Da onako kako sam doživio. Zapravo to je kao kad vrađaš film uvijek je isto vrito ga na koju hoćeš stranu. Iskustvo je zabilježeno ali ne možeš uticati na te stvari više. Jednom si bio tamo i radio sve kako treba. Doduše doživljaj sjećenje je potpun, nijesam o tome razmišljao dali se nešto može promjeniti, sve što se dogodilo dogodilo se na upravo pravi način bez potrebe da se bilo šta mijenja. Ne vjerujem da se može posmatrati sa strane jer se sve ponovo proživljava:)

To me naučio pratilac.

Dobro , koliko vidim činjenica da nisi u tijelu ( ili da nemaš tijelo ) ne mijenja ništa vezano uz osnove vraćanja i vremenske staze.



Jesi li ga ti zamolio da ti pokaže kako se to radi ili ti je sam uletio sa time da ti pokaže da takvo što postoji i da ti pokaže to i da te tome naući ?

Tko je prvi potegao ovo pitanje tj tko je prvi spomenu vraćanje u prošle živote ?

Ti ili pratilac ?

I nema sjećanja na prostor između života. Mora biti da je to stanje puno različito od života.

Pa ima. Koliko vidim ti se sjećaš prijašnjeg ( prije ovoga života ) prostora između života.

Pravo stanje je ona bjelina koju nikako ne mogu objasniti drugačije nego kao svjetlost.

Sjećanje na prošle živote je neproduktivno i opterećuje trenutni život. Zaborav je nužnost a ne izbor.
Ako se ko sjeća čega prije rođenja sve mu je jasno. Kad sam odlučio da se rodim izvršio sam mnoge pripreme. Sjećam se da je bio jedan glavni, on je vrlo ozbiljan i sa njim nema zafrkancije, a znanje mu je ogromno. Izabrao sam vrlo rdagog druga da mi bude pratilac koji će biti veza mene i njih. Zatim se dogovaram sa dušama roditelja i njihovih roditelja, zatim budućih rođaka braća i sestara i buduće đece i svih onih sa kojima ću stupati u kontakt tokom budućeg života. Sve se brižljivo planira od početka do kraja. Zatim se poslije začinjanja života sve više boravi u budućem tijelu prateći njegov razvoj i upoznavajući se sa njegovim načinom rada. Ovđe se može uticati na ismjene naslijednih osobina. To se i čini kad određeni broj duša odluči da izvrši promjenu i to im se dozvoli. Odjednom se sva novorođena bića rađaju kao nova vrste be z glupih ideja o postepenim evolutivnim promjenama. Greška evolucionista je prvo što ne prihvataju postojanje duše i drugo što evojuciju duše predpostavljaju evoluciji tijela. To nema veze. Zatim pred rođenje, posljednji sa kojim si je pratilac, se spremiš za rađanje. To je naročito uzbudljiv i važan trenutak na koji izgleda niko ne može da utiče. Inače je to traumatični događaj ravan umiranju. E u tom trenurku pratilac te pozdravlja i na neki način oduzima sjećanja. Sjećanja nijesu nestala nego su na neki način tebi bedostupna. Kao kad izgubiš ključ od ladice na stolu. Znaš da je knjiga unutra a nemožeš joj prići dok ne nađeš ključ ili dok ne razbiješ bravu. Prvo sjećanje iz novog života koje djeluje zastrašuće na novu duši je izlazak iz majčine utrobe i susret sa novom sredinom. Zaista nešto nevjerovatno ali tad je već zaboravljeno sve od ranije. Posljedica je da život u novom tijelu odpočinje rođenjem odnosno izlaskom iz mačine utrobe. Prije rođenja buduća duša nije vezana sa tijelom neraskidivom vezom. Ova veza se prekida trenutkom smrti. I bez obzira što duša više ne boravi u tijelu i mota se po okolini veza je nepovratno prekinuta. Poslije toga mora ići dalje bez straha. Obično tu bude i pratilac koji se uvijek nađe u značajnim trenutcima pomažući da se sve odvija kako treba. Inače je sve to dio nekog fantastičnog plana u kojim je predviđeno ne samo ponašanje duša i ljudi nego i svake čestice u svemiru i đe je sve povezano i utiče jedno na drugo. Nemoj pokušavati da nešto promjeniš. To je sravično iskustvo

Kad sam odlučio da se rodim izvršio sam mnoge pripreme.

Sjećam se jednog starca, ovo je čudno jer su inače tamo svi momci i đevojke bez obzira na starost tijela ako se nalaze u tijelu.

formica evo imam i ja jedno pitanje...npr...kad umres ovdje...mozes li "tamo" birat zelis li se ponovno inkanirati...jer ja osobno mislim i osjecam..da vise nakon ovog zivota nemam zelju nazad...i zelim ostati tamo...

formica evo imam i ja jedno pitanje...npr...kad umres ovdje...mozes li "tamo" birat zelis li se ponovno inkanirati...jer ja osobno mislim i osjecam..da vise nakon ovog zivota nemam zelju nazad...i zelim ostati tamo...

Spyro to "tamo" je zapravo ovdje pored nas.

Spiro pa ovo je sve bilo zapravo uvod za odgovor na temu.
Kao 12-godišnje dijete sam bio na nekoj prostoj poeraciji. Kad sam dobio narkozu, po već uobičajenom sistemu sam iskliznuo. Tijelo mi je obamrlo ali je svijest ostala potpuno bistra. Sačuvao sam svijest da vidim kako narkoza djeluje. Ovo isklizavanje je bilo drukčije od onih drugih. Okolina je bila drugačija. Pozadina je bila crna ali se kroz prostor pružala neka čudna mreža puna pravilnosti. Bila je svijetlo zelene boje i u slojevima su se nalazile mnogobrojne nepravilne zaobljene tvorevine. Polako sam propadao i sve moi je bilo drugačije nego obično. (Poslije sam na fakultetu kod drugova koji su studirali građevinu vidio slični uzorak. Radilo se o prostornom crtežu armature u zgradama i o betonu.). Propadao sam niže i nailazio na razne uzorke u vodoravnim slojevima (predpostavljam da se radilo o slojevima stijena.
Na neodređenoj dubini sam se našao na crnom mjestu koje je ličilo na tunel. Sa svih strana su se nalazile ljudske figure koje su izgledale kao da su od katrana. Grajali su i zapomagali meni su bili gadni i nijesam htio ba me ijedan dotakne. U daljini iza nekakve kao okuke sam vidio svjetlost. Kad sam prišao vidio sam jednu đevojku koja se bila objesila prije jedno mjesec dana. Ona je svjetlila žućkastom svjetlošću koja je obasjavala taj prostor. Plakala je i zapomagala đe se ona to nalazi ,šta treba da radi... Kad me viđela obradovala se, i ja sam se obradovao jer sam prema njoj gajio simpatiju iako je bila mnogo starija od mene. Sve jedno, imala je prelijepe plave oči i talasastu žutu kosu i baš je bila lijepa. U panici me pitala đe smo to i htjela je otići odatle. Začudio sam se kako se ne śeća, jer sam se ja śećao da sam tuda prolazio mnogo puta i iako se nijesam mogao śetiti svih detalja znao sam da će se ubrzo nešto desiti i da se trebamo prepustiti. Ali kad smo već bili tu dok čekamo pitao sam je hoće li da se otvorimo. U početku se nećkala a poslije je pristala.
Čovjek je zapravo kao špica od kajsije ili kao badem. I ima jedan šav s prednje strane kao na špici. Kad se ta dva šava spoje otvore se špice i tad se pomješaju sadržaji špice. Unutra se nalaze nekakve raznobojne kugle koje se izmhešaju međusobom i sudaraju se. Tad upoznaš potpuno drugu osobu i sve njene prošle živote i sve što će biti. Osjećaj je intezivno prijatan, zapravo nešto slično se ne može ni doživjeti na drugi način.
Taman smo se razdvojili kad je počela da nailazi voda. Rekao sam joj da se opisti i da će nas voda odnijeti đe treba. Nju je bilo strah ali se na kraju, kad se prepustila toku, počela prisjećati đe treba ići. Ulećeli smo u nekakvu cijev i svako u svoju. Voda je nastala i ja sam bošao u svjetlo. Toga se najjasnije ne sjećam. Čini mi se da su me pitali što ću ja tu, a ja sam njih pitao što ih briga. Oni su bili ljuti na mene a mene nije bila briga nego sam ih čak i zafrkavao. Pa su rekli idi tamo pa nek se oni oko tebe muče. Đe je to tamo nijesam imao pojma. Obmah poslije sam se našao u nekoj pećini u kojoj su bili crvenkasti odsjaji. Mjesto mi se učinilo strašno poiznato, mora da sam tamo bio česti gost. Tu su ispod nekakvih staklenih kupola bili ljudi koji su kukali što im je šćelo da čine to i to, da se strašno kaju , da im je krivo, i slično.Čudio sam se što ne izlaze odatle kad im se tamo ne sviđa pa sam razbio tu kupolu i rekao im da mogu ići. Kad oni skočiše na mene, što činiš budalo jedna ko će sad to da popravlja, jer će toliko duže morati tu ostati. Pa ko vas drži budale idite. E tu su htjeli da me biju i jedan me čovjek spasi. Rekao mi je da to tako ne ide i da moraju tu biti neko vrijeme pa tek onda mogu ići dalje. Otišao sam i izašao iz pećine. Prizor je bio fantastičan svijetloplavo nebo i bijeli oblaci i zasljepljujuće sunce. Kako izađoh navukoše se crni oblaci ispred se nalazilo polje pokriveno pepelom poneđe je bilo osušeno drvo i puno ljudi koji su hodali u svim pravcima tražeći nešto. Ja sam znao šta traže i čudio sam se što ne lete nego bauljaju po pepelu do koljena. Govorio sam im đe trebaju ići, nijesu mi vjerovali. Poslije te poljane sam došao do zida svjetlosti. I ispred njega su stajale gomile ljudi zapomažući da ih puste.Tamo niko ne može ući ako nije pozvan. Otvore se vrata i ti uđeš. Drugi ne mogu koliko se god trudili. Kad sam ušao bila je samo plavičasta svjetlost slična neonskoj rasvjeti. Odjednom se predamnom pojavi jedan čovjek koji mi reče da se ne bojim da mi je on đed i da će sve biti uredu. Daću se morati vratiti jer je došlo do neke greške. Rekoh da se ne bojim mada me zaista bilo strah, a radoznalost je ponekad vrlo jako osjećanje. Pitao sam ga đe sam on mi je nešto pričao što nijesam razumio koliko se god trudio, ili možda jesam ali sad ne razumijem. Čuo sam neku čudnu muziku i pitao sam što je to on mi pokaza jednu čudnu strukturu. Ona je ličila na gusjenicu od dva niza trouglova koji su se kretali u ritmu muzike a istovremeno su se boje kretale i mijenjale same u sebe, ne znam kako bih to drugačije opisao. Vidio sam mnogo više boja nego što ih sad vidim. Zapanjeno sam gledao i pitao što je to a on mi reče da sam to ja i da sam sad upravo na tom i tom mjestu, i da se sad moram vratiti. Dok sam se okretao kao slučajno dotakoh onaj trougao i bio sam vrlo grubo zafrljačen nazad u tijelo. Čuo sam doktore đe me zovu i jedan reče evo se vraća.
To je otprilike to, đe se nalazimo između života, makar ono što sam ja vidio. Da napomenem da je ono zaista bio moj đed prpoznao sam ga kasnije po nekim fotografijama koje ranije nijesam viđao. Takođe taj đed (očev otac) je bio mason u Americi. Baba (očeva majka) je predratni komunista. Svi stričevi i otac komunisti i skojevci prvoborci i učesnici NOB i naravno dugogodišnji izletnici na Golom Otoku. Baba jes za uskrs farbala jaja i to je sve što sam imao veze sa vjerom i crkvom. Poslije toga sam se zainteresovao za crkvu pročitao bibliju i sve što sam mogao naći. Sami doživljaj je bio bez ikakvog hrišćanskog predznanja.
E i još ona pećina je izgleda prolaz za viši denzite, jer sam tuda poslije prolazio kad god sam išao kod nekih koji su znali kako mogu doći do tvorca da se žalim (ooo Gospode, lude glave) i na kraju je upalilo. Puno godina poslije kad sma šetao po nekom gradu srednem jednog probuđenog. On se začudi kad sam mu se obratio. Popričali smo malo i ja sam mu sve rekao đe sam bio i što sam činio. Isto i on meni. I onda se sjeto odakle me zna. Ti si bio onaj što si jurcao kroz pećinu i što si nam srušio staklo. E tad sam i ja prepoznao njega da je bio među onim ljudima tamo. Bilo nam je milo što smo se ponovo sreli. Rekao mi je da su bili svaki put u panici kad god sam prolijetao iznad njih da im ne bih ponovo razbio kupoli. Bili su naročito srećni kad sam prestao prolaziti. Slatko smo se ismijali svemu. Imali su čak jednog osmatrača koji je vikao čuvajte se eno opet onog avetinjaka, a oni su premirali od staha da plamen iza mene ne ošteti staklo. Nijesam znao da je iza mene ostajao plameni trag, samo me interesovalo što prije da prođem. To je u glavnom sve čega se trenutno sjećam, nema potrebe za nepotrebnim detaljima.
Umalo da zaboravim one crne ljudske figure su valjda ležišta nafte u formiranju.

Ovo isklizavanje je bilo drukčije od onih drugih.