Citat:
Svi imamo jedan "viši cilj" a to je buđenje i borba sa samim sobom, kud ćeš viši cilj od toga.
Tacno tako!
U vezi sa masom i njenom kontrolom: masa sa jedne strane ima sopstvenu, unutrasnju dinamiku razvoja. Ova nivelizacija se odvija silaznom linijom, svodjenjem na najosnovnije instinktivno razmisljanje i ponasanje. Masa tezi ujedinjenju i kolektivizmu, pojedinac se gubi u njoj, jer oseca snaznu potrebu za pripadnoscu grupi, stapa se. Tesko je zamisliti nesrecnije stvorenje od pojedinca koji se sa punom individualnom svescu zadesio u masi, u kojoj su poceli da deluju unutrasnje-dinamicki procesi fuzioniranja. Strasno.
Masom se upravo zbog toga veoma lako da upravljati. Svi represivni sistemi su brizljivo gajili kolektivisticki duh i kaznjavali svako odstupanje. Danas se to radi znatno sofisticiranijim metodama – niko vas nece spaliti na lomaci – ali ne manje efikasnim. Naprotiv.
U vezi sa individualnom svescu: Da, izgleda da svako mora da pronadje svoju sopstvenu notu u najdubljoj tisini i miru sa samim sobom. Sam samcijat. I onda, nekako nadjemo tu sopstvenu notu i ona nam u miru naseg unutrasnjeg prostora zvuci bozanstveno. Na zalost, cini se da je to tek deo zadatka. Drugi deo je znatno tezi. Ljudi zive u zajednici i to nije nikakva nasa kazna, vec prirodni poredak u Univerzumu. Nismo izolovane jedinke vec smo sustinski povezani sa sveukupnoscu zivota oko nas. Sve je u vezi.
To je izgubljena nevinost covecanstva, koju ponovo treba steci na svesnom nivou sa kristalizovanom, individualnom dusom. Nas ton mozda jeste bozanstven sam za sebe, ali ono sto cujemo oko sebe je krcanje, pa i taj nas ton vremenom pocinje da krci. Ne pomaze beg od sveta, jer ce nas mudriji delovi nas samih isterati na cistinu i ponekad veoma grubo suociti sa stvarnoscu oko nas. Bez greske. Ne pomaze menjanje sveta i drugih ljudi. Kad god to pokusamo, suocimo se sa cinjenicom da je disbalans u stvari u nama samima. Da, da, svet je neobicno mesto.
Svi smo delovi Jednog i ako se vracamo kuci, vracamo se da bismo se u nekom dalekom trenutku slili u bozanstvenu simfoniju, ne da bismo svirali svako za sebe. I mozda to ucimo u malim koracima: dozvoli mi da cujem tvoj ton, hajde da cujemo kako zvucimo zajedno... mozda cemo morati malo da prilagodimo taj nas tesko steceni/ pronadjeni/ iskomponovani ton/melodiju da bismo postigli sklad, mozda cemo morati da ga zaostrimo, da bismo postigli zeljeni kontrast, mozda je neki nesklad (konflikt) trenutno najbolji nacin da se postigne slozenija harmonija. A mozda u trenutku kada odustanemo od namera da svoj ton nametnemo po svaku cenu i nalozimo celom orkestru da svira nasu numeru, odjednom cujemo i druge lepe tonove oko sebe i pozelimo da se uskladimo sa njima. Ko zna
I opet, nekako, moje je iskustvo da su mi upravo neki neprijatni ljudi, ljudi kojima sam sklona da zalepim etikete, doneli najvrednije lekcije u zivotu. Danas operisem idejom da su se zadesili tu (bili privuceni u moj zivot?) da bi mi pomogli da otkrijem i osvetlim neka sopstvena „tamna mesta“, „energetska cvorista“, karmicke zapise, kako vec ko to voli da zove. Tako mi izgleda.
Naravno, svakom njegova slobodna volja
