tada se na nebu pojavilo nešto ogromno, na visini
od oko 300 m i jedno pol kilometra od nas. Tanjurastog oblika, izbacivalo je
narančastu svjetlost kroz nakakve kockaste prozore kojih je bilo 7, i to u dva
uzastopna intervala prije nego se ugasilo.
Mi smo šutjele i zbunjeno se pogledale. Psi su bili mirni. Opet se nikakav
zvuk nije čuo. Nakon par minuta, ponovilo se isto, samo nekih 100 m dalje, s
naše desne strane. Rekla sam kolegici da izvadi mobitel i da slika, no to se
opet povuklo. Uostalom, bilo je premračno za slikanje. Nažalost. Bar sam se
ponadala. Ono se više nije pojavilo.
Sjedile smo još desetak minuta i razgovarale o vidjenom. Došle smo do
zaključka da
nam nisu naudili, a vjerojatno su to mogli. Vidjele smo nešto
neobično, teško objašnjivo i nesvakidašnje!
Otišle smo kući, dok sam ja još nekoliko kilometara u vožnji "
dobijala" neznane mi znakove. Sutra ujutro sve sam ih zaboravila, kao da su
izbrisani iz pamčenja. Osim jednoga kojega sam djelomice upamtila. No, kakve mi
koristi od toga kada ne znam što znači.
Osjetila sam da moram o tome pričati.
Obavijestila sam bliže prijatelje o tome dogadjaju, brata, no večina je to
shvatila i prihvatila kao naćin nove sprdnje. Tipićno za ljude.
Moja kolegica starija je od mene 14 godina, izuzetno je racionalna i traži
logiku u svemu, puna razumijevanja i sa bogatim životnim iskustvom, i drago mi
je što smo to sve zajedno vidjele. No, ona tvrdi da ništa nije osjetila,
nikakve poruke, već ja samo vidjela "te" stvari na nebu, al joj ni
dan danas nije jasno kako sam ja znala gdje treba sjesti i kamo
otići. Nije
baš jasno ni meni, al znam da je to nešto važno. Takva "predstava"
mora imati nakakav cilj. Osjećam da je tako.
U razgovoru s nekim ljudima koje znam, a i nekima koje sam naknadno upoznala
manje-više preko istih tih ljudi, neki su vidjeli slićne pojave u našem
priobalju, gotovo na istom mjestu. No šute o tome jel ne žele da ih smatraju
" nenormalnima ".
Neznam čemu broj 7. Neznam čemu ja, ali valjda postoji dobar razlog zašto
su se tako otkrili.
Otada, osjećam se drugaćije, u svemu vidim nekakvu ljepotu, želim osjetiti
još više ljubavi, cijela okolina mi je bliža, pa čak i neki ljudi za koje
nisam mislila da će mi povjerovati.
Ali, nemam sna, nemogu normalno zaspati. Tijelo mi je umorno, al um radi 100 na
sat. Pomalo smiješno.
Neću reći da me to opterečuje,ali i još su neki vidjeli bljeskove na nebu
iznad našega grada. Ne isto kao i mi, ali opet nešto
neobićno.
Bar sam ljude nagnala da gledaju u zvijezde. I to je već nešto.
Grupa ljudi mi vjeruje. Nadam se da će i oni neke stvari shvatiti. Divan je
osjećaj osjećati dublje i vidjeti situacije na nekom ljepšem nivou, no
ponekad me i previše zaboli ljudsko glupiranje pa se osjetim nemočnom.
Zahvaljujem se na vašemu vremenu i nadam se da vas nisam udavila sa ovim
mailom. Eto, već je skoro pet ujutro, a ja sam još tu. Mnogo je toga o čemu
bih još mogla pričati, iskustva su čudna, no i svaki je tren čudo za sebe.
Neznam da li postoje riječi kojima bih mogla opisati što sam time dobila,
samo ću spomenuti da sam bolje biće neko prije. I baš tako mi paše. Želim
znati još više, i iskreno se nadam da naša budučnosti nije ipak toliko crna,
bar ju ja takvom više ne zamišljam. No, smatram da nama svima treba neki novi,
bolji početak. Večina će shvatiti.
Mnogo dobra vam
želim, moramo pomoći ljudima da shvate, tada će sve biti
lakše. Ljubav je sve. Svi smo mi samo osjećaj koji u vječnosti traje. Nije li
to divno, zar ne?
Uvijek sam sa vama, s ljubavlju, istinom i poštovanjem!
Ivana
_________________ Mnogo dobra vam
želim, moramo pomoći ljudima da shvate, tada će sve biti lakše. Ljubav je sve. Svi smo mi samo osjećaj koji u vječnosti traje. Nije li
to divno, zar ne?
|