Citat:
Što bi našem Jacku da se bavi porođajnim pitanjima?
Ni ja ne znam sta je Jacku trebalo da pokrece temu porodjaja, sada ce morati da nam otvori novi topik, ako ne zeli da radjanje ostavi pod „cudnim desavanjima“.

A gde li ce to smestiti, hm, pitam se pitam...
U stvari jeste veoma vazna tema. U skoli ucimo takvu gomilu gluposti, a ne pripremamo se za neke od najvaznijih stvari u zivotu. Ili ako da, to je onda na potpuno iskrenut nacin. U nasoj kuluri se ovo na zalost ne desava cak ni na relaciji majka-cerka. Neko tudje iskustvo (prijateljice, rodjake) koje bi moglo da pomogne, je uglavnom u vidu lovacko-ribolovackih, zastrasujucih prica i povezano sa gomilom mistifikacija. Ne znam zasto je to tako. Potpuno ste prepusteni sami sebi uz iluziju da ste ususkani i zasticeni. Da, i uz iluziju da ste informisani. Barem je to moje iskustvo.
Jedno vreme su se tu i tamo mogli procitati clanci o nekim alternativnim tehnikama i metodama, ali, koliko mogu da primetim, toga je sve manje. Reprodukcija je pod najstrozom kontrolom.
Ja imam dve cerke i secanje na oba porodjaja mi je skopcano sa nekim veoma komicnim elementima. Gajim naime ogromno poverenje u svoje telo, u smislu da ce uvek reagovati na najbolji moguci nacin i tog prvog porodjaja se zaista nisam nimalo plasila. Jednostavno sam bila sigurna da ce se moje telo vec pobrinuti da sve protekne u najboljem redu. I inace sam sklona takvom ponasanju. Tako je moj dominantan utisak bio ogromno iznenadjenje, cuj, iznenadjenje... zapanjenost. U smislu: hej, pa ovo stvarno boli, a i nisam se porodila za 15 minuta kao sto sam ocekivala.
Tako sam se za drugi, poucena iskustvom, zaista pripremila. Doduse, ne u saradnji sa lekarima. Posto sam utvrdila trudnocu, pojavila sam se na prvom pregledu negde krajem sestog meseca... ako nije bio i sedmi. Mislim, nije da imam nesto protiv lekara, naprotiv, ali nekako izbegavam bele mantile ako ikako mogu.
Prosto sam osecala da je sve totalno ok. Jako sam zelela bebu, sve, ali bas sve mi je bilo potaman, mnogo sam se kretala, bila u verovatno boljoj psiho-fizickoj kondiciji nego ikada do tada (sada se slicno osecam), cak su se javile i neke pozitivne fizicke promene, kvalitet kose, tena. I tako sam uredno izbegla sve redovne preglede. Ne bih otisla ni tada, ali nekako nisam bila sigurna da ce mi dozvoliti da se porodim i da me nece uhapsiti zbog zapostavljanja jos nerodjenog deteta ukoliko se pojavim u bolnici bez nalaza sa ultrazvuka. Otisla sam kod privatnog lekara da bih izbegla pridikovanja, hehe, i covek je bio potpuno zapanjen. Ali potpuno zapanjen. Jos mogu da mu vidim facu.
Tada sam razmisljala ovako: taj bol treba da navede moje telo da ucini odredjene pokrete, da reaguje na nacin koji ce u najvecoj mogucoj meri ubrzati stvar i olaksati bebi izlazak i ja u tom smislu treba da „saradjujem“. Intenzivno sam gajila i unapredjivala taj osecaj, uvezbavala disanje i sve to primenila i taj drugi porodjaj je zaista jedno od najcudesnijih iskustava u mom zivotu, slobodno mogu da kazem jedno od najspiritualnijih. Zaista.
I da ne budem nepravedna: i lekari i sestre su zaista bili super.
Medjutim, space je odlicno opisala citav taj matriks-sistem vezan za trudnocu, porodjaj i odgoj deteta u prvim mesecima koji je danas prisutan. Ja bih samo izbegla idealizovanje onog sto je bilo nekad. U srednjem veku je smrtnost tokom porodjaja bila na prvom mestu na listi, da ne pominjem obicaje iz ne tako davne proslosti u nekim zaostalim sredinama, sa porodima u polju, bez bilo cije pomoci, jer se zaboga te prljave stvari ne rade u kuci i slicno. Ali da, verujem da je to znanje vezano za radjanje postojalo, kao i znanje o vezi inkarnacije i radjanja, ali mnogo, mnogo dalje u proslosti i da je jedan od razloga za tu gomilu seksualnih tabua i gusenje tog znanja radi kontrole radjanja. Kada malo bolje razmislite, takvi nebulozni obicaji i stavovi vezani za radjanje su u toj meri neprirodni da mi zaista zvuci nemoguce da smo ih, cak i ovako blesavi kakvi smo (mislim na ljudski rod), sami razvili. Mislim da nijedna vrsta ne razvija prirodno ponasanje koje je u tolikoj meri usmereno protiv, kako nagona za produzenjem vrste, tako i nagona za opstankom jedinke.
Na zalost makar delimicno oslobadjanje od nekih destruktivnih tabua i osvojena svest o neophodnosti zdravstvene zastite zene, koja se razvila tokom proslog veka, je u medjuvremenu potpuno izmanipulisana i pretvorena u karikaturu. A onaj deo feministickog pokreta, koji je za ovo osvescivanje zasluzan, gotovo potpuno marginalizovan i to uglavnom preko kvazi-feministicke retorike, koja u izmenjenom obliku u stvari samo podrzava stare klisee. Doduse, na to bi vec trebalo da smo navikli.