Da li je opažanje sadašnjeg trenutka samo sredstvo za umirenje čovjeka koji se nalazi u stanju mentalne konfuzije ili je možda recept za "realno" posmatranje svijeta? Ako nam možda vjera nudi ovakav princip poimanja života, onda smo rješili svoj problem. Treba li se zamarati oko stvari koje su nam izmakle u prošlosti i razmišljati da postanemo " neko " u budućnosti, ako je sve sudbina i određeno u apsolutnim vrijednostima. Da li je svijest o sadašnjem trenutku dovoljna da se oslobodimo pritiska problema koji nas svakodnevno okružuju? Nemam namjeru da sve ovo izgleda patetično, ali možda vrijedi malo o ovme prodiskutirati.

SADA je jedino što je ikada postojalo, što postoji i što će ikada postojati. sad sam zaključi

Mislim da bi stvarna sposobnost opazanja sadasnjeg trenutka izgledala poprilicno nerealno u ocima ljudi koji su u ~realnom~ svetu, iako se tu ne gubi na realnosti koja je u svakom slucaju relativna.

Setite se da li ikada razmisljate o sadasnjem vremenu ili samo o proslom ili buducem, bez obzira koliko udaljenom? Da li je moguce razmisljati u sadasnjem trenutku? (sta mi je danas sa tolikim pitanjima?)




Eto opet...a da nam ipak kazes? Zasto mi da se mucimo kada ti to vec znas?

Pa vrijeme je iluzija, barem ovakvo kakvim ga mi doživljavamo trenutno.

Ako se fokusiraš samo na jednu točku prostora/vremena, imaš vrlo usku percepciju i malo toga "vidiš"/osjetiš/shvatiš/imaš svijest o tome o onom što je izvan te točke.

Ako si svjestan i stvari koje se dešavaju/dešavale se/desit će se, onda imaš i proširenu percepciju na stvari, imaš širi kut gledanja, više mogućnosti viđenja jedne stvari iz različitih kuteva... a time možda možeš i preciznije razumjeti tu stvar ( događaj, iskustvo... ).

Dakle, ja glasam za što više fokusiranih točaka... ili... onako fokusiranje na što više točaka do određene mjere, koliko god imamo kapaciteta, tj. koliko smo u mogućnosti, a da si ne oštetimo mozak prevelikim naprezanjem i forsiranjem na "previše detalja" u nekoj točki.

Mozda je to ono sto neki nazivaju koncentracijom?

Većina ljudi provede cijeli svoj život utamničeni unutar granica vlastitih misli. Nikad ne odu izvan granica uskog, personaliziranog osjećaja svoga ja koje je um proizveo i koga uvjetuje prošlost.

U tebi, kao i u svakom drugom ljudskom biću, postoji dimenzija svijesti koja je daleko dublja od misli. To je sama srž onoga što jesi. Možemo to nazvati prisutnost, svjesnost, neuvjetovana svijest. U drevnim učenjima, to je Krist u nutrini ili Budina priroda. Nalaženje te dimenzije oslobađa te, a također i svijet, patnje koju uzrokuješ samom sebi i drugima kad je „malo ja“, kog je um proizveo, sve što znaš i kad to ja upravlja tvojim životom. Ljubav, radost, stvaralačko širenje i trajni unutarnji mir ne mogu doći u tvoj život izuzev kroz neuvjetovanu dimenziju svijesti.

Ako možeš prepoznati, barem povremeno, misli koje ti prolaze umom jednostavno kao misli, ako možeš svjedočiti o svojim mentalno-emocionalnim reaktivnim modelima dok se pojavljuju, to onda znači kako ova dimenzija u tebi već izranja kao svjesnost u kojoj se misli i emocije događaju – kao bezvremeni unutarnji prostor u kome se razotkriva sadržaj tvog života.


*


Misaona struja ima ogromnu snagu i ona te lako može vući sa sobom. Svaka misao pretendira kako je jako važna. Ona želi potpuno privući tvoju pažnju.

Ovo je nova duhovna vježba za tebe : ne uzimaj previše ozbiljno vlastite misli.


*


Kako se lako ljudi hvataju u zamku svog pojmovnog zatvora.

Ljudski um u svojoj želji da zna, razumije i nadzire, pogrešno shvaća i zamjenjuje svoja stanovišta i točke gledišta za istinu. On kaže : to je ovako. Moraš biti veći od misli da shvatiš da, bilo kako protumačio „svoj život“ ili nečiji drugi život ili ponašanje, ma kako procijenio bilo koju situaciju, sve to skupa samo je točka gledišta, jedna od mogućih perspektiva. To je samo hrpa misli. Stvarnost je ujedinjena cjelina u kojoj su sve stvari isprepletene, gdje ništa ne postoji samo po sebi i za sebe. Mišljenje rascjepljuje stvarnost – ono je rasijeca u komadiće.

Misaoni je um koristan i moćan alat, ali on istovremeno i jako ograničava kad potpuno preuzme nadzor nad tvojim životom, kad ne shvatiš kako je on samo mali aspekt svijesti, a ta svijest si ti.


*


Mudrost nije proizvod misli. Duboka spoznaja koja jeste mudrost pojavljuje se kroz jednostavni čin poklanjanja nekomu ili nečemu svoje pune pozornosti. Pozornost je prvobitna inteligencija, sama svijest. Ona otapa prepreke koje stvara pojmovna svijest i kroz to dolazi prepoznavanje kako ništa ne postoji samo po sebi i za sebe. Pažnja sjedinjuje promatrača i ono što on promatra u jedinstveno polje svijesti. Ona je iscjelitelj odvojenosti.


*


Kad god si zagnjuren u prisilno mišljenje, ti izbjegavaš ono što jeste. Ne želiš biti tu gdje jesi. Ovdje, Sada.


*


Dogma – religiozna, politička, znanstvena – javlja se iz pogrešnog vjerovanja kako misao može prikazati ukratko stvarnost ili istinu. Dogme su kolektivne pojmovne tamnice. Čudna je stvar da ljudi vole svoje tamničke ćelije jer im one daju osjećaj sigurnosti i lažni osjećaj „ja znam“.

Ništa čovječanstvu nije nanijelo više patnje od dogmi. Istina je da se svaka dogma smrvi prije ili kasnije jer na kraju stvarnost razotkrije njenu lažnost. Ipak, ukoliko se temeljna sumanutost dogme ne vidi onakvom kakva jeste, jednu će dogmu zamijeniti druga.

Što je temeljna sumanutost ? Poistovjećenje s mišlju.


*


Duhovno je buđenje buđenje iz sna o misli.

Nije loš način na koji je se pokušalo dati odgovor ili neka vrsta objašnjenja na postavljeno pitanje. Buđenje svijesti ili svijesnost o nečemu na prvi pogled izgleda prost zadatak za obaviti, ili je to stvarno tako, ostaje na nama da provjerimo ili se pak uvjerimo. Sve što znamo, što smo naučili možda je dogma, možda je dijelom dogma, možemo dokazivati argumentima za i protiv. Ako posmatramo svoj um i brojne informacije koje se pohranjuju u njega, šta zapravo dobijamo od toga.
Jesmo li dovoljno produhovljeni da možemo spoznati, ko smo zapravo, šta je naša misija, i gdje idemo.?Biti spokojan u sadašnjem trenutku, lijepo rečeno, poželjno i normalno stanje za svakog čovjeka. Koje "instrumente" primjeniti za dostizanje tog cilja, zavisi od nas, ali je svakako značajno da ne odaberemo one koji su pogrešni. Onaj koji nastoji da nam um kontroliše mimo nas, sigurno zna koji su to "instrumenti ", ili možda ne zna. Izgleda da je sve nekako povezano.
Čovjek nestane u havi, a možda se sakrije pa se ponovo vrati, ko će to znati. Možda je sve apsolutno, samo mi relativiziramo stvari.

Kao i kod svega, postoji nekoliko razina.
Jedna od njih (ni prva, ni zadnja, ni bolja, ni lošija, ni viša, ni niža) bi bila da je to uistinu tako. Opažanje sadašnjeg trenutka zbilja je odlično sredstvo za umirenje. Preporučam.

Kad se govori o promatranju svijeta i sebe u svijetu i vremenu (koje jest iluzija), stoji da jedino što imamo je to veliko sada. Ali, i to naše veliko sada je ograničeno jer smo mi ograničeni prostorom u vremenu.
Ne mislim da je prošlost ili budućnost nešto što trebamo odbacivati. Vrijeme nam je dano da nešto naučimo. Prošlost nas je odredila, sada to "znamo", a možda u budućnosti dobijemo priliku za još koju lekciju.
U svakom slučaju, slike iz prošlosti koje nas "proganjaju" i strah od budućnosti je nešto čega bismo se trebali riješiti. Te slike i strahovi žive dok ih mi hranimo. Tu bi bi ključ, po meni. Znamo li što hranimo ili koga hranimo time? Ako tu važnu spoznaju nismo probili (probili jer se do nje dolazi preko mnogo lupanja glavom o zid), ono veliko sada nam ostaje zatvoreno.

NOWi trenutak

Sadašnje vrijeme: vrijeme koje je sada i postaje prošlost onako brzo kako ga se promatra. Taj se termin slobodno primjenjuje i na upravo postojeću okolinu.

" To say yes to one moment is to say yes to all the existenece."

Sve sto se desava, desava se i treba raditi na tome da svjedocis svemu sto se zbiva oko i u tebi. Znaci, ne se poistovjecivati ni sa cim. Eh sad, stvari su u sustini vrlo jednostavne ali smo mi poprilicno komplicirani, tj. neosvijesteni o vecini aspekata vlastite egzistencije. I tu dolazi do kolizije. Tu nastupa dualitet i paradira okolo, a mi ko lutke na koncu skakucemo i nadamo se boljem (karikiram malo)... poistovjecujemo se sa onim sto se desilo jucer, pred 2 godine i ne dajemo si priliku da budemo slobodni. Istina, zaustavljanje unutrasnjeg dijaloga je bitan ako ne i najbitniji faktor. Jer, polazim od sebe... vjecito nesto "kombiniram" u glavi. Razmisljam o svemu i svakome, usporedjujem, donosim neke konstrukcije, analiziram uzrocno-posljedicne veze... uglavnom, zabavljam se I taj dijalog ne prestaje, sve dok jednom ne shvatis da nisi ti taj koji odlucuje; ti sluzis kao instrument nekome koga gotovo i ne poznajes.. a to je EGO.

Treba zaroniti i ici sve dublje dok ne shvatis i dignes se do neslucenih visina. Nije lako priznati sebi da imas poprilicnih krivina i losih namjera; da si egocentrik i da si si stvorio iluziju da to nije tako. Treba biti ustrajan i treba imati nepokolebljivu namjeru da se izneses sa time, jer u protivnome neces nikada zivjeti sada u ovom trenutku...i sada...i sada, sada, sada i... sada

To treba postati dio svakodnevice. Kod mene to tako nekako ide. Imam velik ego, sta ces!

Daisetz Teitaro Suzuki:

"Glagol biti ne postoji u zen budizmu. "Biti" u ovom trenutku, cesto puta bude u sluzbi ega. Kada ovaj trenutak bude otkrivenje, razotkrivanje, tada ces tek biti"

"Privid u svezi s prirodom jastva je uobicajena zamjena ega i jastva"


Osho:

"Sve sto mislite o sebi mislite i o svijetu. Svijet je zrcalo; on odrazava sve sto vi jeste. Tako dobivate tocno ono sto zasluzujete."

"Vi ste rob svega onog što ste potisnuli."

"Istina je paradoks, jer se izuzima iz njezine suprotnosti."

C.G. Jung:
"Character is fate.
When an inner situation is not made conscious, it appears outside as
fate.

covjek uvijek razmislja o proslosti i o buducnosti, gotovo nikad o sadasnjem trenutku.
da li je to posljedica linearnog razmisljanja ili neceg drugog nebitno je...ali logican je zakljucak da izmedju ta dva razmisljanja postoji prazan prostor ( nerazmisljanje ) o sadasnjem trenutku.

Ne radi se o razmisljanju vec o osjecanju sadasnjeg trenutka...



Potpuno se slazem...jedino bih dodao da je za tako nesto potreban ucitelj i to je nesto sto ce se desiti svakom ko traga... moja licna greska je bila to sto sam mislio da sve mogu sam , ali ako ima imalo opravdanja , onda je to strah od pogresnog ucitelja... A sada znam da dobijemo ono sto zasluzujemo i svaka iskrena namjera se nagradi...

Moze li se stvarno opazati sadasnji trenutak?
Ili se moze u njemu biti, ali ne i opazati?

Mozda mi samo poznajemo sadasnji trenutak kroz pamcenje, usporedjivanje, iskustvo na proslosti?
Jer jedino kroz proslost a samim tim iskustvo na kojem um se gradi mi znamo da li je nesto takvo kakvo prepoznajemo.

A s druge strane, neko vec rece, i proslost i buducnost je u sadasnjosti. Mi BAS SADA razmisljamo o proslosti i buducnosti, ili koristimo reci koje su gradjene od proslih iskustava, zar ne?
Kada jesmo u sadasnjosti, recimo da mozemo i da smo naucili kako se ulazi u sadasnjost, mi ne koristimo um na nacin kako to inace radimo.

No, bez obzira na fluktaciju uma, tipa misli ili emocija, kao reakcija tijela na misaonu konstrukciju, mi MOZEMO da budemo u sadasnjosti. Opet, to je stvar treninga.

MIslim da je Jack nesto takvo rekao, tj. mislio kada je pricao o percepciji. Tj. prosirenju percepcije.

Mozda, iako mislim da jeste, potreban ucitelj u pocetku, ali on nije neophodan. Dovoljno je da nas neko uputi kako da se odrzavamo u sadasnjosti. Imamo sve potencijale za to, kao i mogucnosti. No, opet, misljenja sam da je u pocetku dobro imati Majstora, kasnije ako je Majstor dobar, na vrijeme ce da ucenika odvoji od sebe..

Pozdrav
JivanMukta

Ne moze. O tome je pisao Huserl. Ljudska paznja nije takva da moze da se usresredi na nesto tako apstraktno kao sto je sada. Intencionalnost podrazumeva rasipanje ka stvarima.

Ne znam ko je taj.. ali zanimljivo..

Trenutak prave paznje, tj. svesnosti jer paznja nije sadasnjost, jeste trenutak rasipanja, ili ti drugim recima, osjecanje jedinstvenog polja. Ne ostaje niko ko je svestan, iako je svesnost sve sto jeste u tom trenutku..

Pozdrav
JivanMukta

svi se mi mozemo uhvatiti da razmisljamo o proslosti i/ili buducnosti ali koliko puta ste se uhvatili da ste si rekli da razmisljate o sadasnjosti?
ako uzmemo vrijeme onako kako ga mi poimamo, i uzmemo neki vremenski interval od, recimo, jedan dan (24 sata) i kazemo da je to sadasnjost, to za nas postaje sadasnjost jer smo si mi odlucili napraviti tu percepciju, taj sustav razmisljanja, dakle, sadasnjost je stvar precepcije.
bez necega takvog, sadasnjost je instanca trenutka koja prodje onda kad smo poceli o tome razmisljati (percipirati), i nakon toga nastaje nova sadasnjost koja je prije bila buducnost i tako u beskonacnost. jedino sta mi mozemo je da si odredimo koliko nam ta instanca trenutka traje.
razmisljanje o sadasnjem trenutku je moguce samo onda kada sami sebi odredimo sta je sadasnjost, a ne kad slusamo kako to netko drugi odredjuje (percipira)!
mi svi zivimo i mi jesmo u jednom trenutku, mi smo u "sada" ali morali smo proci i kroz "prije" da bi dosli to "sada", tako da razmisljanje o proslosti vodi tome da zivimo u proslosti jednim djelom. ako idemo drugim smjerom i razmisljamo o buducnosti, planiramo nesto unaprijed, i razocaramo se jer se nesto nije odvijalo kako smo mi predvidjeli, zivimo u buducnosti! sami sebe vodimo sve dublje u matrix, u jedan sustav kojeg nam nitko ne namece, sami ga sebi proizvedemo i mislimo da je istinit.
ali sta je istina? sadasnji trenutak? mislim da nije... sadasnji trenutak nije istina tako dugo dok ga gledamo iz nase pozicije, iz pozicije jednoga. istina je samo neko nase vidjenje stvari koje mi odlucno prihvacamo. nitko nemoze nama (ni mi nikome) reci sta je istina jer ju nitko u potpunosti nezna, znaju se samo neke male sitnice koje mi zelimo zvati istinom. kad netko ima gomilu informacija koje mi prihvacamo kao istinu, kazemo da ta osoba ima znanje. kako se znanje moze imati? dali je znanje nesto materijalnog sta se moze posjedovati ili kupiti? takvi (samoprozvani) gurui su oni od kojih najvise treba zazirati. ne zelimo biti ovce u kolektivnom stadu pa zato budimo ovce u nekom manjem, ne toliko mainstream, stadu koje na kraju krajeva isto tako nema pojma kamo ide ako ga netko ne uputi.
mi samo imamo mali fragment nekog malog znanja koje volimo smatrati istinom.

Kako god da pomatramo sadašnji trenutak, ipak se ne možemo otrgnuti činjenici da on zaista postoji, kao što je postojala prošlost i kao što će postojati budućnost. Dakle, sve je predodređeno, bez obzira da li mi to htjeli ili ne. Mi možemo smatrati da je to "laž" ili možda " nametnuta istina ", a možda stvarno tako treba i da bude. Sila koja uspostavlja ravnotežu je apsolutna, mada mi svi volimo da relativiziramo stvari i dajemo neka svoja mišljenja i stavove o svijetu ukojem živimo. Možemo li dati konačan odgovor sa valjanim argumentima, kakav će biti naredni sadašnji trenutak i da li mi možemo uspostaviti ravnotežu i smanjiti entropiju u svijetu u kojem živimo?