Po meni (a i mom iskustvu hehe

), spasavanje drugih obicno znaci da zelimo da drugi prestanu da se muce da bismo se mi osecali bolje. A zar iz ove ogranicene 3d perspektive mozemo proceniti sta je za nekoga dobro? Glad i siromastvo je neprijatno, ali tesko mozemo donositi sud o lekcijama koje je neka dusa izabrala za sebe. Te lekcije nikada ne mogu biti naucene ako „resimo“ neciji problem. Mozda je toj dusi vazno da otplati neki dug, a mozda ta lekcija jednostavno glasi: ne moras da Izaberes glad i nesrecu.
Mozda je najveca lekcija danasnjeg covecanstva upravo: ne moras da izaberes zivot u ropstvu.
Iz nase 3d perspektive mogla bi se pruziti (ne nametnuti) pomoc koja bi omogucila sto potpunije ispoljavanje slobodne volje: znanja na primer. I puno postovanje za lekcije koje je neka dusa izabarala za sebe.
U vizi sa religijom: mozda su u nekim davnim, davnim vremenima stvari funkcionisale drugacije – to ne mogu da procenim - ali za modernog coveka religija psiholoski nije zdrav pristup.
Mi nismo dobra/zla bica. U zelji da postanemo „dobra“ bica, potiskivacemo one delove sopstvene prirode koje smo oznacili losim i samim tim uleteti u modus, koji veruje u ekskluzivnost i selektivnost. Mi ne mozemo ukinuti delove svoje prirode, mozemo ih samo potisnuti. Neintegrisani (odbaceni, prezreni) delovi nase prirode ocituju se kao unutrasnje energetske crne rupe: destruktivni, samosazaljivi, itd.
Tek kada ih integrisemo, nasa Senka postaje nas Saputnik.
A upravo je to ono sto cini svaka religija: propisuje sta je dobro i trazi od vernika da otkloni delove svoga bica (i stvarnosti), koje je proglasila losim.
Umesto da podstakne razvoj unutrasnjeg, celovitog coveka.
Umesto bespostednog suocavanja sa sveukupnoscu sopstvenog bica i stvarnosti koja nas okruzuje, koja je podjednako malo „integrisana“ i celovita kao i mi sami.
Tako ja na to barem gledam na trenutnom nivou svog razvoja.
Uzgred, koliko se moze rekonstruisati, izgleda da su delovi Isusove autenticne poruke upravo bili slobodna volja i celovitost, sto ga je i odvojilo od Starog Zaveta.
Kakve su oblike dobila oba principa u dugogodisnjoj praksi, znamo iz istorije.
Citat:
Flavije je rodjen oko 38., sto znaci da je i on cijelu pricu primio iz druge ruke...A ako ga nije impresionirala, nije cudno. U to doba bio je procvat sekti i mesijanskih pokreta, Isus tj. krscanstvo bili su samo jedan od.
Da, to znaci sedam-osam godina posle Isusove smrti.
Kontraverzna licnost, jerusalimski svestenik, koji se toliko zanimao za religiozne pokrete u svojoj zemlji, cak i mnogo manje znacajne od Nazarecaninovog pokreta, ne posvecuje nijednu rec Isusu i dramaticnim dogadjajima iz Jevandjelja. Sam je uzastopno bio farisej, sadukej i esen i sa velikim poznavanjem je pisao o religijskim pokretima tog vremena. To mu je, sto bi se reklo, gotovo bio hobi.
Flavije je, naravno, samo jedan izvor, u kome ova praznina bode oci. Jednostavno receno, nebiblijski izvori – ziro! To su cinjenice, kako cemo ih tumaciti - da li kao neku vrstu potvrde da je citava prica izmisljena, kao neku vrstu potvrde da su svi tragovi brizljivo uklonjeni ili kao neku vrstu potvrde da Isusu prosto nije poslo za rukom da privuce paznju pismenih ljudi tog vremena, ukljucujuci i rimske arhivare

– to je drugo pitanje.
Najzad, i Jevandjelja su nastala kasnije. Ono po svemu sudeci, najstarije, Markovo, se uz najbolju volju tesko moze smestiti pre 70.-75. godine. Govorimo, naravno, o kanonskim Jevandjeljima, jer govorimo o religiji hriscanstva, olicenoj u hriscanskoj crkvi, a ne o Isusovoj eventualnoj autenticnoj poruci. Dakle, o onome sto hriscanska crva priznaje kao autenticno.