promatrač je napisao/la:
Da li ste primjetili koliko su neki ljudi više od drugih "tamničari duha"?
Svi ljudi imaju svoje fiksacije svijeta, no neki su toliko nametljivi da sile sve oko sebe da dijele njihov svijet. Sve se čuje kako mumljaju čvrsto držajući svoju sliku svijeta.
Što raditi sa takvim ljudima kad čovjek bude prisiljen biti s njima??
1. Skrušeno izdržati to vrijeme provedeno kraj njih?
2. Boriti se za opstanak bijegom od takvih po svaku cijenu?
3. Sputavati njihovu volju svojom intervencijom i tako ih navesti da se pokupe?
4. Nešto drugo?
Primjetio sam da su ovakve stvari tipične za blagdane...
Ovaj post smatram od suštinskog značaja i za ovaj topik, i za ovaj forum, zbog čega ću na njega odgovoriti posmatrano iz perspektive VLASTITOG iskustva, bez obzira što time rizikujem da me zbog toga (i zbog svega ostalog) neki ovde kvalifikuju kao „tamničara Duha“.
Odlična prilika da tragam po sebi (Duhu).
U situacijama kada sam nekada ranije osuđivao ponašanja drugih osoba ukoliko je ono izlazilo izvan „prihvatljivih“ okvira zacrtanih s moje strane, pokušavao sam da stvari sagledam iz „šire“ perspektive, postavljajući sebi pitanje zašto se oni tako ponašaju?
Ovo me dalje odvodilo do novih pitanja: zašto se ljudi i ostala bića ponašaju tako kako se ponašaju, uključujući i moju osobnost?
I još šire: Zašto se dešava sve ovo što se dešava, i zašto se dešava upravo na način na koji se dešava?
I da li je moglo (i dali može) drugačije?
To me dovelo do sledećih odgovora:
Svim dešavanjima koja predstavljaju sadržinu moje svesti upravlja neka Sila koja je izvan opsega moje individualne svesti, volje, opažanja,...
Druga (ljudska i ostala) bića, baš kao i moja individualnost, „ponašaju“ se na identičan način, tj. upravo onako kako im diktira ta ista Sila ...
Stoga, svaku osudu nečijeg ponašanja vidim kao balvan u vlastitim očima, ... (kao da sudim Duhu)...
Dozvoljavam sebi stav prema takvim „ponašanjima“ drugih ljudi /i ostalih bića/ i mogu ih tretirati kao „dobra“, „loša“, „primerena“, „neprimerena“, „zanimljiva“, „dosadna“, ili sa bezbroj drugih etiketa, ali ih ne mogu osuđivati, jer znam da ne sudim njima nego Duhu...(a on NIKADA ne greši ... i najbolje zna zašto čini to što čini)...
U situaciji, međutim, kada se radi o osobama iz mog prvog kruga (porodici i bliskim osobama), a registrujem neko ponašanje koje je po mojim kriterijima takvo da im može naškoditi, dozvoljavam sebi luksuz da budem „instrument“ Duha i da na određeni način „intervenišem“ i iznesem svoje mišljenje (stav) o tom pitanju, ali ne u vidu osude, nego želje da se to ponašanje promeni na dobrobit te osobe, znajući da će Duh opet odlučiti onako kako je najbolje sa Njegove tačke gledišta (pa će „intervenciju“ podržati ili ne)...