Kako trenutno ne znam što da pišem o sebi jer većinu podataka želim zadržati za sebe i maksimalno iskoristiti anonimnost koju nam internet pruža, evo jednog citata iz knjige Jespera Juula "Vaše kompetentno dijete" - koji kao da me ludo precizno opisuje, s tom razlikom da sam odrasla osoba, a ne dijete.
" ... Postoji još jedna skupina djece koja se također osjećaju jedinima odgovornima, ali odgovornima za sebe. Oni se, često od vrlo rane dobi, bore sa zadaćom preuzimanja odgovornosti za sebe - potpuno sami - i možemo ih naći u svim tipovima obitelji. Kao da su došli do podsvjesnog zaključka da im njihova obitelj nema što pružiti, osim hrane, krova nad glavom, odjeće i ležaja u koji će leći.
Kao što sam već spomenuo, moje mi iskustvo pokazuje da takve djece ima u svim tipovima obitelji: od posve običnih i naizgled zdravih obitelji do vrlo problematičnih i siromašnih. Ova su se djeca "odlučila za van" zahvaljujući grubom zanemarivanju i tjelesnom zlostavljanju; zbog problematičnog međusobnog odnosa njihovih roditelja koji su dugo crpli svu snagu obitelji; zbog pomanjkanja stvarnog emocionalnog zajedništva u obitelji u kojoj je svaki član usamljenik na pustom otoku; stoga što je jedan od roditelja (češće majka) imao pretjerane emocionalne zahtjeve, a samo je prividno bio sposoban uzvratiti.
To je tek nekoliko primjera obiteljske situacije čija je posljedica funkcioniranje neke djece u obliku krajnje osamljenosti; dakle kada su djeca, od vrlo rane dobi, prisiljena preuzeti punu životnu odgovornost za sebe i živjeti u jednoj vrsti egzistencijalne osamljenosti s kojom se većina odraslih uglavnom odbija suočiti tijekom čitavog života.
Tako dugo dok su u manjini, njihov je glavni problem što su još tako mladi. Ni jedna nam tradicija ne dopušta gledati na djecu kao na samodovoljna bića koja ne pripadaju društvenim skupinama pa, stoga, ni na njihovu osamljenost ne gledamo kao na osnovni uvjet njihove egzistencije, ili pak na nju gledamo kao na društvenu osamljenost, zbog čega smo skloni sentimentalno reagirati. No, uzevši u cjelini, mi ih, jednostavno, uopće ne vidimo.
Mnoga od te djece jednostavno odrastaju ne bivajući osobito nesretnima, ili uopće svjesnima svoje posebnosti te otkrivaju svoju osamljenost tek kad sami osnuju obitelj. Cesto se bračno vežu za ljude uspješne u zajedništvu koji postaju, zbunjeni i nesretni zbog toga što s njima teško mogu uspostaviti zajednicu.
Važno je vidjeti ih onakvima kakvi jesu. Važno je zato što se vrsta pomoći i skrbi na koju oni reagiraju potpuno razlikuje od one potrebne ostaloj djeci i mladeži. Oni su imuni na iskustvo odraslih i vrlo često okreću leđa tjelesnom dodiru; nikada ne traže pomoć - sami se snalaze ili samo traže usluge i materijalne stvari; i upravo kada pomislite kako ste s njima uspostavili osobnu vezu, postajete "samo još jedan od odraslih"; imuni su na pedagošku strategiju i poučavanje, a društvo je za njih apstrakcija, baš kao i sve ostale zajednice; oni su uvijek bili odgovornima za sebe, ali nemaju gotovo nikakvog dodira sa svojim osobnim potrebama, dok je njihova društvena odgovornost jednaka nuli.
Prvi korak u pokušaju preuzimanja brige o toj djeci predstavlja pomoć da sami sebe sagledaju doslovce kao usamljenike bez roditelja s odgovornošću za vlastiti život. Ovo nije isto što i suprotstavljanje ili raskid s roditeljima, već znači, da se djeca moraju suočiti s činjenicom da u njihovoj obitelji ne postoje značajke kao što su: odgovornost, skrb, povjerenje i stabilan emocionalni odnos - koje su nužne za pravo djetinjstvo. To, u početku, dovodi do osjećaja velikog olakšanja, malo kasnije popraćenog tugom od koje se sporo oporavljaju. Tek se u ovoj etapi može ostvariti sloboda koja djeci dopušta odgovornost za svoj vlastiti život. Ovo je, za mnoge odrasle, težak korak. Nositi u sebi takvu krajnju usamljenost može biti vrlo teško. Sljedeći je korak lakši, pogotovo za laike.
Naš nas uobičajeni osjećaj za humanost potiče na stvaranje veza, a stručno znanje omogućava nam pružanje pomoći. Oba su činitelja vrijedna divljenja i nužna, ali od nas zahtijevaju da toj djeci pristupamo pod njihovim uvjetima. To znači da ne smijemo misliti da smo mi ti koji znamo što je za njih najbolje, već moramo imati dovoljno poštovanja i strpljenja te mirno čekati, dopuštajući im eksperimentiranje i samostalno pronalaženje rješenja. Moramo stalno biti svjesni da naš kontakt s njima nije i, ni u kom slučaju, ne može biti zamjenom za ono što im je manjkalo s njihovim roditeljima. To, nadalje, zahtijeva da se naš kontakt s njima temelji na našoj osobnoj nesigurnosti i bespomoćnosti; da možemo djelovati s jednakim dostojanstvom i suzdržavati se od uloge pomagača.
Ukratko: to od nas zahtijeva odbacivanje velikog dijela onoga što možemo svrstati pod pojam konvencionalne teorije odgoja.
Mnoga od ove djece, koju roditelji ili društvo nisu izvrgli teškom zlostavljanju, imaju, na neki način, karte u svojim rukama. Ona su naviknuta na usamljenost pa je se ne boje kao ni pomisli "biti sam".
Štoviše, njihovo je izvorno, neiskvareno "ja" ostalo, često, netaknuto. Njihov početni dodir s tom unutarnjom jezgrom nužno je polazište za razvoj kompetentne osobne odgovornosti i prihvatljive društvene odgovornosti - baš tim redosljedom. Društvena prilagodba nikada nije olakšala ničiju životnu patnju; u najboljem je slučaju pružila privremenu pomoć i zaštitu od veće patnje u nekom drugom kontekstu.
Eto, krasno, baš krasno. Totalni sam flegmatik, tako da znate
Prijava
FAQ
Pretraživač
), životna mi je želja mir na Zemlji i spas delfina, uživam u šetnjama po parku i vrućim kupkama uvečer, uzori su mi Naomi Campbell i Cindy Craford 
), nakon toga sam procitao veliku vecinu zf knjiga iz gradske knjiznice u osijeku, kasnije mi se malo smanjio interes ali zadnjih rekao bi godinu dana opet me hvata stara groznica 
) jer svakodnevno sam u koliziji s tim što našem djetetu nameće standardno školovanje a ja mnogo toga smatram nevažnim - a opet - ne bi bilo dobro dijete prepustiti nečemu takvome kao što je zanemarivanje standardnog obrazovanja te zbog toga posljedici da bude totalno drugačije od drugih - bilo bi to mrcvarenje za dijete samo! Uz mogućnost da nas se proglasi nekompetentnim i nesavjesnim roditeljima 
No dosta je shale vrjeme je da predjemo na zahjebanciju.. heh .. ne ozbiljno sad.. eto to je ukratko to .. o meni.. ako znate citat izmedju redaka.. ili mozda šala 