Kromp je napisao/la:
@Iamquetzalcoatl
Hvala na iznetom razmisljanjuj!
========================================
Da li je neko od vas probao pejotl(meskalin) u cilju spoznaje visih stanja svesti? Sam Kastaneda nije mogao da napravi pocetni korak bez upotrebe pejotla.
S toga pitanje glasi, da li je za pocetnike, na stazi ratnika, potreban halucinogeni stimulans?
Odlično i važno pitanje Kromp! Zanimljivo je da sam baš napisao jedan tekst u kome se između ostalog objašnjava i taj problem, upotreba droga, pre nego si postavio to pitanje. Tako da sam napisao odgovor kratko vreme pre nego što je pitanje postavljeno, he he... To mi se na ovoj temi desilo već nekoliko puta i ja nemam drugog objašnjenja osim da duh daje znakove, ispoljava se i da je ovde s nama i da preko nas svih koji učestvujemo u diskusiji želi da govori. Divno!
Evo teksta:
____________________________________________________________
PRIKRADAČI (TRAGAČI) I SANJAČI
Rekao bih par stvari koje smatram da je veoma važno razjasniti svima onima koji iskreno žele da stupe na put ratnika jer neznanje o tome može dovesti do fatalnih posledica.
Radi se o tome da postoje dva dijametralno suprotna ali dopunjujuća načina da se napreduje ovim putem povraćaja energije i oslobađanja svesti, i svaki kandidat za ovaj put treba prvo da ustanovi koji način odgovara njegovoj prirodi.
Ta dva načina postoje jer postoje dve vrste prosečnih ljudskih bića kada se posmatra stepen njihove otvorenosti ka duhu.
Prikradači
Prva vrsta su osobe koje imaju pojačanu vezu sa izvorom svega, sa duhom, i one su nam poznate kao umetnici, pesnici, sanjari, vizionari, pronalazači, naučnici, avanturisti i sl. U terminima don Huanovog učenja, to su osobe kojima se skupna tačka lako pomera, tj. nije čvrsto usidrena na jednom mestu. One uglavnom nisu socijalno prilagođene i sklone su da krše uobičajene norme ponašanja, često su ekscentrične i okolina ih smatra “udarenim”, “blesavim”, i čak “asocijalnim”. To su u stvari osobe koje nikada do kraja nisu pokorene od sistema predatora i koje pružaju nesvesni otpor mračnim okovima socijalnog programiranja. Taj otpor rezultira nestabilnošću položaja skupne tačke a pošto one ne poznaju ratnička pravila i tehnike, to im donosi puno problema u životu. Radi toga imaju podsvesnu težnju da uravnoteže kolebanja svoje svesti (skupne tačke) i da je učvrste i stabilizuju. A znanje o tome se naziva prikradanje (traganje). Prikradanje je, jednostavno, čin žestokog usredsređivanja celokupne pažnje našeg bića na jednu jedinu stvar. Kada to učinimo naša svest postaje čvrsta i stabilna. Dakle, problem ovih osoba je u tome što im je pažnja raspršena. Kada odu u krajnosti sa time, moguće su duševne bolesti, narkomanija i haotična stanja svesti. To su oni za koje kažemo da nigde nemaju mira i nikako ne mogu da se negde “skrase”.
Radi toga, ovaj tip ljudskih bića treba da započne svoj put ratnika pomoću prikradačkih tehnika kao što su rekapitulacija, tenzegritet, tehnike ne-rada, zurenja u razne predmete poput lišća, kamenja i sl., tehnike obuzdane ludosti, prikradanja samom sebi koje je čin samoposmatranja ali bez racionalne analize onoga što posmatramo već kao ravnodušni i neutralni posmatrač, izdvojeno posmatranje sebe u kome shvatamo da smo dvostruki jer postoji onaj koji posmatra (pravo ja, dvojnik) i onaj koga posmatraju (ego), i uopšte, tu spada svaka aktivnost koja ih primorava da u dužem vremenskom periodu usredsrede svu svoju pažnju. Tu spadaju i čitanje, pisanje i intelektualni rad jer i te stvari učvršćuju skupnu tačku. Zato su prikradači poznati kao naučnici, mudraci, i sl. Kada se ova fokusiranost pažnje dovede do krajnosti, dolazi do zaustavljanja unutrašnjeg dijaloga, što dovodi do unutrašnje tišine koja nas sastavlja sa našim dvojnikom, našim pravim ja, i onda se javlja fenomen “viđenja” – mi postajemo sposobni da svet i sebe opažamo direktno kao energetska polja. Na taj način je obavljen zadatak ponovnog sastavljanja energetskog i fizičkog tela – potpuno je probuđen i aktiviran naš duh.
Sanjači
S druge strane, postoji velika većina ljudi čija je skupna tačka čvrsto usidrena na svom mestu. Drugim rečima, njihova pažnja je žestoko usredsređena na ono čime su opsednuti a to je ovaj svet i pravila socijalnog poretka koja su postavila neljudski entiteti - letači. Oni su pouzdani, stabilni, uzorni građani koji poštuju pravila, materijalisti, reklo bi se dobro uklopljeni u društveni sistem i prilagođeni. Oni su dogmatični, čvrsto se drže svojih stavova i verovanja i teško menjaju mišljenja i kreativnost i inovacije im nisu jača strana. Za njih kažemo da su “zatucani”. Oni vole da budu “važne osobe” i da budu na vlasti.To je vrsta koja je spremna da ubije u odbrani svojih “svetih” verovanja i “principa” ako za to ima podršku i podsticaj društva (fanatizam). Kada odu u krajnost postaju “inkvizitori” i progonitelji onih koji ne poštuju “pravila”. To su osobe koje su efikasno pokorene od strane predatora i njihov duh više ne pruža skoro nikakav otpor. Njima je teško da se prilagode promenama i stalno kukaju kada ih okolnosti izbace iz njihovih svakodnevnih rutina.
Ovakve osobe nikada neće dobrovoljno stupiti na put ratnika i da bi se njihov duh pokrenuo i probudio potrebni su jaki udarci, ja to volim da nazovem “šok terapija”. Ponekad se desi da sama sudbina donese ovim ljudima takav šok u vidu smrtnih opasnosti, velikih tragedija i gubitaka, i uopšte, vrlo kritičnih situacija. To ih privremeno probudi iz njihove omamljenosti pa se oni tada obično okreću “duhovnosti” i ako ih sudbina dovede do pravih učitelja, krenuće putem ratnika. Ali celo vreme će biti izloženi šokovima i udarcima od strane učitelja, zbog te sklonosti da “zacementiraju” svoju svest.
Kastaneda je bio takav tip ljudi i u svojim knjigama je lepo opisao “šok terapiju” koju su primenjivali don Huan i njegovi kompanjoni kako bi mu pomerili skupnu tačku. Iamquecalcoatl je u zadnjem postu lepo skrenuo pažnju na to. Karlos je bio redak primer krajnje “zamrznutosti” skupne tačke tako da je don Huan bio prinuđen da upotrebi čak i droge ne bi li ga razmrdao. Stvar je u tome da kritična situacija zaustavlja unutrašnji dijalog kod ovog tipa ljudi što dovodi do unutrašnje tišine i buđenja dvojnika te samim tim i “viđenja” energetskih polja univerzuma. Dakle i kod jednog i kod drugog tipa ljudi, cilj je učenika dovesti do “viđenja”.
Ovo je tip ljudi kojima najviše odgovara da put započnu pomoću sanjanja, jer kontrola snova zadaje zaista žestoke udare skupnoj tački i naglo je olabavljuje iz njenog ležišta, za razliku od prikradačkih tehnika gde se radi o vrlo finom, kontrolisanom i polaganom izmeštanju.
Dve strane medalje
Ovde treba skrenuti pažnju na jedan problem koji se javlja kod ljudi koji su čitali Kastanedine knjige u kojima je on opisao svoju obuku kao sanjača i koji ne znaju da postoji i drugačiji pristup istom tom znanju, da postoje dve strane iste medalje. Taj drugačiji pristup je obuka prikradača (tragača) čije je početne faze lepo opisala učenica don Huana Taiša Abelar u svojoj knjizi “Prelazak Čarobnjaka”. Tu su navedene stvari o kojima je Kastaneda vrlo malo ili nimalo pisao i koje su čak suprotne onome što je don Huan savetovao Karlosu da čini. Kada mi, sadašnji prikradači opisujemo svoje putovanje stazom ratnika, čitaoci Kastanedinih knjiga koji nisu obavešteni o ovim stvarima nas napadaju i govore kako mi izmišljamo neke novotarije, pravimo se važni i svojevoljno tumačimo Kastanedine knjige. Svima njima savetujem da pročitaju gore navedenu Taišinu knjigu.
Eto, dakle, neko je prirodni prikradač i bori se da zavede kontrolu nad stihijskim pomeranjem svoje skupne tačke, (to je i moj put, zato sam uzeo nik Stalker) a neko je prirodni sanjač i bori se da svoju okoštalu skupnu tačku učini fluidnijom, pokretljivijom. Tehnike koje primenjuje jedan ili drugi mogu biti suprotne jer im je efekat na skupnu tačku suprotan.
U suštini, i jedan i drugi rade istu stvar: pokušavaju da postanu svesni skupne tačke i da steknu voljnu kontrolu nad njom kako bi je uravnotežili, samo što to čine na dijametralno suprotne načine. I jedan i drugi pokušavaju da uravnoteže dve sile – silu koja drži skupnu tačku učvršćrnom na istom položaju i koju nazivamo volja, i silu koja tu tačku pomera a koju zovemo namera. Kod prvog preteže namera, a kod drugog volja. Cilj dovesti ih u savršenu ravnotežu i to je ono stanje koje don Huan naziva besprekornost. Ova dva tipa ljudskih bića odražavaju dualističku prirodu univerzuma koga sačinjavaju dve sile koje su suprotne, tonal i nagual, ali kao što sam napisao u jednom ranijem postu, one nisu u sukobu, već se dopunjavaju. Dakle nije u pitanju Đavo i Bog kako nas lažu tvorevine L.
Važnost znanja
Opisao sam krajnosti ova dva tipa ljudi ali treba znati da su krajnji slučajevi ovih tipova retki, kao što je to bio Kastaneda. Ipak, svaka osoba, generalno gledano, ili više naginje prikradanju, ili više naginje sanjanju – nijedna obična osoba nije u ravnoteži.
Svako ko iskreno želi da stupi na ovaj facinantni put znanja o slobodi treba prvo da utvrdi kom tipu putnika pripada tako da se ne bi mučio sa tehnikama koje ne odgovaraju njegovoj prirodi. To čak može biti katastrofalno, jer recimo, ako neko kome je skupna tačka prirodno olabavljena i leluja i teško mu je da je učvrsti, proba tehnike sanjanja koje je je još više olabavljuju, to može bit siguran put u ludilo i haos pa čak i smrt. To čeka one koji su prirodni prikradači (tragači) ako usled neznanja o svojoj prirodi probaju da rade stvari koje je činio Kastaneda tokom svoje obuke za sanjača a koju je opisao u svojim knjigama, znam neke koji su baš na taj način stradali, a umalo da se to desi i meni.
S druge strane, ako neki prirodni sanjači rade tehnike koje učvršćuju njihovu i onako preterano učvršćenu skupnu tačku, onda mogu nastati prava ljudska čudovišta, užasni tirani, mučitelji i svakojaki zlotvori ljudskog roda.
Zato je veoma važno znati kom tipu pripadamo. Budući da sam samostalno napredovao ovim putem, skupo sam platio ovo saznanje jer nije bilo nikoga da mi to jasno kaže a Kastanedina objašnjenja su bila nejasna i maglovita. Tek pošto sam dobro nastradao, došao sam do ovih uvida, ali, tako je trebalo da bude u mom slučaju, takva je bila namera duha i sada znam da je baš tako i trebalo da se desi i da je to bilo najbolje za moj napredak. Najbolje se uči kroz borbu u kritičnim okolnostima. ZNANJE je, ipak, najvažnije. Džaba nam moćne tehnike, postupci i prakse, džabe nam i sama moć, ako nemamo znanje o njenoj mudroj primeni i znanje o vlastitoj prirodi. “Znanje spašava”. Ne naziva uzalud don Huan ratnike-vidovnjake “Ljudi od znanja”.
Pozdrav.
