Dobra ideja. Ako se osecas da ti oduzima previse slobode i energije bilo bi krajnje lose da to ignorises i nastavis sa pisanjem tj. ucestvovanjem na forumu.


Pozdrav

hipnotisani,

evo shta si rekao:

ah,da,i ovo si rekao o Meditaciji:

pa osvrni se malo shta pishesh i kako pishesh
osvrnuti se na tvoje pominjanje akashe
bi bilo isto kao
osvrnuti se na Bushovo pominjanje
slobode,pravde,jednakosti,mira u svetu,bla,bla,bla,...
ili onako gnostichki, kako gore tako dole, predstavljeno
ako bi mesto(centar) iz koga chinimo,gde svest tezi da obitava nastojali,nameravali da radom na Sebi pomerimo od najnizih prema vishim centrima,gde bi ,slikovitosti radi,centar srca bilo mesto gde se Spoznaje Praavo JA ,a recimo trece oko bi bilo Akasha
pomisliti da ti imash neshto gnostichki(iz iskustva i intuicije) da kazesh o Akashi
bi bilo kao u ovoj gornjoj slikovitoj prichi
prihvatiti mogucnost da se znanje moze analno penetrirati(nekom ritualno-magijskom rektoskopijom ) od prve chakre sve do treceg oka,pritom preskochivshi srchanu chakru u kojoj JA josh uvek neduzno spava,ako ga uopshte i ima,mozda je kochija prazna (OP-i sa aktiviranim programom "Duhovnost" su veri in
nazalost,ti dalje od svog odraza u ogledalu ne vidish,pa josh uvek ne mozesh da shvatish da se analnom penetracijom ne moze stici ni do pupka,a o trecem oku i da ne prichamo
shvaticesh koliko je Akasha daleko tek kad pochnu da te bole kolena od klechanja

i zao mi je postova koji su ti obrisani,bash su mi zanimljivi za prouchavanje,
nije loshe da prochitash ovu temu,
http://www.galaksija.info/forum/viewtopic.php?t=419&start=0pogotovu postove Galaksije i Pantagruela u vezi NPL
mozda pronadjesh neki Znak

@nat

Samo ti želim reći da jako uživam čitajući tvoje postove.
-----------------------------
Inače.

Zaboga ljudi! Mislim da je ovim raspravaom dokazano da Gnoza leži daleko od ovog topica.

Da, V, sasvim si u pravu i ovo je Spolja , ovaj topik ..Gnoza je ipak neizreciva , kao i mnoge druge duboko suptilne stvari , jedino sto je u biti lako izrecivo je nasa teska licna Borba sa Egom , to lako mozemo izreci jer je uvijek tu negdje na povrsini, prva frontalna linija kao odbrana da se zaviri u dubine.....no sto da se radi i to je dio ovog Puta.

da definitivno ću odustati od pisanja,
no,tu i tamo ću svratiti na ovaj topic da vidim jesu li moji zasad još neoboreni argumenti kao prvo zapaženi, a zatim da vidim kako ih se obara..

Tako je. Nijedan Rozenkrojcerski šegrt ne bi smeo da piskara po forumima o onome što radi.
Slušaj gazdu i uđi u mašinu. Osećaćeš se sigurno, ako ništa drugo. To je tebi i potrebno, nisi ti za put individuacije, potrebna ti je topla sigurnost krda.

Epizoda s "probuđenim" je bio primjer kako pripadnici nekih ezoterijskih udruženja, iako možda u najboljoj namjeri, a zbog nedovoljnog razumijevanja o čemu se tu zapravo radi, gnostičkom svjetonazoru mogu samo štetiti.

U nizu nama danas poznatih gnostičkih bratstava tijekom povijesti (eseni, manihejci, pavlićani, bogumili, krstjani, patareni, katari ...) svoje mjesto sigurno zauzimaju i srednjevjekovni Rosenkreuzeri. Onome tko razumije gnostičko naučavanje i pročitao je i razumio "Alkemijsko vjenčanje Christiana Rosenkreuza", je to potpuno jasno.
Međutim, niti jedno gnostičko naučavanje se ne može održati dulje vrijeme u svojoj čistoj formi, življeno od strane nekog gnostičkog bratstva ili duhovne škole, jer to su pravila igre ovoga svijeta. Tko je shvatio smisao svoga postojanja, taj ga je i proveo u djelo i nakon smrti se više ne vraća. Ostali se nastavljaju igrati gnoze ili ezoterijske škole. U ovoj prirodi vrhu sasvim normalno da teže OPS entiteti, i zbog toga danas imamo toliko zloupotrebe, a samim time se i ljudi odbijaju od bilo kakvog pokušaja da nešto suštinski promijene, prvenstveno u sebi samima.

Kao prilog je ovaj članak iz najnovijeg Nexusa o zaboravljenim gnosticima s ovog našeg područja:

Nexus (lipanj/srpanj 2008.)

Bogumili - zaboravljeni gnostici Europe (Piše: Paul Tice)

Malo je ljudi modernog doba čulo za bogumile koji su postojali u razdoblju od oko sedam stoljeća u Bugarskoj i u području oko nje. Premda skoro zaboravljeni, oni su predstavljali važan pokret koji bi svatko zainteresiran za gnosticizam, duhovnu slobodu, francuske katare (koji su ih naslijedili) i povijest religija, morao proučiti.

Većinu svog postajanja, od sredine 900-tih do kasnih 1400-tih, bogumili su težili obnoviti najraniji i najčišći oblik kršćanstva. S obzirom da su se njihova vjerovanja smatrala prijetnjom po Crkvu, doživljavali su snažan progon.
Njihov je izvorni dom vjerojatno bio u Makedoniji, a odatle su se proširili Bizantskim carstvom, cvjetajući konačno u Bugarskoj, Srbiji i Bosni. Njihovi duhovni potomci su poznatiji katari, stoga je raspon njihovog utjecaja dosezao sve to Italije i južne Francuske. Tijekom stoljeća, katolici i pravoslavci napadali su ih i vatrom i mačem, te su se konačno predali, ali islamu, radije nego krščanstvu.

Izvori

Bogumilstvo je dobilo ime po svom osnivaču, Bogumilu, čije ime znači "prijatelj Boga" ili "miljenik Boga". On je bio seoski svećenik koji je živio u makedonskim planinama tijekom Petrove vladavine (927. - 968.), činjenica koju su potvrdila dva rana bugarska rukopisa koja još uvijek postoje. Duga povijest bogumilstva zapravo je započela u stoljeću prije toga. Kada je kan Boris I prihvatio kršćansko krštenje 864., grčki misionari su ubrzo stigli. Kršćanstvo se brzo širilo, ali mnogi su se odupirali i nesuglasice su se počele širiti. Bizantsko carstvo bilo je upoznato s velikim grupama disidenata i obično bi ih deportiralo. Kako to povjesničar Donald M. Nicol objašnjava, "Gdje je hereza u nekom području bila širom rasprostranjena, državni službenici bi došli i na silu odveli stanovništva cijelih sela u druge dijelova carstva gdje bi bili preplavljeni, ili kako su se više nadali, preobraćeni svojim novim susjedima." Međutim, umjesto deportiranja nepokornih Bugara, Bizantinci su odlučili premjestiti grupu armenskih heretika poznatih kao pavlijance, na bugarsku granicu 872. To je bila pogreška. Umjesto prihvaćanja pravoslavlja, pavlijanci su širili svoje manihejske doktrine koje su priznavale dualističku borbu između sila dobra i zla u kozmosu. Njihova vjerovanja snažno su utjecala na nastanak bogumila i oko 950., bogumilstvo je rođeno.

Obredi i vjerovanja

Umjesto imanja svećenika, glasovanjem je izabrana grupa starješina da vode svaku bogumilsku službu. Stoga su svi zainteresirani vjernici imali potencijal voditi. Njihovi susreti održavali su se u bilo kojem domu ili građevini, čak i vani, jer su vjerovali da se Bog ne ograničava na kamene zgrade koje su ljudi osmislili. Božji duh, koji boravi u svakom ljudskom srcu, može se bilo gdje donijeti i biti kao takav prepoznat. To je bila jasna prijetnja Crkvi. Njihova je popularnost također predstavljala prijetnju. Bogumilstvo se brzo širilo, jer je dio zarade braće išao siromašnima, bolesnima i kao potpora onima koji su putovali i širili evanđelje. Rani bogumili odbacili su Stari zavjet, oslanjajući se prvenstveno na Novi zavjet. Kasniji bizantski bogumili prihvatili su psalme i šesnaest knjiga proroka. Njihova verzija štovanja bila je napor dokazivanja vjerovanja Primitivne crkve u njihovom najčišćem obliku, prije negoli joj je kršćanstvo dodalo stvari. Trojstvo se smatralo iluzijom i odbačeno je (silni zapisi pokazuju da je to lažna doktrina; taj se koncept nikada ne pojavljuje u najranijim kršćanskim učenjima). Križ se također smatrao zlim, bivajući instrumentom kojim je Krist ubijen. Upitali su: "Ako netko ubije kraljevog sina komadom drveta, mislite li da će kralj to oružje smatrati svetim?" Također je odbačeno korištenje znaka križa, prekrižavanje; više im se sviđao Očenaš, jer ne potiče niti slavi ubojstvo duhovnoga vode.
Odbacili su vjerovanja u Drugi dolazak, Posljednji sud i uskrsnuće mrtvih. Svi se oni odnose na iskupljenje materijalnog tijela, a bogumili su tvar smatrali principom zla. Poput stanjih gnostika prije njih, vjerovali su da je božanska "iskra" ili čovječji duh zarobljen u ovom zlom, materijalnom svijetu. Kako bi se sjedinio s Bogom, čovjek mora izbjegavati doticaj sa svijetom tijela. Stoga su se "izabrani" odricali spolnih odnosa, mesa i vina, čija se praksa uspješno održala diljem većeg dijela bogumilske povijesti.
Dok su izabrani prakticirali takve askeze, optuživali su pravoslavno svećenstvo za lijenost, opijanje i pljačkanje - stoje većim dijelom vjerojatno bilo istinito. U ono doba, bogumili su tvrdili da su zbog svog ponašanja, pravoslavci izgubili pravo nazivati se kršćanima, a sebe su smatrali istinskim kršćanima.
Kako bi se postalo bogumilom, bilo je potrebno proći jednostavnu inicijaciju u dva dijela, poznatu kao "Kristovo krštenje Duhom" za razliku od pravoslavnog krštenja koje su bogumili odbacili kao ono Sv. Ivana i samo vodom. Kandidat se pripremao molitvom, postom i ispovijedanjem grijeha. Na ceremoniji je predsjedavajući autoritet stavljao Ivanovo evanđelje na kandidatovu glavu; tada bi zazvali Duha Svetoga i zajedno izmolili Očenaš. Uslijedilo je probno razdoblje suzdržavanja od seksa, vina, crvenog mesa i hrane s krvlju (izuzev ribe). Jednom dovršen, inicirani bi se vratio radi drugog dijela procesa, istupanjem pred sazivom. Gledao bi prema istoku, a Ivanovo evanđelje i ruke prisutne braće bi mu se stavile na glavu te se otpjevala pjesma hvale. Prema barem jednom učenjaku, moguće je daje inicirani proglašen bogumilom nakon dovršenja prvog dijela, a dovršenje drugog dijela unaprijedilo bi ga iz ranga "vjernika" u rang "savršenog" ili"izabranog". Jedna od glavnih razlika između bogumila i pravoslavaca je u njihovom gledanju na zlo:
Crkva podučava da je Bog izvor sveg savršenstva te da je cijeli svijet, vidljiv i nevidljiv, Njegovo djelo. Pa ipak, čovjek ne treba biti filozof da primijeti da je u ovom našem svijetu moralno i fizičko zlo - patnja, okrutnost, raspad, smrt - obilno nazočno. Kako onda Bog, Vrhovno Dobro, može biti uzrokom patnje i zla? Mora li On odgovarati za ratove, epidemije i tlačenje siromašnih od bogatih?... Bogumili su imali odgovor koji je barem logičan i dosljedan: zlo i bol urođeni su ovom svijetu, jer je ovaj svijet djelo Zloga.

POVIJEST I PROGONI

Konstantinopol
Do 1050., bogumili su se prosili Bizantskim carstvom. Eutimije Zigabena, omiljeni carev monah, vratio se s putovanja i našao kako je hereza zarazila njegov manastir. Eutimije je krenuo razotkriti herezu.
Jedan uhićeni bogumil, Diblacije, pod mučenjem je otkrio imena visoko rangiranih bogumila, uključujući njihovog glavnog vodu, Bazila, koji je podučavao preko 50 godina. Bazilu se pristupilo potajnim sredstvima. Car Aleksej i njegov brat pretvarali su se da su zainteresirani preobratiti se na bogumilstvo. Dok su Bazila ispitivali u palači, tajnik se sakrio iza zavjese i zapisivao bilješke, dokumentirajući sve stoje izrečeno. Kadaje puna ispovijed izrečena, Aleksej je rastvorio zavjese i uhitio ga.
Bazilovi glavni sljedbenici i dvanaest glavnih učenika također su uhićeni. Mnogi su odbili odreci se vjere, stoga je Aleksej proglasio da se svi bogumili živi spale, ali da imaju izbor izgorjeti na lomači s križom ili bez njega. Oni koji bi izabrali lomaču s križom, pušteni su, jer su tirne dokazali svoje pravoslavlje. Ostali bi bili vraćeni u zatvor gdje su bili podvrgavani svakodnevnim uvjeravanjima da se preobrate. Oni koji bi ustrajali u svojim vjerovanjima, ostajali bi zatvorenima do kraja života, ali, Anna dodaje, "bili su dobro opskrbljeni hranom i odjećom."
Bazil je uhićen 1111. i spaljen ili 1118. ili 1119. Golema je lomača sagrađena na Hipodromu gdje su se gomile ljudi okupljale kako bi nazočile događanjima. Pružen mu je izbor da othoda do velikog drvenog križa umjesto vatre. Odbivši križ, bačen je u vatru. Bazilova smrt dokrajčila je bogumilski utjecaj u Konstatinopolu.
S obzirom na godine sukoba između bogumila i pravoslavnih Bizantinaca, zapanjujuće je da se dogodilo svega jedno javno pogubljenje bogumila u Bizantskom carstvu. Kako Obolenski primjećuje: "Valja Alekseju vječno pripisati u zaslugu što se u svojim bavljenjima hereticima radije koristio oružjem uvjeravanja negoli bilo kojim drugim."

Bosna

Kasnih 1100-tih, bogumili su žestoko proganjani u Srbiji, ali Bosna im je bila sigurno sklonište. Prvi veliki vladar Bosne bio je Kulin "veliki ban" (ban je titula davana lokalnim predstavnicima mađarskih kraljeva). Njegova vladavina, od 1180. do 1204., poznata je po svom prosperitetu. Bogumilstvo je uvelike prevladavalo, uključujući mnoge plemiće i zemljoposjednike. Oni su osnovali svoju vlastitu "Crkvu bosansku", koju je predvodio "biskup" i koju su služili polumonastički poklonici koji su djelovali kao misionari. Najveće iznenađenje je bilo kada su sam Kulin i rimokatolički biskup Bosne postali bogumili, šokirajući rimsku crkvu. Papinstvo i katolički kralj Mađarske pritiskali su Kulina da se predomisli (pod prijetnjom rata), stoje i učinio 1203. Usprkos Kulinovoj "promjeni mišljenja", bogumilstvo je nastavilo rasti i cvjetati. Kada je Kulin umro 1204., zabrinuti je papa imenovao rimokatoličkog bana. Grupa misionara poslana je kako bi preobratila Bošnjane. Ishod? Rimokatolički ban preobratio se na bogumilstvo, a bogumilske crkve proširile su se poput požara, ne samo u Bosni, već i u Slavoniji, Hrvatskoj, Istri, Dalmaciji i Karnioli. Što se tiče papinskih misionara, do 1221., izuzev bogumila, u Bosni nije bilo drugih svećenika. Mađarska je 1222. pokrenula prvu od barem tri križarske vojne protiv bogumila, poduzetih po nacrtu Albigenških križarskih vojni u Francuskoj. Bošnjani su odmah izbacili rimokatoličkog bana izvan zemlje i postavili bogumilskog vodu imena Ninoslav. Godinama je rat nastavljao u pat poziciji. Na Ninoslava je vršen isti pritisak kao i na Kulina da se preobrati na katoličanstvo, što je on i učinio, ali je cijela zemlja prozrela fasadu kao istu otprije i nastavila biti bogumilima bez ijedne modrice. Vojne bi se obrušavale na pokrajine, ali čim bi se uljezi povukli, bogumili bi se vračali svojoj vjeri, podupirani snagom i prosperitetom ljudi.

Do kasnih 1200-tih, nakon više neuspješnih pokušaja, Mađarska je izabrala ne napadati Bosnu. Nezadovoljni glasovi u Rimu počeli su rogoboriti da bi sama Mađarska trebala biti ciljem križarskog pohoda.
Godine 1322., svrgnuta je moćna obitelj Šubić, a Stjepan Kotromanić, bogumil, biva izabran banom. Uspješno je ste-kao kneževinu Hum (kasnije nazvanu Hercegovina) godine 1326., pokvarivši srpska i mađarska nastojanja te dajući time Bosni, po prvi put u njenoj povijesti, otvoren pristup moru. Njeno napredno gospodarstvo i rudnici sada su imali neposrednu morsku vezu za izvoz. To je bila iznimno uspješna zemlja, prepuna heretika. Samo godinu dana ranije papa je Kotromaniću napisao: "Znajući da si ti vjerni sin Crkve, mi te stoga zadužujemo da istrijebiš heretike u svome dominionu,... njihov govor puže poput raka i oni ponizno mile, ali u potajici oni ubijaju i vuci su u ovčjoj koži," itd. Hajdemo ovo ponovno pročitati. Tko je bio taj, koji je za-pravo, nastojao"potajice ubiti", šaljući pismo kralju, tražeći od njega da "istrijebi" svoj vlastiti narod? Podrobna studija papinstva i njene povijesti razotkrit će skoro isto toliko korupcije kao u mafije. Oni koji su upoznati s papinskom poviješću, neće se nimalo iznenaditi ovim taktikama.

Bugarska

Bugarski car Boril, koji je vladao od 1207.- 1218., prezirao je bogumile. Uzurpirao je prijestolje, otjeravši pravog nasljednika, Ivana Asena II izvan zemlju i u Rusiju. Protuheretički zakoni izdani su i provedeni 1211., čineći te događaje skoro istodobnima križarskom pohodu usmjerenom protiv katara na zapadu. Mnogim je hereticima suđeno i bačeni su u zatvor.
Sljedbenici Ivana Asena II svrgnuli su Borila s prijestolja 1218. i oslijepili ga, vraćajući prijestolje pravome nasljedniku. Asen, koji je vladao od 1218. - 1241., smatra se najvećim od svih bugarskih monarha i pod njegovom je vladavinom bugarska civilizacija dosegnula svoj vrhunac. Tijekom Borilove vladavine, bogumili su podržavali odsutnog Asena, a Ivan to nikada nije zaboravio. Sada su pod njim uživali potpunu zaštitu i slobodu, što sugerira vezu između bugarske veličine te zaštite i potpore bogumila. Papa Gregor IX požalio se kralju Mađarske (čiji je Bugarska bila satelit) na ljubazni tretman koji heretici dobivaju. Križarski pohod pokušan je 1235., ali je bijedno propao. Nije bila nikakva slučajnost što je pod vladavinom Ivana Asena II, bugarska civilizacija dosegnula svoj vrhunac. Bosna je postigla sličnu veličinu dok je dopuštala bogumilima da cvatu. To su bile iznimno uspješne nacije koje su bile gnostičke po svom karakteru i vjerovanju. Što daje bilo kojoj stranoj zemlji ili bilo kojem papi pravo da diktiraju koja bi vjerovanja nekog naroda trebala biti, kada su oni na vrhuncu svoje civilizacije i interno sasma sretni?

Katarsko nasljeđe

Bogumilstvo je ušlo u Rusiju, ali njegov najveći utjecaj bio je na katare južne Francuske. Katarsko podrijetlo može se pratiti do bogumilskih misionara za koje se vjeruje da su prošli dalmatinsku obalu i sjevernu Italiju te da bi konačno dospjeli u Francusku u 10. i 11. stoljeću." Većina ozbiljnih istraživača smatraju katarstvo neposrednim nasljeđem bogumila. Manji dio smatra da su katare neovisno oformili davno uspostavljene manihejske škole u Francuskoj koje su se koncem jedanaestog stoljeća povezale s bogumilima. Prema kasnoromanskom učenjaku, loanu Coulianu, ova razlika proistječe iz dvije različite katarske grupe koje su postojale, "...jedne koja je bila jednostavno bogumilska i druge koja je propovijedala radikalni dualizam intelektualnog podrijetla, sačinjena od mješavine origenizma i manihejstva... Ta dva tipa katarstva nisu dijelili zajedničke doktrine, ali imali su sličnu etiku koja je izvirala iz bogumilstva." ,2 Couliano otkriva kako je ova druga katarska skupina, po njegovom mišljenju, također iznikla iz Balkana. Bogumilstvo je direktno utjecalo na katare do dvanaestog stoljeća. U svojoj knjiži, Aion, C.G. Jung spominje heretički dokument koji je pronađen u arhivima inkvizicije u Carcassonneu u Francuskoj. Ovaj spis, navodi on, "tiče se navodnog otkrivenja kojim je udostojan Kristov omiljeni učenik Ivan, jer je on 'počivao u Gospodinovom srcu'". Jung primjećuje da ovaj latinski tekst sadrži starobugarsku riječ osob, što znači nešto poput "individualnosti" ili "osobnosti". On također spominje kako katari, kao i autor toga teksta (čime nagoviješta dva različita opredjeljenja), smatraju Vraga stvoriteljem ovoga svijeta i čovjeka.
Jungova priča jasno nalikuje Obolenskijevom opisu katarske Tajne knjige, poznate i kao Liber Sancti Johannis i Faux Evangile. To je"...dijalog izmedu Isusa Krista i Njegovog omiljenog učenika Ivana Evanđeliste. Na Posljednjoj večeri, Sv. Ivan osla-nja se o grudi svoga Učitelja i ispituje Ga o podrijetlu svijeta, duhovnom životu i koncu svih stvari." Bogumilima su Ivanove knjige oduvijek bili najštovanije. Štoviše, na Carcassonne-ovom rukopisu, inkvizitori su zapisali, "Ovo je Tajna knjiga heretika Concoressoa, prepuna pogreški, koju je Nazarije, njihov biskup, donio iz Bugarske."
Katarska Tajna knjiga zapravo je latinski prijevod slavenskog djela (čiji je izvornik samo djelomično očuvan), koji je na zapad donio visokorangirani bogumil imenom Nazarije. Stoga su bogumili, čak i ako nisu neposredno odgovorni za katarska učenja, barem imali snažan utjecaj na njih. Ova sličnost proteze se do sličnih inicijacijskih molitvenih ceremonija i brojnih doktrina, uključujući i izričitu sklonost Očenašu, odricanje od vjenčanja, odbacivanje doktrine tjelesnog Utjelovljenja, naglaska na asketizmu, suprotstavljanje institucijskoj crkvi i vjerovanje u Vraga kao u Božjeg sina koji je nepravedan vladar ovoga svijeta, i još mnogo više. Tijekom Albigenških križarskih pohoda, mnogi su katari, navodi se, našli zaklon u Bosni. Reniero Sacconi, talijanski inkvizitor, izjavio je da se Katarska crkva prostirala od Crnog mora do Atlantika. Crno more oplahuje Balkan, a tamo nijedno katarsko naselje nije nikada službeno utemeljeno. On je tu izjavu dao barem četiri godine prije negoli su počeli križarski pohodi protiv katara, stoga ona odražava doticaj koji se nije odvijao samo u doba potrebe, već koji je temeljen na dugostojećim duhovnim korijenima. Katari su brutalno napadnuti Albigenškim križarskim pohodom koji je počeo 1208. Do 1244., više od milijun katara pobijen je u Francuskoj. Primjerice, godine 1209., katolički biskup Citeauxa naredio je da se cjelokupno stanovništvo Beziersa, katarskog grada od 20.000 stanovnika, usmrti i njihov grad razori. Katolička manjina također je pobijena, jer je papinski legat svojim vojnicima, koji su ih htjeli spasiti, zapovjedio, "Pobijte ih sve; Bog će ih razvrstati." Na Balkanu su se ubojstva događala, ali masovna istrebljenja cijelih gradova, uključujući žena i djece, nisu uzimana u obzir.
Najveličanstvenije doba nacija Bosne i Bugarske bilo je onda kada je ovom obliku hereze dopušteno da raste, bez izvanjskog utjecaja. Područje Languedoc sa sjevera Francuske, dom katara, bilo je podjednako prosperitetno prije negoli je Crkva lansirala svoje progone. To bogatstvo i uspjeh vjerojatno je i privuklo njenu pozornost. Većina plemića bila su katari, djeca iz više klase pohađala su katarske škole, razina pismenosti bila je najviša u Europi, građani su bili najobrazovaniji u Francuskoj, bilo je manje klasnih razlika, a kršćani i katari živjeli su miroljubivo u suživotu ne smatrajući se neprijateljima dok Crkva nije bacila svoj grabežljivi pogled na njih. Ovaj uspješan način života bio je doslovce istog nacrta, proslijeđenog od bogumila.

Upadanje

Do četrnaestog stoljeća, bogumilstvo je bilo u opadanju, dijelom zbog onog što Obolenski naziva "opće moralnim padom toga doba" i dijelom zbog utjecaja mesalijanizma. Riječ proistječe iz sirijske riječi koja znači "oni koji mole". Glavno vjerovanje mesalijanca jest da su svi rođeni s unutarnjim demonom koji se jedino može istjerati molitvom (radije nego krštenjem, kako su pravoslavni kršćani vjerovali). Za one koji su istjerali svoje demone, grijeh više nije bio moguć, pa su mnogi mesalijanci uživali u seksualnim pretjeranostima na koje su njihovi pravoslavni protivnici mrko gledali. Živjeli su u strogom siromaštvu, nisu obavljali nikakav manualni rad, a ženama medu njima, bilo je dopušteno podučavati. Mesalijanci su ušli u Bugarsku tijekom osmog i devetog stoljeća i utjecali su snažno na bogumilstvo kada se ono pojavilo. Te su dvije sekte odvojeno postojale sve do i tijekom jedanaestog stoljeća, ali stapanje se počelo odvijati idućeg stoljeća i razvilo se do te mjere da su se te dvije sekte do četrnaestog stoljeća potpuno stopile. Utjecaj mesalijanaca, s njihovim krajnjim seksualnim uživanjima, uzrokovalo je da bogumili izgube svoj snažni čistunski tijek.
Mađarska je konačno porazila Bosnu 1408. Sto dvadeset i šestorici najbogatijih i najutjecajnijih plemića Bosne odrubljena je glava i bačeni su u rijeku Bosnu s kamenja Doboja. Ostatak plemića, poput Hrvoja, glavnog bogumilskog protivnika kralja Sigismunda, predao se početkom 1409.
Za nagradu, dopušteno mu je zadržati svoje prijašnje posjede, zajedno s titulom vojvode od Splita, a Sigismund ga je imenovao svojim poručnikom u Bosni. Također je dobio posjede u Mađarskoj, naime Požegu zajedno s njenom županijom i njeno vlastelinstvo Segesd u Somogvu. Ovaj aranžman nije potrajao. Hrvoje je 1413., čija je predstraža bila u sjevernoj Bosni, napao Hercegovinu, susjedni mađarski protektorat. Sigismund je odmah zaplijenio svu Hrvojevu zemlju i proglasio ga pobunjenikom. Prostrana Hrvojeva zemlja prihvatila je bez mnogo buke direktno mađarsko zauzeće, ali Hrvoje nije. Njegov protest mađarskim barunima naišao je na gluhe uši, sto-ga se Hrvoje, sada odmetnik, obratio Turcima. Turci su svoj prvi upad u Bosni izvršili 1386., i od tada su nastavili s upadima i prodorima. Trajno su se ustobočili u dijelu sjeverne Bosne oko 1414., u otprilike isto doba kada ih je Hrvoje regrutirao. Zime 1413. - 1414., ujedinjene snage bogumila i Turaka povratile su brojne dvorce od Mađara. Nakon toga, veća ujedinjena sila krenula je za Mađarima. Godine 1415., uništili su mađarsku vojsku nekoliko milja od kamenja Doboja, u bitci na Usori. Većina je mađarskih vojnika pobijena; a oni koji su preživjeli otkupljeni su za velike novce. Ova jedna bitka toliko je teško oštetila Mađarsku, da je njen utjecaj u regiji smanjen skoro na nulu, a trebalo im je više od desetljeća da uspješno povrate i obnove nekakav utjecaj.
Tijekom petnaestog stoljeća, Turci su nastavili sa svojim širenjem. Konstantinopol je pao 1453., a Srbija, koja je nakratko stekla svoju neovisnost, ponovno je zauzeta 1459., te je konačna invazija Bosne uslijedila 1463. Posljednji bosanski kralj, Tomašević, bio je prvi i posljednji koji je izvorno okrunjen s dopuštenjem katoličke crkve. Njemu i njegovim mnogim plemenitaškim pristašama, odrubljena je glava 1463. Mnogi su bogumili jedva dočekali invaziju. Pateći od stalnog progona i pravoslavne i rimokatoličke crkve "više su voljeli da ih svlada sultan, nego da ih papa preobrati." Novi vladari poticali su svoje podanike da se preobrate na islam; onima koji su to učinili, dopustili su da zadrže svoju zemlju i feudalne privilegije. Neki su uživali čak i u višem statusu: kmetovi koji su prešli na islam, postali su slobodnim seljacima. S druge strane, kršćani koji se nisu preobratili, postali su, po muslimanskom zakonu, kmetovi bez prava na vlasništvo i građanstvo. Kako jedan izvor navodi:"U Bosni i Hercegovini, kršćane su lomili i iskorištavali i Turci koji su postali zemljoposjednici i njihova vlastita preobraćena viša klasa." Tko je bila ta preobraćena viša klasa? Cesto su to bili bogumilski plemići. Zadržavajući svoj jezik, "oni su pokazali uobičajeni žar preobraćenika i nadmašili Otomane u svom religijskom fanatizmu", postajući ponekada, "orniji za svrhu islama nego sam zapovjednik vjernih." Do konca petnaestog stoljeća, bogumili su se stopili u opće muslimansko stanovništvo.
Daje Crkva sklopila sporazum s bogumilima, kao stoje to učinila s islamom, dopuštajući im vjersku slobodu pod kršćanskim krilom, stvari su mogle biti drugačije. Mađarskom je i nadalje manipulirano kao invazivnom šilom u Bosni, kada su se svi (Mađari, Bošnjani i Rim) mogli zajedno boriti protiv Otomana radije nego protiv jedni drugih. Širenje islama moglo se omesti i smanjiti. Rebecca West to dobro sažima: "Da nije bilo nesnošljivosti papinstva, ne bismo pet stotina godina imali Tursku u Europi."

Deunov i Ajvanhov

U skorašnje doba, imali smo dva bugarska mistika, Petra Deunova i njegovog učenika Omrama Mihajla Ajvanhova, koji su tvrdili da su duhovni potomci bogumila. Ne mogu se strogo klasificirati kao bogumili, ali bi lako mogli biti krvni potomci, a njihova učenja se jasno nastavljaju u istome duhu.
Petar Deunov (1864. - 1944.) dobio je doktorat iz teologije u Americi prije negoli se vratio u Bugarsku, gdje je postao štovanim svecem. Do trenutka svoje smrti, stekao je preko 40.000 sljedbenika usprkos tomu što ga je bugarsko svećenstvo optužilo za kvarenje ljudi. Deunova učenja još se uvijek prakticiraju u barem 26 zemalja diljem svijeta. Veliki je filozof Hegel rekao da je Petar Deunov bio "svjetska povijesna ličnost čiji će se značaj tek postupno shvatiti tijekom nadolazećih stoljeća." Deunov učenik, Omram Mihajl Ajvanhov (1900. - 1986.), napustio je Bugarsku 1938., kako bi se nastanio u Francuskoj, ali ostao je predani učenik cijelog svog života. Autor Georg Feuerstein navodi: "Kroz Petra Deunova, koji je uskrsnuo drevno gnostičko nasljeđe svoje domovine, Ajvanhov je bio u doticaju s moćnim sojem koji vodi podrijetlo sve do bogumila desetog stoljeća i ranijih gnostičkih škola."
Ajvanhov je imao sličan stil tumačenja bogumilskom, gledajući na Bibliju u dubljem, mističnijem smislu. Govorio je o mnogim drevnim istinama, prethodno izgubljenim, za koje je on osjećao da su u Svetom pismu izrečene. Feuerstein ga naziva »učiteljem čiji je zadatak protumačiti drevno ezoteričko znanje svojim suvremenicima koji su skroz zaboravili na svoje nasljeđe mudrosti."
Danas bogumila više nema. Njihova postignuća nikada nisu bila dobro poznata na Zapadu, ali ostaju dijelom važnog dijela gnostičke i religijske povijesti, pokazujući nam kako jedna skupina s određenjem može ne samo opstati, već i cvjetati stotinama godina usred progona.

Bilješke:
1. Dmitri Obolensky, The Byzantine Commonwealth: Eastern Europe, 500-1453 (New York: Prager, 1971), pp.125-6
2. Will Durant, The Age of Faith (New York. Simon & Schuster, 1950), p. 769
3. James Hastings, ed., Enydopedia of Religion and Ethics, vol. 1 (New York: Charles Scribner's Sons, 1928), p. 784
4. Donald M. Nicol, Church and Society in the Last Centuries of Byzantium (London: Cambridge Universitv Press, 1979), pp. 101-102
5. Dmitri Obolensky, The Bogomils (London: Cambridge Universitv Press, 1948), p. 215
6. Obolensky, The Byzantine Commonwealth, p. 122.
7. Quoted in Obolensky, The Bogomils, p. 203.
8. Ibid., p. 205.
9. H.C. Darby, R.W. Seton-Watson, et al, A ShortHistoryof Yugoslavia (London: Cambridge Universitv Press, 1966), p. 59
10. Obolensky, The Bogomils, p. 234.
11. Ioan P.Couliano, The Treeof Gnosis (New York:Harper-Collins, 1992), p. 41
12. Ibid.
13. C.G. Jung, Aion: Researches Into the Phenomenology of the Self, trans. R.F.C. Hull (Princeton: Princeton Universitv Press, 1959), pp.145-48
14. Obolensky, The Bogomils, p. 227
15. Steven Runciman, The Medieval Manichee (Cambridge, England: Cambridge Universitv Press, 1947), p. 108.
16. The Bogomils, p. 264
17. Pal, Engel, The Realm of St. Stephen: A History of Medieval Hungary, 895-1526, trans. BvTamas Palosfalvi (I.B. Tauris, Hungarv, 2001), p. 234.
18. Phyllis Auty, Yugoslavia (New York: VValkerandCo, 1965), p. 50.
19. Ibid.
20. Darby, Seton-Watson, et al, p. 64.
21. Rebecca West, Black Lamb and Grey Falcon: A Journey through Yugosla-via (MacMillan & Co, London, 1941), p. 301.
22. Georg Feuerstein, The Mystery of Light: The Life and Teaching ofOmraam MikhaelAivanhov (Sandy, Utah: Pas-sage Press, 1994), ms. P. 318.
23. Ibid, p. 334

0 autoru:
PAUL TICE zaređen je kao gnostički svećenik i živi u San Diego. Autor je knjiga poput Triumph of the Human Špirit: The Gratest Achievements of the Human Soul and How Its Power can Change Your Life - Pobjeda ljudskog duha: Najveća postignuća ljudske duše i kako vam njena moć može promijeniti život; Jumpin'Jehovah: Exposing the Atrocities ofthe Old Testament God - Skačući Jehova: Izlaganje grozota starozavjetnog Boga; That Old-Time Religion - Ta stara religija s Jordan Maxwellom i dr. Alanom Snowom; i nadolazeće Shadow of Darkness, Davvning the Light: The Avvakening of Human Consciousness in the 21 st Century and Beyond - Sjena tame, svitanje svjetlosti: Buđenje ljudske svijesti u 21-om stoljeću i nadalje. Paul je vlasnik The BookTree koja izdaje kontraverzno neuobičajene knjige. Njegov website je na www.thebooktree.com.


Bogumili - vegani

Krstjani ili patareni, sljedbenici srednjovjekovne Crkve bosanske, samostalne kršćanske zajednice u Bosni, nisu, sudeći po izvještaju katoličkih svećenika iz 1375. godine, jeli meso, ribu, jaja, mlijeko i mliječne namirnice životinjskog porijekla. Današnjim rječnikom, bosanski krstjani bili su - vegani!
Takvo prehrambeno opredjeljenje krstjana nailazilo je na žestoke osude službenog vrha tadašnje Katoličke, ali i pravoslavne crkve, koji su učenja bosanskih vjernika držali opasnim zabludama. Iz spomenutog spisa na latinskom jeziku, doznajemo da im se krstjani, koje su zvali krivovjercima (hereticima), između ostalog nisu milili zbog sljedećih razloga:

"29. Također kažu da je grijeh ubijanje ptica ili životinja.
30. Također proklinju mesna jela i sve što potječe od mesa,
govoreći da se onaj koji jede meso ili mliječne proizvode ne može spasiti."

Takovi stavovi bogumila bili su u suprotnosti sa službeno prihvaćenim učenjem srednjovjekovne Katoličke crkve. Dovoljno je podsjetiti na u to doba nesporan autoritet katoličkog mislioca Tome Akvinskog, koji je, suprotno krstjanima, uvjeravao da je "u skladu s naredbama samog Boga" ubijati životinje "za upotrebu čovjeku", te da je korištenje životinja kao nižih bića bez duše i svijesti za hranu samim tim nužno. Stoga moćnici u Katoličkoj crkvi, kako svjedoči povijest, u svojoj nesnošljivosti nisu prezali ni od nesmiIjenog progona bosanskih krstjana, uz pomoć velikaških vojski susjednih država, posebice Ugarske. No, postajanje krstjana (od 12. do 15. stoljeća) danas nepobitno dokazuje da su u srednjemu vijeku u Bosni, te u nekim područjima Hrvatske (prvenstveno gradovima u Dalmaciji) djelovale kršćanske sljedbe koje su iskreno poštivale pravo na život svih bića, a izborom vlastite hrane i svjedočile o težnji za umanjenjem patnji braće životinja. Posredno, takvo njihovo opredjeljenje ukazuje na to da korijeni prehrambenih naputaka koje su provodili krstjani sežu još u doba ranog, izvornog kršćanstva, a možda i u pretkršćansko razdoblje, kao i to da se zasnivaju na naprednim moralnim i duhovnim načelima pojedinih naroda staroga svijeta.
(Izvor: Goran Majetić; Nepoznata povijest vegetarijanstva)

(Svi članci se mogu naći u najnovijem 25. broju Nexusa od lipnja/srpnja 2008. godine str.65-70.)

Htjela bih ljubiteljima gnostike skrenuti pažnju na blog koji se bavi gnostičkim uvidima iz drevnog kineskog spisa "Tao Te Ching" koji se pripisuje Lao Tse-u:

http://taoteching.blogger.ba/


Iz opisa bloga:

"Tao Te Ching je drevna istočnjačka filozofija. Ljudi kao ljudi i od ovoga pokušavaju napraviti religiju ali Tao Te Ching je u osnovi samo filozofija koja u sebi sadrži i određena vjerovanja.

Prije svega vjerovanje da postoji Tao (Tao=Bog=Sve). Zatim vjerovanje da se sve dešava sa razlogom. Pa vjerovanje da je sve jedno. Ipak ono što mnogi najviše i povezuju sa Tao Te Chingom je vjerovanje da je sve relativno i da je apsolutno znanje iluzija.

Panteizam je učenje da je sve što postoji Bog.

Priča dalje kaže:
-ne postoji ništa osim Boga
-da ne bi stagnirao (da bi mogao napredovati) Bog se podijelio na bezbroj dijelova (sve što postoji)
-stupajući u međusobne odnose (igrajući igre) dijelovi stiču iskustvo čime napreduju a kad dijelovi napreduju napreduje i cijelina (Bog)

Ovo je osnova a detalji se onda izvlači iz te osnove.

Ovim blogom namjeravam približiti ovaj način razmišljanja ljudima sa ovih prostora to jest onima koji razumiju ovaj jezik. "



I još jedan pasus:


"Lažna ličnost i pojedinačna JA

Stalno ispoljavanje svjesnosti iz tih kontejnera je, u stvari, percepcija stvarnosti u okviru civilizacijskih normi. Svjesnost unutar jednog kontejnera se također naziva i pojedinačno JA. Civilizacijska intelektualna svijest je prema tom učenju skup svih manifestacija tih pojedinačnih JA. Za intelektualnu svijest koja nije prošla iskustvo iznošenja svojih stavova kao doživljaj subjektivnosti, tj. koja je čvrstog uvjerenja da su njeni stavovi objektivni, pojam pojedinačnih JA je teško razumljiv. Zbog toga viša svijest ili istinsko JA je eliminirano kroz neprekidna djelovanja pojedinačnih JA.

Intelektualna svijest se zbog tog načina eksponiranja preko pojedinačnih JA ili kontejnera naziva lažna ličnost. Već je rečeno da kontejneri nastaju procesom učenja kroz obrazovanje i odgoj.

Primjeri posljedica te vrste programiranja mogu se naći u gnostičkoj literaturi.

Prvo treba vidjeti kako ličnost definira Gurdijeff:
,,Ličnost u čovjeku je ono što ‘nije njegovo’.
'Nije njegovo' znači da je to došlo izvana, što je on naučio, ili što on odražava, svi tragovi vanjskih impresija ostavljeni u njegovoj memoriji u njegovoj osjetilnosti, sve riječi i pokreti koji su naučeni, svi osjećaji stvoreni uz pomoć oponašanja - sve to ‘nije njegovo’, sve je to ličnost.”,,

Svi mudraci ovako definiranu ličnost, ili kako se u ovom tekstu naziva, intelektualnu svijest, pojednostavljuju kroz izreku:
Ono što vi osjećate i mislite da ste vi, u stvari niste vi.

Na jednom predavanju iz gnostike je vođena diskusija o lažnoj ličnosti. Jedan od posjetilaca je bio vidno uznemiren kroz tvrdnju da njegova svijest nije njegova. Predavač mu se tada obratio sa pitanjem: Što čini cigana ciganinom: odijelo, ponašanje ili njegova svijest? (Ovdje se pojam cigan uzima figurativno kroz ponašanje grupe, a ne kao nacionalni identitet.) Posjetilac je odgovorio: naravno, njegova svijest. Tada ga je predavač ponovo upitao: što bi ste vi sada bili da su vas nekim slučajem cigani ukrali kao bebu? Da li bi vaša svijest bila ovo što sada osjećate i vidite ili nešto drugo? Da li ovo što sada mislite da ste vi nije nastalo na isti način na koji bi dobili cigansku svijest? Zar vas to ne asocira na nabačeno odijelo?

Sličan primjer je dao Antoni de Melo u knjizi Buđenje:
,,Zamislite kako ruski bračni par usvoji jedno američko dijete i odvede ga u Rusiju. Ono pojma nema da je rođeni Amerikanac. Njegov maternji jezik je ruski, on živi i umire za veliku majku Rusiju, mrzi Amerikance. Na njemu je pečat kulture, odrastao je na ruskoj književnosti. Gleda na svijet očima svoje kulture...,,

U nastavku ovog teksta de Melo komentira prolazak svjesnosti kroz civilizacijske norme kulture, tj. promatranje intelektualne svijesti iz kontejnera kulture na slijedeći način:

,,...Ako, pak, hoćete da nosite svoju kulturu kao što nosite odjeću, to je druga stvar. Indijanka će obući sari, Amerikanka nešto drugo, Japanka kimono. Ali nitko se ne poistovjećuje sa svojom odjećom. Međutim, vi hoćete da što više istaknete svoju kulturu. Postajete ponosni na nju. Uče vas da budete ponosni na svoju kulturu.,,

Obzirom da se kroz kulturu manifestira nacinalni, vjerski, patriotski, šovinistički, itd identitet i znanje koje se dobija kroz obrazovanje (računajuči i tri različita udžbenika povijesti u BiH), ova de Melova interpretacija se podudara sa opisom intelektualne svijesti kao lažne ličnosti.

Gnostika je psihološka disciplina koja oslobađa čovjeka tuđeg nametnutog razuma kroz proces koji se naziva odumiranje (lažne) ličnosti. Prema ponašanju djece, može se zaključiti da je njihova svijest prirodno formirana bez lažne ličnosti koju obrazovanje i odgoj bez samilosti uništava nabacujući logičnost razmišljanja kao ,,vezivno tkivo,, naučnih pojmova. Ostaju ponekad fragmenti te svijesti koji traže objašnjenja u tom nabačenom linijskom logičkom načinu rasuđivanja što stvara velike mogućnosti da takva osoba zaluta u svojoj podsvjesnoj želji da vrati ono što joj je oduzeto. Iz tog kuta mentalno retardirana djeca i ljudi ispoljavaju u većoj mjeri fragmente te netaknute svijesti što se u spoljnjoj sredini osjeća kao bezazlenost, iskrenost, umiljatost i susretljivost.

Za gnostičara svaki izneseni stav ima smisla jer on smisao toga ne određuje na osnovu civilizacijskih (naučnih, moralnih, kulturnih, iskustvenih, itd) pravila ili stavova koji bi mogli biti predmet rasprave unutar sadržaja, već na osnovu saznanja o kontejniranoj svijesti koja proizvodi te stavove i koji kao takvi za tu ličnost imaju vrijednost i kredibilitet. To su za njega informacije koje dotiču njegovu intelektualnu svijest u onim dodirnim točkama koje se podudaraju kroz suglasnost dok ostale komponente prolaze kroz proces identifikacije bez neke posebne važnosti. Može netko postaviti provokativno pitanje: otkud takvom gnostičaru intelektualna svijest kada je on odbacio sve komponente koje grade intelektualnu svijest? Da, on posjeduje vrlo skromnu, i u civilizacijskom smislu, vrlo ograničenu intelektualnu svijest. Iako je svo naučeno znanje kroz obrazovanje i iskustvo prisutno u njegovoj svijesti, ono nema neku naročitu praktičnu vrijednost, jer civilizacijska pravila na osnovu kojih se to znanje eksploatira, za njega svjesno ne postoje.

Može se pomisliti da takav čovjek svoje ponašanje eksponira kroz aroganciju ili samovažnost. Pristup opisivanja ponašanja takvog čovjeka je zbog linearnog načina izražavanja određen redosljedom tako da je nemoguće istovremeno opisivati i druge forme njegovog ponašanja. U osnovi njegovog odnosa prema drugima je razumjevanje situacije kroz Gnostičku suštinu, što bi se moglo opisati kao djelovanje osjećanja opće harmonije koju takav čovjek ne želi narušiti.

Jedan primjer civilizacijski nepredvidivog načina ponašanja kroz Gnostičku suštinu je opisao Castaneda u procesu stvaranja shamanske okultne grupe pri odabiru njenih članova. Za civilizacijsku svijest je najpodesniji izraz za takvo ponašanje kontrolirana ludost kojeg je uveo takođe Castaneda. Često neka reakcija u momentu njenog ispoljavanja nema određenog smisla ni za njenog autora, tako da se taj smisao ispolji tek naknadnim procesom komunikacije. Tumačenje Castanedinih djela upućuje na zaključak da pri čitanju tih tekstova, civilizacijska intelektualna svijest ne pridaje značaj opisanim ponašanjima kao što su ne-rad (ne-delanje), kontrolirana ludost, nosanje bilježnice i preporuka da u nju Castaneda upisuje prstom umjesto olovkom, odvojenost od španjolske kulture koja se nametnula kroz kolonizaciju, prezentacija svijesti ratnika, stalna upozorenja Don Huana upućena Castanedi da ne koristi svoj racionalan um u procesu rasuđivanja, i sl. koja negiraju civilizacijske norme. Ta ponašanja na specifičan shamanski način upućuju čitaoca na proces rastvaranja civilizacijskih kontejnera.

Programiranost kroz religiju

U određenom životnom dobu čovjek naglo usporava proces učenja, ili bolje rečeno, prestaje nasilni proces nametanja civilizacijskih obrazaca, tj. formiranja kontejnera, i to stečeno znanje se u nastavku života ispoljava kroz njegovu formiranu intelktualnu svijest, tj. lažnu ličnost. To stečeno znanje se može promatrati kao startna pozicija u aktivnoj demonstraciji te intelektualne svijesti. Sasvim je normalno da svaka ličnost ima svoju specifičnu startnu poziciju. Svaka nadogradnja te svijesti se obavlja po svojoj slobodnoj volji sa te startne pozicije. Na osnovu usvojenih društvenih obrazaca, tj. civilizacijskih programskih shema u što spada i naučna građa, intelektualna svijest nastavlja sa samostalnim vlastitim daljnjim programiranjem. Formiran stabilan karakter takve ličnosti je jedna od manifestacija tog uspješno nametnutog programa. U tome su naročito značajne pozitivne moralne norme. Čovjek koji je odrastao pod uticajem religioznih normi ili normi koje se indirektno podudaraju s tim religioznim normama će sasvim normalno svoju svjesnost eksponirati kroz formiran religiozni kontejner. Na potpuno identičan način će se eksponirati intelektualna svijest koja ima ateistički ili neki drugi formiran kontejner. Sva pojedinačna JA iz tih kontajnera će biti doživljena kroz vlastitu svjesnost o istinitosti sadržaja tih kontejnera. Ako je neka intelektualna svijest prošla kroz agresivan i psihopatski ,,obrazovni tretman,, ona će imati formirane logičke lance obrane u svakom od formiranih kontejnera iz kojih će njena svjesnost na grub način rješavati ,,nemoralan odnos,, prema njoj. Skoro svaki i najmanji problem će biti kroz tu svjesnost manifestiran na grub način uz obrazloženje da se u ovom svijetu drugačije ne mogu rješavati problemi. Eksponiranje svjesnosti kroz kontejnere u formi pojedinačnih JA je civilizacijsko pravilo za svaku ličnost koja je prošla ,,civilizacijsku obuku,, kroz obrazovanje i odgoj. Izuzetaka nema!

Većina ljudi civilizacijski teret objašnjava kroz kontejnere na način kako su ti kontejneri obrazovanjem i odgojem formirani. Stupanj razvijenosti intelektualne svijesti vrlo malo utječe na te prihvaćene stavove. Normalna je pojava da se u svim duhovno opredjeljenim skupinama nalaze kategorije intelektualne svijesti od onih nepismenih do akademskih.

Manjina ljudi se osjeća nezadovoljno sa objašnjenjima koje nude zvanične društvene institucije zbog uočenih društvenih proturječnosti i traga za stvarnim uzrocima ljudske patnje. Svaki pokušaj pronalaženja tog uzroka nailazi na logičku opredjeljenost kroz zaključak i stav kojeg treba donjeti. Koji god zaključak i stav bude donešen, on je rezultat stečenog (čitaj nametnutog) znanja upakiranog u kontejnere koji jedino može biti proizvod tih kontejniranih elemeneta. U slučaju da neka ličnost ne želi prihvatiti ni jedno tumačenje postojećih kontejnera, ona nema drugog izbora osim da formira neki novi kontejner sa nekim novim logičkim nizovima jer njena intelektualna svijest jedino na takav način funkcionira. I tu se dolazi konačno do pitanja: nije li neki novi oblik borbe protiv ljudske patnje također dizajniran na principu vjerovanja? Oni čija pojedinačna JA egzistiraju u tim novoformiranim kontejnerima će energično negirati takvu mogućnost uz iznošenje niza ,,objektivnih,, činjenica na isti način kao i religiozni ljudi koji patnju ljudi objašnjavaju na svoj način iz svojih kontejnera. Pisac ovog teksta ovom prilikom dobija etiketu razbijača pozitivne namjere u buđenju ljudi zbog prikazivanja bezizlazne situacije kojom ljudi trebaju shvatiti da ne mogu ništa učiniti u smislu progresa.

Ovaj tekst daje pogled na stvarnost u kojoj za kontejniranu svijest nema izlaza. Prvi znak da je ličnost stvorila neku šansu za izlazak iz stanja patnje nije traganje za uzrocima patnje što je prvi korak u logičkoj linijskoj percepciji i analizi, već svjesnost da svaki zaključak kojeg donese u tom pravcu nema praktičan smisao. Ova svjesnost ne znači odbacivanje zakjučivanja u tom pravcu, već namjeru da se eliminirano JA aktivira, što dovodi do proširenja subjektivne percepcije. Proširenje subjektivne percepcije povezuje svjesnost istovremeno kroz više kontejnera, što za posljedicu ima stvaranje proturječnosti unutar vlastite ,,objektivnosti,, koje znače cijepanje kontejnera i početak odumiranja lažne ličnosti. Dok god se svjesnost eksponira iz zatvorenog kontejnera, ona nije u mogućnosti povezati zaključke iz nekog drugog kontejnera koji bi mogli stvoriti proturječnosti unutar vlastite svijesti. Već je nekoliko puta rečeno da je svjesnost glavni pokretač istinskog JA. Mnogi zamjenjuju svjesnost za razumjevanje što može još više pojačati nesporazume kroz ograničenu subjektivnost. Često se odumiranje ličnosti zamjenjuje sa razaranjem jednog ili više kontejnera i stvaranjem drugih. Taj prijelaz ostavlja određene psilohološke smetnje koje mnogi tragaoci za Istinom tumače kao pozitivan pomak u cilju ,,odumiranja lažne ličnosti,,.

Način odumiranja lažne ličnosti je različit za svaku ličnost, ali je princip isti na način kako je predhodno opisan. Namjera da se čovjek oslobodi patnje koju nameće Generalni zakon pokreće mehanizam njenog ispunjenja. Djelovanje ovog mehanizma se osjeća kao pozitivno ispunjavanje namjere kroz koincidencije koje se uklapaju u sudbinske tokove. Određena opredjeljenja koja za neke intelektualne svijesti znače torove za ovce, za tragaoce istinske slobode mogu biti prolazni putevi za odumiranje lažne ličnosti. Pravila ne postoje.

Veći protok informacija i veća pokretljivost ljudi omogućavaju jednostavniji pristup sticanju znanja. Sticanjem znanja se smatra razvoj bića kroz iskustvo, a ne kao što je u trendu shvaćanje da je to razvoj bića kroz analitičko samoposmatranje sa unaprijed pripremljenim iskustvom. Ovaj prvi pristup se naziva razvoj Gnostičke suštine jer se razvija izvan civilizacijskih ograničenja ,,svetih spisa,, i logičkog načina razmišljanja, a drugi je razvoj ličnosti opredjeljivanjem kroz stare ili novoformirane civilizacijske norme i logičko razmišljanje (iz kontejnera). Potrebno je napomenuti da je analitičko samopromatranje potreban uvjet za početak istinskog buđenja, ali nije dovoljan za daljni razvoj svjesnosti, tj. za proces buđenja.

Gnostička svijest je također u procesu globalnog razvoja, a naročito naglim razvojem informatike tako da shvaćanja gnostičara iz prošlog stoljeća o neophodnosti škola i učitelja doživljavaju promjenu. Ta promjena je proizašla iz dva zasebna uzroka. Jedan je jednostavnost pristupu informacija, a drugi je konačna spoznaja da se upotrebom civilizacijskih sredstava kao što su škole i učitelji postiže imitacija sticanja znanja. Oni gurui koji su tu uzročnost shvatili raspustili su škole i prestali biti učitelji.

U cilju boljeg međusobnog komuniciranja bilo bi potrebno shvatiti da nisu svi ljudi sposobni dostići visok duhovno-razvojni nivo. Činjenica je, da svako za sebe prema svojim intelektualnim sposobnostima i nametnutim životnim (karmičkim) sadržajima kroz Generalni zakon ,,bira,, način dostizanja duhovno-materijalne ravnoteže koja je poremećena stalnom proizvodnjom negativne emocionalne energije kroz patnju. Linijska logička svijest u takvom stanju prvo traži uzrok kako bi na osnovu njega riješila problem. Tu ju dočekuje kao u zamku nepregledan arsenal svih mogućih obrazloženja od onog sa nasljednim grijehom preko kapitalističkog izrabljivačkog sistema kroz profit, do svjetske zavjere kroz tajnu svjetsku vladu. Već postoje pripremljene institucije koje prihvaćaju opredjeljene ljude prema uzroku patnje sa programom za ljudsku ,,rehabilitaciju,,. Na tom mjestu se formiraju novi kontejneri prilagođeni potrebama korisnika iz kojih svjesnost nema izlaza. Takva organizacija ,,rehabilitacije,, je neophodna jer civilizacijski program ne predviđa druge alternative nesvjesnog eksploatiranja negativne emocionalne energije. Religije, računajući i New Age su trenutno najizraženije institucije koje osiguravaju civilizacijsku ,,ravnotežu,, sa nevidljivim negativnim energetskim emocionalnim vektorom. Takva nadmetanja viđenja problema patnje traže i odgovor na pitanje: kome se prikloniti?. Istinski gledano, svaka ideologija koja ima za cilj oslobađanje čovječanstva od patnje kroz stvaranje kritične mase ,,svjesnih ljudi,, je kao ideologija ekstremno pozitivna, međutim, kroz uticaj Generalnog zakona ona je u praksi vlastita suprotnost.

Onaj tko je stvorio namjeru da izađe iz problema koje mu život nameće neće se baviti njihovim uzrokom, a pogotovo obrazloženjima odgovarajučih autoriteta, već će iščekivati (a ne tražiti) šansu za izlaz. Traženje šanse za izlaz je akcija koja u pozadini ima linijsko-logički koncept razmišljanja kojim upravlja Generalni zakon i kao takva ima vrlo male šanse za pozitivno kretanje unutar sudbine. Iščekivati šansu uključuje i mogućnosti akcija koje se logičko-liniskim konceptom razmišljanja ne mogu predvidjeti, a čiji se efekti tumače kao koincidencije. U takvoj vrsti akcije će takođe djelovati Generalni zakon, najčešće mnogo izražajnije, nametanjem niza bizarnih bezizlaznih situacijija koje nude ,,odgovarajuća,, rješenja. To se može povezati i sa karmom. Tako se čovjek može sudbinski naći ne samo u religioznom okruženju, već i u nekoj crnomagijskoj sekti. Uticaj Generalnog zakona u tom slučaju predstavlja životne lekcije u smislu ispita s ciljem razvoja Gnostičke suštine. I u ovom slučaju postoji praktična opravdanost ovih ,,rehabilitacijskih,, institucija. Proturječnosti koje se nalaze na putu spoznaje unutar tih ,,rehabilitacijskih,, institucija omogućavaju napredak. U svakoj takvoj sredini bez obzira koliko ona vršila ,,rehabilitacijski,, uticaj, moguć je razvoj svijesti. U razvoju svijesti se najčešće počinje od prepoznavanja onih osnovnih programskih shema kroz čiju proturječnost se i ostvaruje napredak. Na primjer, ako je ličnost dosljedna u poštivanju pozitivnih moralnih normi, relativno brzo će se suočiti sa proturječnostima unutar pravila koje određuje njena grupa. Moguće je, a ne mora, da se u razvoju svijesti promjeni nekoliko grupa (duhovnih škola i sl.). Što se svijest jednog bića više razvija, to je ona bliža zajedničkoj univerzalnosti.

Na toj ravnini ne postoji nerazumjevanje ne samo među visoko razvijenim duhovnim bićima, već prema svima jer je odnos prema svakoj intelektualnoj svijesti izražen kroz poštovanje bez obzira bio učesnik u komunikaciji klasificiran u kategoriju mentalnog bolesnika ili nekog akademski obrazovanog stručnjaka.

Na tom primjeru se često zaustavljaju materijalistički usmjerene inelektualne svijesti sa pitanjem: što ako takvog ,,pametnjakovića,, taj luđak izudara? Razvojem svijesti, ličnost se sve više oslobađa Generalnog zakona koji proizvodi takve navedene situacije, što u prijevodu znači stvaranje (kroz iskustvo) osobine nevidljivosti. Bitno je napomenuti shvaćanje ljudi bez gnostičkog iskustva, da se visoko razvijena svijest razbacuje ljubavnim ,,balonima,, prema onima koji im nanose neprijatnosti. Obasipanje ljudi ljubavlju koji se nekorektno ponašaju prema ličnosti je izmjenjeni oblik vjerske norme praštanja i nema nikakve veze sa gnostikom. Gnostika ne prakticira donošenje negativnih zaključaka, a naročito u formi presuđivanja jer je odbačena proizvodnja negativnih misli. Za gnostičara ne postoji ni praštanje ni uzvraćanje ljubavlju, jer on nije sposoban utvrditi negativno ponašanje nekoga prema sebi analizom kroz civilizacijske norme, jer to spada u kategoriju negativnih misli, tj. negativnog presuđivanja. On je oslobođen tih misli koje predhode praštanju, jer da bi se oprostilo nekome treba prvo zauzeti stav o ugroženosti, tj. osjećati se uvrijeđenim kroz moralne norme unutar nekog kontejnera. To je jedan od primjera eksponiranja sebstva izvan civilizacijskih normi. Kada učenik ,,sagori,, u toj poziciji svog sebstva izvan moralnog kontejnera (kroz uticaj Generalnog zakona), tj. kada se moralni kontejner raspadne, on postaje nevidljiv za uticaje Generalnog zakona. Luđak jednostavno ne primjećuje takve ljude jer nema iritirajućeg podražaja kroz njihovo ponašanje, koje je posljedica harmoničnog uklapanja u okruženje u kojem egzistiraju.

Tu se ponovo stvara zaključak da ti ,,duhovnjaci,, žive u svom lažnom svijetu punom iluzija i ljubavi iako je stvarnost drugačija. Problem u stvaranju te realnosti kroz kontejniranu svjesnost nije samo u percepciji te stvarnostii, već i u ponašanju unutar nje. Svako prema svojim mogućnostima stvara sebi realnost u kojoj boravi. To se može prevesti na jezik frekvencija. Sve civilizacijske posljedice, uzimajući u obzir i percepciju ove naše realnosti onako kako ju vidi kontejnirana civilizacijska svijest su frekvencije koje se nalaze na nosećoj civilizacijskoj frekvenciji. Kompletna aktivnost čuvara civilizacijskog programa je usmjerena na održavanju te osnovne frekvencije koja služi kao vodič za crpljenje emocionalne energije. Utvrđivanje uzroka patnje, definiranje neprijatelja, organizacija otpora, i revolucija su, povjesno gledano, već davno isprobane metode držanja jedne od mnogih podfrekvencija pod kontrolom koje se nalaze na nosećoj civilizacijskoj frekvenciji. Cijeli taj proces eksponiranja stvara (energetsku) vidljivost na toj civilizacijskoj frekvenciji. To daje mogućnost neograničene manipulacije gdje se njeno djelovanje osjeća kao Generalni zakon. Praktično se to moglo vidjeti na procesu raspada bivše Jugoslavije. Zato gnostičari kažu da se (na civilizacijskoj ravnini) ne može ništa učiniti u smislu prevazilaženja patnje. Svako intelektualno angažiranje na identifikaciji neprijatelja i poduzimanje odgovarajućih mjera u suprotstavljanju mora biti provedeno kroz civilizacijske norme jer čovječanstvo na ovom civilizacijskom stupnju razvoja nezna za druge. Što se može dogoditi ako se pomoću nekih izmišljenih novih metoda razmišljanja i ponašanja pokuša utjecati na pozitivnu promjenu čovječanstva, ako se zna da je svaka misao u tom procesu iste (civilizacijski programirane) vrste? Drugačije rečeno, svaki oblik novog načina razmišljanja mora proći kroz logički koncept analize i zaključivanja. Sve se svodi ponovo na onu već davno isprobanu revoluciju. Za neke se povijest ponavlja, a za neke se metode istjerivanja pravde ponavljaju. Međutim, posljedice kroz patnju ostaju.

U ovom predhodno iznesenom se nalazi odgovor na materijalistička pitanja upućena ,,zagovorniku ljubavi,,: Pijete li vi zagađenu vodu? Udišete li zagađen zrak? Jedete li zatrovanu hranu? Da li ste otporni na te otrove kroz vašu ljubav? Slična pitanja su postavljali i idejni nosioci marksizma u povijesti. (Radite li 16 sati na dan? Imate li ikakvo socijalno osiguranje u slučaju nesreće na poslu, bolesti, ili ostajanja bez posla? Jeste li sirotinja bez obzira koliko se zalagali na poslu? Gdje ide višak dobiti iz proizvodnje?) Praktična gnostika ne vidi problem u sagledavanju posljedica, već u ponuđenim ili bolje rečeno (logički) nametnutim obrazloženjima kao uzroku. Ljubav kojoj određene duše teže ima takođe pozitivnu orijentaciju s tim da to osjećanje ne poznaje identifikaciju neprijatelja, a pogotovo borbu protiv njega. Začetak marksizma je identificirao neprijatelja ne spominjući masone, iluminate i vanzemaljce. Da li je i ova spoznaja koja se prezentira kao konačna u smislu identifikacije Predatora isto što je bila i konačna identifikacija kapitalista kao neprijatelja? Ovo pitanje ima veći značaj u otvaranju proturječnosti unutar naučnog kontejnera jer se kod visoko razvijene intelektualne svijesti manipulacija obavlja upravo preko njega, kao što je to bio i slučaj kod socijalističkih i komunističkih revolucija. Povijest je zabilježila cirkusku predstavu u smislu borbe protiv kapitalističkog poretka, jer Oni glavni su tu predstavu režirali. Sada se nude iste metode i slična priča. Komunisti su se u tom periodu eksponirali kao ekstremno pozitivna i humana bića i time pokazivali primjer djelovanja na pozitivnoj frekvenciji. To je bila glavna osobina koja je privlačila moralno pozitivne ljude koji su osjećali nepravdu. I sad bi trebalo ponovo sve ispočetka, ali ovog puta na materijalno-eteričkoj ravnini. Onaj tko je uspio dostići stupanj božanske ljubavi, vratio je ono što su mu programari ove naše civilizacije uzeli. On može biti zadovoljan time.

Razvijanje svijesti onako kako ju kontejnirana svijest tumači može biti na istoj podfrekvanciji ili skakanje s jedne na drugu pri ćemu se oslobađaju ogromne količine emocionalne energije. Formirani kontejneri koji se čuvaju kroz čuvanje svog integriteta na osnovu moralnih normi koje određuju pravednost, ne mogu u njih ugraditi stav ili mišljenje onih koji su dostigli određeni duhovni razvojni nivo po kojem je stanje božanske ljubavi frekvencija koja stvara nevidljivost prema svim oblicima nasilja čiji je uzrok u podjelama? Za kontejniranu svijest koja je formirana na partizaniji i rambovskom istjerivanju pravde je pojam nevidljivosti na frekvenciji božanske ljubavi neshvatljiv. Treba napomenuti da se pojam i osjećaj pravednosti ugrađuje u čovjeka od rođenja kroz roditeljski odgoj, crtane filmove, književna, kazališna i filmska ostvarenja, proces obrazovanja, patriotske, religiozne, nacionalne uticaje itd. Taj proces stvara najmanipulativniji moralni kontejner unutar kojeg se određuje pravednost na osnovu ugrađenih moralnih normi. Iz tog kontejnera su proizašli i pojmovi dobra i zla koji su značajno prisutni u našoj civilizaciji. Osim toga, moralne norme u formi čuvanja svog integriteta na osnovu pravednosti su prisutne u svakom od formiranih kontejnera što stvara neograničene mogućnosti za manipulaciju. Koliko je ljudi poginulo u ratom sukobljenim stranama u kojoj se svaki pojedinac borio za pravednost koju mu je kontrolni sistem, na indirektan način kroz političku propagandu, ugradio u kontejnere?

Napredovanjem u duhovnom razvoju, tj. razbijanjem kontejnera nestaje noseća civilizacijska frekvencija, a s njom i podfrekvencije među kojima je i ona na kojoj egzistira i luđak. Ta nova frekvencija (ljubavi) čini ,,duhovnjaka,, nevidljivim, ne samo prema efektima materijalne stvarnosti, već i prema čuvarima i tvorcima ove naše civilizacije u smislu sindroma ,,krave muzare,,. Za takvu novoformiranu ličnost istinski nestaju civilizacijski problemi jer civilizacijski utjecaji ne dotiču svijest koja boravi u tom prostoru. Tu spada i pijenje zatrovane vode i sl. Gledajući civilizacijsku stvarnost s tom novostečenom frekvencijom, ona izgleda kao kazališna predstava u kojoj ne postoji gledalište već svaki čovjek igra svoju nesvjesnu ulogu koju mu nameće Generalni zakon. U to spadaju i komunističke, seksualne, kulturne, vjerske, duhovne, prosvjetiteljske, itd revolucije. Taj osjećaj nevidljivosti može se promatrati kao pozicija neutralnog promatrača."

Zdravo

Pozdrav Majanava i dobro došao/la!

Došla. Hvala.

imam pitanje iako nisam pročitala baš sve prije napisano pa ste možda o tome već govorili. da li netko od vas prakticira neke od ovih stvari grupno? mislim, je li netko od vas ima prijatelje/ice s kojima recimo čita gnostičke tekstove i prakticira doživljaj?

Prebaciću ovo gore da malo podignem ovu zapostavljenu temu.

Opiranje i neopiranje, kao i svi ostali polariteti, su dva dela celog i kada se odbaci opiranje zaista počnemo da se opiremo svakom opiranju.

Iskazano terminima istočne gnostike, karakteristika A uticaja je da su suprotstavljeni jedni drugima, između njih stoji jedno vs. Zato ih naš formativni centar i voli.

Ako ih stavimo jedno pored drugog – a naći ćemo ih oba u sebi, mada ćemo neko opiranje rado nazvati neopiranjem i obrnuto - i kada se taj naboj – koji jeste jednak, neverovatno - usaglasi, pojaviće se jedan prolaz, koji može da postane pravi kraljevski drum. Onaj ezoterijski simbol sa dva stuba nije samo simbol za naš dvonožni položaj , a um poseduje svoju geometriju.

I onda polariteti našeg plana postojanja prestaju da budu predmet identifikacije i postaju gorivo za element volje našeg bića.

Sta je otpor otporu i otpor otporu otpora(i tako u nedogled)?
Setih se slike "usaglasenog naboja"-pijani Corkan plese po tankoj,zaledjenoj ogradi cuprije.Budala u zanosu pravazilazi otpor,ne spustanjem ruku i begom ili puzanjem preko mosta,vec upravo balansom opasnosti i neopiranja.Tada se izazov pretvara u igru Bica,prolaz postaje prostranstvo,sepanje pijane lude postaje beztezinski let gde se gube most,Corkan,publika i ostaje samo lepota i zadivljenost,ostvarena nemogucnost.Radost!
Nesrecni Alihodza ostaje navjeki prikovan,ne uhom,vec umom,za kamen cuprije,nesposoban da nasluti ni lepotu stubova a kamoli prolaza!

Da oživim malo ovu temu:

Gnostici
Zoran Peh
Iz: časopisa "Nova Akropola" broj 49

Dugo vremena vladalo je mišljenje da gnosticizam predstavlja pretkršćanski filozofsko-religijski sustav koji se na prijelazu iz stare u novu eru poput virusa uvukao u mlado kršćanstvo, pokušavajući ga iskoristiti kao sredstvo za širenje vlastitih ideja. Iz tih krugova i potječe pojam "gnostičko kršćanstvo" (ponekad i "kršćanski gnosticizam").

Ovakvo je gledište posljedica stava koji su prema gnosticima zauzeli rani kršćanski oci, apologeti, poput Justina, Ireneja, Hipolita, Epifanija i Tertulijana iz razdoblja patristike, kad kršćanska dogma još nije bila utvrđena. Oni su u gnosticizmu vidjeli opasnog suparnika čije su doktrine o postanku čovjeka i kozmosa, o odnosu ljudskog i božanskog, u mnogočemu bile oštro suprotstavljene kršćanskom pogledu na svijet. Premda opasan i neprekidna prijetnja kršćanstvu tijekom prva tri stoljeća (do prvog crkvenog koncila u Nikeji 325. g.), taj suparnik nije bio jedinstven. Postojale su razne grupe koje su se svojim teološkim i mitološkim sustavima međusobno znatno razlikovale, iako su svaka sebe smatrale jedinim pravim kršćanima i čuvarima apostolskog nasljeđa. Među njima je bilo onih koji su vjerovali u Isusovu božansku prirodu, ali su odbacivali njegovu objavu u ljudskom obliku (marcioniti, doketisti). Drugi su tvrdili da je Isus bio čovjek, ali ne i Bog (ebioniti). Većina škola "kršćanskog gnosticizma" kao što su valentinisti, Bazilidova škola i dr., priznavala je Isusovu božansku i ljudsku bit kao i tradicionalno kršćanstvo, ali u sasvim drukčijim kozmološkim i antropološkim okvirima. Upravo su oni, a poglavito najutjecajniji valentinisti, smatrani najopasnijim protivnicima tadašnjeg kršćanstva jer iako nisu skrivali svoja učenja, sudjelovali su u svim obredima karakterističnim za kršćansku teurgiju. To je navelo jednog od najpoznatijih ranokršćanskih otaca, Ireneja Lyonskog, da se požali kako su valentinisti prijetvorni te jedno govore, a drugo misle. Za njega i za ostale hereziologe tog razdoblja sve su sličnosti između kršćanstva i gnosticizma bile posljedica "đavolje mimikrije". Ono što je najviše smetalo Ireneja bila je činjenica da većina kršćana nije Valentinove sljedbenike smatrala hereticima.

Činjenica je da je sve do otkrića gnostičkih tekstova iz Nag Hammadija (1945. godine) naše znanje o gnosticima uglavnom potjecalo iz radova njihovih protivnika koji su često navodili dijelove iz (kasnije) zabranjenih ili uništenih gnostičkih knjiga ili čak prepisivali sadržaj čitavih radova koji su im se činili posebno opasnima, kako bi propovijedali protiv njih ili osporili i odbacili njihove ideje. Oslonac na takve jednostrane izvore kakvi su, primjerice, već spomenuto Irenejevo djelo, Tertulijanovi radovi poput Protiv svih hereza (Adversus omnes haereses), ili Hipolitov tekst Odbacivanje svih hereza (Refutatio omnium haeresium), koji su bez iznimke imali negativan stav prema gosticizmu, nije mogao biti pouzdan bez izravnog uvida u stavove druge strane. Teško je, naime, s gledišta njihovih najvećih neprijatelja zaključiti u što su zapravo gnostici vjerovali. Malo je gnostičkih tekstova, kao što je, primjerice Pistis Sophia (Vjera mudrost), koji su bili poznati i prije otkrića iz Nag Hammadija. Međutim, u vrijeme kad su prvi put postali dostupni proučavanju (XVIII. i XIX. stoljeće), nisu imali većeg odjeka u znanstvenim i teološkim krugovima (o javnosti da se i ne govori), jer se nisu uklapali u sliku koju su o gnosticima stvorili patristi. Stoga su se smatrali manje vjerodostojnima i bili potpuno zanemareni. Pojavom novih dokumenata sredinom XX. stoljeća, gnostički pogled na svijet nije se više mogao smatrati tek iskrivljenim oblikom kršćanstva, ali se pojavio novi problem. Zbirka tekstova iz Nag Hammadija koja je sadržavala 13 knjiga (kodeksa) s ukupno 52 teksta (molitve, apokrifi, apokalipse, evanđelja, poeme, itd.) pisana koptskim jezikom postavila je pred istraživače više novih pitanja nego odgovora na stara. Razlog nije bio samo starost i istrošenost dokumenata i nedostatak pojedinih dijelova u tekstovima koji su u vrijeme kad su nastali (oko 350. – 400. g., iako u izvornom obliku potječu vjerojatno još iz I. stoljeća) činili smislenu cjelinu. Naprotiv, neki od njih poput, primjerice, prijepisa dijelova Platonove Republike, prethodili su gnostičkom viđenju svijeta; u svakom slučaju onim idejama koje su zastupali "kršćanski gnostici" poput Valentina, Bazilida ili Karpokrata. To je istraživače navelo na zaključak da se radi o zbirci koja je namijenjena iniciranima, pripadnicima različitih gnostičkih škola koji su, za razliku od laika, već bili dobro upoznati s materijom koja se u njima iznosi. Danas prevladava mišljenje da je gnosticizam sinkretistička1 religija koja se temelji na ezoterijskoj tradiciji različitih pretkršćanskih i poganskih izvora. Ovaj vrlo heterogeni religiozni pokret postojao je već stoljećima prije Krista, a jednim dijelom potječe izvan mediteranskog kruga koji čine Egipat, Grčka, Bliski istok pa i Mezopotamija. Razni istraživači uspjeli su potvrditi veze gnosticizma s religijama dalekog istoka (hinduizam, budizam i taoizam). Većina, međutim, drži da je kolijevka gnosticizma Palestina u I. stoljeću prije Krista, otkuda se proširio u Aleksandriju koja je postala njegovo glavno središte. Tijekom tog su razdoblja Palestina i Aleksandrija, premda različitih povijesnih i civilizacijskih korijena, dijelile zajedničku, helenističku kulturu koja se proširila čitavim Sredozemljem, a prodrla je i u Mezopotamiju i Perziju nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog u IV. st. pr.Kr. Ne čudi da se iz Aleksandrije gnosticizam ubrzo proširio po ostalim antičkim kozmopolitskim gradovima kao što su bili Edessa, Antiohija ili Efez, a o Rimu da se i ne govori. Prijelaz iz stare u novu eru bio je doba izuzetne religiozne i filozofske živosti, intelektualnih stremljenja i umjetničkog stvaralaštva te, napose, snažne duhovnosti. Aleksandrija je u to vrijeme predstavljala ogromnu posudu za taljenje u kojoj su se našli egipatski svećenici, perzijski magi, sljedbenici Mitre, grčki platonisti, židovski mistici pa čak i budistički misionari. U njoj se rodio gnosticizam kao eklektička ideja koja je sadržavala najbolje elemente preuzete iz različitih filozofskih, religijskih i mističkih sustava starog svijeta. U to vrijeme nastale su i prve gnostičke škole poput simonita, paulinista i ebionita.

GNOZA

Tko su, zapravo, bili gnostici? Što dokumenti otkriveni u Nag Hammadiju mogu reći o gnosticizmu? Činjenica je da obilje tekstova koji stoje na raspolaganju istraživačima tijekom posljednjih više od pola stoljeća, a pogotovo njihova raznolikost, otežavaju svako poopćavanje i uzrok su da je dogovor o tome što gnosticizam doista jest gotovo nemoguće postići. Jedna od metoda kojom se povjesničari rado služe da bi saznali više o predmetu svojeg proučavanja – istraživanje povijesnih korijena – u ovom slučaju vodi u slijepu ulicu. Naime, u potrazi za izvorima gnosticizma granice se bez ikakvih ograda mogu pomicati sve dalje u prošlost, ostavljajući traženi odgovor jednako nedostupnim kao i prije. Umjesto toga, mnogi su se istraživači posvetili istraživanju filozofskih i religijskih svjetonazora antičkog doba te počeli promatrati gnosticizam kao pokret čiji su tekstovi nastali kao rezultat ezoterijskih razmatranja i mističnih iskustava. Dapače, dublji uvid u problem gnosticizma pružilo je istraživanje bogatog simbolizma kojim obiluje gnostička literatura, proučavanje gnostičkih metafora, mitova i književnih oblika. Odgovor je, čini se, ipak u srži univerzalnog pojma kojeg su gnostici i gnosticizam samo suvremene izvedenice s povijesnim konotacijama. Definiciju gnosticizma treba, dakle, temeljiti na etimologiji riječi gnosis – znanje, a gnostici su, prema tome, "oni koji znaju".

Međutim, gnosis nije bilo kakvo znanje. To je posebna vrsta znanja koju je ova riječ označavala u platoničkom, neoplatoničkom i drugim filozofskim sustavima antičkog doba. Ne radi se o općem, intelektualnom znanju koje stječemo učenjem ili životnim iskustvom u dodiru sa svakodnevicom; ne radi se o empirijskom znanju do kojeg se dolazi promatranjem i eksperimentiranjem. Primjerice u Tumačenju duše, gnostičkom tekstu iz Nag Hammadija2, kaže se da povratak duše u stanje cjelovitosti " ... nije stvar napamet naučenih riječi, stečenih vještina ili znanja naučenog iz knjiga." To je znanje, točnije spoznaja, koje potječe od osobnog mističnog ili ezoterijskog iskustva do kojeg svatko tko je spreman može doći izravnim dodirom s božanskim. U Evanđelju istine (NH), tekstu koji se pripisuje Valentinu, tumači se: "Znanjem (Gnozom) se pročišćujemo od mnoštva i doživljavamo jedinstvo... proždirući materiju vatrom u sebi, kao što svjetlost guta tamu, a život proždire smrt... Bez sumnje, od tog trenutka ne postoji više nikakav oblik jer je raspršen stapajući se s jednim... Oni koji su ostvarili gnozu znaju i početak i kraj... Dok su živjeli u neznanju djelovali su kao u snu, a spoznaja je kao buđenje iz sna. I sretan je onaj tko dođe k sebi probudivši se iz sna."

Doživljaj božanskog na osobnoj razini pruža konačan odgovor na vječno pitanje i otkriva tajnu s kojom se svatko od nas neprestano suočava: "Tko sam, odakle dolazim i kamo idem?" Prema Klementu, biskupu aleksandrijskom koji je imao mnogo zajedničkog s gnosticima, spoznati sebe najveći je nauk, jer " ...kad čovjek spoznaje sebe, on spoznaje Boga."
Izreka iz Delfa "Spoznaj samoga sebe..." oduvijek je bila osnovni poticaj svim gnosticima, bez obzira na podrijetlo i međusobne razlike. Gnoza ili spoznaja za kojom su tragali predstavlja, zapravo, samospoznaju ili prosvjetljenje.

Gnostički učitelj Theodot, osnivač orijentalne valentinističke škole, definira gnostike kao ljude koji su spoznali " ... tko su bili i što će postati, gdje su bili ... kamo hitaju, čega se oslobađaju, što je rođenje, a što ponovno rođenje." Za gnostike je duhovni put ili potraga za samospoznajom bio isto što i potraga za spoznajom Boga jer dok poniremo u sebe, spoznajemo svoj pravi identitet i otkrivamo da mi jesmo upravo to za čim tragamo – Bog sam, ili bolje, otkrivamo Boga u sebi. Samospoznaja je, prema tome ujedno i bogospoznaja. U Tominom evanđelju (NH) i dijelovima Isusovih izreka (Logia Iesou) pronađenih oko 1890. u drevnom gradu Oxyrhynchusu u Egiptu stoji i ova izreka: "Ako onaj koji vas vodi kaže, 'Gledajte, kraljevstvo Božje je na nebesima,' onda će vas i ptice prestići. Ako kaže, 'Kraljevstvo je u moru,' i ribe će tamo stići prije vas. Radije, kraljevstvo je u vama, ali i oko vas. Tko spozna sebe, otkrit će ga i znat će da je dijete vječnog Oca. Ali, ne spoznate li sami sebe, živjet ćete u siromaštvu i vi sami bit ćete siromaštvo."

INICIJACIJA "ZNANJEM"

Gnoza nije ideja podložna sumnji, nego mistično iskustvo istine koje je neposredno, potpuno i neopisivo. Gnostici su kao i njihovi prethodnici u sredozemnom filozofsko-religijskom krugu (egipatski svećenici, grčki filozofi, židovski mistici) i dalje prema istoku (perzijski magi, indijski brahmani, jogiji, itd.) prenosili ideju da se samo inicijacijom u "velike (ili unutarnje) misterije" može izravno doživjeti gnoza i tako vlastitim snagama spoznati istina. Vjera u tom slučaju predstavlja samo odskočnu dasku koja vodi prema spoznaji. Početnici na duhovnom putu započinjali bi "malim (ili vanjskim) misterijima", a tek nekolicina onih koji bi se podvrgnuli dugom razdoblju pročišćenja bili bi spremni suočiti se s vječnom tajnom. Prema Klementu Aleksandrijskom, vjera ("mali misterij") je temelj, a gnoza ("veliki misterij") je nadogradnja, dokaz onoga što se prethodno steklo vjerom. Steći gnozu značilo je od kršćanina postati Kristom. U Filipovom evanđelju (NH), koje se pripisuje Valentinovim učenicima, stoji i ovo: "Kad vidite Duh, postali ste Duhom. Kad vidite Krista, postali ste Kristom. Kad vidite Oca, postali ste Ocem ... Kad vidite sebe, to što vidite, to ćete i postati." Iz ovih riječi očito je da se gnostička samospoznaja u biti ne razlikuje od prosvjetljenja koje je u srži istočnih, primjerice indijskih, filozofskih sustava. Spoznaja znači postati jedno s onim što se spoznaje. Međutim, gnostički učitelji nigdje otkriveno ne govore kako postići gnozu. Tajna učenja prenosila su se malenom broju učenika isključivo usmenim putem jer ono što je napisano može pročitati svatko pa i oni koji za to još uvijek nisu spremni. Uglavnom su se služili aforizmima kojima bi učenike (neofite) usmjeravali k početku istraživanja, ali su njima samima prepuštali da učine prvi korak. Jedna izreka iz Tominog evanđelja (NH) u kojoj učenici pitaju učitelja (Isusa) što im je činiti kako bi slijedili njegov put, zorno prikazuje ovakav pristup: "Želiš li da postimo? Kako da molimo? Trebamo li davati milodare? Što da objedujemo na svetak?" Isus im odgovara: "Ne lažite sami sebi i ne činite ono što vam je mrsko..." Doduše, neki tekstovi iz Nag Hammadija, kao što su Zostrianos, Propovijed o osmom i devetom i Allogenes (Stranac) doista opisuju neke tehnike buđenja unutarnjih snaga, što je navelo neke istraživače da ih stave u kontekst ranih hermetičkih učenja. U tim se tekstovima spominju i metode koje su vrlo slične budističkim učenjima, a obuhvaćaju otklanjanje fizičkih želja, stišavanje uma raznim oblicima meditacije i slično.

S obzirom na stroga asketska pravila kojih se trebalo pridržavati na putu do gnoze, samo bi rijetki čvrsto odlučili krenuti tim putem. Kad bi nakon dugih priprema temeljenih na čvrstoj i neslomljivoj volji, čistoći života (poglavito mentalnog) i apsolutnoj predanosti ideji, učenici (neofiti) započeli s obredom inicijacije i postali iskušenici, oni su zapravo započinjali s evokacijom svog višeg ili unutarnjeg (božanskog) bića koje su gnostici i rani kršćani zvali Kristom3 ili univerzalnom sviješću. Inicijacija je, dakle, predstavljala suočenje s vlastitim besmrtnim unutarnjim bićem – Bogom u sebi. Taj događaj, taj svečani trenutak inicijacije, zvao se teofanija, što znači "bogojavljanje", odnosno, pojava boga ili nutarnjeg Krista. U kasnijoj fazi inicijacije iskušenikov ego, njegova besmrtna duša, doživio bi potpunu promjenu, poput alkemijske transmutacije u kojoj se (simbolički) željezo ili bakar pretvaraju u zlato. Bio bi apsorbiran u njegovom unutarnjem božanskom biću, dok bi sve njegove niže osobine, dotada sadržane u egu, jednostavno isparile poput magle pred zrakama sunca. Sjedinjenje s univerzalnom ili božanskom sviješću (Kristom) ključan je element u svim velikim misterijima. U gnostičkoj teologiji to je povratak duše (Sina) duhu (Ocu) i predstavlja ostvarenje gnoze ili prosvjetljenje.

Gnostici su ljudski ego nazivali eidolonom ili slikom. Poput odraza u zrcalu, eidolon ne pokazuje našu pravu bit. Kao što Mjesec odražava zlatnu Sunčevu svjetlost slabašnim srebrnastim sjajem ili kao što namreškana površina vode razbija cjelovitu sliku predmeta koji se na njoj odražava u bezbroj malih sličica promjenjivih boja i oblika, tako i eidolon predstavlja samo nestalnu masku koja prekriva naš bitak. Kad iskušenik ostvari gnozu prolazeći kroz iskušenja inicijacije, njegov ljudski ego umire, on napušta ideju o sebi kao tijelu i duši odvojenoj od duha da bi nakon toga ponovno uskrsnuo u svojem višem biću – Kristu. Kod gnostika to je bila najviša razina inicijacije – krštenje vatrom. Smrt eidolona promatrali su kroz proces raspeća božanskog principa (Krista) na oltaru, ili križu, materije (simbolički, broj četiri predstavlja materijalni svijet). S točke gledišta iskušenika koji se u početku inicijacije još uvijek poistovjećuje s eidolonom, božanska svijest ili Daimon4 izgleda poput Anđela čuvara. Iskušeniku koji još uvijek nije prevladao poistovjećivanje sa svojim višim ili duhovnim egom njegov Daimon se prikazuje kao duhovni vodič čiji je zadatak da ga povede k njegovom duhovnom cilju – ostvarenju jedinstva s njegovim nutarnjim božanskim bićem. Prema Valentinu, iskušenik prihvaća gnozu od svojeg Anđela čuvara, ali to anđeosko biće je, zapravo, njegov viši ili duhovni ego. Spajanje nižeg i višeg ega predstavlja gnozu na nižoj razini. Tek kad eidolon (ego) i Daimon postanu jedno, kandidat (iskušenik) postiže najviši stupanj gnoze, odnosno savršenstvo u vječnosti (na razini Krista ili Buddhe). Ostvarenje gnoze jest istovremeno i smrt eidolona i njegovo uskrsnuće kroz sjedinjenje s božanskim.

_____________

1 Sinkretizam – povezivanje naizgled suprotstavljenih stajališta u filozofiji ili teologiji.

2 Zbirka iz Nag Hammadija – u daljnjem tekstu (NH).

3 Riječ potječe od grčkog christos i chrestos. Christos dolazi od korijena chriso – pomazan mirisnim uljima, dok chrestos znači svećenik ili prorok. U ezoterijskom smislu, u gnostičkim školama se pod pojmom Christos mislilo na put, dok je Chrestos bio usamljeni putnik koji je tim putom koračao da bi stigao do konačnog cilja – postati jedno s putom (ili istinom). To je sjedinjenje Sina s Ocem.

4 Daimon (ili Daemon) je pojam koji potječe od Sokrata i predstavlja besmrtni ili božanski čovjekov dio. Kršćanski gnostici preuzeli su iz grčkih misterija ideju da je svaki ljudski ego (malo svjetlo) dio jednog jedinog nebeskog bića (veliko svjetlo) koje je djelovanjem zlih sila raskomadano, lišeno sjećanja i prisiljeno da se inkarnira u tijelu.

Gnostici – II. dio: Kozmološke doktrine
Zoran Peh
Iz: časopisa "Nova Akropola" broj 50

Velika raznolikost u gnostičkim viđenjima svijeta moguća je posljedica primarne usmjerenosti ka gnozi kao onoj koja prodire u bit, dok se vjera više bavi izvanjskim i stoga pruža nižu razinu znanja. Izuzetno poštujući znanje (gnosis), gnostici su vjeru (pistis) povezivali s neznanjem laika i polaganjem prava organiziranog svećenstva na isključivost u poznavanju teoloških doktrina. Stoga su sve doktrine smatrali samo običnim putevima ka "Istini" koja je bila izvan dosega riječi i pojmova. Tvorac Filipovog evanđelja (NH)1 tumači da se istina objavila u manifestiranom svijetu u obliku imena i riječi, jer bez njih nije moguće poučavati. "Istina se imenima objavila u svijetu i bez njih ne možemo razmišljati. Istina je jedna i mnogo ih je; ona uči jedinstvu kroz mnoštvo." No, gnostički su učitelji negodovali zbog doslovnog tumačenja religijskih pojmova. "Imena mogu biti vrlo varljiva jer odvraćaju naše misli od onoga što jest k onome što nije," Filipovo evanđelje (NH).
Sposobnost prihvaćanja znanja bila je gnosticima neobično važna. Ljude su razlikovali prema razini njihove probuđene svijesti (znanja), što su preuzeli od grčkih filozofa (Pitagora, Platon). Najpoznatija je Valentinova trodjelna podjela na hilike (hylikoi) ili somatike (somatikoi), psihike (psychikoi) i pneumatike (pneumatikoi) koju je kasnije preuzeo i Mani2. U tekstu vrlo prikladnog naziva Knjiga Tome Kandidata (NH)3, ova su tri tipa opisana kao "slijepci", "početnici" i "savršeni". Zanimljivo je da je u srednjovjekovnoj obnovi gnosticizma koja je buknula s pojavom katara, bogumila i patarena ova podjela sužena na dvije grupe – "credentes" (vjernici) i "perfecti" (savršeni). Hilici su bili materijalisti koji su se poistovjećivali s tijelom, zadovoljavajući samo materijalnu stranu svoje prirode, a bili su potpuno uspavani na duhovnoj razini. U najboljem slučaju, ako su i bili religiozni, zamišljali su Boga kao osobu koja ima apsolutnu vlast i moć i nalazi se negdje izvan njih i izvan ovoga svijeta. Psihici su dostigli višu razinu razumijevanja i poistovjećivali su se s dušom. Njihov život odvijao se na razini psihe – misli i emocija. To je bila grupa koja je mogla prihvatiti egzoterijska gnostička (i druga) učenja dostupna svakome koga je privlačila neka gnostička škola. Za njih je svakodnevna stvarnost poprimila mitsko značenje koje su prihvaćali u obliku alegorijskih poruka. Naslućivali su da su tijelo i svijet koji ih okružuje samo ljuska, materija koja je poprimila određen oblik i uređenost. Dobrota i predanost kroz služenje za njih su bili instrumenti koji su im trebali poslužiti na putu k višim razinama znanja, ali na toj razini svijesti još uvijek je bila prisutna velika vjerojatnost da ta znanja krivo protumače. Zato Pavao Apostol (kojeg su gnostici smatrali jednim od svojih učitelja) kaže: "Psihici ne shvaćaju ništa što se odnosi na božansku svijest. Njima to izgleda djetinjasto jer ne prosuđuju pneumatski. Naprotiv, pneumatici shvaćaju sve..." (I. poslanica Korinćanima). Ovi posljednji bili su osviješteni na duhovnoj razini jer su bili "upućeni" ili inicirani u "velike misterije". Tu su pripadali i izuzetno rijetki pojedinci koji su nadvisili sve razine identifikacije sa svojom odvojenom osobnošću (eidolonom), ostvarili svoj pravi identitet gnozom te postali jedno s Kristom ili univerzalnom (božanskom) sviješću. Prve dvije grupe – hilike i psihike – opisuje izreka iz Tomina evanđelja (NH) u kojoj učitelj (Isus) tuguje zbog naraštaja koji je slijep i odbija duhovnu hranu. On kaže:

"Pojavih se usred mnoštva
i uzeh pred njima ljudski oblik.
Svi bijahu kao opijeni,
al' nitko od njih ne osjeti žeđi.
Duša moja zaplače zbog djece ljudske,
jer slijepi su u svojim srcima
i ne vide.
Došli su na svijet prazni
te gledaju da takvi i odu,
a sad su opijeni.
Kad se otrijezne od svojeg vina,
kajat će se."

Spomenute razine svijesti bile su povezane s četiri elementa – zemljom, vodom, zrakom i vatrom. Prijelaz s jedne razine svijesti na drugu simbolički se prikazivao krštenjem odgovarajućim elementom. Krštenje vodom simboliziralo je prijelaz iz hiličkog u psihičko stanje svijesti, a taj se oblik krštenja i danas provodi u kršćanstvu, gdje predstavlja prvi sakrament vjere. To je uvođenje u "male misterije" u kojima se mitovi i religiozni pojmovi tumače doslovno, a događaji se prikazuju kao povijesne činjenice, jer na toj razini svijesti drukčije tumačenje nije niti moguće prihvatiti. Tek na drugoj razini otkriva se alegorijsko značenje mitova onima koji se postupno uvode u tajna učenja "velikih misterija". To je mitska ili alegorijska razina razumijevanja koju simbolizira krštenje elementom zraka. Krštenje vatrom predstavljalo je konačnu inicijaciju – mistični brak ili vjenčanje eidolona s besmrtnom dušom.
U gnostičkim doktrinama koje su, svakom na njegovoj razini, svima bile dostupne, posebno su mjesto zauzimali kozmološki mitovi (posebice mit o Sofiji), doktrine o prvom čovjeku te pitanja soteriologije i eshatologije4. Uvidom u mnoge gnostičke tekstove osjeća se snažna prisutnost filozofskog i religijskog pesimizma koji na nižoj razini posve prožima gnostički svjetonazor. Materijalni svijet je zao, prepun patnje i kao takav nije mogao nastati stvaranjem dobrog Boga. Za razliku od judeo-kršćanskog pogleda na svijet prema kojem je sve zlo na ovome svijetu posljedica ljudskih grijeha i odstupanja od Božje volje (bolje reći zlouporabe čovjekove volje), gnostici smatraju da je zlo utkano u tkivo materijalnog svijeta u kojem živimo. Oslobođenje iz takvog svijeta moguće je jedino gnozom (za pneumatike) ili očekivanjem kraja svijeta (za ostale) do kojeg će neizbježno doći. Povjesničari pretpostavljaju da su izvori pesimizma najvećim dijelom nasljeđe židovskog "apokaliptizma" iz Starog zavjeta, jer svi ostali filozofsko-religijski sustavi od kojih su gnostici većim dijelom preuzeli svoje kozmološke i antropološke ideje, dijele optimizam i vjeru u čovjeka koji je božansko biće i namijenjena mu je božanska sudbina koju, međutim, mora ostvariti vlastitim naporima. U ovom kontekstu "klasični" pogledi na pitanje patnje moraju potjecati iz teologije Exodusa i tumačenja tekstova proroka poput Izaije, Jeremije i drugih, prema kojima židovski narod zasluženo trpi jer je zgriješio, odnosno okrenuo se od boga kojem se zavjetovao. Židovski filozofi (apokaliptičari) držali su da će se preobraćenjem naroda Bog vratiti u obličju Spasitelja (Mesije), zbaciti s vlasti sile zla i uništiti sve koji mu stoje na putu, uključujući i kraljevstva (zemaljska) koja su prouzročila zlo, te narod osloboditi patnje. Nakon toga će ih povesti u novo kraljevstvo u kojem nema mjesta zlu, grijehu ili smrti. Utjecaj židovske apokaliptične teologije morao je biti vrlo snažan u vrijeme formiranja gnostičkih i kršćanskih doktrina, jer je kasnije i kršćanstvo preuzelo apokaliptičku viziju svijeta s idejom o njegovu kraju i iskupljenju, s tom razlikom što je ulogu spasitelja-otkupitelja ili mesije preuzeo lik Isusa Krista. Međutim, politička previranja u posljednjim stoljećima stare i na prijelazu u novu eru iznevjerila su apokaliptička očekivanja i dovela do radikalnih promjena u odnosu na raniji svjetonazor. Radikalizam se iskazivao u nizu jednostavnih pitanja: možda Bog koji je stvorio ovaj svijet nije dobar? Možda izaziva patnju zato što je zao, neuk, ili nije pravi Bog? Možda želi da ljudi pate jer je ljubomoran i zavidan i ne haje za one koje je stvorio, ili nema nikakva utjecaja niti moći da bilo što promijeni? Slijedom ovih retoričkih pitanja dolaze jednako logični i jednostavni odgovori: ako je sve to tako, onda to nije jedini pravi Bog pa iznad njega mora postojati veći koji nije stvorio ovaj svijet. Drugim riječima, materijalni svijet je niži ili, u najgorem slučaju, zao svijet, a takav onda mora biti i njegov stvoritelj. Osim njega mora postojati i viši bog koji nema veze s materijalnim svijetom i njegovim stvaranjem. Takav bog neće osloboditi čovjeka iskupljenjem ovog svijeta nego buđenjem njegove duše zatočene u kavezu materijalne egzistencije.
Takvo je, općenito, gnostičko viđenje svijeta. Postoji dobar bog koji je iznad ovog svijeta i njegov zao suparnik, stvoritelj svijeta i čovjeka u njemu. Takvo promišljanje odražava dualizam koji obuhvaća dvije razine – materijalnu i duhovnu – i promatran kroz takvu prizmu on nipošto ne zrači pesimizmom kako se u prvi trenutak može činiti. Čovjek ima mogućnost da se vlastitim naporima, ostvarivši gnozu, oslobodi materijalnog svijeta, odnosno, da odbaci izjednačavanje s vlastitim egom (eidolonom) i postane jedno sa svojim univerzalnim (božanskim) bićem. Istini za volju, opće prihvaćena zamisao o gnostičkom monizmu i dualizmu vrlo je ograničena, poglavito glede aleksandrijskih gnostičkih škola, gdje je došlo do stapanja vrlo različitih ideja na više razina. Niže razine su dualističke (epistemske) i odnose se na mitove i doktrine, dok su više panteističke (ontičke) i predstavljaju gnozu – izravnu spoznaju. Samo kod dijela ranih gnostika, primjerice kod marcionita, dualizam predstavlja sukob dvije razine, kako je već prije rečeno, gdje se manifestirano nalazi u opreci s nemanifestiranim ili arhetipskim. U kasnijem razvoju gnosticizma, kod manihejaca u Perziji u III. stoljeću, ovaj je odnos u potpunosti prenesen na istu razinu. Prema Maniju, od početka vremena postoje dva božanstva, nestvorena, vječna i zauvijek suprotstavljena jedno drugom – Bog Dobra ili Svjetlosti i Bog Zla ili Tame. Mani je ovaj radikalni dualizam preuzeo iz zoroastrijske dualističke doktrine prema kojoj postoji vječna borba između dobrog duha Ahura Mazde (Spenta Mainyu) i njegovog zlog suparnika Ahrimana (Angra Mainyu).

MIT O SOFIJI

Prema pomno razrađenoj gnostičkoj kozmološkoj doktrini, opisanoj u raznim gnostičkim tekstovima iz Nag Hammadija kao što su Hipostaza arhonâ (Božanska bit vladarâ), Adamova apokalipsa, O početku svijeta, Tajna knjiga Ivanova i drugi, najviše božanstvo nalazi se izvan dosega ljudskog poimanja; ono je bez početka i bez kraja, nespoznatljivo, nevidljivo, neopisivo i neizrecivo. U Valentinovom sustavu, koji je razradio njegov učenik Ptolemej, to je primarno načelo koje se često naziva "Dubina", "Vječno Jedno", "Savršeni Eon" (Aion Teleos), "Monada", "Proarche", "Anthropos", "Otac" ili jednostavno "Misterij" iz kojeg proizlazi sve ostalo. To je apsolutno panteističko načelo kojim se odbacuje radikalni dualizam u čijim temeljima počiva vječno suparništvo dviju jednakih, ali suprotstavljenih božanskih sila, kao što je slučaj u već spomenutom maniheizmu i kasnijem katarizmu. To "Vječno Jedno", koje je nespoznatljiv misterij, stvara arhetipski kozmos emanirajući iz sebe hijerarhiju nemanifestiranih arhetipova – eona (aion). Eoni su raspoređeni u parove (sizigije) od četiri muška i četiri ženska eona koji čine primarnu gnostičku ogdoadu. Nemanifestirani, arhetipski kozmos su kršćanski gnostici i rani kršćani zvali "punina" (pleroma), nasuprot "praznini" (kenomi) koja je predstavljala manifestirani kozmos (uključujući i naš materijalni svijet). Samo prvi eon, Svijest, "zna" da je njegova bit sadržana u "Vječnom Jednom" (Savršenom Eonu) – on posjeduje gnozu. Svi ostali eoni, uključujući i posljednjeg, Sofiju (Mudrost), previše su udaljeni od primarnog načela da bi bili obdareni gnozom. Sofija, koja u sebi sadrži zajedničku žudnju svih eona za gnozom, pokušava pod svaku cijenu spoznati nespoznatljivo i čini nemoguće – pokušavajući zamisliti nezamislivo ona djeluje u neznanju i griješi. Plod njene greške je Demiurg5 (prema Platonovom Demiurgu) – nepotpuno i nesavršeno božansko biće. Kao plod Sofijina neznanja i bez vlastite spoznaje o vlastitom podrijetlu, Demiurg stvara kozmos kojim vladaju arhoni, čime se neznanje manifestira ili utjelovljuje u materijalnom svijetu (kenomi). On postaje niži bog, gospodar sedmog neba (Saturn), stvoritelj zemlje i svih njenih bića. Ponekad se naziva Ialdabaoth (aramejski – "začetnik nebesa"), Saklas (aramejski – "luda") ili Samael (aramejski – "slijepi bog" ili "bog slijepih"). To je Jehova iz Starog zavjeta kojeg gnostici opisuju kao zlog, ljubomornog, nemilosrdnog, osvetoljubivog, gnjevnog. U Hipostazi arhonâ (NH), tekstu koji se pripisuje sethijskim gnosticima, opisuje se kako je Ialdabaoth (Samael) potpuno nesvjestan svojeg nižeg položaja. On se hvali: "Ja sam taj koji je Bog i nema drugog osim mene." Čuvši ga da tako govori, njegova ga majka kori riječima: "Griješiš Samaele; Otac svega, prvobitni Anthropos, nalazi se iznad tebe ..."
U mitu Sofija, zbunjena i uplašena, moli za pomoć "Vječno Jedno" koje joj odgovara tako da od nje odvaja njene misli i emocije zidom koji čini "Križ od svjetlosti" (Djela Ivanova). "Križ od svjetlosti" je arhetipski simbol koji predstavlja granicu plerome (nemanifestiranog svijeta) iz koje je izgnano Sofijino neznanje, čime je nastala kenoma (niži ili manifestirani svijet). U cijelom mitu o Sofiji koji čini temelj Valentinove gnostičke kozmološke doktrine naglašava se da primarno načelo, "Otac" svega što postoji, namjerno dopušta Sofiji neznanje, jer je to jedini put ka znanju ili gnozi. U Tripartitnom traktatu (NH), tekstu koji se pripisuje Valentinu, kaže se da "Otac" uskraćuje gnozu eonima kako bi se oni mogli usavršiti kroz proces potrage za znanjem (mudrošću). U suprotnom bi smatrali da su stekli gnozu vlastim snagama, što bi zaustavilo njihov povratak i sjedinjenje s "Ocem" (Savršenim Eonom). Štoviše, dalje se kaže da je stvaranje nižeg svijeta (zemlje i ljudi) čin dobrote, rezultat velike ljubavi "Oca" i u skladu je s njegovom voljom. Sofijina molba uzvraćena je na način da "Otac" emanira dva nova eona, Krista i Svetog Duha, izbacuje neznanje iz plerome, a Krist iskupljuje Sofiju dopuštajući joj, zajedno s ostalim eonima u pleromi, pristup gnozi. Posljedica ovog čina je uzdizanje manifestiranog svijeta prema postupnom savršenstvu (uzlazni luk) i cjelovitosti plerome koju manifestira Krist (božanska svijest). Materijalni svijet rođen je, dakle, iz Sofijine patnje (neznanja), a četiri već spomenuta elementa – zemlja, voda, zrak i vatra – materijalizirani su oblici iskustava koje duša trpi padom u niže svjetove (kenomu). Zemlja je nastala iz njene zbunjenosti, voda iz njena straha, zrak je nastao zgušnjavanjem njene tuge, a vatra je prisutna u svim elementima kao što je i neznanje skriveno u sva tri oblika patnje.
Valentinov sustav prikazuje mit o Sofiji kao njen pad i iskupljenje, ali se on alegorijski može shvatiti kao pad duše (psihe) u inkarnaciju. Mit o izgubljenoj božici nije izvorno gnostički niti ranokršćanski, već predstavlja sintezu ranijih, židovskih i poglavito poganskih mitova. U Tumačenju duše (NH), mitu koji počiva na židovskim izvorima (Jeremija), Bog se obraća Izraelu kao izgubljenoj božici koja se prepušta mnogim pastirima, a poslije mu se vraća kao svom ocu, stvoritelju njene nevinosti. U poganskoj mitologiji pad i iskupljenje duše (psihe) opisani su, primjerice, u mitu o Heleni Trojanskoj, u Platonovom Fedonu, u mitu o Afroditi, u mitu o Erosu i Psihi, u mitu o Demetri i Perzefoni. Prema Platonu ime Perzefona (Persephone) dolazi od sophe, što znači mudar, i ima isti korijen kao i sophia (mudrost). U nekim gnostičkim tekstovima iz Nag Hammadija, poput tajanstvene poeme Grom, savršena svijest, otkrivaju se dva aspekta Sofije opisana nadahnutim stihovima:

"... Ja sam i prva i posljednja.
Ja sam i štovana i prezrena.
Ja sam i bludnica i svetica.
Ja sam i žena i djevica.
Ja sam i majka i kćer.
Ja sam jalova i mnogo je mojih sinova ...
Ja sam tišina koja je nepojmljiva
i misao koje se lako sjetiti ...
Grci me zovu mudrost (Sofija),
a stranci znanje (Gnoza).
Ja sam jeka mojeg imena ..."

U kršćanskim evanđeljima Djevica Marija i Marija Magdalena predstavljaju višu i nižu Sofiju (viši i niži ljudski ego). Njihova se imena ponavljaju kako bi se naglasila činjenica da se radi o dva aspekta istog bića. Kao i u gnostičkom mitu o Sofiji, Marija je djevica, poput Sofije, dok živi s "Ocem" (u pleromi), a bludnica je (Magdalena) u nižem (materijalnom) svijetu koju iskupljuje Isus, poput Sofije izgubljene u neznanju (kenomi). U Ivanovom evanđelju opisuje se kako Isus, dok je raspet na križu, ujedinjuje obje Marije kao majku i kćer, što predstavlja ponovno spajanje niže i više Sofije. Sjedinjenje ova dva aspekta za gnostike predstavlja već spomenuto mistično vjenčanje čime je obavljena Isusova misija na ovome svijetu. To je postizanje gnoze, sjedinjenje duše s vječnim duhom. Ono što je na arhetipskoj razini predstavljeno Sofijom koju iskupljuje Krist, na ljudskoj prikazuje Marija Magdalena koju iskupljuje Isus. Pad duše u inkarnaciju, njeno lutanje i konačan povratak, opisani su u poemi Pjesma o biseru (NH) koja se u drugoj inačici naziva još i Himna duše kako bi se pokazala veza između "bisera" i gnoze ili spoznaje koju duša mora naći da bi se iz svijeta tame (neznanja) vratila u kraljevstvo svjetlosti. Stihovi koje izgovara Toma (Poema je dio Djela Tominih) opisuje kraljevića koji luta svijetom u potrazi za "biserom" (znanjem), ali poema ne govori isključivo o potrazi samoj nego i o tome koliko je vrijedno posjedovati "biser". Kad dođe u njegov posjed, duša se budi u spoznaji (mudrosti). Vizija povratka "Prvom načelu" opisana je stihovima u kojima se kraljeviću vraća njegova "odora od svjetlosti" (slave), njegovo duhovno tijelo koje je ostavio da bi navukao nečistu robu ovog svijeta - fizičko tijelo:

"... i ja zaboravih raskoš odore,
jer ostavih je kao dijete
u kući svojeg oca.
Dok je gledah, u njoj iznenada
kao u zrcalu, spazih sebe,
i vidjeh se sa strane
kao dva bića u jednom obličju.
Rizničari mi donesoše jednu odoru,
a opet kao dvije polovice ja vidjeh jedan lik,
s jednim kraljevskim pečatom..."

Ova vječna pripovijest o iskupljenju opstala je do današnjeg dana u obliku bajke o Trnoružici ili Uspavanoj Ljepotici. Kako joj i samo ime kaže, ona predstavlja psihu (dušu) zaspalu u nižem (materijalnom) svijetu. Kraljevna (Sofija) osuđena da vječno spava u mračnom i napuštenom dvorcu, okruženom neprohodnom šumom, na kraju ipak bude spašena – probuđena poljupcem mladog kraljevića (Isusa iskupitelja).

_____________

1 Zbirka iz Nag Hammadija.
2 Mani ili Manesa (216. – 276.), utemeljitelj sinkretističke religije nastale u III. st. u Perziji. On je u svom učenju povezao elemente zoroastrizma, budizma i kršćanstva.
3 U punom nazivu Knjiga Tome Kandidata koji piše Savršenome.
4 Soteriologija – grana teologije koja se bavi doktrinom otkupljenja (prema grč: soter = spasitelj). Eshatologija – grana teologije koja se bavi doktrinama o kraju svijeta (prema grč. eskhatos = posljednji).
5 Demiurgos – kod starih Grka treći ili stvaralački logos – riječ koja mistički označava najvišeg kozmičkog stvoritelja ili arhitekta manifestiranog univerzuma (nasuprot arhetipskom ili nemanifestiranom univerzumu)

Pogledati jos i - On Boris Mouravieff 's 'Gnosis': link



Na sajtu http://www.svetosavlje.org postoji on-line knjiga Dobrotoljublje (ili Filokalija): Dobrotoljublje (tom I, II, III i IV), preveo na ruski Sv. Teofan Zatvornik
Kod Pantelije moze da se skine u PDF formatu (latinica): http://www.ivantic.net/ostale_knjiige.htm

English translation of "The Philokalia" (Vol. 1-4, PDF, 1246 pages): download




Sveti Teofan Zatvornik (St. Theophan the Recluse)
January 10, 1815 - January 6, 1894
wikipedia

On-line knjige Sv. Teofana Zatvornika:
1. Misli za svaki dan u godini
2. Pet pouka o putu spasenja
3. Put ka spasenju (The Path to Salvation: A Manual of Spiritual Transformation - Amazon)
4. Sta je duhovni zivot i kako se za njega osposobiti (The Spiritual Life: And How to Be Attuned to It - Amazon)
5. Preuznosenje ili precenjivanje sebe

Vrste duhovnih škola

Zlonamjerni ljudi kojima nedostaje moć razumijevanja pogrešno vjeruju da je Gnostički pokret protiv škola, religija, redova, duhovnih zajednica i sekti. Ništa nije dalje od istine nego takva vjerovanja. Mi nismo protiv bilo koga; mi samo razotkrivamo skriveno i ukazujemo gdje leži opasnost.

Mi, Majstori Kruga svijesti solarnog čovječanstva dužni smo govoriti kad je potrebno i šutjeti kad je potrebno. Postoji šutnja koja je zločin; postoji i govor pun zlobe. Jednako je krivo govoriti kada moramo šutjeti, kao i šutjeti kada moramo govoriti. To, međutim, ne znači da smo mi, Majstori, protiv bilo koga. Mi ne mrzimo niti ne napadamo nikoga; mi samo ukazujemo na opasnosti. To je sve.

Postoji četiri vrste škola:

1. Škole koje naučavaju kako kristalizirati Dušu
2. Škole koje naučavaju kako kristalizirati Dušu i kako inkarnirati Duh (Bitak)
3. Škole koje služe kao dječji vrtići čovječanstva
4. Škole crne magije

Promotrimo sada ove četiri vrste škola po redu:

Škole koje naučavaju kako kristalizirati Dušu

Kristalizirati Dušu zvuči vrlo neobično onima koji su religiozni. Mnogi su nas klevetali da smo materijalisti, ali, zaista, mi to nismo. Mi smo ezoteričari i to je sve. Intelektualna životinja, pogrešno zvana čovjek, vjeruje da već posjeduje dušu. Nemojte se osjećati uvrijeđenima ili uplašenima; promatrajte sa strpljivošću, proučite, istražite...

Intelektualna životinja ima inkarniranu samo Buddhatu, unutarnji budistički princip, Esenciju, psihički materijal, sirovi materijal potreban za stvaranje duše.

U svakoj školi koja uči kako se stvara duša vrlo dobro znaju da ljudska bića nose u sebi mnogostruki „ja“, koji bijedno troši psihički materijal u surovim eksplozijama ljutnje, pohlepe, požude, ponosa, lijenosti, proždrljivosti, itd., itd.

Na nesreću, sve dok mnogostruki „ja“ postoji u čovjeku, mi ćemo gubiti snagu Buddhate. Neophodno je rastvoriti „ja“ ako zaista želimo stvoriti dušu. Pravi posao nekog instruktora sa dušom je preobraziti sve koji prihvaćaju preobražaj, učiniti ljude normalnima, voditi školu normalnosti. Zaista, samo oni koji su normalni mogu se razviti. Samo oni koji su normalni mogu postati super-normalni. Većina ljudi nema dušu. Njih kontroliraju mnogostruki „ja“ koje nose u sebi i stoga ne posjeduju individualnost. Oni su nenormalni. Ovo će mnogima biti teško prihvatiti, ali to je istina. Moramo reći istinu po svaku cijenu.

Svaki instruktor sa dušom treba učiti svoje učenike teoriji sticanja duše; međutim, to je relativan pojam. Taj posao mora obaviti učenik , jer instruktor ne može napraviti posao za učenika. Svatko mora sam slijediti svoj put. Instruktor „Škole duše“ raditi će sa zametkom duše, pomažući mu u njegovom rastu, razvitku i napredovanju.

Svaka škola koja naučava rastapanje „ja“ je „Škola duše“. Takve škole postoje u učenjima Krišnamurtija, chan-budizma, zen-budizma, sufizma, kršćanske „tišine“ itd. Svaka takva škola naučava tehnike za rastapanje „ja“. Zaista, jedino kroz kreativno razumijevanje svih naših grešaka, na svim dubokim razinama uma, dolazi do neizbježne dezintegracije „ja“.

„Škole duše“ također naučavaju sisteme i tehnike za buđenje moći Buddhate. One imaju vrlo uspješne metode za buđenje Buddhate. Te škole poučavaju nauku unutarnje meditacije, kroz koju se budi svijest, Buddhata. Na taj način postižemo unutarnje prosvjetljenje.

Instruktori takvih škola rade na uništenju mnogostrukog „ja“: sotone, kao i na tome da u svakom ljudskom biću prebiva samo jedan stanovnik koji se naziva Buddhata, duša.

Zaista, priroda Buddhate je sreća. Buddhata je sama po sebi sreća. Svaka škola koja uči o rastvaranju „ja“ je Škola duše, škola koja uči kako kristalizirati dušu.


Škole koje naučavaju kako kristalizirati Dušu i kako inkarnirati Duh (Bitak)

Svaka škola koja naučava kako stvoriti dušu i Duh je škola regeneracije. Škole koje uče samo kako kristalizirati dušu rade dobar posao, ali one koje uče kako kako stvoriti dušu i Duh rade posao više vrste.

Osoba koja samo kristalizira dušu (kroz rastapanje „ja“) može biti smrtna ili besmrtna. Takva osoba postaje besmrtna ako pristupi školi regeneracije, a ostaje smrtna ako ne pristupi niti jednoj takvoj školi. Svaka škola regeneracije podučava Maithunu ili seksualnu magiju; onaj tko odbije svetu vatru seksa postaje smrtan. Duša koja ne želi primiti svetu vatru Trećeg Logosa gubi svoju unutarnju snagu malo po malo, i, nakon mnogo reinkarnacija konačno umire.

Kada radimo na stvaranju naše duše, naš rad se obavlja u molekularnom svijetu. Kada radimo na stvaranju Duha, radimo u solarnom elektroničkom svijetu (Kauzalnom svijetu, svijetu Monade). Prosječne intelektualne životinje uistinu poznaju samo ovaj stanični svijet (fizički svijet).

Svaka autentična škola regeneracije podučava tri osnovna faktora nužna za revoluciju svijesti. Ta tri faktora su: umrijeti, roditi se i žrtvovati se za čovječanstvo. Mnogostruki „ja“ mora umrijeti kako bi se stvorila duša.

Trebamo raditi sa vodikom TI-12 seksualne energije, transmutirajući ga pomoću seksualne alkemije kako bi stekli pravo postizanja Drugog rođenja.

Mi postajemo besmrtni tek kada se u nama rodi Anđeo. Apsurdno je razmišljati da će se vatra pojaviti ako ne znamo transmutirati seksualnu energiju. Seksualna vatra rezultat je transmutacije naših seksualnih izlučevina.

Onaj tko ne zna kako se izvodi Maithuna (seksualna magija), ne može primiti svetu vatru. Ako duša ne prima vatru, postaje slaba, i nakon mnogih stoljeća umire, malo po malo.

Gnostički pokret je škola regeneracije koja prakticira tri osnovna principa revolucije svijesti.

Druge škole regeneracije su: tantrički budizam sa Tibeta, lamaistička Žuta crkva, sufizam s vrtećim dervišima, chan-budizam u Kini itd. U prošlosti su postojale velike škole regeneracije. Podsjetimo se eleuzinskih misterija, misterija Egipta, Asteka, Maja i Inka, orfičkih misterija, kabirskih i daktilskih misterija.

Najgori neprijatelji škola regeneracije su infraseksualci koji mrze regeneraciju. Infraseksualci sebe smatraju višima od ljudi normalne seksualnosti i smrtno mrze supraseksualnost.

Gnostički pokret je škola regeneracije koju smrtno mrze infraseksualci.

Degenerirani pripadnici infraseksualnosti sebe smatraju savršenijim od Trećeg Logosa i kleveću ga govoreći: „Seks je nešto tako prosto,“ „Seksualna magija je materijalistička i životinjska,“ „Mi radimo na produhovljavanju,“ itd., itd.

Degenerirani infraseksualci sebe smatraju čišćim od Svetog Duha i govore sve najgore protiv seksa i seksualne magije.

Prisjetimo se da su tri osnovne sile u svemiru:

1. Volja Oca.
2. Imaginacija Sina.
3. Seksualna sila Svetog Duha.

Oni koji govore protiv bilo koje od tri Sile Logosa su, u stvari, crni magovi.

Rad sa vodikom TI-12 je zaista ogroman. Posvećenik mora proživjeti kozmičku dramu i postati centralni lik te kozmičke drame.

Posvećenik koji je postigao stvaranje duše i Duha ima potpuno pravo inkarnirati svoje božansko besmrtno Trojstvo (Atman-Buddhi-Manas).

„Jer svakom tko ima, biće dano, i živjeće u obilju; ali onome tko nema, bit će oduzeto čak i ono što ima.“

Apsurdno je tvrditi da je Božansko Trojstvo već inkarnirano. Možemo ga inkarnirati jedino ako stvorimo dušu i Duh.


Škole koje služe kao dječji vrtići čovječanstva

Postoje na tisuće škola koje služe kao dječji vrtići čovječanstva. Ove škole ne vode do samoostvarenja, ali su korisne jer naučavaju prve, osnovne pojmove okultne mudrosti. Među njih spadaju Teozofsko društvo, pseudo-okultističke škole poput onih Maksa Heindela, duhovne zajednice, škole joge, pseudo-ezoterijski centri itd. Sve ove škole sadrže mnogo dobrog i lošeg, ali ipak su korisne. U njima učimo prve riječi znanja. Kroz njih dobivamo informaciju o zakonu Karme i Reinkarnacije. U njima učimo nešto o višim svjetovima.

Dječji vrtić je uvijek koristan. Problem nastaje ako u njemu ostanemo cijeli svoj život. Djećji vrtić nam ne može pomoći u dostizanju samorealizacije. Ono što nam on može dati je uvodna, osnovna informacija. To je sve.

U dječjem vrtiću nailazimo na tisuće teorija i autora koji se međusobno bore. Jedni objašnjavanju učenicima da su vježbe disanja dobre, drugi kažu da su loše. Jedni im kažu da ne treba jesti meso, drugi da mogu jesti meso. Jedni im kažu da je neka stvar bijela, a drugi da je crna itd., itd.

Sve škole tipa djećjeg vrtića vjeruju da posjeduju istinu. One se zaklinju da posjeduju istinu, ali u stvarnosti, ni jedan dječji vrtić je nema. Istina nam ne dolazi zbog toga što u nešto vjerujemo ili ne vjerujemo. Istina nam dolazi tek kad „ja“ umre i u nama se rodi Bitak.

Postoje tisuće učenika koji provedu čitav svoj životni vijek u dječjem vrtiću. Postoje tisuće učenika koji prelijeću iz škole u školu, uvijek se dvoumeći, uvijek naivni, uvijek zavedeni. Svatko im puni glave proturječnim teorijama, i ako su sretni da ne izgube razum, takvi dočekaju starost kao potpuni promašaji, ne dosegavši unutarnje samoostvarenje.

Fanatični dječji vrtići mrze Gnostički pokret i nazivaju nas „crnim magovima“ i sl. U biti, to su samo neuki ljudi koji nas ne shvaćaju, ljudi koji još nisu shvatili inicijacijska učenja škole regeneracije. Zbog tog razloga, oni zaslužuju saosjećanje.

Problem kod djećjih vrtića je u negativnom aspektu tih škola, a taj je da su one pune infraseksualnih ljudi, ljudi koji vrijeđaju Treći Logos govoreći, „Seks je nešto nečisto, prljavo, materijalistički,“ itd. Ne želimo time reći da su svi učenici u djećjim vrtićima infraseksualci; međutim, potvrđujemo da, bez sumnje, dječji vrtići obiluju infraseksualcima.


Škole crne magije

Postoje tri tipa tantrizma: bijeli, crni i sivi. Škole bijele magije zasnivaju se na bijeloj tantri. Škole crne magije zasnivaju se na crnoj tantri. Škole sive tantre su miješane, nejasne; ipak, one vode tragaoca u crnu tantru.

Bijela tantra zasniva se na seksualnom sjedinjenju bez izbacivanja sjemena. Crna tantra zasniva se na seksualnom sjedinjenju sa izbacivanjem sjemena. Siva tantra zasniva se na seksualnom sjedinjenju kod kojeg nekad dođe do izbacivanja sjemena, a nekad ne.

Škole regeneracije zabranjuju izbacivanje sjemena, škle crne magije ne zabranjuju izbacivanje sjemena, nego je čak i opravdavaju (na svoj način) raznim frazama i navodima koji zvuče religiozno.

Posvećenici tantričkih škola rade sa vodikom TI-12 (to je seksualni vodik). Ovaj vodik se prerađuje u ljudskom organizmu prema zakonu muzičke oktave, od note Do do Ti.

Cijeli ljudski organizam se oplođuje unutar maternice sa notama Do,Re, Mi,Fa, Sol, La, Ti. Riječ, muzika prouzrokuje sve stvoreno.

Nakon što je inteligentno prerađen unutar ljudskog organizma, vodik TI-12 (uz pomoć Maithune, bez izbacivanja sjemena) može primiti dodatni poticaj koji će ga pokrenuti prema noti Do slijedeće, više oktave. Taj vodik će se, nakon što je potpuno ispunio sve stanice organizma, kristalizirati u sjajan oblik neovisnog, svijetlog i blistavog tijela: Astralnog tijela Adepata ili Anđela Velikog Bijelog Bratstva (Solarno astralno tijelo).

Prosječno ljudsko biće ne posjeduje astralno tijelo; ono posjeduje samo ego koji putuje kroz Astralni svijet tokom uobičajenog stanja sna i nakon smrti. Ego zamjenjuje pravo Astralno tijelo.

Zaista, astralno tijelo je luksuz koje posjeduju samo neki. Mi moramo pretvoriti olovo u zlato; moramo stvoriti astralno tijelo. To je moguće postići jedino sa vodikom TI-12.

Astralno tijelo je pod kontrolom 24 zakona i njegova osnovna hrana je vodik 24. Oni koji već posjeduju Astralno tijelo mogu prebaciti vodik TI-12 (pomoću seksualne transmutacije) u notu Do još više, treće oktave. Tada se čudesni vodik TI-12 kristalizira u sjajan oblik mentalnog tijela. U tom obličju posvećenik prima Kristov um gnostičkog Arhata.

Mentalno tijelo je pod kontrolom 12 zakona i njegova osnovna hrana je vodik 12 uma, koji se ne smije pobrkati sa vodikom TI-12 seksa (ovo objašnjavam kako bi se izbjegle zabune).

Um gnostičkog Arhata čudesno sjaji u svijetu Univerzalne Vatre; to je um koji čini čuda.

Svaki posvećenik koji posjeduje zdravo fizičko, astralno i mentalno tijelo treba stvoriti dodatni impuls vodiku TI-12 (pomoću seksualne magije, bez ejakulacije sjemena), kako bi ga prebacio do note Do slijedeće više oktave. To će rezultirati kristalizacijom vodika TI-12 u obliku tijela Svjesne volje. Kada dostignemo te visine, posjedovaćemo Viša egzistencijalna tijela Bića ili Duha.

U Teozofiji se pod pojmom „tijelo svjesne volje“ podrazumijeva kauzalno tijelo. Teozofi pogrešno smatraju da ga posjeduju sva ljudska bića. Istina je da ga posjeduju samo Adepti Velikog bijelog bratstva. Takvo tijelo je pod kontrolom 6 zakona i njegova osnovna hrana je vodik 6.

Samo osoba koja posjeduje Viša egzistencijalna tijela Bitka može postići utjelovljenje Božanskog besmrtnog Trojstva (Atman-Buddhi-Manas). Takva osoba je pravo ljudsko biće, Majstor Velikih misterija Velikog bijelog bratstva.

Bijeli Adept predstavlja, naravno, pozitivnu kristalizaciju vodika TI-12; međutim, moramo razjasniti da postoji i negativna kristalizacija: to su adepti crnih loža. Oni taođer rade sa vodikom TI-12. Oni rade crne seksualne tantričke rituale. Oni izbacuju sjemeni liker tokom seksualnog čina. Oni također djeluju sa dodatnim impulsom na vodik TI-12, koji ga postavlja u muzičke oktave (koje su inferiorne, niže od onih iz našeg svijeta u kojem živimo). Tada se vodik TI-12 kristalzira u ego, jačajući i razvijajući ga sa svim njegovim mračnim, podzemnim, đavolskim moćima...

Na Tibetu, crnu tantru prakticira klan Dugpa. Crni posvećenici Dugpe izbacuju sjeme na vrlo mističan način; Dugpe, „Crvene kape“, izvode kobnu proceduru reapsorpcije (uvlačenja) svog sjemena (napunjenog ženskim atomima) iz vagine partnerice. Pomoću snage svog uma, oni ga povlače natrag u mokraćnu cijev, šaljući ga zatim u mozak. Na taj način adepti staze „lijeve ruke“ pokušavaju pomiješati solarne i lunarne atome, zavaravajući se da će time probuditi Kundalini. Njihova namjera je dobra, ali procedura je loša, jer se izbačeno sjeme ispunjava atomima „tajnog neprijatelja“. Negativne posljedice te procedure su buđenje Kundalini u negativnom smjeru (razvija se Kundabuffer organ) i negativna kristalizacija vodika TI-12.

Na Zapadu se škole crne tantre skrivaju iza priča o Isusu i Evanđeljima, govoreći o neopisivim stvarima, blagoslivajući izbacivanje sjemena pod krinkom mistike. One postižu iste katastrofalne rezultate kao i klan Dugpa.

Postoji na tisuće škola koje se čine bjelijim od snijega, pa ipak su tamnije od ugljena. Najteže je prepoznati crne škole. Njihovi mračni instruktori, koji su demoni, prave se da su živući Krist, i tako opčinjavaju svoje sljedbenike. Čovjek ostaje zadivljen slušajući te vukove ogrnute u janjeće kože. Ti iskreni, dobronamjerni, ali zavedeni ljudi često govore o fantastičnim stvarima i djeluju milostivo i pobožno. Tko bi mogao u njih sumnjati, kada zrače sa takvom milinom? Tko bi mogao posumnjati u njihovu ljubaznost, u njihovu obzirnost i milosrđe? Najzanimljivije je od svega da takvi adepti „lijeve ruke“ obično govore protiv crne magije (tko bi tada mogao posumnjati u njih?); međutim, oni su crnji od ugljena, to je ogroman problem.

Postoje škole crne magije koje prakticiraju pražnjenje uma. One žele postići prazan um bez poznavanja zen-budizma, bez da su ikada koristile koan, bez da su ikada učile o nauci pratyahare i zakonu mentalne bipolarnosti, ne znajući za zakon sa kojim se Esencija uma oslobađa od borbe protuteza, kako bi se spojila sa Monadom i tako dosegla Satori (prosvjetljenje).

Zastrašujuće je vidjeti ih kako padaju na pod, sa pjenom koja im izlazi iz usta, usred epileptičkog napada (jer su opsjednuti, ali misle da rade dobro). U predgrađu ih se može naći u istom broju kao i u duhovnim centrima, pokretima poput „Chenrezianci“ itd.

Ti jadni fanatici crih škola ne žele shvatiti da su još uvijek na razini embrija koji ne posjeduje astralno tijelo, i koji umjesto toga ima samo ego. U fizičkom svijetu oni izgledaju poput ljudski bića, ali na molekularnom nivou oni su smo sanjajuće, podsvjesne, hladne i nezbiljske sjene. Ti jadni maloumnici ne shvaćaju da ne posjeduju mentalno tijelo. Oni imaju samo mnogostruke mentalne „ja“ koji koriste tvar mentala kao vozilo.

Ti jadni glupani zanemaruju činjenicu da nemaju tijelo svjesne volje i da posjeduju samo snagu svoje požude. Takvo mračni fanatici vjeruju da su polu-bogovi i da se kroz njih može izraziti Božansko biće, iako nemaju viša egzistencijalna tijela Bitka.

Crni magovi su sto posto lunarni. Mi se moramo osloboditi lunarnog utjecaja i postati solarna ljudska bića. Moramo raditi sa vodikom TI-12, transmutirati ga u skladu sa zakonom oktava kako bi stvorili viša egzistencijalna tijela Bitka. Na taj način se transformiramo u istinska i prava ljudska bića.



Škole joge

Danas je dostupno mnoštvo literature o jogi. Centri joge niču posvuda. U vezi toga, potrebno je pojasniti neke stvari, za dobro svih učenika Svjetla. U hinduističkoj tradiciji postoji sedam velikih škola joge, i sve one su korisne jer služe kao jedan oblik dječjeg vrtića za čovječanstvo.

U školama joge mnogo je toga korisnog, i mnogo beskorisnog. Neophodno je razlikovati korisno od nekorisnog.

Ozbiljni učenici koji su odlazili u Indiju znaju vrlo dobro da je najbolja od svih tih škola, najtranscendentalnija škola, seksualna joga, Bijela tantra.

Hatha joga je jedan tip dječjeg vrtića u kojem se prakticiraju samo fizičke vježbe, jedan oblik tjelovježbe; međutim, tantrička hatha joga nije nikakav dječji vrtić, nego prava škola regeneracije jer se zasniva na maithuni (seksualnoj magiji) i svim tantričkim sadanama ili položajima seksualne magije.

Raja joga je drugi tip dječjeg vrtića koji je usredotočen samo na čakre ili magnetske centre okultne anatomije ljudskog bića; ali, kada se kombinira sa kundalini jogom i seksualnom magijom, to više nije dječji vrtić, već zapravo postaje škola regeneracije.

Jnana joga je tip dječjeg vrtića koji je usredotočen samo na um i njegove moći; ali kada se kombinira sa bijelom tantrom, to više nije dječji vrtić, nego postaje škola regeneracije.

Bhakti joga, ili put predanosti, je oblik dječjeg vrtića koji je posvećen samo praksama predavanja; ali kada se kombinira sa maithunom, to više nije dječji vrtić. To je tada škola regeneracije.

Karma joga je je tip dječjeg vrtića u kojem se uči jedino put ispravne akcije (u teoretskom obliku), kada je učenik, koji ne posjeduje Bitak, u nemogućnosti promijeniti životne okolnosti. Intelektualna životinja živi u iluziji da nešto čini, ali u stvarrnosti ona ne čini ništa, njoj se sve samo događa. Jedino Bitak može promijeniti životne okolnosti. Ako želimo imati Bitak u sebi, neophodno je prakticirati seksualnu magiju, rastvoriti „ja“ i žrtvovati se za čovječanstvo.

Laya joga je tip dječjeg vrtića u kojem se radi samo na disanju i meditaciji. Ako se kombinira sa maithunom (seksualnom magijom), tada to više nije obični dječji vrtić.

Samadhi joga ostaje na razini dječjeg vrtića ako se ne kombinira sa maithunom, jer se najuzvišeniji oblik ekstaze postiže sa maithunom (seksualnom magijom).

Oni koji su putovali Indijom ,Tibetom, kinom, Japanom, Velikim Tartarom, itd., znaju vrlo dobro da se najozbiljniji oblik joge nalazi u tantri. U praksi, bez tantre (seksualne magije) je apsolutno nemoguće dostići inicijaciju.

Egzoterijski (vanjski) ili javni krug svake škole joge je jedan oblik dječje vrtića. Ezoterijski (unutarnji), ili tajni krug svake škole joge, ne predstavlja više dječji vrtić nego školu regeneracije.

U drevnim vremenima se maithuna javno podučavala u svim ašramima Indije. Na nesreću, mlada braća i sestre bili su izopačeni i ponašali su se sramotno. Gurui tih ašrama morali su ezoteriju prekriti zastorom, tako da se maithuna danas podučava samo u nekim ašramima i to u tajnosti. Takve dramatične mjere, koje su poduzeli gurui tih ašrama, pretvorile su njihove ašrame u dječje vrtiće; međutim, ti gurui prakticiraju maithunu i prenose je jedino najzrelijim učenicima kako bi izbjegli skandale.

Na Zapadu joga nije bila shvaćena na ispravan način, i naravno da su se pojavili mnogi infraseksualci koji mrze seks.

Zaista, joga je bez seksa, bez maithune, poput vrta bez vode. Joga bez seksa je je dječji vrtić, a ne škola regeneracije. Joga bez maithune ne može nikoga dovesti do samoostvarenja.

Prisjetimo se Yoganandine škole. Mi poznajemo Yoganandinu kriju. Temeljito smo je proučili i našli da je nepotpuna. Nedostaje joj tantra, potrebna joj je tibetanska tantra. Yogananda nije primio kompletnu kriju. Zbog toga se sa takvom krijom nitko ne može samoostvariti. Ovime ne želimo reći da je ta krija beskorisna, jasno je da je ona korisna kao i dječji vrtić, i to je sve.

Apsurdno je kvariti Gnozu, kvariti njeno učenje donošenjem takve krije u Gnostički pokret ; to je poput preljuba koji je apsolutno zabranjen krščanskim evanđeljima.

Zaista, Yoganandina krija je samo jedna grana Laya krije, ili tantričke sadhane Tibeta. Bez tantre, takva krija je nekompletna. Zato nitko ne može postići samoostvarenje sa tom krijom. Ni Yogananda nije postigao samoostvarenje. Yogananda se mora reinkarnirati i raditi sa maithunom; jedino na taj način će postići unutarnju samorealizaciju...

Najgora stvar kod fanatičnih infraseksualaca je u tome da su oni potpuno uvjereni da mogu postići samoostvarenje odricanjem od seksa, ili bludničenjem.

Teozofske i rozenkrojcerske škole uvjeravaju svoje učenike da intelektualna životinja već posjeduje sedam tijela. Taj koncept je lažan. Istina je slijedeća: zbog toga što nisu primili kozmičke inicijacije, vidoviti ljudi iz Teozofskog društva dali su nepotpune informacije, brkajući astralnu tvar i ego sa pravim astralnim tijelom. Također su pogrešno pobrkali legiju mnogostrukih „ja“ sa stvarnim astralnim tijelom, kao i Esenciju ili Buddhatu sa pravim kauzalnim tijelom, itd. Na taj način, i sa takvim hipotezama u umu, jasno je da fanatici joge, pseudo-ezoterije i pseudo-okultizma nisu mogli shvatiti nužnost stvaranja unutarnjih tijela, jer su zbog krivih informacija vjerovali da ih već posjeduju.

Da su u potpunosti proučili unutarnja tijela i držali se Zakona filozofskih analogija, oni bi radili sa maithunom ili seksualnom magijom, jer bi shvatili da je „kako gore, tako i dolje“ – ako se sa seksualnim činom može začeti dijete, tada, prema zakonu analogije, sa istim činom možemo začeti i unutarnja tijela.

Na nesreću, naša braća pseudo-okulisti su užasno neupućeni. Neznanje je majka svih grešaka...

- Ovo predavanje prevedeno je sa engleskog, sa web-stranice: www.gnosticteachings.org.

Hvala ti mnogo Sofija. Meni je ovo bas sada trebalo da mi neke stvari pojasni.

Boris Mouravieff - Ouspensky, Gurdjieff the Work - Fragments Of An Unknown Teaching

Download: rapidshare

Preuzeto sa ovog linka.

Gurdjieff, Ouspensky and Fragments (Paperback)
by Boris Mouravieff (Author), Robin Amis (Editor)
Amazon