Epizoda s "probuđenim" je bio primjer kako pripadnici nekih ezoterijskih udruženja, iako možda u najboljoj namjeri, a zbog nedovoljnog razumijevanja o čemu se tu zapravo radi, gnostičkom svjetonazoru mogu samo štetiti.
U nizu nama danas poznatih gnostičkih bratstava tijekom povijesti (eseni, manihejci, pavlićani, bogumili, krstjani, patareni, katari ...) svoje mjesto sigurno zauzimaju i srednjevjekovni Rosenkreuzeri. Onome tko razumije gnostičko naučavanje i pročitao je i razumio "Alkemijsko vjenčanje Christiana Rosenkreuza", je to potpuno jasno.
Međutim, niti jedno gnostičko naučavanje se ne može održati dulje vrijeme u svojoj čistoj formi, življeno od strane nekog gnostičkog bratstva ili duhovne škole, jer to su pravila igre ovoga svijeta. Tko je shvatio smisao svoga postojanja, taj ga je i proveo u djelo i nakon smrti se više ne vraća. Ostali se nastavljaju igrati gnoze ili ezoterijske škole. U ovoj prirodi vrhu sasvim normalno da teže OPS entiteti, i zbog toga danas imamo toliko zloupotrebe, a samim time se i ljudi odbijaju od bilo kakvog pokušaja da nešto suštinski promijene, prvenstveno u sebi samima.
Kao prilog je ovaj članak iz najnovijeg Nexusa o zaboravljenim gnosticima s ovog našeg područja:
Nexus (lipanj/srpanj 2008.)
Bogumili - zaboravljeni gnostici Europe (Piše: Paul Tice)
Malo je ljudi modernog doba čulo za bogumile koji su postojali u razdoblju od oko sedam stoljeća u Bugarskoj i u području oko nje. Premda skoro zaboravljeni, oni su predstavljali važan pokret koji bi svatko zainteresiran za gnosticizam, duhovnu slobodu, francuske katare (koji su ih naslijedili) i povijest religija, morao proučiti.
Većinu svog postajanja, od sredine 900-tih do kasnih 1400-tih, bogumili su težili obnoviti najraniji i najčišći oblik kršćanstva. S obzirom da su se njihova vjerovanja smatrala prijetnjom po Crkvu, doživljavali su snažan progon.
Njihov je izvorni dom vjerojatno bio u Makedoniji, a odatle su se proširili Bizantskim carstvom, cvjetajući konačno u Bugarskoj, Srbiji i Bosni. Njihovi duhovni potomci su poznatiji katari, stoga je raspon njihovog utjecaja dosezao sve to Italije i južne Francuske. Tijekom stoljeća, katolici i pravoslavci napadali su ih i vatrom i mačem, te su se konačno predali, ali islamu, radije nego krščanstvu.
Izvori
Bogumilstvo je dobilo ime po svom osnivaču, Bogumilu, čije ime znači "prijatelj Boga" ili "miljenik Boga". On je bio seoski svećenik koji je živio u makedonskim planinama tijekom Petrove vladavine (927. - 968.), činjenica koju su potvrdila dva rana bugarska rukopisa koja još uvijek postoje. Duga povijest bogumilstva zapravo je započela u stoljeću prije toga. Kada je kan Boris I prihvatio kršćansko krštenje 864., grčki misionari su ubrzo stigli. Kršćanstvo se brzo širilo, ali mnogi su se odupirali i nesuglasice su se počele širiti. Bizantsko carstvo bilo je upoznato s velikim grupama disidenata i obično bi ih deportiralo. Kako to povjesničar Donald M. Nicol objašnjava, "Gdje je hereza u nekom području bila širom rasprostranjena, državni službenici bi došli i na silu odveli stanovništva cijelih sela u druge dijelova carstva gdje bi bili preplavljeni, ili kako su se više nadali, preobraćeni svojim novim susjedima." Međutim, umjesto deportiranja nepokornih Bugara, Bizantinci su odlučili premjestiti grupu armenskih heretika poznatih kao pavlijance, na bugarsku granicu 872. To je bila pogreška. Umjesto prihvaćanja pravoslavlja, pavlijanci su širili svoje manihejske doktrine koje su priznavale dualističku borbu između sila dobra i zla u kozmosu. Njihova vjerovanja snažno su utjecala na nastanak bogumila i oko 950., bogumilstvo je rođeno.
Obredi i vjerovanja
Umjesto imanja svećenika, glasovanjem je izabrana grupa starješina da vode svaku bogumilsku službu. Stoga su svi zainteresirani vjernici imali potencijal voditi. Njihovi susreti održavali su se u bilo kojem domu ili građevini, čak i vani, jer su vjerovali da se Bog ne ograničava na kamene zgrade koje su ljudi osmislili. Božji duh, koji boravi u svakom ljudskom srcu, može se bilo gdje donijeti i biti kao takav prepoznat. To je bila jasna prijetnja Crkvi. Njihova je popularnost također predstavljala prijetnju. Bogumilstvo se brzo širilo, jer je dio zarade braće išao siromašnima, bolesnima i kao potpora onima koji su putovali i širili evanđelje. Rani bogumili odbacili su Stari zavjet, oslanjajući se prvenstveno na Novi zavjet. Kasniji bizantski bogumili prihvatili su psalme i šesnaest knjiga proroka. Njihova verzija štovanja bila je napor dokazivanja vjerovanja Primitivne crkve u njihovom najčišćem obliku, prije negoli joj je kršćanstvo dodalo stvari. Trojstvo se smatralo iluzijom i odbačeno je (silni zapisi pokazuju da je to lažna doktrina; taj se koncept nikada ne pojavljuje u najranijim kršćanskim učenjima). Križ se također smatrao zlim, bivajući instrumentom kojim je Krist ubijen. Upitali su: "Ako netko ubije kraljevog sina komadom drveta, mislite li da će kralj to oružje smatrati svetim?" Također je odbačeno korištenje znaka križa, prekrižavanje; više im se sviđao Očenaš, jer ne potiče niti slavi ubojstvo duhovnoga vode.
Odbacili su vjerovanja u Drugi dolazak, Posljednji sud i uskrsnuće mrtvih. Svi se oni odnose na iskupljenje materijalnog tijela, a bogumili su tvar smatrali principom zla. Poput stanjih gnostika prije njih, vjerovali su da je božanska "iskra" ili čovječji duh zarobljen u ovom zlom, materijalnom svijetu. Kako bi se sjedinio s Bogom, čovjek mora izbjegavati doticaj sa svijetom tijela. Stoga su se "izabrani" odricali spolnih odnosa, mesa i vina, čija se praksa uspješno održala diljem većeg dijela bogumilske povijesti.
Dok su izabrani prakticirali takve askeze, optuživali su pravoslavno svećenstvo za lijenost, opijanje i pljačkanje - stoje većim dijelom vjerojatno bilo istinito. U ono doba, bogumili su tvrdili da su zbog svog ponašanja, pravoslavci izgubili pravo nazivati se kršćanima, a sebe su smatrali istinskim kršćanima.
Kako bi se postalo bogumilom, bilo je potrebno proći jednostavnu inicijaciju u dva dijela, poznatu kao "Kristovo krštenje Duhom" za razliku od pravoslavnog krštenja koje su bogumili odbacili kao ono Sv. Ivana i samo vodom. Kandidat se pripremao molitvom, postom i ispovijedanjem grijeha. Na ceremoniji je predsjedavajući autoritet stavljao Ivanovo evanđelje na kandidatovu glavu; tada bi zazvali Duha Svetoga i zajedno izmolili Očenaš. Uslijedilo je probno razdoblje suzdržavanja od seksa, vina, crvenog mesa i hrane s krvlju (izuzev ribe). Jednom dovršen, inicirani bi se vratio radi drugog dijela procesa, istupanjem pred sazivom. Gledao bi prema istoku, a Ivanovo evanđelje i ruke prisutne braće bi mu se stavile na glavu te se otpjevala pjesma hvale. Prema barem jednom učenjaku, moguće je daje inicirani proglašen bogumilom nakon dovršenja prvog dijela, a dovršenje drugog dijela unaprijedilo bi ga iz ranga "vjernika" u rang "savršenog" ili"izabranog". Jedna od glavnih razlika između bogumila i pravoslavaca je u njihovom gledanju na zlo:
Crkva podučava da je Bog izvor sveg savršenstva te da je cijeli svijet, vidljiv i nevidljiv, Njegovo djelo. Pa ipak, čovjek ne treba biti filozof da primijeti da je u ovom našem svijetu moralno i fizičko zlo - patnja, okrutnost, raspad, smrt - obilno nazočno. Kako onda Bog, Vrhovno Dobro, može biti uzrokom patnje i zla? Mora li On odgovarati za ratove, epidemije i tlačenje siromašnih od bogatih?... Bogumili su imali odgovor koji je barem logičan i dosljedan: zlo i bol urođeni su ovom svijetu, jer je ovaj svijet djelo Zloga.
POVIJEST I PROGONI
Konstantinopol
Do 1050., bogumili su se prosili Bizantskim carstvom. Eutimije Zigabena, omiljeni carev monah, vratio se s putovanja i našao kako je hereza zarazila njegov manastir. Eutimije je krenuo razotkriti herezu.
Jedan uhićeni bogumil, Diblacije, pod mučenjem je otkrio imena visoko rangiranih bogumila, uključujući njihovog glavnog vodu, Bazila, koji je podučavao preko 50 godina. Bazilu se pristupilo potajnim sredstvima. Car Aleksej i njegov brat pretvarali su se da su zainteresirani preobratiti se na bogumilstvo. Dok su Bazila ispitivali u palači, tajnik se sakrio iza zavjese i zapisivao bilješke, dokumentirajući sve stoje izrečeno. Kadaje puna ispovijed izrečena, Aleksej je rastvorio zavjese i uhitio ga.
Bazilovi glavni sljedbenici i dvanaest glavnih učenika također su uhićeni. Mnogi su odbili odreci se vjere, stoga je Aleksej proglasio da se svi bogumili živi spale, ali da imaju izbor izgorjeti na lomači s križom ili bez njega. Oni koji bi izabrali lomaču s križom, pušteni su, jer su tirne dokazali svoje pravoslavlje. Ostali bi bili vraćeni u zatvor gdje su bili podvrgavani svakodnevnim uvjeravanjima da se preobrate. Oni koji bi ustrajali u svojim vjerovanjima, ostajali bi zatvorenima do kraja života, ali, Anna dodaje, "bili su dobro opskrbljeni hranom i odjećom."
Bazil je uhićen 1111. i spaljen ili 1118. ili 1119. Golema je lomača sagrađena na Hipodromu gdje su se gomile ljudi okupljale kako bi nazočile događanjima. Pružen mu je izbor da othoda do velikog drvenog križa umjesto vatre. Odbivši križ, bačen je u vatru. Bazilova smrt dokrajčila je bogumilski utjecaj u Konstatinopolu.
S obzirom na godine sukoba između bogumila i pravoslavnih Bizantinaca, zapanjujuće je da se dogodilo svega jedno javno pogubljenje bogumila u Bizantskom carstvu. Kako Obolenski primjećuje: "Valja Alekseju vječno pripisati u zaslugu što se u svojim bavljenjima hereticima radije koristio oružjem uvjeravanja negoli bilo kojim drugim."
Bosna
Kasnih 1100-tih, bogumili su žestoko proganjani u Srbiji, ali Bosna im je bila sigurno sklonište. Prvi veliki vladar Bosne bio je Kulin "veliki ban" (ban je titula davana lokalnim predstavnicima mađarskih kraljeva). Njegova vladavina, od 1180. do 1204., poznata je po svom prosperitetu. Bogumilstvo je uvelike prevladavalo, uključujući mnoge plemiće i zemljoposjednike. Oni su osnovali svoju vlastitu "Crkvu bosansku", koju je predvodio "biskup" i koju su služili polumonastički poklonici koji su djelovali kao misionari. Najveće iznenađenje je bilo kada su sam Kulin i rimokatolički biskup Bosne postali bogumili, šokirajući rimsku crkvu. Papinstvo i katolički kralj Mađarske pritiskali su Kulina da se predomisli (pod prijetnjom rata), stoje i učinio 1203. Usprkos Kulinovoj "promjeni mišljenja", bogumilstvo je nastavilo rasti i cvjetati. Kada je Kulin umro 1204., zabrinuti je papa imenovao rimokatoličkog bana. Grupa misionara poslana je kako bi preobratila Bošnjane. Ishod? Rimokatolički ban preobratio se na bogumilstvo, a bogumilske crkve proširile su se poput požara, ne samo u Bosni, već i u Slavoniji, Hrvatskoj, Istri, Dalmaciji i Karnioli. Što se tiče papinskih misionara, do 1221., izuzev bogumila, u Bosni nije bilo drugih svećenika. Mađarska je 1222. pokrenula prvu od barem tri križarske vojne protiv bogumila, poduzetih po nacrtu Albigenških križarskih vojni u Francuskoj. Bošnjani su odmah izbacili rimokatoličkog bana izvan zemlje i postavili bogumilskog vodu imena Ninoslav. Godinama je rat nastavljao u pat poziciji. Na Ninoslava je vršen isti pritisak kao i na Kulina da se preobrati na katoličanstvo, što je on i učinio, ali je cijela zemlja prozrela fasadu kao istu otprije i nastavila biti bogumilima bez ijedne modrice. Vojne bi se obrušavale na pokrajine, ali čim bi se uljezi povukli, bogumili bi se vračali svojoj vjeri, podupirani snagom i prosperitetom ljudi.
Do kasnih 1200-tih, nakon više neuspješnih pokušaja, Mađarska je izabrala ne napadati Bosnu. Nezadovoljni glasovi u Rimu počeli su rogoboriti da bi sama Mađarska trebala biti ciljem križarskog pohoda.
Godine 1322., svrgnuta je moćna obitelj Šubić, a Stjepan Kotromanić, bogumil, biva izabran banom. Uspješno je ste-kao kneževinu Hum (kasnije nazvanu Hercegovina) godine 1326., pokvarivši srpska i mađarska nastojanja te dajući time Bosni, po prvi put u njenoj povijesti, otvoren pristup moru. Njeno napredno gospodarstvo i rudnici sada su imali neposrednu morsku vezu za izvoz. To je bila iznimno uspješna zemlja, prepuna heretika. Samo godinu dana ranije papa je Kotromaniću napisao: "Znajući da si ti vjerni sin Crkve, mi te stoga zadužujemo da istrijebiš heretike u svome dominionu,... njihov govor puže poput raka i oni ponizno mile, ali u potajici oni ubijaju i vuci su u ovčjoj koži," itd. Hajdemo ovo ponovno pročitati. Tko je bio taj, koji je za-pravo, nastojao"potajice ubiti", šaljući pismo kralju, tražeći od njega da "istrijebi" svoj vlastiti narod? Podrobna studija papinstva i njene povijesti razotkrit će skoro isto toliko korupcije kao u mafije. Oni koji su upoznati s papinskom poviješću, neće se nimalo iznenaditi ovim taktikama.
Bugarska
Bugarski car Boril, koji je vladao od 1207.- 1218., prezirao je bogumile. Uzurpirao je prijestolje, otjeravši pravog nasljednika, Ivana Asena II izvan zemlju i u Rusiju. Protuheretički zakoni izdani su i provedeni 1211., čineći te događaje skoro istodobnima križarskom pohodu usmjerenom protiv katara na zapadu. Mnogim je hereticima suđeno i bačeni su u zatvor.
Sljedbenici Ivana Asena II svrgnuli su Borila s prijestolja 1218. i oslijepili ga, vraćajući prijestolje pravome nasljedniku. Asen, koji je vladao od 1218. - 1241., smatra se najvećim od svih bugarskih monarha i pod njegovom je vladavinom bugarska civilizacija dosegnula svoj vrhunac. Tijekom Borilove vladavine, bogumili su podržavali odsutnog Asena, a Ivan to nikada nije zaboravio. Sada su pod njim uživali potpunu zaštitu i slobodu, što sugerira vezu između bugarske veličine te zaštite i potpore bogumila. Papa Gregor IX požalio se kralju Mađarske (čiji je Bugarska bila satelit) na ljubazni tretman koji heretici dobivaju. Križarski pohod pokušan je 1235., ali je bijedno propao. Nije bila nikakva slučajnost što je pod vladavinom Ivana Asena II, bugarska civilizacija dosegnula svoj vrhunac. Bosna je postigla sličnu veličinu dok je dopuštala bogumilima da cvatu. To su bile iznimno uspješne nacije koje su bile gnostičke po svom karakteru i vjerovanju. Što daje bilo kojoj stranoj zemlji ili bilo kojem papi pravo da diktiraju koja bi vjerovanja nekog naroda trebala biti, kada su oni na vrhuncu svoje civilizacije i interno sasma sretni?
Katarsko nasljeđe
Bogumilstvo je ušlo u Rusiju, ali njegov najveći utjecaj bio je na katare južne Francuske. Katarsko podrijetlo može se pratiti do bogumilskih misionara za koje se vjeruje da su prošli dalmatinsku obalu i sjevernu Italiju te da bi konačno dospjeli u Francusku u 10. i 11. stoljeću." Većina ozbiljnih istraživača smatraju katarstvo neposrednim nasljeđem bogumila. Manji dio smatra da su katare neovisno oformili davno uspostavljene manihejske škole u Francuskoj koje su se koncem jedanaestog stoljeća povezale s bogumilima. Prema kasnoromanskom učenjaku, loanu Coulianu, ova razlika proistječe iz dvije različite katarske grupe koje su postojale, "...jedne koja je bila jednostavno bogumilska i druge koja je propovijedala radikalni dualizam intelektualnog podrijetla, sačinjena od mješavine origenizma i manihejstva... Ta dva tipa katarstva nisu dijelili zajedničke doktrine, ali imali su sličnu etiku koja je izvirala iz bogumilstva." ,2 Couliano otkriva kako je ova druga katarska skupina, po njegovom mišljenju, također iznikla iz Balkana. Bogumilstvo je direktno utjecalo na katare do dvanaestog stoljeća. U svojoj knjiži, Aion, C.G. Jung spominje heretički dokument koji je pronađen u arhivima inkvizicije u Carcassonneu u Francuskoj. Ovaj spis, navodi on, "tiče se navodnog otkrivenja kojim je udostojan Kristov omiljeni učenik Ivan, jer je on 'počivao u Gospodinovom srcu'". Jung primjećuje da ovaj latinski tekst sadrži starobugarsku riječ osob, što znači nešto poput "individualnosti" ili "osobnosti". On također spominje kako katari, kao i autor toga teksta (čime nagoviješta dva različita opredjeljenja), smatraju Vraga stvoriteljem ovoga svijeta i čovjeka.
Jungova priča jasno nalikuje Obolenskijevom opisu katarske Tajne knjige, poznate i kao Liber Sancti Johannis i Faux Evangile. To je"...dijalog izmedu Isusa Krista i Njegovog omiljenog učenika Ivana Evanđeliste. Na Posljednjoj večeri, Sv. Ivan osla-nja se o grudi svoga Učitelja i ispituje Ga o podrijetlu svijeta, duhovnom životu i koncu svih stvari." Bogumilima su Ivanove knjige oduvijek bili najštovanije. Štoviše, na Carcassonne-ovom rukopisu, inkvizitori su zapisali, "Ovo je Tajna knjiga heretika Concoressoa, prepuna pogreški, koju je Nazarije, njihov biskup, donio iz Bugarske."
Katarska Tajna knjiga zapravo je latinski prijevod slavenskog djela (čiji je izvornik samo djelomično očuvan), koji je na zapad donio visokorangirani bogumil imenom Nazarije. Stoga su bogumili, čak i ako nisu neposredno odgovorni za katarska učenja, barem imali snažan utjecaj na njih. Ova sličnost proteze se do sličnih inicijacijskih molitvenih ceremonija i brojnih doktrina, uključujući i izričitu sklonost Očenašu, odricanje od vjenčanja, odbacivanje doktrine tjelesnog Utjelovljenja, naglaska na asketizmu, suprotstavljanje institucijskoj crkvi i vjerovanje u Vraga kao u Božjeg sina koji je nepravedan vladar ovoga svijeta, i još mnogo više. Tijekom Albigenških križarskih pohoda, mnogi su katari, navodi se, našli zaklon u Bosni. Reniero Sacconi, talijanski inkvizitor, izjavio je da se Katarska crkva prostirala od Crnog mora do Atlantika. Crno more oplahuje Balkan, a tamo nijedno katarsko naselje nije nikada službeno utemeljeno. On je tu izjavu dao barem četiri godine prije negoli su počeli križarski pohodi protiv katara, stoga ona odražava doticaj koji se nije odvijao samo u doba potrebe, već koji je temeljen na dugostojećim duhovnim korijenima. Katari su brutalno napadnuti Albigenškim križarskim pohodom koji je počeo 1208. Do 1244., više od milijun katara pobijen je u Francuskoj. Primjerice, godine 1209., katolički biskup Citeauxa naredio je da se cjelokupno stanovništvo Beziersa, katarskog grada od 20.000 stanovnika, usmrti i njihov grad razori. Katolička manjina također je pobijena, jer je papinski legat svojim vojnicima, koji su ih htjeli spasiti, zapovjedio, "Pobijte ih sve; Bog će ih razvrstati." Na Balkanu su se ubojstva događala, ali masovna istrebljenja cijelih gradova, uključujući žena i djece, nisu uzimana u obzir.
Najveličanstvenije doba nacija Bosne i Bugarske bilo je onda kada je ovom obliku hereze dopušteno da raste, bez izvanjskog utjecaja. Područje Languedoc sa sjevera Francuske, dom katara, bilo je podjednako prosperitetno prije negoli je Crkva lansirala svoje progone. To bogatstvo i uspjeh vjerojatno je i privuklo njenu pozornost. Većina plemića bila su katari, djeca iz više klase pohađala su katarske škole, razina pismenosti bila je najviša u Europi, građani su bili najobrazovaniji u Francuskoj, bilo je manje klasnih razlika, a kršćani i katari živjeli su miroljubivo u suživotu ne smatrajući se neprijateljima dok Crkva nije bacila svoj grabežljivi pogled na njih. Ovaj uspješan način života bio je doslovce istog nacrta, proslijeđenog od bogumila.
Upadanje
Do četrnaestog stoljeća, bogumilstvo je bilo u opadanju, dijelom zbog onog što Obolenski naziva "opće moralnim padom toga doba" i dijelom zbog utjecaja mesalijanizma. Riječ proistječe iz sirijske riječi koja znači "oni koji mole". Glavno vjerovanje mesalijanca jest da su svi rođeni s unutarnjim demonom koji se jedino može istjerati molitvom (radije nego krštenjem, kako su pravoslavni kršćani vjerovali). Za one koji su istjerali svoje demone, grijeh više nije bio moguć, pa su mnogi mesalijanci uživali u seksualnim pretjeranostima na koje su njihovi pravoslavni protivnici mrko gledali. Živjeli su u strogom siromaštvu, nisu obavljali nikakav manualni rad, a ženama medu njima, bilo je dopušteno podučavati. Mesalijanci su ušli u Bugarsku tijekom osmog i devetog stoljeća i utjecali su snažno na bogumilstvo kada se ono pojavilo. Te su dvije sekte odvojeno postojale sve do i tijekom jedanaestog stoljeća, ali stapanje se počelo odvijati idućeg stoljeća i razvilo se do te mjere da su se te dvije sekte do četrnaestog stoljeća potpuno stopile. Utjecaj mesalijanaca, s njihovim krajnjim seksualnim uživanjima, uzrokovalo je da bogumili izgube svoj snažni čistunski tijek.
Mađarska je konačno porazila Bosnu 1408. Sto dvadeset i šestorici najbogatijih i najutjecajnijih plemića Bosne odrubljena je glava i bačeni su u rijeku Bosnu s kamenja Doboja. Ostatak plemića, poput Hrvoja, glavnog bogumilskog protivnika kralja Sigismunda, predao se početkom 1409.
Za nagradu, dopušteno mu je zadržati svoje prijašnje posjede, zajedno s titulom vojvode od Splita, a Sigismund ga je imenovao svojim poručnikom u Bosni. Također je dobio posjede u Mađarskoj, naime Požegu zajedno s njenom županijom i njeno vlastelinstvo Segesd u Somogvu. Ovaj aranžman nije potrajao. Hrvoje je 1413., čija je predstraža bila u sjevernoj Bosni, napao Hercegovinu, susjedni mađarski protektorat. Sigismund je odmah zaplijenio svu Hrvojevu zemlju i proglasio ga pobunjenikom. Prostrana Hrvojeva zemlja prihvatila je bez mnogo buke direktno mađarsko zauzeće, ali Hrvoje nije. Njegov protest mađarskim barunima naišao je na gluhe uši, sto-ga se Hrvoje, sada odmetnik, obratio Turcima. Turci su svoj prvi upad u Bosni izvršili 1386., i od tada su nastavili s upadima i prodorima. Trajno su se ustobočili u dijelu sjeverne Bosne oko 1414., u otprilike isto doba kada ih je Hrvoje regrutirao. Zime 1413. - 1414., ujedinjene snage bogumila i Turaka povratile su brojne dvorce od Mađara. Nakon toga, veća ujedinjena sila krenula je za Mađarima. Godine 1415., uništili su mađarsku vojsku nekoliko milja od kamenja Doboja, u bitci na Usori. Većina je mađarskih vojnika pobijena; a oni koji su preživjeli otkupljeni su za velike novce. Ova jedna bitka toliko je teško oštetila Mađarsku, da je njen utjecaj u regiji smanjen skoro na nulu, a trebalo im je više od desetljeća da uspješno povrate i obnove nekakav utjecaj.
Tijekom petnaestog stoljeća, Turci su nastavili sa svojim širenjem. Konstantinopol je pao 1453., a Srbija, koja je nakratko stekla svoju neovisnost, ponovno je zauzeta 1459., te je konačna invazija Bosne uslijedila 1463. Posljednji bosanski kralj, Tomašević, bio je prvi i posljednji koji je izvorno okrunjen s dopuštenjem katoličke crkve. Njemu i njegovim mnogim plemenitaškim pristašama, odrubljena je glava 1463. Mnogi su bogumili jedva dočekali invaziju. Pateći od stalnog progona i pravoslavne i rimokatoličke crkve "više su voljeli da ih svlada sultan, nego da ih papa preobrati." Novi vladari poticali su svoje podanike da se preobrate na islam; onima koji su to učinili, dopustili su da zadrže svoju zemlju i feudalne privilegije. Neki su uživali čak i u višem statusu: kmetovi koji su prešli na islam, postali su slobodnim seljacima. S druge strane, kršćani koji se nisu preobratili, postali su, po muslimanskom zakonu, kmetovi bez prava na vlasništvo i građanstvo. Kako jedan izvor navodi:"U Bosni i Hercegovini, kršćane su lomili i iskorištavali i Turci koji su postali zemljoposjednici i njihova vlastita preobraćena viša klasa." Tko je bila ta preobraćena viša klasa? Cesto su to bili bogumilski plemići. Zadržavajući svoj jezik, "oni su pokazali uobičajeni žar preobraćenika i nadmašili Otomane u svom religijskom fanatizmu", postajući ponekada, "orniji za svrhu islama nego sam zapovjednik vjernih." Do konca petnaestog stoljeća, bogumili su se stopili u opće muslimansko stanovništvo.
Daje Crkva sklopila sporazum s bogumilima, kao stoje to učinila s islamom, dopuštajući im vjersku slobodu pod kršćanskim krilom, stvari su mogle biti drugačije. Mađarskom je i nadalje manipulirano kao invazivnom šilom u Bosni, kada su se svi (Mađari, Bošnjani i Rim) mogli zajedno boriti protiv Otomana radije nego protiv jedni drugih. Širenje islama moglo se omesti i smanjiti. Rebecca West to dobro sažima: "Da nije bilo nesnošljivosti papinstva, ne bismo pet stotina godina imali Tursku u Europi."
Deunov i Ajvanhov
U skorašnje doba, imali smo dva bugarska mistika, Petra Deunova i njegovog učenika Omrama Mihajla Ajvanhova, koji su tvrdili da su duhovni potomci bogumila. Ne mogu se strogo klasificirati kao bogumili, ali bi lako mogli biti krvni potomci, a njihova učenja se jasno nastavljaju u istome duhu.
Petar Deunov (1864. - 1944.) dobio je doktorat iz teologije u Americi prije negoli se vratio u Bugarsku, gdje je postao štovanim svecem. Do trenutka svoje smrti, stekao je preko 40.000 sljedbenika usprkos tomu što ga je bugarsko svećenstvo optužilo za kvarenje ljudi. Deunova učenja još se uvijek prakticiraju u barem 26 zemalja diljem svijeta. Veliki je filozof Hegel rekao da je Petar Deunov bio "svjetska povijesna ličnost čiji će se značaj tek postupno shvatiti tijekom nadolazećih stoljeća." Deunov učenik, Omram Mihajl Ajvanhov (1900. - 1986.), napustio je Bugarsku 1938., kako bi se nastanio u Francuskoj, ali ostao je predani učenik cijelog svog života. Autor Georg Feuerstein navodi: "Kroz Petra Deunova, koji je uskrsnuo drevno gnostičko nasljeđe svoje domovine, Ajvanhov je bio u doticaju s moćnim sojem koji vodi podrijetlo sve do bogumila desetog stoljeća i ranijih gnostičkih škola."
Ajvanhov je imao sličan stil tumačenja bogumilskom, gledajući na Bibliju u dubljem, mističnijem smislu. Govorio je o mnogim drevnim istinama, prethodno izgubljenim, za koje je on osjećao da su u Svetom pismu izrečene. Feuerstein ga naziva »učiteljem čiji je zadatak protumačiti drevno ezoteričko znanje svojim suvremenicima koji su skroz zaboravili na svoje nasljeđe mudrosti."
Danas bogumila više nema. Njihova postignuća nikada nisu bila dobro poznata na Zapadu, ali ostaju dijelom važnog dijela gnostičke i religijske povijesti, pokazujući nam kako jedna skupina s određenjem može ne samo opstati, već i cvjetati stotinama godina usred progona.
Bilješke:
1. Dmitri Obolensky, The Byzantine Commonwealth: Eastern Europe, 500-1453 (New York: Prager, 1971), pp.125-6
2. Will Durant, The Age of Faith (New York. Simon & Schuster, 1950), p. 769
3. James Hastings, ed., Enydopedia of Religion and Ethics, vol. 1 (New York: Charles Scribner's Sons, 1928), p. 784
4. Donald M. Nicol, Church and Society in the Last Centuries of Byzantium (London: Cambridge Universitv Press, 1979), pp. 101-102
5. Dmitri Obolensky, The Bogomils (London: Cambridge Universitv Press, 1948), p. 215
6. Obolensky, The Byzantine Commonwealth, p. 122.
7. Quoted in Obolensky, The Bogomils, p. 203.
8. Ibid., p. 205.
9. H.C. Darby, R.W. Seton-Watson, et al, A ShortHistoryof Yugoslavia (London: Cambridge Universitv Press, 1966), p. 59
10. Obolensky, The Bogomils, p. 234.
11. Ioan P.Couliano, The Treeof Gnosis (New York:Harper-Collins, 1992), p. 41
12. Ibid.
13. C.G. Jung, Aion: Researches Into the Phenomenology of the Self, trans. R.F.C. Hull (Princeton: Princeton Universitv Press, 1959), pp.145-48
14. Obolensky, The Bogomils, p. 227
15. Steven Runciman, The Medieval Manichee (Cambridge, England: Cambridge Universitv Press, 1947), p. 108.
16. The Bogomils, p. 264
17. Pal, Engel, The Realm of St. Stephen: A History of Medieval Hungary, 895-1526, trans. BvTamas Palosfalvi (I.B. Tauris, Hungarv, 2001), p. 234.
18. Phyllis Auty, Yugoslavia (New York: VValkerandCo, 1965), p. 50.
19. Ibid.
20. Darby, Seton-Watson, et al, p. 64.
21. Rebecca West, Black Lamb and Grey Falcon: A Journey through Yugosla-via (MacMillan & Co, London, 1941), p. 301.
22. Georg Feuerstein, The Mystery of Light: The Life and Teaching ofOmraam MikhaelAivanhov (Sandy, Utah: Pas-sage Press, 1994), ms. P. 318.
23. Ibid, p. 334
0 autoru:
PAUL TICE zaređen je kao gnostički svećenik i živi u San Diego. Autor je knjiga poput Triumph of the Human Špirit: The Gratest Achievements of the Human Soul and How Its Power can Change Your Life - Pobjeda ljudskog duha: Najveća postignuća ljudske duše i kako vam njena moć može promijeniti život; Jumpin'Jehovah: Exposing the Atrocities ofthe Old Testament God - Skačući Jehova: Izlaganje grozota starozavjetnog Boga; That Old-Time Religion - Ta stara religija s Jordan Maxwellom i dr. Alanom Snowom; i nadolazeće Shadow of Darkness, Davvning the Light: The Avvakening of Human Consciousness in the 21 st Century and Beyond - Sjena tame, svitanje svjetlosti: Buđenje ljudske svijesti u 21-om stoljeću i nadalje. Paul je vlasnik The BookTree koja izdaje kontraverzno neuobičajene knjige. Njegov website je na
www.thebooktree.com.
Bogumili - vegani
Krstjani ili patareni, sljedbenici srednjovjekovne Crkve bosanske, samostalne kršćanske zajednice u Bosni, nisu, sudeći po izvještaju katoličkih svećenika iz 1375. godine, jeli meso, ribu, jaja, mlijeko i mliječne namirnice životinjskog porijekla. Današnjim rječnikom, bosanski krstjani bili su - vegani!
Takvo prehrambeno opredjeljenje krstjana nailazilo je na žestoke osude službenog vrha tadašnje Katoličke, ali i pravoslavne crkve, koji su učenja bosanskih vjernika držali opasnim zabludama. Iz spomenutog spisa na latinskom jeziku, doznajemo da im se krstjani, koje su zvali krivovjercima (hereticima), između ostalog nisu milili zbog sljedećih razloga:
"29. Također kažu da je grijeh ubijanje ptica ili životinja.
30. Također proklinju mesna jela i sve što potječe od mesa,
govoreći da se onaj koji jede meso ili mliječne proizvode ne može spasiti."
Takovi stavovi bogumila bili su u suprotnosti sa službeno prihvaćenim učenjem srednjovjekovne Katoličke crkve. Dovoljno je podsjetiti na u to doba nesporan autoritet katoličkog mislioca Tome Akvinskog, koji je, suprotno krstjanima, uvjeravao da je "u skladu s naredbama samog Boga" ubijati životinje "za upotrebu čovjeku", te da je korištenje životinja kao nižih bića bez duše i svijesti za hranu samim tim nužno. Stoga moćnici u Katoličkoj crkvi, kako svjedoči povijest, u svojoj nesnošljivosti nisu prezali ni od nesmiIjenog progona bosanskih krstjana, uz pomoć velikaških vojski susjednih država, posebice Ugarske. No, postajanje krstjana (od 12. do 15. stoljeća) danas nepobitno dokazuje da su u srednjemu vijeku u Bosni, te u nekim područjima Hrvatske (prvenstveno gradovima u Dalmaciji) djelovale kršćanske sljedbe koje su iskreno poštivale pravo na život svih bića, a izborom vlastite hrane i svjedočile o težnji za umanjenjem patnji braće životinja. Posredno, takvo njihovo opredjeljenje ukazuje na to da korijeni prehrambenih naputaka koje su provodili krstjani sežu još u doba ranog, izvornog kršćanstva, a možda i u pretkršćansko razdoblje, kao i to da se zasnivaju na naprednim moralnim i duhovnim načelima pojedinih naroda staroga svijeta.
(Izvor: Goran Majetić; Nepoznata povijest vegetarijanstva)
(Svi članci se mogu naći u najnovijem 25. broju Nexusa od lipnja/srpnja 2008. godine str.65-70.)